Tag: Luca Kozina

“Toliko si ružna da te ni Cigani ne bi ukrali”, rekla mi je Ana. Sanja je češljala barbiki kosu i kimnula. Nasmijale su se. Prvo tiho, onda sve glasnije.
“Prestanite!”
Smijale su se još više. Kao da sam rekla najsmješniji vic na svijetu. Ana mi se izbelji. Ja sam se objema izbeljila i odmarširala prema kući.

Eto, to su bile moje prijateljice. Poznavale smo se od rođenja i živjele smo u istom kvartu. To je bila jedina stvar koja nas je spajala. Kad god im se više ne bi dalo igrati sa mnom, svašta bi mi govorile.
“Nismo ti više prije!” jednom su mi rekle uglas iz čista mira. S vremenom sam se navikla na njihove ispade, ali taj dan mi je prekipjelo. Nasmiješila sam se, okrenula na peti i otišla kući.

“Šta sam im skrivila?” oči su me zapekle od suza. Odlučila sam ići dužim putom kući. Umjesto da skrenem lijevo kod potoka, produžila sam ravno. Dugo sam se penjala uzbrdicom okruženom napuštenim, poluizgrađenim zgradama.

Hodala sam jako dugo. Sunce mi je udaralo u tjeme, a ja sam se pitala hoću li ikad imati prave prijateljice. Onda sam ga vidjela. Dolazio mi je ususret iz suprotnog smjera. Prvo se prikazao gornji dio glave, zatim trup, pa noge u kožnatim sandalama. Bio je sav u bijelome. Izgledao je kao Isus iz onih prastarih filmova koje su puštali na TV-u za Božić.
Kad je došao ispred mene, rekao je: “Pozdrav, djevojčice!”
“Dobar dan”, odgovorila sam. Dlake na nožnom palcu sezale su mu gotovo do noktiju.
“Želiš napraviti besplatan DNK test?”

Razbrbljao se o nekakvoj budućnosti. O tome dotad nikad nisam razmišljala. Ali prva stvar koja mi je pala na pamet bila je hoću li jednog dana opet imati prijateljice, ali prave.
Taj tip mi se nije činio kao netko tko ima odgovor na to pitanje.
“Ne, hvala”, odrezala sam i pogledala ga.
“Dobro… ovo je tvoj gubitak”, suzio je oči i primaknuo se bliže. “Druge curice tvojih godina…”

Otrčala sam. Kad sam ugledala požutjelu zgradu vojarne, sjetila sam se da su tu prije nekoliko godina nestale tri djevojčice mojih godina. Jedino što je ostalo iza njih bili su njihovi bicikli, naslonjeni na zid ili zavezani za stup. Još se sjećam panike u glasovima odraslih, ludih, nevjerojatnih glasina među djecom koje bi nekako pronašle put do novina, zidova i stupova oblijepljenih posterima. Jeste li vidjeli ovu djevojčicu? Možda je upravo onaj Isus otimao cure – prvo bi ih nagovorio da odu s njim otkriti svoju budućnost, zatim bi im, kad bi bili nasamo u nekoj šupi, nabio maramicu u usta i radio na njima medicinske eksperimente. Baš kao što su radili nacisti židovima, kako smo učili na satovima povijesti.

Dugo nisam nikoga vidjela. Tek bi povremeno pokraj mene prozujao auto ili bi preko puta prešla mačka. Prošla sam napuštene zgrade i izbila na kružni tok. Prešla sam cestu i spustila sam se niz stube pokraj frizerskog salona. Ispred i pored mene pružalo se još stepenica. Odabrala sam one zdesna i izbila opet na cestu. Ovaj kvart je bio skroz drukčiji od mog. Zgrade su bile toliko niske i razdvojene jedna od druge da sam mogla vidjeti nebo. Umjesto betona okruživala su ih poredana stabla i parkići za djecu. Ušla sam u jedan od njih i sjela na klupicu. Pitala sam se što mama sad radi, je li uopće primijetila da me nema. Pogledala sam na sat. Tri i petnaest. Već je odavno bilo vrijeme za ručak. Ali nju ionako nije briga. Znala sam da prije ručka popije nekoliko čaša vina. Bolje da sam tu vani, na suncu, kako bi ona rekla.
Često bi me tjerala iz sobe. “Izađi vani na sunce! Ne budi vampir!” Jedino smo tad razgovarale. Ustvari, ona je meni govorila što da radim.

