Tag: Lejla Kalamujić

TREBALO JE
da ja sjedim za tim stolom;
da mene zaljubljeno gleda dok nehotice gladi obrve;
da pijemo espreso i dijelimo taj cheesecake;
da ona i dalje bude moja Iris, a ja njeno Burence: kao naši nickovi na popularnom gradskom forumu na kojem smo se upoznale;
da se zajedno prisjećamo dial-up konekcije;
da nam suze frcaju od smijeha kad se sjetimo koliko su nam se roditelji ljutili zbog zauzete telefonske linije;
da je i sad mogu razbuditi poljupcima;
da me ona zagrli onako snažno, kao da grli cijeli svijet;
da ne zavidim što ona ima roditelje kojima ne smeta naša veza;
da priznam da moji nisu ni izbliza takvi;
da se nikad ne desi ona noć;
da je poslušam da poslije kina svaka ide svojoj kući;
da ne zakeram da, prije nego se rastanemo, odemo nakratko u park;
da odmah skontam da ti momci nemaju dobre namjere;
da joj čvrsto stegnemo ruku i da zajedno trčimo;
da dam sve od sebe da je zaštitim od njih;
da ih moj vrisak otjera, a ne vrisak žene koja je sasvim slučajno prolazila sa psom;
da ne obećam da ću svjedočiti, a onda smišljam način kako da to izbjegnem;
da priznam da ne smijem, ako treba i da zaplačem, samo ne da se onako lažno kunem da sam slučajno prespavala jer mi se ugasio mobitel;
da tog devetog novembra budem ispred policijske stanice u dogovoreno vrijeme;
da zajedno kažemo da su je pretukli samo zato što su shvatili da smo lezbejke;
da znam da si to nikad neću moći oprostiti.

***

LEJLA KALAMUJIĆ rođena je 1980. godine u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je diplomirala filozofiju i sociologiju. Autorica je tri zbirke priča “Anatomija osmijeha” (2008.), “Zovite me Esteban” (2015.) i “Požuri i izmisli grad” (2021.). Također je objavila i zbirku drama pod nazivom “Šake pune oblaka” (2020.). Priče i drame su joj prevedene na nekoliko stranih jezika.

SAMOĆA SU HRIDI MJESEČEVE

Bio je to dvadeseti juli hiljadu devetsto šezdeset i devete. Noć je milione ljudi držala budnima. Čekalo se veliko finale prvog čovjekovog uspona do Mjeseca. Petra je sjedila na termoakumulacionoj peći iznajmljenog sarajevskog stana. Peć je bila studena kao rat između Rusa i Amera. Prozor je bio otvoren. Sva svjetla u okolnim zgradama popaljena. Limeni pokrovi na dimnjacima štrčali su kao izvijena golublja krila. Nebo je bilo čisto. Apollo 11 je kasnio. Tačno u jedan po ponoći radijski signal je prekinut. Tako je odredio tadašnji direktor Radio Sarajeva. Za njega je programska šema bila neumoljiva. Kazao je da o odstupanju nema govora. Prijenos je nastavljen putem televizora. Ali u svojih malenih trideset i pet kvadrata Petra je imala samo radio. Iznenadna tišina izazivala joj je nemir. Od napetosti u mišićima nije mogla zaspati. Pomislila je da bi joj šetnja prijala. Obukla se i izašla.
Grad je bio pust. Povjetarac svjež taman koliko treba. Ulice bez ljudi su prazna korita. Ceste bez koraka ne vode nikuda. Podigla je ramena i zabacila glavu. Mjesec je bio daleka bjeličasta kuglica. Hodala je trotoarima misleći o posadi izaslanoj da kroz svemir prošeta ljudske snove. Nije znala da među njima, onaj kroz čiji će glas zapucketati međuzvjezdana prašina, u srcu nosi jednu umrlu djevojčicu. Nije mogla znati da su na Mjesec poslali tužnog čovjeka. Misli je vraćala sebi. Na faksu je davala ispit za ispitom. Ocjene su joj bile iznad prosjeka. Već sljedeće godine bi mogla dobiti stipendiju Energoinvesta. Sve bi bilo dobro da nije žudnje koju je sa sobom donijela. Ali ima je; mjesečina je ne upija. Žudnja je glad. A za glad utjehe nema. Zna da će dobiti posao čim diplomira. Kroz nekoliko godina i stan. Dovoljno će zarađivati. Zbog svega toga bi trebala biti mirna, al’ nije. Užasno je u sebi izgubljena.
Hoda i pušta da se gubi po praznom gradu. Sve dok ne stigne do Čeke. Tad sjedne na stepenice podno banke. Promatra svjetlost zavučenu u tramvajskim šinama. Jasno joj je da nema tog uspjeha koji može poništiti usamljenost. Da nije tačno da je voljeti sebe dovoljno. Ima li boljeg primjera od Mjeseca? Kakva bi to mračna hrpa kamenja bila bez Sunca. Zadjenula je cigaru među usne, izvadila šibicu i kresnula. Osjećala je umor, ali je napetost u mišićima popustila. Pušila je bez žurbe, pa zgazila opušak i krenula. U krevetu je probdjela do početka jutarnjeg programa. Saznala je da se čovječanstvo pomjesečilo i da mjesečeva površina miriše na mješavinu mokrog pepela i izgorenog baruta. Pod prozorima su zabrujali motori automobila. Ljudi su se razmilili po ulicama. Toplota je udarila u stakla. Sve je išlo u novi dan. Petra se okrenula prema zidu i konačno zaspala.

____________________________________________________________________

LEJLA KALAMUJIĆ rođena je u Sarajevu 1980. Diplomirala je na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je zbirki priča Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji.