PLAVI KOFER
Ljeto je, mama je već kuharica na moru, a mi ćemo s tatom vlakom..
U Koloniji, u redu iza našeg, živi čika Mađar, koji ima specijalnu prskalicu za boje kojom farba aute, bicikle i motore, a danas i naš kofer…
Kofer je kartonski, presvučen tankom sivom tkaninom s tamnim flekama, iznutra ima mustru kao na zidovima naše sobe i metalne kopče
Farba se da se sakriju fleke
Njih dvojica u potkošuljama pristupaju poslu ozbiljno, treba zaštiti metalne dijelove a boja mora biti ravnomjerna, ne smije se po istoj, kaže čika Mađar, važna je udaljenost i mirna ruka
Onda se kofer sada s mirisom boje suši i kad je skroz suh plavi se kao more
U vlaku koji dolazi iz glavnog grada kupei su zamračeni, zavjese navučene i kad tata pokuša otvoriti vrata, netko ih čvrsto drži iznutra…
Stojimo na hodniku, nas se dvije izmjenjujemo na koferu koji je sada klupica, pred zoru umorni ležimo na prljavom podu…
I onda je tu u blistavo morsko jutro, mama u bijeloj kuti i njen je miris sama ljubav
Koferu je uskoro ispucala farba, ali možda bi me samo on večeras mogao odvesti u svijet bez zebnje i tjeskobe, njima, mami i tati.
***
MODLE
Iz papirnate vrećice podijelile smo ih na dvije podjednake hrpice, sestra je svoje odnijela sa ostalim sitnicama, a ja sam moje stavila u metalnu kutiju.
Više se ne daju uglancati ili bi trebalo znati kako, neka ih tako zahrđanih, uspomene su ono što je sjajni bakar u sumrak.
Trzaš ručku male, klimave mašinice kad zapne na neprobranu ljusku oraha, usput gledaš kroz prozor, svi su vani, koja nepravda, drveni zatvarač ima okruglu drvenu kapicu koja ti klizi pod prstima, bolje je pritisnuti cijelim dlanom, ali onda žulja, mama u vangli miješa tijesto i čeka nestrpljivo te orahe koji su se i prosuli naokolo, samo bi lajsala, kaže, ajde idi.
Izjuriš dok tepsija ulazi u rernu, ni ne znaš koliko ih je trebalo da bi zdjela sa čistom kuhinjskom krpom bila prepuna pracni pažljivo složenih da ne popucaju.
Te je modle mama naslijedila od svoje svekrve, a njoj ih je od prve plaće kupio njezin sin.
Godina je recimo 1938, tata ima 17 godina i tatu lađara, lađa plovi u veliki grad, tata je primio prvu plaću i još pomaže u lađarskim poslovima jer je na lađi od malih nogu, u gradu je naroda i svijeta i svega, a tata kupuje samo sjajne modle svojoj mami, skupe su bile, kaže.
( u kasnijem životu ta mama je naša baka, puno puši i ima glasan glas )
I ja ga danas dok gledam u te hrđave modle vidim kako sjedi negdje blizu vode, ruku je umočio da klizi sredinom Save, gleda jablane, žalosne vrbe i šljive, sunce je nisko, motor pouzdano vuče kao gazdini najbolji volovi, ima možda jedinu košulju i lijep je, mlad i sretan, oči su mu plave, a kosa valovita i gusta i raduje se, stidljivo se raduje životu.
***
JEL USTALA MLADA?
Kumin je glas zvonak i pjevan. Ona korača uskim putem ponad kuće, gleda preko grmlja… ja sam na gusterni, zahvaćam kantom vodu, ide mi pa ne ide, i u smiješnoj kadi koja stoji malo postiđena jer joj tu nije mjesto ispirem sinoć prokuhane pelene. Dan najavljuje suhu vrućinu koju tu, ispod Dinare, volim kao što sve njegovo volim. Iako me vidi, ona kroz smijeh i svoje rijetke zube pita jel ustala mlada?