Gotovo mi je promaknuo plakat na zidu. Približila sam se. Cirkus je u gradu! pisalo je iznad fotografije tigra koji stoji na slonu, a koji stoji na kornjači. Ispod fotografije je pisalo 500 metara i strelica koja pokazuje desno. Pratila sam upute i uskoro se našla usred ciganskog naselja. Oko mene su se naherile kuće s limenim krovovima, poluraspadnuti auti i dijelovi žičane ograde. Tko zna, možda su Cigani oteli one cure i sad su one njihove robinje.
“Alo mala, šta radiš tu?” zavikao je duboki muški glas prekinuvši mi maštanje. Došlo mi je da mu priđem i kažem mu da me uzme, da je bolje živjeti kao Ciganka nego s onim dvjema i onakvom mamom? Ali ta je misao trajala samo trenutak. U idućem sam već trčala kroz naselje uvjerena da me hvataju Cigani. Zaustavila sam se na vrhu obronka. Iza mene nije bilo nikoga. Samo limeni krovovi obasjani popodnevnim suncem.

Ispod mene se prostirao veliki šareni šator. Trčeći sam se spustila niz obronak. Ljudi su ulazili i izlazili iz šatora. Vidjela sam i Isusa. Nije me prepoznao. Umornim pokretima je razmontiravao štand na kojem je markerom pisalo Otkrij svoju sudbinu u dvije minute. Zavirila sam u šator. Nije bilo nikoga, samo razbacana oprema – baloni, stolice, užad i loptice. Izašla sam. Vrtuljak s konjićima se nije vrtio. Sjela sam na klupicu i promatrala ga. Odjednom mi se učinilo da na njemu vidim one tri cure. Protrljala sam oči. Nije bilo nikoga.

“Triba li ti nešto?” kaže novi glas, isto muški.
Okrenula sam se. Gledala sam se oči u oči s klaunom. Kovrčava crvena kosa, ogromne cipele i košulja na točke. Prepala sam se. Ne zato što je to bio klaun, već zato što nije izgledao sretno. Ispod debelog osmijeha nazirale su se spuštene usne.

“J-je li tu cirkus?”

“Da, bio je”, rekao je hrapavim glasom i nasmiješio se.
Lice mu je bilo rupičasto kao palačinka.
“Očito nisam polipija dovoljno plakata. Niko nije doša.”
“Koma”, rekla sam, reda radi.
“Ma, ja se ne znan reklamirati”, zapalio je cigaretu i sjeo na jednu od stolica. Potapšao je onu pokraj sebe.
“Sidi malo.” Sjela sam. On je pušio, ja sam šutjela. Prišao nam je Isus. “Šime,” obratio se klaunu, “idem ća. Valjda ćemo imat više sriće drugi put”, namignuo mi je. “Okej. Pozdravi gospođu, Zvone”, rekao je klaun zureći u pod. Zvone Isus je dignuo ruku i odgegao se s opremom. “Mislim da sam prestar za ovo sranje”, rekao je klaun nakon duže šutnje.

“Koliko dugo ovo radite?”
“Predugo”, odgovorio je i povukao dim.” I znaš šta? Život je prekratak da radiš stvari koje te ne zanimaju.”
“Mene škola ne zanima”, rekla sam.
“Vidiš, da sam ja iša u školu, ne bi bija klaun. Vjerojatno bi posta automehaničar.”
“Ja još ne znam šta želim biti.”
Okrenuo se prema meni i nakrivio usta. Mislim da se htio nasmiješiti, ali mu nije uspjelo.

“Ja san sam ka ćuk. A ne tako davno sam ima sve – kakav-takav posal, ženu i dite.”
“Šta im se dogodilo?”
“Nisam bio dobar prema njima”, rekao je i povukao dim.
Odmaknula sam se malo od njega. Pogledao me.
“Nisam ništa napravija. Samo sam…” napravio je gestu kao da pije.

