„Majku mu…“, kaže Robert Njuška, budeći se na podu svojeg oskudno uređenog stana, pored prevrnute pepeljare i nekoliko praznih boca. „Isuse Kriste“, kaže on, držeći se za glavu. Htio je popiti aspirin, ali nije mogao smoći snage da došeće do zahoda, puna dva metra udaljenog od njegove trenutne pozicije. Robert Njuška, odmetnuti detektiv, nastojeći slučajno se ne prisjetiti u što se sve sinoć uvalio, odluči ostati na podu poput katatonične žabe, apatično udišući. Telefon zazvoni. Robert odbija ustati. Telefon zazvoni opet. Robert se sjeti da je potpuno švorc te da sutra mora platiti stanarinu. Telefon zazvoni opet. Robert, previše oduzet da se digne, pokušava lamaćućom rukom uhvatiti žicu kojom je telefon spojen u zid. Telefon zazvoni predzadnji put. Robert, sada upogonjen motivacijom da možda otplati svu zakašnjelu alimentaciju koju duguje svim svojim bivšim ženama, sada navlači telefon prema sebi. Telefon zazvoni posljednji put… ali Robert ga je preduhitrio: „Halo“, kaže on u slušalicu slavodobitno…
Nataša Stranputić, feš vlasnica galerije, sjedi u pripijenoj baršunastoj haljini ogorčeno pušeći cigaretu: „Nož u leđa, usred noći“, kaže ona, promatrajući mjesto gdje je pred dva dana našla truplo svog osamdesetogodišnjeg muža. „…Svinje, a policija mi nije nimalo pomogla.“ „Da oni rade svoj posao, zločin ne bi bio isplativ“, odvrati joj Robert Njuška, odmetnuti detektiv, potpuno profesionalno odmjeravajući njene poluotkrivene noge prekrižene na kožnom naslonjaču. Imala je 45 godina, neprimjereno mlada da se uda za ostarijeg bogatuna… Ili možda točno prave dobi, mislio si je Robert – on otegne papke i svo nasljedstvo ide njoj. Da su moje bivše žene imale toliko ukusa, sada im alimentacija ne bi kasnila tri mjeseca, nastavi on misao. „Detektive, uhvatite gada koji je ovo učinio!“ tragičnim tonom kaže Nataša. „Potrudit ću se, gospođo Stranputić.“ „Ne plaćam trud, nego rezultate“, prijekorno mu odgovori ona. „…Onda ću se potruditi malo više“, dobaci joj Robert preko ramena dok mu dugi frak prati drčan okret ka vratima. Kroz dim cigarete vrata se zalupe i zvuk udarca odzvoni mahagonijem obloženim predvorjem.
„Stari Stranputić ode na poslovni sastanak u Kinu, nema ga tri mjeseca“, govori Mladen Lupiga, odvjetnik obitelji Stranputić, „nakon pripajanja firmi, pozove me na večeru, da popeglamo ikakve financije koje su ‘previdjeli’, a ona tamo, kao salivena u toj kući, s vjenčanim prstenom na ruci i bisernom ogrlicom njegove pokojne majke oko vrata.“ „Ona je sada vlasnik galerije, zar ne?“, obrati se Robert postarijem ćelavom odvjetniku ispred sebe – nadasve dostojanstvenom, ali pokret kojime je hvatao papire, točio alkohol i dodavao čašu Roberta je strašno podsjećao na lešinara. „NJEGOVE galerije… ali najbolji dio je – ona to radi iz ljubavi! Zaboga, da se ja bavim onime što volim, sada bih bio na prosjačkom štapu učeći djecu kako da slikaju prstima… stari Stranputić je zaista bio maher…“ „Ne zvuči kao da žalite njegovu smrt.“ Neometano, Lupiga mu odgovori, gledajući poslovne višekatnice kroz prozor svog vrlo, vrlo skupog ureda: „Kada radite s nekime već 30 godina, poznajete ga bolje od njegove rođene majke, a mene moja majka nije previše voljela.“ Lupiga se grohotom nasmije. „Hvala Vam na vašem vremenu“, potiho zgađeno mu kaže Robert i ispruži mu ruku – u koju mu Lupiga uvali svoju vizitku. „Gospodine Lupiga, uz svo dužno poštovanje, imam dojam da bih si Vas mogao priuštiti tek kad bih zaprljao ruke.“ „Detektive, ako netko ima dovoljno petlje zaprljati ruke, platiti mene mu je najmanji problem.“
