Kada je Tata radio jutarnju smjenu, čula bih ga kako oko dva popodne automobilskim gumama struže po šljunku u dvorištu iza zgrade i parkira se ispod onog starog kestena. Provirila bih tada iza ljubičastih zavjesa i vidjela ga kako mi maše, no umjesto da budem sretna, uglavnom bih krenula osjećati onu pijavicu kako se uspinje mojim jednjakom i proviruje iz dubine moga grla. Čula bih Mamu kako gasi cigaretu u pepeljari na balkonu i u svojoj crno-bijeloj majici i kratkim traper-hlačama postavlja na stol duboke tanjure s plavim obrubom i lonac pileće juhe s rezancima iz vrećice. Vrata stana otvarala su se s treskom (zbog čega je na zidu pored pločice s našim prezimenom živjela pukotina, isprva veličine dlake, a potom i Sueskog kanala kojim su se kao prečacem do špajze uglavnom koristili mravi) i za manje od minute već bismo sve troje sjedili za stolom u blagovaonici, ja na svom najdražem mjestu u kutu, Mama najbliže kuhinji, a Tata na čelu stola. Tada je već položio ispit za koji je učio mjesecima i iz pogona se prebacio na pumpu, zbog čega je njegova radna odjeća uvijek mirisala po benzinu. Sviđalo mi se to. On je opet htio jesti ispred televizora u dnevnom boravku jer se igrao tenis ili vozila Formula 1, ali Mama za to nije htjela ni čuti.
Nijedna njihova rasprava za stolom nikada nije potrajala više od tri minute jer bi se oboje vrlo brzo, kao dva razljućena dvogodišnjaka, krenuli bacati po podu i lupati glavom o zid, nakon čega bi se uglavnom prebacili u hodnik ili u spavaću sobu. Mama bi vrištala kao da je netko kolje i prijetila da će se baciti s balkona, čupala si kosu, a Tata bi iz nemoći vadio novčanice iz džepova svoje uniforme i trgao ih u komadiće. Sigurna sam da ni sam nije znao što je time htio postići. Ja bih im se uglavnom krenula petljati oko gležnjeva poput kakve mačke, ili još bolje – bijesnog pekinezera, pokušavajući ih razdvojiti, ali nitko od njih dvoje nikada ne bi obratio pozornost na mene. Šah se ne igra utroje. Zbog toga bih se vikendom oko dva i petnaest popodne gotovo uvijek osjećala kao da sam u onom snu u kojem je sve osim mene bilo od glinamola i sporo se kretalo, a jedini način da privučem pažnju na sebe bilo je lupati vratima ili prolijevati pileću juhu iz vrećice po podu.
“Još i ti”, Mama bi me potom ošinula svojim crnim divljačkim očima i za kaznu me sprašila u sobu, a onda, poput pijavice, ali ne one u meni, nogom razrušila moju utopističku fantaziju. Pobrisala bi i prašinu i moje voljene Barbike s police jednim zamahom ruke, izokrenula jastučnice i počupala dio zavjese s karniša. Plišanci bi letjeli zrakom i gušili se u živom neredu koji je iz sekunde u sekundu postajao sve veći. “Ne izlazi iz sobe dok ovo ne pospremiš”, zapovjedila bi mi tada i zalupila vratima, a ja bih se oslijepljena plačem zavukla u ormar među zimske deke i skafandere pa zaspala. Probudila bih se za koji sat, sva mokra i ljepljiva od znoja, i iskobeljala se iz ormara ravno u najgoru ljetnu tišinu. Onda kada bi svi već bili na kupanju ili paralizirani sparinom teško disali na kauču. Rijetko tko si je tada mogao priuštiti klimu. No umjesto da stanem na morskog psa koji gata iz čaja ili na zelenu Barbie-štiklu, zabljesnuli bi me sjaj čistoće i artificijelni miris limuna; moja bi soba bila besprijekorna. Lutke poredane jedna pored druge smiješile bi mi se svojim američkim osmijesima, a nekima od njih na glavama bi osvanule i pletenice. Moj plišani polarni medo sjedio bi na svom crvenom plastičnom stolcu, medvjedići dobra srca promatrali me s posteljine na krevetu, a knjige o piramidama bile bi poslagane na polici po veličini i godini izdanja. Kažu da je normalno poslije popodnevnog sna biti ošamućen, ali ja bih se uvijek osjećala kao da sam izmaštala pola svoga života. Kao da se Mama i Tata nisu potukli zbog previše ili premalo zasoljenog batka, ili zbog toga što je njemu bilo draže lutati šumom s jazavčarima i brati vrganje nego slušati me kako na školskoj priredbi recitiram glupe dječje pjesmice. Dohvati mi, Tata, Mjesec da kraj mene malo sja! Osjećala bih neugodu jer sam burno reagirala i bacala hranu po podu, histerizirala, kada je sve oko mene bilo u savršenom redu. Da sam imala sluh kao mačka, vjerojatno bih mogla čuti gugut grlica na tavanu i žamor vode u cijevima.
Na drugoj godini fakulteta legla sam na kauč u studenom i usnila da sam se probudila koji sat poslije u toj istoj sobi, na tom istom kauču, ali da je vani bio travanj, a ne kasna, vlažna jesen. Bilo mi je teško objasniti svojoj cimerici zašto me ta mora toliko uznemirila.
Teško mi je otarasiti se osjećaja da svijet kuje neku zavjeru protiv mene, da si ne mogu vjerovati, da se uvijek ponašam nedokazano, da me nitko ne voli (“i zato nemaš prijatelja”, završavali bi moji roditelji svoje rečenice onda kada bih napravila nešto što im se nije svidjelo ili ako bih zaprijetila da ću se odseliti na željeznički most i živjeti kao zmija). Kao dijete uvijek sam se pitala vide li i drugi iste boje poput mene (poglavito zato što su neki od njih u školskom leksikonu pisali da im je žuta najdraža) i toliko sam žarko željela onaj ključ, tako da se jednom mogu zaključati u razbacanu sobu i probuditi se u neredu, pa da metež oko mene bude produžetak kaosa u mojoj glavi, i obrnuto.
Otvorila bih vrata svoje sobe i provirila u hodnik, a ako ne bih nikoga čula, znala bih da se on već prevezao serpentinama do Agate i Miodraga te da se sada s njima svađa oko previše ili premalo zasoljenog batka. Mamu bih pronašla sklupčanu na rubu kreveta, na svojoj strani, uz vrata, i obuzele bi me neobjašnjiva žalost i želja da joj pomognem. No prije no što bih legla u žlicu njezina toplog, mirisnog tijela, pojela bih sve hladno meso s tanjura s plavim obrubom i oblizala prste. Njezin bi jastuk bio vlažan od suza i sline, grbav nos natečen i crven, ali ruke bi joj uvijek bile nježne i lijepe, prozirne i glatke kao površina stakla. I ubrzo bi me stala dragati po kosi, maknula bi mi šiške iz očiju i prislonila glavu uz uho. “Vruća si”, rekla bi zabrinuto, a ja bih kimnula čak i ako se ne bih osjećala bolesno jer sam znala da ionako nikada nisam u pravu.
________________________________________
LUCIJA TUNKOVIĆ rođena je 1993. u Sisku gdje je završila gimnaziju. Diplomirala je novinarstvo i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Kao slobodna novinarka surađuje s brojnim medijima, a odnedavno je i vlasnica obrta za promidžbu i kreativno pisanje. Od 2019. piše i uređuje blog Tear Party. Pupčana vrpca prvi je njezin roman.
čovjek-časopis 