UMJERENOST I PROTEŽNOST PJEŠČANIH NANOSA za Bebi Dol
vukljaš mačeve obučen u muslimanske odore, turbanima prekrivaš nabujale kose što izviruju sa strana kupole. koračaš lagano, uritmovan u sopstveni zanos, povremeno se osvrćući na zastave koje lelujavo blijede pod tvojim šatorom.
odlaziš, reklo bi se, od mene daleko, uzdižući prašinu na cesti pod pastelno žutim egipatskim nebom. tvoje su prepone omeđene izgaranim papilotnama sa moje kose. nebo kao legura pijeska i blata, ispraća tvoj derviški podvig.
ja ostajem da kopnim sam sa stopalima međ nanose dina, da iz pehara u pehar pretačem ostatke tvoje ljubavi, rumenje otežalog nerastopljenog zlata.
***
ODRAZ
tamo je dječak krecave kose stopljen sa travom zelene boje u muške šešire podmetnuo cvijeće ispreo gležnjeve, vilinske vijence.
tamo je dječak krecave kose izgubio parče duše u predvečerje satvarao čaj od poljane maka i poput zvijeri podbočio kljove u umrtvljen odraz riječne vode.
KRSTO GILJEN (2002) rođen je u Nikšiću. Student je druge godine Fakulteta Dramskih umjetnosti na Cetinju, odsjek Film i mediji. Poeziju piše od malena. Na 52. Ratkovićevim večerima poezije osvaja prvu nagradu na Konkursu za mlade pjesnike do 27 godina za rukopis „Leptir u ramu“ koji je trenutno u pripremi.
PRINC OD PAPIRA
vidio sam te, u toj razvejanoj tmini,
pogleda raspetog u okrnjenost plafona
tvoje su oči oblijetale šipražjem
bujajući u toj sepiji priviđenja.
namjesto zlata, rane ti utopliše kartonom,
dovoljno prozirnosti, dovoljno svjetla,
taj oreol praznine obgrljene vratne žile,
ratosiljajući svu spremnost za nešto
visprenije, nešto konkretnije,
nešto što te u snovima proganja
poput mitskih paukolikih duhova
iz pjesme o ostruganim koljenima,
poput neuslišenog opoziva ljubavi
poput bezuslovne ptičje darovitosti,
zanavijek na ruci umrtvljenih iskri,
tako i ti noćima zriš, na plafonu, slijepi miš u
ispraznoj ljudskosti, tvoje mačkolike oči
i pepeljasto rezak, gitarski obruč vrata,
i tvoja kartonska kruna kao bilo leptira,
poslednja iskra pepelja u toj noći
odlazi poput zdravice, u čast tebi,
tvojoj ekselenciji, tvome sapatinštvu i opreznosti, prolaznosti u kojoj me nalaziš,
plafonjerka se spušta na raž goli beton,
i razlama u igličasto azurno vrelo,
za prazninu koju ostavljaš u podu,
za noć koju ne prizivam zalud, za
srčanost oku, i odbjegle tokove misli,
prinče od papira, krhotino recki i
kartona, svojom smrću ubrzavaš moju,
na milost i nemilost, na očigled tužnom danu,
nestajemo sa plafona, krvareći u staklu.
***
NAGOST ZIDA
rekao je da je tkivo vremena
varljivo kao snježna sumaglica
to se kaže talog nedozrelog mraka
sapleo o nejakost mojega bedra
i zastao, kaže tu će zanavijek ostati
tu će me nekada možda i pronaći
u tom smiraju igle i zveka
u toj trapezastoj sobi
tu će me nekada možda i naći
tu - da zanavijek bdim odurno i sjetno
u grču su zidovi paušalno goli
da zanavijek gledam ugašeno svjetlo
u čaši praznine komadić duše
da usnije meku uspavanku
tijelu
***
ZIMSKI POGROM
moji su snovi
vlati trave, dodirujem ih,
grabeći trenutke tišine, prašine,
moji su snovi ono što me smiruje,
i ne dozreva moju konačnost
koja za me sprema nešto više,
nešto nadnaravno, ubridelo, prostrano,
nešto ratosiljano, svjetlo, kao jorgovan blijedo,
nešto što odvlači moje električko tijelo
rastapa ga kao pokretni abažur, kao bronzu,
kao predio oslikan u podneblju, kao ljubav
koju zavređujem, kao ljubav koju blagosiljam,
kao ono čemu se nadam, što me zove,
i čemu beznadežno hodim.
u snovima,
vlat je trave neuhvatljiva.
bježim od najezde treptaja,
misao je krotka, zrela i postojana,
misao je porođaj svih svijetova,
i ja se nadam, nadahnut vrelinom
svog nadljudskog poziva, ja se nadam
prostodušno, u zovu čežnje zemaljskoga,
nadam se da je, na javi katkad blizu,
na zimskoj javi da je poput rukohvata.
***
AMANITA
gledam te kako rukama dotičeš
ušećereno tjeme bolešljivog mirisa
zelen maslina u toj čašici smrti
skrojenoj po uzoru
na udove pretka
gledam te kako usnama primičeš
paušalno čelo kapice i uzglavka
ljepota tvojih izbočina
skoro pa nadomak ishoda
trenutačan kao pepeljasta volva
uobličena krvlju od ugriza
gledam te kako usputno mreš
usta puna zemlje, korozije dozrelosti
u tebi sve se odlama, meso pa duša
postaješ visina, a potom se unižavaš
skoro pa nadomak ishoda
sakupljaju te poput pečuraka
kost po kost, u oronulom pletu
postaješ doručak psima
pijedestal je stamen i proziran
kao glava rimskog vladara
a nisam ti stigao govoriti
o zavjeri istine i otrova
***
KRSTO GILJEN (2002) rođen je u Nikšiću. Trenutno studira na Fakultetu Dramskih umjetnosti, na Cetinju, odsjek „Film i mediji“. Od malena se bavi raznim oblicima pisane riječi, te osim proznih i poetskih djela, naginje i ka esejistici, pozorišnoj i filmskoj kritici… Do sada je objavljivao isključivo po regionalnim portalima i online časopisima.
čovjek-časopis 