LJUBA LOZANČIĆ: TRI PRIZORA IZ POST-BRAČNOG ŽIVOTA (iz rukopisne zbirke poezije “Nedjela”)

PRIZOR PRVI

Ti želiš biti moj prijatelj, čovjek, moja žena, muž, moje dijete.
Pitaš me zašto te ne pustim da me voliš,
satima ti pletem mrežu od kontradiktornih riječi,
gradim konstrukcije koje miniraju mostove i bacaju kapljice krvi
u podnožje palube,
u kojoj su izbjeglice rata i petnaest godina nakon potipisavanja primirja
i dalje samo to
izbjeglice.

Vozim se u tramvaju, 2007. je godina.
Profesorica oboljela od karcinoma ima jako kratku kosu koja miriše na jorgovan.
Priča mi kako se iznenadila čitajući nedavno moj esej i o tome
kako nije znala da sam izbjeglica.
Bila sam – govorim joj.
Ne razumijem – odvraća.

Izlazim iz tramvaja i otpozdravljam mašući valovima kose boje baruta iz
metaka ispaljenih u tijela dječakâ. Zadnji put je da se vidimo.

Na kolodvore 2015. godine pristižu neki drugi ljudi.
Pitaju se zašto ih ne volimo i zbog čega im ne damo da nas barem pokušaju zavoljeti.

Srna koja se zatrčala u ogradu od žileta nije ništa manje nesretna,
od one koja se u prelasku kakve seoske ceste, zabila u jureći automobil.

Razlika je možda tek u tome što će iz automobila ipak netko izaći,
ako bude imao vremena, i zaplakati nad ugaslim očima,
lokvom krvi, polomljenim udovima.

Probijam se kroz prašumu,
kapljice znoja cijede se u oči i peku,
neometano probijaju svoju putanju kroz guste obrve i trepavice boje vapna.

Nailazim na otrovne bobice od kojih
povraćam sjećanja na kamenje u trbuhu vuka,
biblijski potop koji su navodno
preživjeli Noa i Noina žena, kojoj
nikad neću saznati ime jer smatram
da je Stari zavjet izmišljotina.
Zato radije čitam o utjecaju glazbe na mozak glasno zagovarajući nihilizam.
A kada se ipak pomolim Bogu
činim to poskrivečki kao prava žena 21.stoljeća.

Upale obraze rješavam dermalnim filerima.

***

PRIZOR DRUGI

Pitaš me zašto ti izmičem
svaki put kad osjetim da si preblizu.
Govorim da ne znam.
Slutiš da je zato što smo dva dana bježali kroz planine od ekipe sa automatskim puškama.

Ne – odmahujem rukom,
te puške izgledale su kao električne gitare nonšalantno prebačene
preko ramena zgodnih glazbenika, koji ponekad u publici
vide lijepu djevojku i zaborave joj ime.

Pitam te znaš li zašto ljudi bacaju petarde.
Ne znam – govoriš,
ali zvuči kao nešto vrijedno istraživanja.

Odlazimo na trg okićen električnim svijećama.
Kupujem veganski hot dog, a ti toplo vino sa aromom cimeta.

Iz peciva umjesto prekuhane hrenovke izvlačim petardu i palim je na četvrtoj adventskoj svijeći,
a potom je gasim, sada već mlakim vinom.

Govoriš kako voliš moju različitost. Pretvaram se da te nisam čula.
Pri odlasku na počinak okrećem tijelo od tebe i prilazim bliže hladnom zidu.
U san mi naviru glazbenici sa automatskim puškama prebačenim preko ramena,
ležerno i coolerski. U publici zapažaju osmogodišnju djevojčicu,
pitaju je kako se zove i potom joj odmah
zaboravljaju ime.

***

PRIZOR TREĆI

Probudi se ležiš na namočenom jastuku –
govoriš dok pokušavaš pridržati moju glavu i istodobno skinuti jastuk s kreveta.
Nisi dovoljno spretan, kotrljaš se niz mokre plahte i padaš iz francuskog prozora.
Gledaš kroz rešetke razliven po betonu i dozivaš me.
Krevet se pod mokrim tijelom povlači u sebe,
želeći biti ostavljen na miru, a ti u padu
nisi stigao zatvoriti prozor.
Sada se od hladnoće inje hvata po uzorku popluna.
Lice ti je zamišljeno i odsutno.
Promatraš kako se po modrim usnama
cakli tanki sloj tek zaleđene sluzi.
Ne misliš da sam lijepa,
čarobna nit’ posebna.
Tražiš fantomsku bol nepostojećeg osjećaja, nalaziš samo čavle ali ne i čekić.

Stan je prepun antiknog porculana koji si mi oporučno ostavio u nasljedstvo.

Dok me gledaš kako se zauvijek udaljavam shvaćaš da me
nikad nisi volio ali da si sada kad me nema
puno manje sam.

