KRATKA PRIČA LAZARA VELJKOVIĆA: JA SAM VEĆ DUGO OBIČAN ČOVEK, KONA

Sedeo je na klupi pred kamenom kućom i skidao zakorelu krv sa sekire, pevušeći:

„Samo Suncu i svom psu
i svom oštrom sečivu
verovaću dok sam tu
verovaću dok sam tu…“

Himnu nastalu iz prkosa i žudnje za životom naučio je u tamnici. Nakon izlaska nije hteo među ljude. Popeo se na brdo i živeo skromno.

Malo dvorište koje je spreda bilo tik uz zapušteni zemljani put gledalo je na dolinu i daleku, kao dukat malu varoš presečenu rekom i okruženu zaseocima. Između drvene ograde i kuće bilo je mnogo zabodenih kočeva za povrće. Pozadi se pružao duguljasti čokot grožđa sve do šumarka i izvora potoka.

Povremeno bi ostavio nauljenu krpu s kojom je čisto sekiru i gucnuo vina taman da nadraži nepca. Njuška ogromnog psa bila je zarivena u sočne, žive iznutrice.

„Svakom po zasluzi, jel tako Vučino?“

Rep je lelujao vazduhom. Bilo je neke nepravde i humora u tome zvati psa pred kojim su vukovi i medvedi bežali Vučina, pomislio je i nastavio sa pesmom ponavljajući isti stih u nedogled. Trudio se da uspori vreme.

„Jel to Leho peva ili me uši varaju?“

Do njega je iznenada stigao ženski glas negde za krivinom, niz put. Kona i Begdija, koga su u varoši zvali Bego, su bili jedini ljudi koje je viđao. Imali su voćnjak tu na vrh brda, odmah pored. Bego je dolazio samo u proleće i jesen. Njih dvojica bi se tad pomagali. Ovo je bila njena letnja poseta voću.

Čim se približila, Kona je sklonila pogled sa Lehovih prosedih prsa koja su se gola presijavala od znoja. Spustila je glavu preda se bez remećenja sporog hoda, sve dok joj se nije javio.

„Zdravo, Kona.“
„Zdravo živo. Dobra godina, jel? Zaklao si svinju?“
„Dva carska vepra!“
„Vepra? Nije ih bilo ranije.“
„Sad će ih još.“
„Još?“
„Da osvete braću.“
„Neće uplašena divljač na krvavu sekiru, a tek ne na tu zver koju nazivaš kučetom.“
„I ja sam mislio neće kad eto. Dođi da pogledaš.“

„Nije mogla da vidi rasprostrte mrcine od gustog zeleniša oko kočeva.“

„Sigurna sam da su svi pobegli. Ne brini za ostale, Leho.
„Uđi da pogledaš. Da posle ispričaš i Begdiji.“

Glas mu je bio sasvim spokojan, sem jedne skoro neprimetne, tanke žile molećive potrebe za svedokom. Zastala je tačno ispred odškrinute kapije dok joj je mahao sekirom da uđe. Želela je da vidi.

Taman što nije pitala da joj naseče parče da ponese Begdiji, umesto dva vepra ugledala je dva iskasapljena muška tela u pocepanim odeždama carske vojske. Ležali su beživotni, sablasnih pogleda. Njena zjapeća vilica je od šoka visila u tišini. Nagli nestanak zvukova učinio je da čak i mljackanje čeljusti stane: Vučina je na tren podigao glavu sad već crvenkastog krzna, a onda se vratio gozbi punoj isprepletanih i pregriženih creva i bućkuriša od ljudske džigerice.

„Kona, došli su da me vode u rat.“

Ona je ćutala. Gledala ga. Nije vraćala pogled na ono dole. Svedočila je mnogim ružičastim redovima rebara zaklane stoke i mrtvim očima na telesima životinja koja su visila o stare kuke, ali nikada sekirom i očnjacima preklanim ljudima, rasparčanim i razmrcvaljenim.

Kako joj je do svesti dopiralo ono što je rekao, tako se prvobitni strah od(!) njega kap po kap pretakao u strah za(!) njega. Uhvatio ju je pod mišicu i odveo do klupe, okrenuo je nasuport telima i postavio da sedne. Tada je prvi put još od borbe pustio sekiru i mirno joj je sipao čašu vina. U glasu mu je i dalje bio onaj isti spokoj.

„Izgleda da carstvo kreće u novi pohod. Rekao sam im da ću pre umreti nego da ratujem za njih. Kazali su da su im potrebni svi dukovi, da ne smeju da rizikuju da i jedan duk bude prisvojen od neprijatelja. Ja sam im ponovio da ću pre da umrem nego da ratujem za bilo kog. Nisu mi verovali. Nisu ni kad sam im rekao da sam svoju moć darovao drugome da bih se otarasio odgovornosti i problema. Ja sam već dugo običan čovek, Kona. Onakav kakvim me znaš.“

Slušala ga je i ćutala. To što je izgovorao nije joj imalo smila i nije umanjivalo njen strah.

„Ostatak jedinice je sasvim sigurno već krenuuo na ovamo. Znajući ih, desetak ih je isprva ostalo dole da se zabavlja i čeka, a poslali su ovu dvojicu zelenih jadnika da se popnu sa sve mačevima, plaštovima, željom za dokazivanjem i naivnom hrabrošću.“

Otvorila je usta kao da želi nešto da izusti pa zastala.

„Pričaj slobodno, Kona. To sam i dalje ja, Leho.“
„Šta… šta ćeš sad?“
„Ništa.“
„Šta ćeš kad stignu ostali?“
„Ništa.“
„Ne razumem, beži čoveče!“
„Bežao bih da mogu.“

Pokazao je rukom na ono što je ona godinama doživljavala kao rogobatnu tetovažu sa robije. Vijugava crna linija činila je obruč oko njegovog vrata.

„Približi se i dobro pogledaj.“

Iz blizine se primećivalo da linija na njegovoj koži pulsira, da se po par milimetara širi i skuplja.

„Mogu da me pronađu gde god da pobegnem.Kabalsko uže.
„Kako ćeš da se spaseš?“
„Nikako.“
„Ne razumem?“
„Umreću, Kona. To je već gotovo.“
„Ubićeš se?“
„Ne, sačekaću ih sa sečivom i umreću, evo baš tu.“

Pokazao je na dva iskasapljena momka a ona se okrenula i još jednom ih pogledala. Deo njegove smirenosti prešao je i na nju.

„Voleo bih da popijemo po čašu vina. Život je kratak.“

Bio je ozbiljan u svojoj nameri, sa bezbrižnim smeškom nekoga ko uživa u sunčanom danu i pogledu na dolinu. Uzela je vino i prinela ga ustima.

„Živeli, za Begdijno i tvoje zdravlje i sreću. Za decu uskoro, nadam se.“
„Hvala ti. Za sad nam nije suđeno.“
„Sudbina se kroji i prekraja.“

Ne i Lehova. Ona je bila zapečaćena i on je bio u miru s tim.