„Ništa vam ja ne znam, ja samo čistim bazen“, kaže Juan, nakvarcani Portorikanac u kupaćim gaćama koji je micao nakupine lišća s površine bazena Vile Stranputić. S vremena na vrijeme bi obrisao znoj s lica i teatralno protresao svoju dugu kosu. Robert zakoluta očima. „Deda bi dolazio samo da se malo posvađa s gospođom.“ Robert ga odmjerava – ljubavni ugrizi na vratu, svježi tragovi ženskih kandži na leđima. Upita ga: „Frajer poput tebe, sigurno imaš nekoga?“ Juan se sjetno, makar malo priglupo zabulji u bazen: „Joj, znate, detektive, desi se tu i tamo, ali nije to to…“ „Dakle, netko specifičan?“ Juan sramežljivo šuti. „Pretpostavljam da te njegova žena plaćala?“ „Da, Nataša to sredi…“ „Nataša?“, upita ga Robert, a Juan, sada razotkriven, lecne se: „Šit… joj, kvragu… nemojte nikom reći, ona ima dovoljno problema i bez mene.“ „Sigurno nije lako pretvarati se.“ Juan si sjetno dodirne ljubavni ugriz na vratu: „Nataša… je meni sve, ali za finu gospođu poput nje ja sam samo igračka…“ Robert dobaci: „Nešto za popuniti vrijeme.“ Juan se nadoveže: „Usputni hobi.“ „Potrošna guzica.“ Juan tužno utone. Robert ga pokuša oraspoložiti: „Ne brini, dečko,“ potapša ga on i odmah požali jer mu se Juanov losion za sunčanje razlijepio po ruci, „ova tajna je između mene, tebe, gospođe Stranputić i vašeg kreveta.” „I ležaljke kod bazena“, dobaci Juan. „…I ležaljke kod bazena“, doda Robert. „I kuhinjskog otoka.“ „I to isto“, već s nelagodom odgovori Robert. „I kućice kod bazena, i svake kupaonice u kući, i ponekad radnog stola…“ „Doviđenja, Juan“, i Robert brže-bolje otrči.
„Bili smo u poslu s Kinezima“, kaže Tvrtko Etaža, najuspješniji diler nekretninama u okrugu, u polumraku ureda svoje kockarnice. „Uspjeli smo im oduzeti hektar industrijske zone u primopredaji firme“, pohlepno trlja Etaža dlanove. „Što ste namjeravali s tim parcelama?“ pita Robert Etažu, čije su se oči, kao kod gladne životinje, frenetično micale amo-tamo. „Hoteli za migrante – nema bolje mušterije od one koja nema izbora“, odgovori mu Etaža, omeđen dvama nabildanim zaštitarima u neprimjereno uskim majicama kratkih rukava. Pozom potpune ležernosti, Robert izvuče cigaretu iz džepa. Etaža ju refleksno zapali. Uvijek spreman, pomisli si Robert, i s prstima u svemu. Znakovitim pogledom Etaža mu signalizira da bi pitanjima polako mogao biti kraj; podmuklo, Robert ga pokuša kopkati: „…Stari Stranputić je bio, po svemu sudeći, vrlo zauzet čovjek… Pretpostavit ću da vi imate prilično popunjen raspored. Je li moguće da niste imali previše interesa upravljati tim hotelom, već ste ga htjeli prodati… Ne znam… Možda Mirovinskom fondu?“ Etažin pogled se zamrači: „Previše pitanja može biti vrlo opasna stvar, detektive.” Robert se s nelagodom naceri: „Bolje da odem, čeka me još perspektivnih osumnjičenika poput vas.“ „Pazite da vas vrata ne udare na izlasku!“ Na izlasku, Roberta vrata udare.
Hladni jesenji vjetar obasipa Roberta dok se smuca po ulici iza kockarnice, tražeći svoj auto. Situacija je ispala zamršenijom od očekivanog. Svatko blizak sa starim Stranputićem profitirao bi od njegove smrti – Nataša bi dobila svu imovinu, a Etaža bi dobio osiguranje da nitko neće saznati za mutne poslove koje je, uz Stranputića, radio s državom. Na pola puta do svoje Golf dvojke, Roberta presretnu obje Etažine lijeve ruke – prvi ćelavi izbacivač ga opali desnom šakom o lijevu sljepoočnicu, a Robert, uz vid koji mu se iskrio, padne na pod, gdje ga je čekalo 15 sekundi cipelarenja. Druga Etažina lijeva ruka na odlasku mu dobaci: „Šef vam poručuje da ste uvijek dobrodošli“, kroz krivudavi ton nekoga tko u djetinjstvu nije obavio sve seanse s logopedom. „Curice, udarate dobro, ali slabije od mojih bivših žena“, promrmlja si Robert kroz zube dok se polufunkcionalno uvlačio u svoj auto. Paleći motor, Robert shvati da bi trebao prestati tražiti žene u obližnjoj kickbox dvorani.
Pred vratima svog derutnog stana, kroz tamu hodnika i mutan vid šljive na oku, Robert kaže: „Daj, kvragu…“, posežući za ključevima koji su mu taman ispali. Kada slučajno lupi glavom o vrata, ona se otvore, otključana. On se začudi – u intimnom polumraku njegove garsonijere, skladna silueta Nataše osamljeno ispuhuje oblake plavog dima. „Uzmi me, Roberte“, kaže mu ona, kroz šapat.