Smije se svojim riječima i meni koja ne odgovaram jer me ljuti njena vesela zloba.
Naš mali plavokosi šutljivi sin izbačenog trbuščića ulijeće u bašču u pidžami, pokreće svoj plastični bager i kopa crvenu zemlju.
On, čija sam ja mlada, još je za mraka otišao na Dinaru, preko Uništa koje ja zovem U ništa i doći će u sumrak, znojne košulje i ranca, na vrhu ranca u novinama nakvašenim vodom zamotano je cvijeće. Nasmijan i divan.
Tada će svi posjedati po širokim i toplim betonskim stepenicama, pit će bevandu, osim naših glasova bit će glasna još samo tišina dok se mrak bude gnijezdio po selu.
U san ćemo utonuti stisnuti na uskom kauču uz škripavi kinderbet.
Mislim o tome vremenu danas kad mi je 67, onaj kome sam bila mlada odavno je mrtav, nasmijanu kumu odnio je požar, a naš ozbiljni sin nosi svog malog sina na prsima ko i otac mu, jednom rukom, a drugom mu pokazuje svijet.
Jel ustala mlada?
Jesam, živote.
***
LJETI
kroz ulicu je znao naići jedan konj s malim kolima na kojima su bile poklopljene kante
i Cigo bi vikao stepkeee, sirutkeee
gumeni kotači ostavljali su rebrasti trag u finoj mekoj toploj prašini koju su naši tabani obožavali
svi su prozori bili otvoreni i neko bi potrčao s kanticom i malo dinara
konj bi sam stao i odvila bi se trgovina
predvečer bi nas potjerali u bašću s konzervama kojima je izrezana jedna strana
i provučena žica za dršku
u njih smo skupljali zlatice sa krumpira
i one koje padnu
bilo je odvratno
tada se često govorilo visok je datum
ne možeš dobiti oblizalo
govorili smo majke mi preko groba
a ipak nekad slagali
davno sam bila dijete
kćer mi prebacuje podatke na novi mobitel
i ja se divim njezinom znanju
***
KRISTALNA ZDJELICA
silazeći s vlaka ugaze ravno u dubok snijeg, svjetlucav i mek u sumrak
ona u posuđenoj torbi nosi poklon za njegovu majku, dugo je smišljala i na kraju kupila malu kristalnu zdjelu koja je sada napunjena bombonima i zamotana u celofan zavezan mašnom
on je u dugačkom kožnom kaputu i tankim cipelama, ide prvi i prti snijeg, ona staje u njegove stope i osjeća kako joj se čizme moče a prsti zebu
do kuće su se zajapurili, uz put odgovorili na par znatiželjno podrugljivih pozdrava
sad joj srce tuče, ima 19, ne zna što joj je činiti, jedino da je morala doći jer se nisu razdvajali ni dana od kada su se upoznali
njegova je majka bucmasta i zajapurena više od njih, uzima poklon, kaže niste trebali
otac ulazi iz mraka, kršan i riđi kao i on, sklanja oči i pali cigaretu
na stolu previše hrane, strani okusi i mirisi vi sigurno ne pijete rakiju pita ju njegova majka
ujutro je shvatila da su im dali jedinu sobu, ledenu, krevet s debelom perinom i vruće cigle zamotane u krpe
do vlaka ih je ispratio njegov otac, dan je blistao reskom bjelinom, čuvajte se djeco, mislila je da tu zauvijek pripada
prva studentska ljubav, potpuna i neizreciva
***
MEKIKE
U našem su tvorničkom naselju samci stanovali u zagradama koje smo zvali garsonijere nekad još neko vrijeme i kad se ožene dok im radnički savjet ne bi dodijelio stan.
U odmaralište se išlo u smjenama od po dva tjedna, znao se red, direktori i oni blizu njima od 15.7. do 1.8.