Blagi vetar lelujao je lišće obližnjeg šumarka i perje jastreba koji je širio krila nad dolinom. Nije bilo oblaka. Posle prve usledila je i druga čaša vina. Sama je pružila ruku ka buteljci.

„To vino je jako, da znaš.“
„A život je beše kratak, zar ne Leho?“

Otpustila je ramena i sama se osmenuhla. Lice joj je bilo ka putu i padini, ka livadama, pašnjacima, njivama i udaljenim redovima istobojnih mrlja: krovovima varoši.

„Zavidim ti što si proveo tolike godine ovde u miru.“

Gledao je njeno lice sa strane kao da gleda san o nepostojećoj budućnosti i zamišljao lepe bore koje će dobiti od starosti jako dugo nakon njegove smrti. Uhvatila ga je u sanjarenju.

„Zašto me gledaš?“
„Oprosti. Mlada si.“
„Nisam tako mlada.“
„Jesi, posebno za nekog mojih godina.“
„Za nekog tvojih godina ti se dobro držiš.“
„Kona…“

Oči su prestale da im se razilaze.

„A Begdija?“
„Reci mu da sam te primorao.“
„Neće poverovati.“
„Reci mu da su te vojnici presreli i da sam poginuo sveteći tvoju čast.“
„Ne. Ne mogu, Leho.“

Instiktivno je stavila skoro praznu čašu na panj, ustala i okrenula se ka leševima. Pas veliki kao magarac je ležao sit. Kapija je ostala odškrinuta. Put pust.

„A šta ako naiđu?“
„Čućemo ih. Imaš izlaz pozadi.“
„Ne mogu.“
„Ne sećam se više žene. Ubili su je pre moje robije. Bila je opasnija od mene. Želim još jednom da se setim svega.“

Rekao je sve šta je imao. Bez uzbuđenja. Bez namere da nagovara. Sedeći je podigao čašu u vis i klimnuo joj glavom u znak poštovanja i pozdrava zanavek. Ona je gledala u kapiju.

„Nećemo ih čuti.“
„Ima ko će.“

Pokazao je ka dremljivom Vučini.

„Ne mogu.“

Klimnuo je glavom i nastavio da gleda u daljinu čekajući da mlada žena ode. Uzela mu je krvavu ruku i brzim koracima ga uvela u kuću. Stajali su neko vreme ćutke dok nije počeo da joj miluje kosu i obraze. Radio je to kao da mazi kuče. Ruke i noge su počele blago da mu se tresu, njoj takođe. Nespretno joj je poljubio čelo i starim, hrapavim jagodicama sporo i jako dugo klizio po tkanini na grudima. Naglo ga je zaustavila i udaljila od sebe. Očima mu je saopštila isto što i rečima.

„Ne moraš biti nežan, Leho. Radi šta hoćeš.“

***

Ležeći nakon svega pored njega, sada je ona dodirivala njegove grudi, osokoljena.

„Reci mi šta su dukovi?“

Hteo je da joj kaže, ali Vučina je u tom trenu glasno zarežao na nešto, a odmah zatim počeo i da laje. Raščupane kose i rascepanih haljina, Kona je skočila na jake noge i istrčala pozadi. Do malo pre skriveni i kao brašno beli delovi tela su joj brideli od bola i rumenili se se dok je trčala iza čokota grožđa ka drveću. Iza sebe je ostavljala smrt bežeći od mesta na kome se osetila najživljom. Delovi kože će joj uskoro poplaveti a opojnu poplavu bola i ekstaze će dugo zazivati pod blagim, voljenim Begdijom.

Leho je isprva bez pomeranja otpratio njen hitri beg kroz okvir zadnjih vrata, ustao, navukao šta je imao, polako istupio pred kuću i uzeo sekiru. Bilo je dovoljno jedno miran da Vučina prestane sa lajanjem.

„Došlo je vreme da mi se odužiš, Vučino. Kada sam te oživeo preneo sam ti glavninu svoje moći i čuvao te od nje što sam bolje mogao. Oprosti i hvala ti.“

Koraci carske vojske su se jasno čuli dok je Leho drškom sekire ocrtavao krug u zemlji oko sebe i svog jedinog prijatelja. Prislonio mu je čelo uz čelo i počeo da mumla bajalicu zaboravljenog jezika. Kao da je crpeo nešto iz Vučine dok je njegov krzneni saborac bivao fizički sve manji dok nije počeo da lični na običnog velikog psa. Kada je tihi poj stao Vučina je zacvileo i pao, beživotan.

Duk Leho je celim svojim telom isijavao ljudskom umu neobjašnjivu, mraku sličnu svetlost. Znao je da ovako star i ovoliko godina bez moći u svom telu ne može da se nosi sa dvocifrenim brojem protivnika, bez obzira što su to bili obični carski vojnici koji su služili verovatno po kazni u ovoj vukojebini. Imao je pravo.

Trojica ih je preživelo, osakaćenih umova, dovoljno ludi da im niko od običnih ljudi neće verovati kada mucajući budu prepričavali čemu su svedočili. Sva trojica će se ubiti nemogaviši da se izbore sa unutrašnjim haosom.

Poslednji Lehovi ostaci klizili su među tankim dlačicama znojavog ženskog bedra. Zadihana je dotrčala do potoka da ih spere ali ih je u poslednjem trenutku ipak pokupila prstima i pohranila nazad u sebe.

__________________________________

LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Bio je i na spisateljskoj radionici koju vodi spisateljica i prevoditeljka Ana Marije Grbić. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020), jednu kratku priču u časopisu Buktinja (2022), tri kratke priče na portalu Čovjek-časopis i jednu kratku priču na Strane.ba. Objaviće zbirku priča do kraja 2025. godine, a trenutno radi na svom prvom romanu.

KRATKA PRIČA LAZARA VELJKOVIĆA: ROĐENDAN

Noć na samoj ivici jutra. Sklanja tanko žensko koleno sa stomaka i oprezno se izvija iz postelje. Odlazi do prozora i gleda ka pustoj ulici. Oseća kako se u njemu gase poslednji plamičci požara.

Posle dužeg vremena okreće glavu nazad ka sobi: ulična svetiljka obasjava siluetu zgodne devojke na krevetu sa lisicama zaboravljenim na levoj ruci. Svetlost i mrak seku njeno lice koje kao da je zaspalo po sred filmskog plakata. Postaje mu toplo oko srca dok je gleda, ali to traje kratko. Ne može da nađe mobilni u polumraku. Ne pali svetlo. Tiho preskače čipkasti veš i uzima laptop sa stola. Odnosi ga u toalet. Beščujno zaključava.

“Prošlo je, koliko, sedam godina od kad smo raskinuli?

Si i dalje sa onim klincem?

Nisam ti ništa pisao, pa ni o njoj. Zove se Mira i ne odobrava moje samosabotaže prerušene u uglancani, akademsko-odbranjivi, pop-referentni nihilizam koji si ti potajno obožavala, i mogu sasvim realistično da zamislim da imam decu s njom, i čini mi se da namerno klizim k tome, i srećan sam, mislim ako je sreća sekira kroz granje samotnjaštva i loših navika.