Dižeš se i snagom volje zakucavaš udove na svoja mjesta,
pristavljaš vodu za čaj u kazan od bakrenog lima,
ulijevaš ga oprezno u svih osamsto šalica.
Sve dobro sada je u zemlji, pomišljaš.
Happy end samo što nije dosegao jačinu od sedam Richtera.
Ogradu koja je postavljena oko staračkog doma
sada ruše mladi revolucionari sa slušalicama
u ušima u kojima svira Bach.
Promatraš kako iz zgrade obrasle sijedom kosom
veselo istrčavaju stotine sjećanja na post-ratna djetinjstva.

____________________________________

LJUBA LOZANČIĆ (1984, Livno; Zagreb) do sada je objavila dvije zbirke poezije; „A što je s ljudima“ (Mlinarec i Plavić, 2005.) i „Slavlje na pučini“ (Algoritam, 2007.) koja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika, za 2005./06. godinu. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, Fantom slobode, Knjigomat i drugdje.

TRI PJESME LJUBE LOZANČIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “NEDJELA”

ONO ŠTO OSTANE KADA SKUPIMO SVE KRHOTINE

Nisi znao – veliš
lijepo – govorim.
Sjedim ti na glavi
popela sam ti se na čelo
sjajim ko petrokraka ekstraktirana iz jugoslavenskog sjećanja
lijepog osjećaja, najljepšeg momenta u životu mrtvog druga Tita.

Vuk iz tirkiznog sjećanja plaši sanjače
the dreamer is still asleep

a sad odjebi govorim. Kidam fotografije na kojima smo
izgledali sretni i bacam ih kroz prozor.

Vitrina je pala, pale su knjige, grickalica za nokte, škare i kirurški nož.
Nisam trepnula, samo sam pogledala prema dolje.
Nemoj se ljutiti jer nemam namjeru da se ispričam – govoriš.

Ulazimo u auto, cesta je jedino obećanje koje nećemo iznevjeriti.
Lijepo je biti vozač na mjesto našeg rastanka,
aerodromi su za nas točke poništavanja,
Mjesta na kojima bez zadrške trpamo
zaborav u kufere i namjerno ih ostavljamo tamo.
Na dražbama u Frankfurtu uvijek nekog
strašno razljute, znam koliko te to veseli – govorim.

Vozimo se, odsutno slušajući pjesme o ljudima koje ljubav razdvaja.
Cesta je provalija koja odbija spojiti dvije pustinje.
Volim tvoj profil na tvom suvozačevom sjedalu
pretvaram se da ne vidim kako ti se čeli mršti,

ne volim te
nisi me nikada volio
ne voliš me
nikad te nisam ni voljela

Cesta je jedino obećanje koje nećemo iznevjeriti.

***

REPRODUKCIJA SJEĆANJA

Toliko sam se trudila da te ne zaboravim, da sam dizajnirala nepogrešivo sjećanje na tebe,
precrtala tvoj lik, učinila kult, ne ličiš više na samu sebe.
Posve je nemoguće odrediti koja ti je bila prije,
samo znam da ni jedna nije tu.

Posežeš za sjećanjem kao mladi Clint za pištoljem,
ne da bi ikoga ubila, samo kako bi reproducirala radnju,
dobila podražaj, osjetila se živom, pročistila oči.
I kada suze poteknu kroz nos toliko da ga moraš obrisati,
podsjetiš se na sebe u vrtićkoj dobi i bude ti neugodno,
pred Velebitom na kojeg u vožnji bespomoćno gledaš.

Oduzimamo bol i množimo ga u jestive dijelove.

Osjećaj je nalik onom na gutanje tablete bez vode.

Kao u američkim filmovima, sve što je, to nije.

***

MOJA

Želim da si sretan svaki put kad pogledaš kroz prozor,
u more vremena koje protiče i koje ne možeš da vratiš.
Želim ti da star i sretan plivaš u majčinoj vodi,
zagrljen u sebe,
zagrljen od svemira koji je zaboravio,
tko si bio i što si radio.
Otvorene oči,
ruke trbuha da je njima zoveš,
neka tiše plače.

Želim ti daleku kuću u vremenu koje neće proći,
kada se netko sjeti krvi koja ostala je za tobom.
Struganje metala po tkivu utrobe majke koja te previše voljela,
oca kojem si smetao,
užasima koje si prošao da bi postao užas sam.

Ukleti brod koji diže uteg od stakla, koje ne zna za osjećaj.
Ti ne možeš shvatiti
čavle u vodi,
cimet u zimskom kaputu,
sendvič bez sastojaka.
Topli dan koji mi kaže
bježi
sad il nikad a ja padam.

_______________________________________________________________________

LJUBA LOZANČIĆ (1984, Livno; Zagreb) do sada je objavila dvije zbirke poezije; „A što je s ljudima“ (Mlinarec i Plavić, 2005.) i „Slavlje na pučini“ (Algoritam, 2007.) koja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika, za 2005./06. godinu. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, Fantom slobode, Knjigomat i drugdje.