Zvukovi kasnonoćnog prometa i tek pokojeg vriska popraćenog pucnjem čine pozadinu poslijesnošajne atmosfere. Robert leži na leđima dijeleći cigaretu s Natašom koja je prisno naslonjena tik do ponosnog tepiha dlaka na njegovim prsima. „Nataša… Nije li Stranputić bio malkice prestar za tebe?“ „Nije to što misliš, Roberte…“ „A što ja to mislim?“ „Naš odnos je bio… Transakcijski. Kad sam ga upoznala, otišla sam preduboko s kineskom mafijom, on mi je pomogao otići kada je vidio da trgovanje opijumom nije za mene.“ „Nisam znao da si bila u zanatu…?“ „Bilo je to davno, bila sam naivnija tada…“, Nataša se zagleda u daljinu, sjetnim pogledom koji je mogla imati samo nedužna žena, „…on je bio puno stvari, ali prema meni je uvijek bio pošten.“ „A Etaža?“ „Nikada ga nisam voljela. Kada su se derali u vezi nekog posla u Kini, načula sam da su trebali podijeliti parcelu, ali da ju je moj muž prodao svom rođaku, Hercegovcu… Tri dana kasnije bio je mrtav… Oh, moj Bože!“, Nataša brizne u plač. Robert, utješno joj mrseći kosu, sada shvati – Stranputić je preveslao Etažu te ga se ovaj odlučio riješiti. Svi dokazi su bili ovdje, kao i motiv.
U policijskoj postaji vrata ćelije se zatvaraju. Etaža, nekoć imućni građanin, sada se u prugastoj odori drži za šarke i kroz zube reži detektivu: „Ovo ti neće proć’, Njuška, nedužan sam!“ Robert, tiho likujući, nagne se do njih i ispuše mu oblak dima u lice: „Znam.“
Kroz tihi povjetarac jesenjeg jutra, Juan redundantno čisti lišće s bazena koji nitko neće koristiti još pola godine. Robert, odmjeravajući Vilu Stranputić posljednji put, došeće do njega. Juan protrese svoju surfersku kosu: „Detektive, jeste li uhvatili krivca?“ „On sunca neće vidjeti barem deset godina.“ Juan nastavi hvatati lišće: „Valjda je to i zaslužio… Barem će Nataša sada imati mira.“ Sugestivno, Robert mu dobaci: „TI i Nataša ćete sada imati mira.“ „Dobro sam to obavio…“, kaže si Juan, u bradu. „Molim?“ upita ga Robert, afektirano glumeći zbunjenost. „Detektive, mislite da ste svakoga nasamarili, ali dim vaših odurnih cigareta zamaglio vam je percepciju.“ „Prosvijetli me.“ „Stranputić je stajao između mene i Nataše… Morao sam tome stati na kraj… JA sam to učinio, detektive! I sada kada je slučaj zatvoren, nitko me neće moći uhvatiti!“ „Blizu, Juan, ali ne dovoljno blizu“, dobaci mu Robert. „Vidiš, bilo je izgledno da Nataša ima motiv, tko ne bi ubio Stranputića radi novca… Ali problem je u ovome – nju nije briga za novac“, Robert odmjereno hoda amo-tamo. „A što se tiče Etaže, da, Stranputić ga je nasamario, ali ljudima poput njih prevara je poput sporta. Stranputić je bio Etažina zlatna koka. Bilo bi nepraktično ubiti ga.“ Robert se približi Juanu, sada mu šapćući: „Znaš što sam naučio svih ovih godina kopajući po zločinu? Naučio sam da je ljubomora toliko jači motivator od pohlepe“, Robert raskopča košulju pokazujući mikrofon koji mu je zalijepljen za prsa. „A ti, Juan, bio si najljubomorniji od svih njih.“ Robert se prodere: „UHVATITE GA, DEČKI!“, i hrpa policajaca počne izlijetati iz svih anala posjeda – jedan izroni iz bazena, dva iskoče iz grmlja. Posljednji, do sada prerušen u vrtnog patuljka, potrči do Juana. Kroz zvuk policijskih sirena Juan se dere Robertu: „Izvukao bih se da nije bilo Vas, Njuška!“
Samozadovoljno, Robert pali cigaretu, u bradu si govoreći: „Svi misle da mrzim policiju, ali jedna stvar koju policija mrzi više nego što ja mrzim njih, to je zločin.“ Vrata njegove Golf dvojke se zalupe i Robert upali motor, pobjedonosno se uputivši prema birtiji, sada kad zna da će bivšim ženama moći platiti alimentaciju.
____________________________________________
LEON BLAŽINOVIĆ (Zagreb, 1997.) završio je V. gimnaziju u Zagrebu te je trenutno uporan student arheologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sa kojeg ga, uslijed raznorodnih birokratskih vratolomija, još uvijek nisu uspjeli izbaciti. Od mladih dana piše poeziju u prozi, a tek nedavno se (hvala bogu) prebacio na pisanje kratkih priča. Ustrajno prijavljuje svoje priče na natječaje. Na nijednom još nije prošao. Boji se visine. Životni san mu je pronaći lektora*.
*priču lektorirala Marina Kuzmić Laszlo
čovjek-časopis 