Pišem ti sada preventivno. Iz straha da ne sjebem stvar. Ne mogu da procenim koliko mi je tanak led pod nogama, pa sam mislio da bi možda bilo pametno da ti kažem, kao protivotrov gubljenju razuma, da te posle toliko vremena i dalje redovno sanjam. To je jedna od retkih stvari koje ti nikad nisam rekao. Bolje da ne znaš ukupan broj (ali evo, za sad, od početka godine — 13 puta).

Pokušavam da rešim stvar. Idem opet na terapiju, skoro godinu redovno meditiram, trčim, na to imam i dva(!) hobija, a probao sam i s pečurkama. Ne znam. Možda ovo jedenje govana pomogne.

Snovi su uglavnom debilni:

– svađamo se

– zajedno smo

– nekad raskidaš

– nekad raskidam (zamisli tu naučnu fantastiku)

– jebemo se ko pomahnitali po krovovima zgrada ili toaletima po čijim zidnim pločicama se sami od sebe ispisuju pohvalni i eksplicitni komentari na naše jebanje kao tekstualni prenos uživo

– ulećeš mi u usta i nozdrve ko mala dosadna vinska mušica

– moje lice je nežna pastorala kojom ti hodaš bosa i spokojna

– nekad te ignorišem dok me ignorišeš

– nekad se gledamo dok se smejemo dok jedemo

…ali u svakom jebenom snu, bez izuzetka, baš u svakom od njih, odvratno, bednički, poražavajuće jako, nedokučivo… te volim(?). Neprijatno glup glagol, znam. Jebiga.

Umesto da radim na ostvarenju realnijeg(?) sna o izmaštanoj zbirci, da pišem priče o radničkoj klasi, o konačnoj revoluciji, o životu kao čekanju smrti, o porodičnoj istoriji, o raspalim brakovima ili egzistencijalističkim nedaćama, apsurdnim paralelama i neočekivanim različitostima, ili, u krajnjoj liniji, o ritualu učestalog kuvanja čaja na poslu kao vrsti surogata za hvatanje vazduha da se ne bih udavio u dubinama besmisla, ne. Umesto svega toga ja te ili sanjam ili ti, evo, pišem o vlastitoj psihopatologiji jeftinim jezikom romantičara.

Ne znam.

Svet je kanalizacija sazdana od ironije i sarkazma, i ja bez poteškoća plutam u njemu. Zato mi ova neočekivana iskrenost deluje kao trenutak mentalne zaostalosti za tim istim svetom.

Ne bih smeo ovo da istipkam u našem skoro-pa-mrtvom vajber-kutku na kome redovno menjaš profilnu jer si jaka i odabiraš da nemaš nikakve društvene mreže pa tim čestim promenama profilnih slika valjda kompenzuješ vrstu nepostojanja. A možda bih i morao da ti ovo pošaljem.

Ne znam.

Taj kanal komunikacije, taj planski, minimalni prežitak nam služi za (neredovno) čestitanje rođendana i da svake prestupne godine napipamo kada smo sami pa nekako eto na par sati kao igrom slučaja uživo rastrgnemo jedno drugo. Kao pre dve zime kad te je oženjeni ostavio a kad sam ja završio sa najdužom šemom, a pre one dvomesečne veze sa sotonom lično.

To veče kad smo se poslednji put progutali je padao prvi ozbiljniji sneg poprskan smradom zapaljenih kontejnera. Pahulje su bile velike i tužne ko perje na živo očerupanih labudova. Bio je duboki minus, ali smo strateški držali odškrinut prozor iznad kreveta da se ne bi spržili od strasti. Kao da smo bili na noć pušteni iz zatvora za izbezumljene.

Znaš šta, valjda sam uz svo silno naprezanje i nadljudsku snagu volje uspeo da te proteram iz svesti ali izgleda da zapaljenje mozga u snovima ne želi da prestane. Malopređašni, 13. san: šetam s Mirom pored reke, kobajagi 25. Maj, nailazimo na tebe, ti vodaš buljuk pasa ko da si prekarijat sa Beverli Hilsa, stajemo da popričamo, požar u meni se rasplamsava, razmenjujemo nebitne reči, požar divlja, plamen se probija kroz sve pore i telesne otvore, nastavljamo svojim putem, budim se, požar jenjava. Grlim komiranu Miru dok se ne ugasi(m), ustajem i sve ti ovo pišem.

Ako ću skroz na skroz iskreno: ima nekih okidača koji mi te vrate i na javi. Žene koje rade špagu kao dobar dan. Mjuzikli, jebali te mjuzikli. Neurotične devojke za koje si spreman da daš život jer samo kad si s njima osećaš da život postoji, a koje tankim, princezastim prstima haotično i bez stajanja uvrću pramenove kose dok grozničavo i sa oduševljenjem pričaju o horoskopu kao da nisu završile psihologiju sa prosekom 9.8. Kliše drečavo crvenog ruža na opušku. Još jedan kliše — životno-ugrožavajuća količina jeftinog ženskog parfema u gradskom prevozu koja štipa oči. Oči ko dva velika kestena koja bih dečački da tutnem u džep u koji ću onda svako malo da guram prste da bi ih dodirnuo i potvrdio da su još uvek tu kao da to nije kestenje već odgovori na sva pitanja.

Čini mi se da mi je dosta. Možda je i za mene i moje dobro došlo vreme da postanem racionalna pička. Nemoj više da mi dolaziš u snove. Nigde. Budi mi zauvek najbolje.

R”

Neće poslati. Zna da neće. To je napisao sebi, za sebe.

Delete all

Undo

Delete all

Undo

Send

(…)

Delete this message for everyone in this conversation.

“Srećan rođendan sa zakašnjenjem od 3 i kusur meseca. Želim ti da ispadneš muško pa da ti meni čestitaš na vreme, da mi daš razlog da ja tebe onda častim uživo. :ljubičasto_srce: ”

To je njena davna, poslednja poruka. Zaklapa laptop i vraća se u krevet. Ne zna šta će do kraja dana da uradi. Navija za to da nekim čudom prespava skroz do onog tamo jutra. Danas joj je rođendan.

________________________________________________

LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020) i jednu kratku priču u časopisu Buktinja (2022).

KRATKA PRIČA LAZARA VELJKOVIĆA: SILUETA KOLIBRIJA

Treću noć zaredom me budi sopstveni vrisak.

Skidam natopljenu majicu i pravac tuš. Glava pod mlaz dok premišljam da li da im dojavim. Izgleda da postajem nestabilan. Ne bih da ugrozim stvar zbog upornog sna.

U njemu s kolektivom izlazim na plato ispred firme. Dan je za godišnju fotografiju. Sunce blešti. Stajemo rame uz rame. Niži ispred, viši iza. Kao u školi. Tako se i ponašamo — rasterećeni i nasmejani. Oslobođeni radne aparature. Niko nije lud za vraćanjem kontrolnim tablama i neurokacigama. Uživamo. Odugovlačimo. Začikujemo jedni druge. Zraci svetlosti napadaju naše zenice koje postaju manje od makovog zrna. Silueta fotografa proverava opremu i dobacuje da se još malo skupimo. Klike se grupišu. Direktor je okružen uvlakačima dok su samotnjaci s krajeva, kao i oni koji se trenutno guše u poslu. Ja sam u snu uvek s kraja. Pored mene je visoka koleginica u kombinezonu koja ponavlja istu radnju: svakih nekoliko sekundi proverava kanale komunikacije. Ispred nas dvoje stoji jedini čovek iz firme s kojim se družim, šef bezbednosti. Naginjem se da mu kažem nešto smešno, ali se zaustavljam zbog graške znoja na njegovoj slepoočnici i zabrinute grimase. Silueta fotografa, ovog puta više kockasta nego ljudska, podiže aparat i prinosi ga glavi, ali je direktor zaustavlja dok istupa pred nas.

“Ljudi, sekund pažnje. Imam bitnu informaciju. Kolektiv je kompromitovan. Među nama je neko ko je počinio strašna zlodela. Nakon slikanja stvar će biti rešena. U svakom slučaju, vi nastavljate s normalnim radom. Bez panike i osmeh za fotografiju. Hvala.”

Čavrljanje pre njegovog obraćanja je iza nas. Sada je muk.

Direktor se vraća u sredinu dok potpuno neljudska silueta fotografa opet podiže aparat i iz leđa izbacuje zglobne propelere. Još zabrinutiji, šef bezbednosti suptilno okreće glavu i zbrzano mi šapuće.

“Tek malo pre sam saznao. Ti si u pitanju. O tebi priča.”

“O meni?!? Ne, ne, ne, ne, ne. Zašto o meni?”, tresem se.

Silueta mehanizma ubacuje fotoaparat sebi u glavu. Iz otvora na kičmi izlazi lepeza ugaonih propelera koji se polako spajaju u desni i levi krak. Jako kratkim i brzim osciliranjima raširenih i razmahanih krakova, silueta se blago uzidiže od betona. Ruke se preklapaju i ulaze u trup, noge se spajaju. Silueta deluje sve veća dok se približava. Liči na orla, na apeks predatora, na anđela, na gnev, na džinovskog kolibrija čiji je kljun izdužena kamera. Zlokobno treperi nekoliko metara nad nama dok se krila i dalje šire i nadvijaju. Ostali se smeše i gledaju na gore u objektiv, u vrh kljuna, koji se naglim, oštrim cimom okreće ka meni. Ogromna, veštačka ptica usmerava dugačku kljun-kameru ka meni i zumira. Pre nego što uslika shvatam da sam drugi ja unutar mehanizma i da upravljam njime. Shvatam da nije svestan da targetira mene i da nam obojici nema spasa. Čujem prodorni, sablasni glas mašine, koji je glas direktora, koji je glas učiteljice , koji je moj glas, “Ptičica!”.

*

Izlazim iz garsonjere i žurim na posao. Sreća da jedina linija metroa kači i Karaburmu i Novi Beograd. Izbijam pokretnim stepenicama na površinu i hodam k impozantnoj, staklenoj zgradi koja kao da guta male ljudske figure. Pridružujem im se. Provlačim karticu na ulazu i čekam sken lica. Na drugom punktu provlačim drugu karticu i kačim bedž s logoom kompanije — siluetom kolibrija. U blistavom lobiju je preko celog zida napisan zvanični slogan firme From working to hardworking. Javljam se obezbeđenju, ali greškom. Danas ipak ne radi moj saborac. Njegov kolega mi ne uzvraća. Metalni liftovi, spratovi, dugi hodnici, opet liftovi i hodnici i konačno dolazim do svoje kabine. Provlačim treću karticu. Imam još dvadeset minuta do početka smene. Sedam za kontrolnu tablu, ali ne palim ništa. Prvo slušalice iz džepa u uši i malo radija u polumraku. Nasumična stanica je jedina opcija koja mi je ikad trebala. Klik.

“… je pobedio je sa minimalnom razlikom i time se plasirao u…”

Klik.

“… zahvalni što možemo da uživamo u ovim prolećnim danima bez maski za filterisanje vazduha. Otkad je uspešno obavila pridružinje konfederaciji, naša vlada aktivno poboljšava…”

Klik.

“… biti stručnjak da biste uvideli da je Evropska Konfederacija samo na papiru neutralna po pitanju sukoba na Mediteranu. Možda je i bolje da se prave, a ne kao Amerika, koja uz tihi pristanak Kine šalje oružje i pruža logističku podršku Udruženim Demokratskim Nacijama Mediterana sa severne i zapadne strane, i njihovim saveznicima, Pravednom Islamu, s juže strane. Rusija se, kao i Evropa, zatvorila i ćuti. Deluje kao da je velikim igračima cilj da se uguše oružane pobune Internacionalnog pokreta za jednakost i svih ostalih njima pridruženih takozvanih terorističkih revolucionarnih pokreta i organizacija.

Kako to mislite “takozvanih”, profesore?

Kako? Da li znate da je oznaka “terorizam” jedno od glavnih propagandnih oružja onih na vlasti protiv onih koji se bune? Dopustićete da vas podsetim lekcija iz istorije…”

Klik.

“… u jučerašnjem sukobu u Ankari je zasad trocifren. Analitičari procenjuju da je najveći broj stradalih sa strane pobunjenika. Ovog puta su u pitanju zajedničke snage Balkanske slobodarske mreže na čelu sa Autonomnim Solunom, Kurdskih bataljona i migrantskih pukova. Primećene su i Zapatistička i nezvanična zastava Saveza Starosedelaca dveju Amerika. Sa drudge strane, UDNM, u ovom slučaju turska i grčka nacionalna vojska zajedno s najnaprednije opremeljenom pešadijom Pravednog Islama, prošli su bez većih…”

Klik.

“Čudo iz Beograda, kako su nazvali Kolibri na finansijskom samitu u Kopenhagenu, svojom inovativnošću i ekstremno dobrim rezultatima, ponos je naše države i dokaz da možemo da doprinesemo ekonomiji celog kontinetna, ali i njegovoj vojnoj tehnologiji koja…”

Klik.

Dobro me je podsetilo. Imam još šest minuta do početka smene. Palim svetlo. Kabina bez prozora je taman tolika da stane kontrolna tabla, iznad nje šest spojenih monitora, najudobnija radna stolica i aparat za kafu koji je podešen da na svaka četiri sata napravi jednu duplu kafu. Iznošenje kafe je zabranjeno, a i gde bih je iznosio kada je dozvoljeno samo otići do toaleta, bez komunikacije. Na tabli je, pored neurokacige, i ponos kompanije, uvećana replika mikrodrona kojim pilotiram i koji je napravljen po uzoru na kolibrija. Pred svaku smenu strahujem da to ne bude prvi dan koji ću raditi za domaćeg klijenta. Šta ako nekog prepoznam? Obaveštenje uvek stiže dva minuta pred početak.

“Vaš današnji primarni klijent je hipermarket u Engleskoj. Ovaj klijent je svih dvanaest puta bio umereno zadovoljan vašom uslugom. Vaš današnji sekundarni klijent je fabrika tekstila u Albaniji. Ovaj klijent je svih devet puta bio umereno zadovoljan vašom uslugom. Srećan rad.”

Pokrećem program dok na gigamonitoru gledam raspored pozadinskih prostorija u hipermarketu, povezanost s magacinom i postavku polica s artiklima. Znam ih već napamet, ali takva je procedura. Stavljam kacigu. Sada sam virtuelno izmešten u nečujni mikrodron veličine zrna peska, kojim upravljam preko kontrolne table. Uzlećem unutar skrajnute metalne kutije koja se automatski otvara i preda mnom puca pogled na, čini se, beskonačni market ispunjen redovima polica između kojih špartaju kupci. Oni me ne zanimaju. Isključivo pratim radnike. Posle sat vremena uočavam stariju ženu u radnoj uniformi koja stavlja pristigla energetska pića na policu. Jedno joj isklizne iz ruku i padne. Proliva se po pločicama. Letim k njoj. Nadgledam je. Nadam se da će ispratiti protokole. Prvo uspravlja limenku da tečnost više ne curi. Ispravno. Onda gleda levo i desno da upozori kupce da slučajno ne pokvase obuću. Ispravno. Vadi aparat iz džepa i prelazi preko bar koda limenke. Ispravno. Zumiram kameru na aparat kojim barata. Za njeno dobro je najbolje da postupi kako joj je rečeno. Plaća limenku svojim računom. Ispravno. Poziva ženu koja trenutno čisti pločice nekoliko redova odatle da ukloni prosuto. Ispravno. Bez dvoumljenja nastavlja da ređa limenke. Ispravno. Redosled i način obavljanja posla je po pravilima, međutim sporija je od propisane norme. Šaljem signal iz kabine. Aparat u džepu joj zavibrira, ona ga vadi, pogleda poruku i ubrzava se. Njen šef odmah potom na svom aparatu biva obavešten da se ta i ta radnica ubrzala nakon opomene. Ovog puta ništa skidanje od plate, ništa suspenzija ili otkaz.

Smena je mirna. Prijavio sam jednog radnika koji se namrštio mušteriji na glupo pitanje i skinut mu je mali deo plate, kao i jednu radnicu koja je sedela u maganicu van predviđene pauze, i koja je sada na dve opomene od ukidanja zdravstvenog osiguranja. Dok odmaram um na drugoj desetominutnoj pauzi stiže mi obaveštnje da će za minut proći rutinska kontrola. U kabinu ulazi isti onaj iz obezbeđenja kom sam se pogrešno javio. Zatvara vrata i gleda me. Priča bez glasa tako da mu čitam s usana.

“Giljotina.”

Prvo ćutim u neverici, a onda mu odgovaram mu na isti način “Sloboda”.

“Jednakost.”

“Za novi početak.”

Nisam znao da je naš.

“Znači, i ti si s nama?”, nastavljam isto.

“Jesam. Kanali su osigurani kao i ko će da te pokriva. Imaš do kraja smene, kao i pre.”

Čim je izašao, prešao sam na stvar: prespojio mrežu, postavio bloker, duplirao nervnu šemu, otvorio sistemske kanale i čekao signal. Evo ga, ni pet sekundi. Povezani smo. Miran sam. Moj um odlaže uznemirenost za kasnije. Vreme je za ono zbog čega sam zapravo ovde. Vraćam kacigu i sedam.

Iz daleke, ukopane garaže prekrivene anti-radarskim materijalima izleće jedan od nekoliko ukradenih, vojnih, stelt dronova najnovije generacije zvanih sejači smrti, na čijem stvaranju su radili Pentagon i Brisel uz pomoć Kolibrijevih programskih rešenja.

Ankara mi iz ukradenog drona deluje kao lep grad.

________________________________________________

LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020).

KRATKA PRIČA LAZARA VELJKOVIĆA: ONDA (REDOSLED ONOGA ŠTO VAM SE DESILO)

Prvo vam krajem februara prijateljica na poziciji u filmskoj industriji kaže da je čitala vaše kratke priče i da joj se sviđaju, da su kvalitetne i scenarističke, da dijalozi kidaju i da su naturalističkida se seća da ste još pre deceniju bili zainteresovani za dramaturgiju i da bi mogla da vas preporuči za tim scenarista ako ste zainteresovani da pišete za serije.

Vi niste zainteresovani nego počnu da vam se tresu ruke od sreće dok čitate šta vam piše. Pitate je kako da se pripremite a ona vam kaže samo čitaj scenarije za serije, poslaću ti par scenarija na kojima radimo, nemoj nikom da kažeš. Vi nikom ne kažete, samo najboljem drugu i drugom najboljem drugu, i najboljoj drugarici, i bratu, i kevi i ćaletu, i baki, i jednoj devojci, i još jednoj devojci, i još jednoj devojci, i jednom komšiji koji radi u zdravoj hrani u kojoj kupujete lanene pločice jer ne goje i čoko biskvit i medena srca i gumene bombone, i terapeutkinji, i zbunjenom konobaru kog ste častili preveliki baksiši, i nikom više.

Onda vam prijateljica iz filmske industrije traži broj i pita kada može glavni scenarista da vas pozove da popričate a vi napišete u kaps loku U SVAKO DOBA DANA I NOĆI.

Onda vas sutradan u devet ujutru zove nepoznati broj a vi ste i dalje pospani i u bunilu i mislite da vas zovu neki Jehovini svedoci ili čistači klima ili kripto-preduzetnici ili piramidalni šemaroši ili predizborni SNS zastrašivači ali najverovatnije keva koja će da kaže ja sam na poslu već sat vremena a ti i dalje spavaš jer znaš da si bez posla već godinu dana kada si poslao poslednji CV do kad misliš da će ti drug dozvoljavati da živiš u njegovoj garsonjeri a da ne plaćaš kiriju i vi se onda javite direktno sa evo ustajem, ustajem ali to nije keva, to je glavni scenarista koji vam se predstavi imenom i prezimenom koje odma zaboravite i kaže vam da imate jaku preporuku i da bi vas on potencijalno uključio kao juniora scenaristu u jedan od svoja dva scenaristička tima i onda vam predstavi oba projekta tako detaljno i strastveno kao da on vas treba da nagovori da pristanete, kao da ste vi neko i nešto, a ne kao da bi nekom odma kurac popušili za priliku makar i da budete zaduženi za kuvanje kafa i naručivanje hrane u jebenom SCENARISTIČKOM TIMU, i onda vam glavni scenarista kaže da dobro razmislite do sutra koji vam od dva projekta lično više odgovara i pita vas da li imate pitanja a onda vam i kaže da zna da nemate ranijeg scenarističkog iskustva i da ne očekujete da ćete pisati čitave scenarije već da je to timski rad i da početnici dobijaju malo manje zadatke ali da vas to ne obeshrabri jer se od nečega mora početi a vi se mislite može, može, može, daj samo da imam posao a da ga volim i da pobegnem od kastmr suporta i marketinga, može, hoću početnički, sve hoću, hoću i za hleb da imam i da osećam da zapravo svojim umećem na bilo kakav način doprinosim bilo kakvom kreativnom procesu, imam tridesetpet godina i nije me strah da počnem opet i opet, i ne dam se, i neću da robujem marketingu i HR-u i da pišem projekte po mrtvim nevladinim organizacijama i da radim treće smene po hostelima i druge smene po američkim korporacijama, život je samo jedan, čitave dvadesete sam proveo u sobi i na internetu lažući sebe da nisam zabrinjavajuće depresivan, sada sam bolje i hoću da se borim za ono što volim, dajte to početničko, hoću da se dokažem, hoću da se raspadnem od posla koji volim.

Onda se razgovor završi i dalje je jutro i vi bi da svima kažete da ste se čuli sa čovekom i da vas hoće u svom timu samo da izaberete projekat ali ujutru svi ili spavaju ili su na poslu sem vašeg ćaleta jer vam je ćale novonastali penzioner. Onda pozovete ćaleta i hoćete da mu ispričate šta se desilo ali ne možete, prosto ne možete da mu ispričate ništa. Ne izlazi iz vas ništa, ćale vas pita jel sve okej zašto ćutiš ali vi i dalje ćutite. Pita vas jel ti trebaju pare, znam da me nikad ne pitaš ali znam da ti trebaju, hoćeš da se uzajmim a vi kažete da nećete pare, da imate lepe veste. On vas onda pita koje lepe vesti a vi opet ćutite. Onda on kaže samo polako i u tom trenutku shvatite da ne možete da mu saopštite jer ćete se raspasti, jer ste po prvi put u životu na ivici da ostvarite verziju dečačkog sna. Onda počnete da plačete a ćale ćuti i samo povremeno kaže sve je okej. Onda mu vi jedva, reč pa duga tišina, pa reč pa duga tišina, i to tako traje, slinavi saopštite radosnu vest i onda se zajedno radujete ali čujete u njegovom glasu pored radosti i brigu. Vi ste poslednji put plakali pred ćaletom kad ste imali deset godina ili manje. Vi ne plačete pred ćaletom.

Onda pošaljete mejl glavnom scenaristi jer ste odlučili koja serija vam više odgovara a glavni scenarista vam zahvali na brzom odgovoru i kaže vam da će vam ovih dana poslati dalje detalje.

Onda prođe dan.
Onda prođe još jedan dan.
Onda prođe nedelja.
Onda vi napišete mejl glavnom scenaristi i on vam ne odgovori.
Onda prođe još jedna nedelja.
Onda pitate prijateljicu na poziciji u filmskoj industriji šta se dešava i ona vam kaže da će da proveri.
Onda vam prijateljica posle nekoliko dana javi da se glavni scenarista posvađao sa produkcijom i da je dao otkaz.
Onda ne vrištite nego pobegnete od svega toga u ko zna šta i spašavate se ko zna kako.

Onda posle par meseci na tinderu upoznate jednu devojku.

Onda se, verovali vi ili ne, ispostavi da je baš ta devojka dobila baš taj posao koji vam je glavni scenarista nudio. Ispostavi se da je ta devojka završila dramaturgiju ali da mašta da radi u diplomatiji i da će upisati master na političkim naukama jer ima vezu za takav posao ako stekne diplomu i ispostavi se da ona zapravo najviše od svega mrzi da piše. Onda vi po prvi put još od onomad na glas nekom ispričate šta se sve desilo i ko vas je preporučio i šta vam je san. Onda vas ta devojka sa tindera gleda bledo i pita zašto bi neko time želeo da se bavi a vi je pitate zašto je završila dramaturgiju i ona kaže da ne zna, da ju je majka naterala jer ima veze. Ima veze. Ima veze. Onda vi počnete da nagovarate tu devojku da vam sredi. Zovete je da se opet vidite. Pričate samo o tome. Smarate je. Davite je. Samo o tome. Jasno i glasno joj kažete da ste se samo zbog toga sa njom našli i da vam je to najbitnija stvar i da razumete ako ne želi ili ne može da povuče neku vezu ali da pokuša da razume zašto toliko insistirate. Devojka vidi da sagorevate od želje, devojka pročita neke vaše kratke priče i vidi da tu možda i ima nekog potencijala i kaže vam da će da potegne vezu. Vi, najveći skeptik, počnete malčice da verujete u sudbinu.

Onda vas ta devojka sa tindera zove posle nedelju dana i pita vas da li možete OD SUTRA da počnete da joj pomažete oko pisanja sažetaka epizoda jedne poznate američke medicinske serije po kojoj njen tim piše scenarije. Vi kažete da možete i zamolite da vam pokaže tada, to veče, pred to SUTRA, kako se tačno to radi, onda vas ona pozove kod sebe u stan i vi odete do nje i za dva sata joj postavite dva miliona pitanja i shvatite kako se to radi i ništa više. Ona vam onda kaže da ako se pokažete dobro da će vas trenutni glavni scenarista onda pitati da uradite jedan test u vidu PISANJA SCENARIJA za celu epizodu. Vi se onda usudite da pitate koliko će trajati to pomaganje i ona vam kaže dve tri nedelje, zavisno koliko brzo radite. Vi se onda usudite da pitate da li će to biti plaćeno i onda devojka sa tindera počne da vam vrišti u facu kako ste nezahvalni i halapljivi a vi se izvinite a onda se odmah još jednom izvinete i kažete da će te pokušati što brže da završite pisanje sažetaka.

Onda sednete i pišete sažetke. Gledate epizode i pišete sažetke po dvosatnim uputstvima. Pišete najbolje i najbrže što možete i posle tri-četiri dana shvatite da morate da radite više od osam sati dnevno da biste stigli da završite za dve-tri nedelje. Onda pišete po desetak sati dnevno i vikendima i pokidate, završite za jedanaest dana. Onda vam devojka sa tindera kaže bravo svaka čast zvaće te glavni scenarista da te proveri kako ćeš napisati scenario za jednu celu epizodu. Vi ste naelektrisani. Čekate.