Mi djeca personala radničkog odmarališta bili smo neokrunjeni kraljevi ljeta jer je nama ljetovanje trajalo beskonačno, toliko da smo stigli razbiti glavu skačući u plićaku, voditi drugu djecu na besplatno kino za Dan ustanka tako slaveći rođendan, skupiti pune vrećice plastičnih žličica od sladoleda s kojima nismo znali što bi, dječje se zaljubiti u Bosance, zavidjeti Zagrepčanima a naročito Beograđanima, imati uvijek prašnjave tabane od suhe crvene zemlje, čuvati malog Zvonu od tete Vesele u čijoj smo kući spavali.
S jednom od smjena stizao bi naš najdraži samac čika Šećo, razmaknuti zubi, cigara, promukli glas, trbuh kao progutana lopta, pivo i smijeh, smijeh.
A nama mekike!
Skupio bi nas i važno kretao, a mi smo kaskali, sa strane i iza njega, najmanji bi dobio ruku, svi bi dobili dobroćudnu ljubav i povjerenje, on bi iz džepića na kupaćim gaćama vadio papirnate dinare, naguravali smo se oko vrele peći gdje su se u dubokom kipućem ulju ljuljuškale mekike, komad papira i u ruku, puši i po malo odgrizaj.
To je bilo tako lijepo da mislim da je negdje u hladu sjedio Jiří Menzel, gledao nas i smišljao scenarije.
***
PROLJEĆE 71.
Po opremu za maturalnu zabavu išlo se u Zagreb ako si imao sreće da tamo imaš neku rodbinu, prethodno je tata napisao pismo pa se čekao odgovor da se sve utanači..
Uzbuđeno provincijsko srce nosim Ilicom i kad naiđe tramvaj sklanjam se uz kuće, sjajne lakirane cipele biram da je peta niža jer je moj plesač Buco taman koliko i ja, materijal za haljinu je sjajno crveni i krut što se u šivanju pokaže nezgodnim, na meni stoji malo kao krinolina, nacrt je moj, mama protestira da je izrez prevelik pa pristane, meni se čini da ću umrijeti ako ne bude baš tako.
Kod rodbine je sin, uzdanica, student medicine koji ima zanosan glas i ja se zaljubim istoga dana, poslije mu napišem pismo na koje on odgovori razglednicom i ja se obeshrabrim…
Na maturalnoj zabavi patim zbog lakom ukočene frizure, roditelji, kumovi, rodbina i komšije sjede u svečanim bluzama i košuljama, naš radnički restoran ima balkon mi silazimo uz muziku, dečki s jedne, cure s druge strane, kad se sastanemo damo si ruku i znojimo se…
Kad roditelji odu, pijemo rakiju, cipele su me nažuljale, kući idem bosa i sigurna da se svijet zagledao u moje postojanje…
Divni rođak diplomira, ja odnesem buket i budem na slici, ubrzo odlazi u Njemačku, oženi Njemicu i nakon puno godina, kad sam ga već zaboravila, umre tamo od svoje ruke.
***
nisam bila u Brugesu
nisam bila
nikada
a opet jer mi je jednom neki dragi čovjek
pričao o njemu
ja sam bila u Brugesu
znam tu tromu zelenu vodu
dlan mi zna hladnu ciglu i mahovinu
ljude od prije 300 godina kako koračaju preko mosta
sebe u lanenoj opravi s keceljom koja smrdi na ribu zamišljenu
možda bijah zaljubljena
možda ostavljena
ja sam bila u Brugesu
_____________________________________________
LIDIJA BUDIMOVIĆ rođena 1953, radila kao pravnica s ljudima, uvijek puno čitala u stvarnosti i puno pisala u glavi.
U pandemiji otkrila fejsbuk, prednosti i mane.
Sada piše jer joj to treba, jer su slike onoga što je bio život snažne i lijepe, jer je osjećaj prolaznosti isto tu, pa će ga pisanje možda usporiti.
Voli sve što vole stari, autohumor i unuke.
I kratke rečenice u biografskoj bilješci.
čovjek-časopis 