STO MUKA I STO JABUKA
Da sam odrasla znam jer kad pojedem jabuku
Ostane samo peteljka.
Ove zime prebrojavam svoje voćke
I mislim, to bi se didi svidjelo.
Rušim one koje je netko drugi posadio
Da bi njegovi jeli;
Austrougarke prhkog bijelog mesa
Udaraju mi bljutavo na oči i usta
E neće vidjeti iduću jesen!
Čuvam i uzgajam one divlje, tvrde
Što su samo za igru
Da ih u zamrznutom parku
Bacam šašavom psu umjesto loptice
(uzbuđenje uvijek prepoznaje uzbuđenje)
Ili ih šutiram vičući:
„Miki Rapaić!“
I svaki put zabijem.
***
JORGOVANI
Pčela je na njenom vratu, zasad samo jedna,
Ali tišina koja je zavladala govori mi
Da je samo pitanje vremena:
Da se mogu retrogradno posavjetovati, rekla bih,
Ne traži smiraj u gradu u kom jorgovani cvatu neprirodno dugo.
Ti si od roda otrovanog tim cvijetom, tvoja se DNA zavojnica
Rasplete kad zamiriše, sve se pjesme o njemu postroje mirno
I čekaju tvoju da se napiše, pjesmu
Gdje netko kaže nekome: Dođi.
Dođi s ozlijeđenim psićima na prsima, njih pet
Za svaki grijeh moje prve ispovijedi, dođi u odjeći
U kojoj te majka zadnji put razočarala,
Dođi s ljuskama na očima, s nečim kao ljuskama na očima,
Dođi prazne posude za kolače i opisuj mi okuse, dođi
I opsuj mi pretke, glasom dubokim od želje mi
Prorekni prošlost pa ju zgužvaj.
Ogrlica pčela na njenom vratu dršće,
Fiksira otežali cvat u mojoj ruci:
Iz udubina koje ostanu iza mirisnih tijela
Pit ćemo još dugo.
***
DVA TJEDNA GRADSKOG PROLJEĆA
Osjećam se bolje.
Tanke trake rasparenog sutona
Omotale su ono najmekše u meni
Avion mi je nacrtao kifotičnu kičmu
Da sam uvijek mrvu bliže
Kada me poželite uhvatiti oko struka,
Zapaliti i uvući u sebe,
Pa zadovoljno izdahnuti.
Obećajem,
Bit ću vam čvrsta točka za gumi-gumi
Ako ste se u međuvremenu naučili igrati.
Sva moja bol
Otežala, sramotna,
I punopravno stečena
Sad je malena i pitoma
K’o kuća neka.
***
U MENI SU MIRIJADE
Ovaj tekst može i bez mene
Ja sam na privremenom radu u tvojim maštarijama
Borim se vlastitim rukama koje bi te grlile,
Habam ti džepove, dekretom nam mijenjam podznake,
Znaš onaj vic? I ja sam zaboravila.
Što imaš na sebi?
Ova ljubav može i bez mene.
U stanu u kojem dišemo samo mačka i ja,
A govorim samo ja,
U svijetu u kojem se peru zubi i kasni na posao
Sjest ću za stol i govoriti nježnosti
Glasom za čitanje poezije,
Iz udubine pod grlom,
Presvučenih očiju,
Sve nježnosti koje nisam nikome rekla
Neću ih zapisati.
***
DVAPUT U GODINI
Na prvi puni mjesec razvučenja
Ili sakupljenja dnevnog svjetla
Muče me noćne more, snovi
Iz kojih se ne želim probuditi
Da prvi put saznam kako se završavaju priče,
Kuda se luda nađe kada se okrene za stoosamdeset,
Obrne se u nekom moru od kojeg mi je svako jutro
Natopljena majica
U ogledalu krivim lice,
Pod jezikom zatičem neko ime, ogorčalo,
Upaljeno,
Pa ga šapćem, oštre bridove
Uvijek istih nebodera u najmanje dva grada
Vučem preko podlaktica dok se
Rahli oblaci utrkuju tko će prvi u moja pluća
Po rasporedu rasipam ono malo razuma
Dvaput u godini na promjenu sata
Otkucaji se sjedine sa zvukom odlaznog poziva,
A kroz prozor svih praznih kuća kraj kojih posrćem
Dugo me, dugo gledaju
Nečije goleme, plave oči.
___________________________________________
LANA BOJANIĆ (Zagreb, 1992.) diplomirana je psihologinja. Poeziju i prozu objavljivala je u mnogim časopisima i zbornicima kao i na portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Osnivačica je književne grupe 90+ koja nakon mnogih javnih čitanja izdaje zajednički zbornik “Netko podvikne, djeca odrastu” (Fraktura, 2018.). Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju 2017 i nagrade Na Vrh Jezika, putem koje izdaje svoju prvu samostalnu zbirku „Pribor za lov i vremeplov“ (Jesenski i Turk, 2020). Trenutno živi, radi i završava doktorski studij u Manchesteru, UK.
čovjek-časopis 