Onda vam se javi taj glavni scenarista i kaže vam da želi lično da vas upozna i da je čuo da ste super pisali sažetke i što je još bitnije da ste jako brzo pisali sažetke. Onda vi operete najpantalone, opeglate najkošulju, obujete cipele za svadbe, slave, rođendane i sahrane, i odete na sastanak u filmski grad, u zgradu produkcijske kuće, u salu u kojoj radi tim scenarista i sednete za sto sa glavnim scenarastiom i scenarstkinjom koja je druga po senioritetu i oni pohvle vaše sažetke i brzinu i kažu da se vidi da zna šta radite i pitaju čisto radi reda da li ste vi završili dramaturgiju i vi kažete da niste i od straha izlažete da ste završili opštu književnost koju ste inače samo kratko studirali. Onda oni mirno i potvrdno klimnu glavama i onda vam glavni scenarista ispriča o testu pisanja cele epizode i uzgredno vam objasni u par rečenica kako se piše scenario za epizodu serije koja se radi po kupljenoj licenci poznate američke serije i vama je to valjda kao jasno. Kaže vam da ne morate da žurite, da možete epizodu i sledeće nedelje da mu pošaljete.

Vi napišete epizodu. Vi pišući epizodu osetite sreću. Ne spokoj, ne zadovoljstvo, ne ljubav, ne uzbuđenost. Osetite sreću apsolutno ispunjujućeg rada, čak i za tu telenovelističku seriju. Osetite sreću. Osećate sreću. Sreću.

Onda pošaljete epizodu glavnom scenaristi i on vam kaže da vam je zapravo sve utegnuto baš kako treba ali da malo škripe dijalozi, da moraju da se skrešu i da mu pošaljete skresane dijaloge za maksimalno tri dana. Vi mu ih ne pošaljete za tri dana nego za dva sata. Zazvoni vam moblini i on vam kaže da je sada sve okej, da je tako ispravljeno sve na mestu, da pije vodu, da je glumljivo, da je prirodno, da može da vas vidi u svom timu i pita vas da li ste dramaturgiju završili u Beogradu a vi ga podsetite da ste završili opštu književnost, a niste. On kaže da će uskoro biti potrebe za dodatnim scenaristima u njegovom timu ali da uporedo kreće još nekoliko projekata/serija iste produkcijske kuće i da će vas rado preporučiti za bilo koju i da zvanično imate njegovo zeleno svetlo.

Isti taj dan vas pozove devojka sa tindera koja radi kao scenaristkinja i koja je potegla vezu za vas da vas pita šta vam je glavni scenarista rekao i vi joj kažete da vam je vratio zbog dijaloga ali da je posle dao zeleno svetlo i ona kaže STVARNO? PA TO JE SUPER ON SKORO SVAKOME VRAĆA SCENARIO PO NEKOLIKO PUTA.

Onda prođu dve nedelje i niko vas ne zove. Vi onda pozovete glavnog scenaristu i on vam kaže da je projekat na kome trenutno radi morao naprasno da prekine i da više neće da radi ta tu produkcijsku kuću ali vam kaže da on vama jeste dao zeleo svetlo i kaže vam da kažete devojci sa tindera koja tu radi kao scenaristkinja da vas spomene drugim glavnim scenaristima ili još bolje ŠEFICI. Vi odmah pozovete devojku i kažete joj da vam je glavni scenarista rekao da vas spomene ŠEFICI kao nekog koga mogu da zaposle i ko je dobio zeleno svetlo od njega i ona kaže da će reći šefici. Onda vas devojka zove posle sat vremena i kaže da je rekla ŠEFICI za vas, ko ste, da nemate iskustva ali da je taj i taj dao zeleno svetlo i kaže vam da joj ŠEFICA nije poverovala da je taj dao zeleno svetlo i da je na licu mesta pozvala na telefon tog glavnog scenaristu da potvrdi priču i on je potvrdio priču i onda je ŠEFICA još jednom pitala za vaše ime i prezime i upisala ga na nekom papiru i rekla da MOŽETE biti priključen na nekom od projekata koji treba da počnu.

Onda prođe jedna nedelja.
Onda prođe još jedna nedelja.
Onda prođe još jedna nedelja.
Onda pozovete devojku sa tindera koja radi kao scenaristkinja i pitate da li ima nečega i kažete da je i ŠEFICA rekla da se već početkom leta krenuti i do sedam projekata i da je sada početak leta i da samo želite da proverite šta se dešava. Ona vam kaže da ne ne zna šta dešava.

Onda vas posle par dana pozove ta devojka i kaže da ima jedan posao za vas ali da nije baš scenaristički i da će da vas pozove jedna producentkinja da vam objasni ako ste zainteresovani i vi kažete MOŽE jer mora da može. Mora da može.

Onda vas SUTRADAN pozove ta neka producentkinja čija je šefica ŠEFICA i kaže da je čula sve najbolje o vama i da znate da pišete scenarije i da zna da imate zeleno svetlo od onog glavnog scenariste koji je završio svoj projekat i kaže vam da joj je potreban neko ko zna da barata scenarijima pod hitno al da posao nije spisateljski već je tehničkije prirode i pita vas da li ste zainteresovani i vi kažete DA. Ona vas pita za adresu i kaže da će poslati šofera sutra ujutru da vas pokupi.

Onda vas sutra ujutru pokupi lični šofer ispred vaše zgrade u kojoj je garsonjera vašeg druga u kojoj živite za dž i šofer vas odveze direktno u Šimanovce, među ogromne bele hangare, svaki je po jedan gigantski studio, prolazite između tih hangara kao mrav i imate osećaj da ste ušlu u Vorner Bros ili Mirmaks ili Netfliks ili Univerzal ili Paramaunt, i upšte ne preterujete sa tom komparacijom, ti hangari verovatno jesu identični onima iz Holivuda. Onda čekate u kancelariji sat vremena producentkinju jer je na sastanku sa sindikatom filmskih radnika koji su se pobunili zbog uslova na radu, a u kancelariji je glavna režiserka najveće serije koja će ikada biti snimljena u istoriji srpske i jugoslovenske kinematografije i za koju i vas trebaju. U toj kancelariji je i njena pomoćnica ali i glavni scenograf koji na vaše oči plače pred režiserkom jer mu kasni plata i jer mu niko ne veruje da se pre dva dana onesvestio od sunčanice tražeći lokacije i završio na infuziji. Onda dođe producentkinja i ostali odu i vi imate sastanak sa producentkinjom i ona vam objasni da im treba neko ko je brz i vičan sa softverima, neko ko će scenarije dvestadvadeset epizoda prebaciti u najskuplji producentski softver kojim niko ne zna da barata dovoljno dobro i da joj treba da svaka kategorija u softveru bude popunjena sa svakim detaljem iz svake epizode, tačnije iz svake scene: lokacije, dani snimanja, glumci, kaskaderi, statisti, vozila, rekviziti, životinje, šminka, kostimi,set dresinzi, vizuelni efekti, specijalni efekti. Pošto ovaj posao nije bša scenaristički posao, kaže vam ona, ni plata nije scenaristička, ali, ceni ona, nije teško i nema mnogo. Kaže vam producentkinja da je spremna da vam za to plati šezdeset hiljada dinara i da je sigurna da to može da se završi za dve-tri nedelje. Vi pristajete.

Onda vi odete kući i učite taj softver dva-tri dana pa počente da se uhodavate i radite.