Odahnula sam. Već sam počela zamišljati klauna kako veže ženu i dijete i zaključava ih u nekom vlažnom podrumu. Kad je onom gestom pokazao da je izgubio svoju obitelj jer pije, shvatila sam zašto su mu oči crvene. I mamine su oči bile takve. Ali nije se činio pijan. Niti mu je smrdilo iz usta. Što ako je lagao? Što ako im je ipak nešto napravio? “Znan da je to loše. Ali se tako dobro osićan kad mi votka
klizne niz grlo i onako lipo užeže. Uh!”
“Votka je odvratna”, rekla sam.
“Al si probala?” namrštio se. Ugrizla sam se za jezik.
“Ko ti je to da?” nastavio je ispitivati. Nisam htjela ništa reći. Zurila sam u mrava koji je za sobom vukao osušenu travku kao da je teška sto tona. Brojila sam njegove koračiće.

Jen, dva, jen, dva. Ponovio je pitanje. “Neću ništa reć”, napokon sam odgovorila. Tko je on da mu moram govoriti što mi se događa doma.
“Jebate, i dici su počeli davati alkohol. Sad bi najradije od muke popija jednu”, zatresao je glavom. Zamalo mu je spala perika s glave, ali uhvatio ju je na vrijeme i namjestio je ponovno.
“Bilo je slučajno!” uzviknula sam.
“A to ti je reka ćaća? Bogami, lipo te izmasla.”
“Nemam tatu”, promrmljala sam.
“Dotad je nikad nisam vidila tako pijanu. Uvatila me za bradu i u usta mi ulila votku.” Klaun se nije pomaknuo dok mu cigareta nije dogorjela među prstima. Napravio je grimasu, ali ovaj put nije izgledalo kao da se želi nasmijati.

“To nije u redu”, glas mu se tresao.
“Mater ti nema pojma…”
“Ajme, nemojte plakat, molin vas!” podigla sam ruke.
Zabacio je glavu i dugo se smijao. U tom trenutku sam ga se stvarno bojala. Nagnuo se tako da sam mogla vidjeti da ispod perike nema kose. Obrisao je oči dlanovima.

“Podsićaš me na moju malu”, rekao je. Glas mu više nije bio hrapav. Okrenula sam glavu. Bilo mi je neugodno od njegovog pogleda.
“Ne brini. Na kraju će sve ispasti dobro”, rekao je.
“A ako slučajno i ne bude… i to je ok.”
“Šime,” netko ga je zazvao, “mi ti sad idemo!” Klaun podigne ruku u znak pozdrava.

“Evo, meni se niko nije pojavija u cirkusu, i to mi ne smeta. Ionako bi skužili da san lažnjak”, opet se okrenuo prema meni. “Triba li te odbacit doma? Tu mi je auto.” Htjela sam reći ne, ali bila sam tako umorna od hodanja.

A i nisam znala kako se vratiti doma. Pokazao mi je rukom na suvozačevo mjesto. Nikad nisam sjedila naprid. Zastala sam.
“Je l’ te straj?” upitao je klaun. Odmahnula sam glavom i otvorila vrata auta. Prije nego što je okrenuo ključ, dotaknuo mi je rame dlanom. To je napravio jako neprimjetno, ali osjetila sam i toplinu i težinu njegove ruke. Nešto me štrecnulo u trbuhu..

Još nije krenuo, mogla sam pobjeći. Bilo bi tako lako. Samo sam trebala otvoriti vrata i otrčati. Ali nisam. Klaun je okrenuo ključ i ubacio u prvu brzinu. Dok smo se vozili, gledala sam kroz prozor i čekala kad ću ugledati svoje nebodere s prljavim fasadama, beton i smrdljivi potok.

“Evo, možete me tu ostaviti”, rekla sam kad sam shvatila da se nalazim na svom terenu. Pogledala sam klauna u potrazi za znakom. Hoće li me pustiti ili će se nagnuti i začepiti mi usta maramicom? Na čelu su mu titrale kapljice znoja, sjajne kao biseri. Crvena šminka slila mu se gotovo do brade.
Kimnuo je i zaustavio se na autobusnoj stanici. Posegnuo je rukom prema vratima. Osjetila sam njegov topli dah na obrazu. Otvorio je vrata. Nisam mu rekla hvala, nisam ga pozdravila. Izašla sam i potrčala prema svojoj zgradi. Dugo sam nakon tog dana imala osjećaj da me netko prati.