Onda shvatite da ako radite najbrže što možete osam sati dnevno i vikendima da će to biti gotovo za oko mesec dana. Tako joj i kažete. Ona to prihvati.

Vi onda ceo jun, trideset dana, presedite po osam-devet sati ispred softvera besomučno kategorizujući svaki detalj da bi produkcija mogla da počne da snima najveći serijski projekat u istoriji države i svih prethodnika države. Radite ali i čekate da vas pozovu na neki od projekata za scenaristiku ali nema ničeg. Pitate producentkinju da li ona zna nešto a ona se naljuti na vas što je to pitate jer vi imate svoj posao, posao sa njom. Vi nastavite da radite. Uradite sve po dogovoru. Završite tačno za mesec dana.

Onda javite producentkinji da ste završili. Ona vam se zahvali. Vi je pitate kada bi mogli da očekujete isplatu i ona vam kaže za sedam dana.

Sutra se ponovo javite producentkinji i pošaljete joj broj svog računa za uplatu a ona vam kaže da je otišla van zemlje, da je na letovanju, i da vidite sa ženom iz finansija.

Vi se javite ženi iz finansija a ona vam kaže da joj treba vaš račun i da će da pogleda šta se dešava sa vašom isplatom.

Onda vam ne legne plata za nedelju dana. Vi se javite ženi iz finansija a ona vam kaže da ipak morate da sačekate producentkinju da se vrati.

Onda vi čekate producentkinju dve nedelje. Procenite da je dve nedelje dovoljno da se vrati. Pogrešite, ne odgovara vam ni posle dve nedelje.

Producentkinja se vrati za tri nedelje. Ne javi vam se nego se vi njoj javljate iz dana u dan da bi vam tek nakon nekoliko dana odgovorila da je u haosu i da ne može sada da se bavi vama.

Vi nastavite da joj dosađujete svaki dan da bi ona opet nakon nekliko dana prvi put spomenula da morate da imate svoju agenciju da bi vam kompanija uplatila novac inače neće biti isplate.

Onda vi sa producentkinjom krenete da raspravljate o tome kako vam to niko do ovog trena nije spomenuo a ona kaže da je spomenula ali i da to u krajnjoj liniji nije bitno jer bilo je šta je bilo a stvari su sada takve kakve su. Morate da imate agenciju.

Vi tražite agenciju i nađete agenciji i javite producentkinji da ste našli agenciji ali producentkinja vam tek nakon nekoliko dana odgovori da agencija mora da se bavi filmskim i/ili producentskim delatnostima i da je to ta i ta šifra delatnosti i ako nemate agenciju pod tom šifrom da onda ne može da dođe do isplate.

Vi onda razmišljate da li da odete lično do filmskog grada i da im se najebete i oca i majki i da sve to snimate uživo da ide preko neta i da napravite frku i da im zablokirate ulaz i da se ne sklonite dok ne pozovu policiju ili dok vam ne daju pare ali se onda setite da vas možda čeka scenaristički posao, vaš san, u toj kompaniji i da možda ipak možete na normalan način da dođete do pošteno zarađenih i preko svake mere vam potrebnih para.

Provedete dane tražeći agenciju sa tom šifrom. A i kad biste našli ta agencija bi morala da vam učini da potpiše ugovor kao da je ona uradila posao i da vam da te pare kada ih dobije, ako ih dobije.

Na kraju se setite da znate ljude koji drže jednu medijsku agenciju na lokalu i da možda oni mogu da vam pomognu i da možda oni rade pod tom šifrom. Ne rade, ali hoće da vam pomognu jer ste bliski sa njima pa pozovu nekog čoveka da im uzvrati nekadašnju uslugu time što će da potpiše ugovor u vaše ime a taj čovek drži agenciju koja je pod tom šifrom a čovek samo ima dronove i možete da ga platite da vam snima svadbu ili koncert ali je to na svu sreću ista šifra delatnosti.

Onda javite producentkinji da ste našli tu i tu šifru i ona vam odgovori opet nakon nekoliko dana da će ipak to morati da proveri sa ŠEFICOM. Producentkinja se opet ne javlja par dana. Vi joj opet pišete besomučno, šaljete poruke, dosađujete, bivate uporni jer vam taj novac baš, baš treba inače da imate neki stalni prihod napravili biste neko sranje i oterali hoštaplere u kurac.

Opet pišete producentkinji i ona kaže da mora u ugovoru da stoji tačno to i to i da mora da se pošalje FIZIČKI potpisani ugovor i nikako skenirani. Vi onda cimate ljude iz medijske agencije da cimaju čoveka koji radi sa dronovima da šalje ugovor brzom poštom. On pošalje.

Onda producentkinja opet tek nakon nekoliko dana kaže da ugovor nije dobar i da mora da se prepravi, da ipak mora da piše ne to i to nego to i to, da mora opet da se šalje novi. Onda vi cimate ljude iz medijske agenciej da opet cimaju čoveka koji radi sa dronovima da opet šalje malo drugačiji ugovor poštom. On pošalje.

Onda opet nema producentkinje da se javi. Vi joj opet pišete. Ništa. Tek vam tamo neki četvrti ili peti dan pisanja napiše da je prezauzeta i da će možda moći da vidi oko toga nešto sledeće nedelje. Onda vi i dalje bivate kulturni jer vam treba taj novac i sačekate tu sledeću nedelju ali ona ne odgovara. Odgovori one tamo nedelje i kaže da je ugovor traljavo skeniran i da je poslat namašćen i da se ne vidi šta piše i da pokušava ta agencija nešto da je prevari pa da je posle tuži. Onda ste vi baš, baš kulturni i ubeđujete producentkinju da nije tako ali ona opet ne odgovara.

Onda shvatite da imate dve opcije: nasilje i kuknjavu. Ostavite nasilje ipak za kraj i pređete na kuknjavu. Počnete malo intenzivnije da pišete producentkinji kako vas jure zbog dugova (polu-laž) i kako će vas stanodavac izbaciti iz stana ako ne platite kiriju (laž) i kako ne možete da verujete da vas je stavila u poziciju da morate da joj pričate o svojim ličnim problemima i kako ste mislili da je ona profesionalnija od toga.

Onda vam onda odgovori posle jednog dana i kaže da ipak mora digitalni ugovor da se pošalje, nikako fizički. Vi onda zovete medijsku agenciju i bliske ljude koji tu agenciju drže da cimaju onog čoveka sa dronovima da opet šalje potpisani ugovor ali sada digitalni.

Onda vi kažete producentkinji da je poslat digitalni ugovor a ona vam kaže da je prezauzeta i da opet pričate sa ženom iz finansija. Vi onda opet pričate sa ženom iz finansija koja nekoliko dana odlaže da vam kaže da li je sve okej i vi onda morate i sa njom da pređete na onu istu kuknjavu, samo još jaču.

Onda vam posle ukupno tri meseca od završenog jednokratnog posla legnu pare.

Vi onda čitate oglase za posao u marketingu. Čitate oglase, čitate.

I čitate.

I čitate.

***

LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020).