______________________________________

LUCA KOZINA (Split, 1990.) objavila je knjige: Važno je imati hobi (2021, proza), Priručnica – od ideje do priče (2023; koautorstvo s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky), Žena duh i njezina soba (2024, poezija) te Vidjet ćeš kad odrasteš (2024, proza).
Dobitnica je nekoliko književnih nagrada (Prozak, Mak Dizdar za mlade pjesnike, Ulaznica – prva nagrada za poeziju). Od 2016. godine piše književne kritike za književni portal Booksa. Članica je udruge za promicanje kulture pisanja i književnog stvaralaštva Pisci za pisce. Živi i radi u Splitu kao profesionalna copywriterica.

NJENA KOLJENA

U svemu smo se počeli razilaziti, pa i u najobičnijim stvarima. Ona hoće lijevo, ja desno. Ja volim europske art-filmove, a ona ih toliko mrzi da joj šake pobijele kad mi objašnjava zašto su sranje. Ja želim na koncert, osjetiti vibraciju glazbe i ljudskih glasova, ona želi da pobjegnemo u napuštene uvale, na planine, negdje gdje nema nikoga. Vrištimo tako glasno da se ptice vani razlete od straha.

− Dobro, hoćeš divljinu? − kažem joj i odvezem nas na brdo izvan grada. Čim izađemo iz auta, ona se baca na mene, čupa me za kosu i grize. Kad se iscrpi, pušta me, ali s pogledom lovca prije nego što povuče obarač.

Kad vidim kako se s njenih koljena osipaju mrvice zemlje, kao onaj put kad sam je našao samu na rubu litice, očiju raširenih kao u tigra u klopci, poželim je voljeti ispočetka. Zatvaram oči i kažem: − Hajde, nastavi gdje si stala.

***

KOŠULJE

Kada te ona nakon svađe otjera iz stana, umiri se šetnjom. Šetaj kvartom i bez imalo srama zastani ispred onih niskih trokatnica uz cestu. U ušima ti opet tutnji srce, zar ne? Kao kad si prvi put kao dijete s ulice vidjela zagrljeni par u blago osvjetljenoj kuhinji i poželjela za sebe takvu nježnost. Dobro napregni oči. Na onom tamo balkonu vjetar je isprepleo dvije košulje, a na zidu su se u istom trenutku razdvojile njihove sjene.

***

OBESTJELESITI SE

Mrzila je svoje tijelo. Smetalo joj je u svemu − noge joj se ne bi pomaknule kad bi bila u opasnosti, jedna ruka je bila kraća od druge, a prsni koš joj je bio u obliku trapeza. Kao da je genima prije njenog rođenja bilo dosadno pa su se odlučili malo poigrati.

Čudno, ali drugi nisu primjećivali njene tjelesne mane. Dapače, kad je odrasla, muškarci su joj upućivali pohotne poglede i zviždali za njom, a ženama su se oči sužavale od ljubomore. Da potakne gađenje, oblačila je široku odjeću, prestala se tuširati iako je kosu nastavila prati dva puta tjedno) − ali tijelo bi uvijek davalo signale u obliku boli ili svrbeža da postoji, upozorenja da ono ima zadnju riječ.

Ono što je uskraćivala tijelu, nipošto nije uskraćivala mozgu. Naučila je čitati u četvrtoj godini, u šestoj je odslušala svih dvadeset Pimsleurovih tečajeva engleskog, odvezla se autobusom do britanske ambasade i položila C2 certifikat, a u dvanaestoj je obranila doktorat na Stanfordu na temu Redundantnost fizičkog aspekta homo sapiensa. U osamnaestoj je naučila razliku između istoka i zapada.

Što je bivala starijom, problem tijela više nije bio samo teoretski, već i fizički, te joj je ometao svakodnevni život. No, kako je bila genij, uspjela je doći do rješenja. Ne zna se kako, jer sedam mjeseci nije izlazila iz kuće.

Sad ću napokon moći hodati ulicom uzdignute glave, navodno je rekla svojoj zaprepaštenoj majci prije prvog izlaska u novom izdanju, ne primjećujući ironiju u svojim riječima. Međutim, nije bila naivna, znala je da će neko vrijeme ljudi gledati za njom, da će se o njoj pisati širom svijeta, da će ju se fotografirati, ali i da će za sedam dana utonuti u kolektivni zaborav. Zato je vrijedilo stisnuti zube i izdržati oluju.

Prošlo je sedam dana, ali još nije prošlo njezinih petnaest minuta slave. Činilo joj se da su ljudi sve više izbezumljeni njezinom novom pojavom. Jednog jutra, kad je išla na pazar po kiticu peršina za juhu, na prvom semaforu naišla je na tri starije žene u sjajnim, roza trenirkama. Gledala je ravno u semafor, uzalud pokušavajući ne privući pozornost na sebe.

− Obestjeles’la se! − zavrištala je jedna od baba i pala u nesvijest prije nego što se uspjela prekrstiti. Zvuk pada njenog krhkog tijela na tlo i vriskanje druge dvije babe je privuklo ljude koji su tuda prolazili. Pritrčali bi sa izrazom brige na licu, ali bi im se pri pogledu na glavu u zraku donja usna otkačila od gornje. Tek je nakon nekoliko minuta netko bio dovoljno pribran da izvuče mobitel iz džepa i uslika glavu.

Nikome nije čudno kad se kokoši vode na povodcu, kad ljudi utjeruju pravdu kalašnjikovom i prolaze pokraj reklama i postera za filmove s obzeglavljenim tijelima, kad u noći gore automobili, ali žena bez tijela sablažnjuje, navodno je vrištala izvodeći bijesne male piruete pred sve većom gomilom i bljeskovima fotoaparata na mobitelima.

Naglo se zaustavila kad joj je sljepoočnicu okrznuo kamen što ga je bacio neki mulac.

− Uništimo čudovište! − netko je zavrištao. Ohrabrena pozivom, gomila je nahrupila na djevojku kao val. Podigla se iznad svih. Dok je gledala njihove uspaničene razdjeljke shvatila je da se može penjati još i još i još sve dok nije otišla negdje gdje joj ni glava neće više trebati.

***

LUCA KOZINA (1990, Split) piše i objavljuje kratke priče, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu i Ulaznicu (prva nagrada za poeziju) za 2020. godinu. Trenutno radi na rukopisu za drugu zbirku priča pod radnim naslovom Dječje boljke za koju je dobila stipendiju Ministarstva kulture RH.

POLOŽAJI ZA PISANJE

Pisanje je jako nezgodno zanimanje. Treba se stalno namještati, sagibati, mijenjati položaje tijela da priča bude dobra ili kako tako podnošljiva. Nema toga što ona nije napravila. Ipak, nijedan položaj tijela nije bio dovoljan. Štoviše, priče su joj postajale sve lošije i nezgrapnije. Da bude još gore, i svakodnevni život više nije mogla podnijeti. Prolaznici su joj počeli upućivati poglede čuđenja, a ono malo prijatelja koje je imala joj je, s pritajenom zluradošću, savjetovalo: – Upiši korektivnu gimnastiku. Zgrbila si se.
Nije smjela odustati od pisanja. Moram se još samo malo potruditi, mislila je. Ali priče su bile jednako loše. Već je mislila da će poludjeti od očaja kada je jednog dana u gradu vidjela čovjeka koji se stalno zaustavljao i s poda skupljao komadiće drva. Imao je smiješak na licu. Dosjetila se. Zaustavila se, položila ruke i koljena na hrapavi beton, a lijevo uho toliko približila tlu da je jasno čula priče cijeloga svijeta.

______________________________________________________________________

LUCA KOZINA (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljivani u časopisima Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Više puta bila u širem izboru za nagradu Prozak. Piše književne kritike za portal Booksa.
Članica je grupe Novi književni val  https://noviknjizevnival.wordpress.com