Tag: Kristina Ćetković

Modrica kao dokaz o vlasništvu

Iz kreveta je posmatrala Danijelino prelijepo tijelo dok je ona pokušavala da pronađe djelove garderobe koju su sinoć, u strasti, strgle jedna sa druge. Kada god bi je ugledala, sa sjetom ali i nekom posebnom vrstom ljubavi, prisjećala se one noći kada su se upoznale i kada joj je Danijela postala prva klijentkinja. Prošlo je od tada nekoliko godina.
I dalje, je redovno dolazila kod nje i uživa u njenim uslugama.

Pored bezbroj provedenih zajedničkih noći, našlo se i poneko jutro – kada je Danijelin muž bio na službenom putovanju ili van grada sa društvom. Danijela nije mogla da potisne pedantnu domaćicu u sebi. Voljela je da, prije vođenja ljubavi, nasloži odjeću kako se ne bi zgužvala. Ukoliko bi Teodora, iz požude, prevrnula svijeću ili prosula ulje na posteljinu vidno bi se uznemirila. Tada bi jedino Teodorini strastveni poljupci i zagrljaji mogli da je otrgnu od njene opsesije dovođenja svega u red, i vrate predigri. Danijela bi tada zaboravljala na sve okove i postajala ono što zaista i jeste – senzualna žena gladna pažnje, seksualno biće koje žudi za nježnošću, emotivna žena vrijedna poštovanja.

Teodora ju je oduvijek gledala sa divljenjem. Imala je sjajnu, njegovanu kosu koja je prekrivala njena nježna ramena. Često je u ramenima bila posebno napeta ali je polako učila da skida nepotrebni teret sa svojih pleća. Doduše, bile su potrebne godine da počne sebi da ugađa, a noći sa elitnom prostitutkom bile su jedan od užitaka koje je izuzetno voljela. Ramenima je umjela da sakrije vrat kada bi Teodora pokušala da je s nestrpljenjem poljubi baš na tom mjestu, znajući koliko joj je vrat osjetljiv i koliko jedan dodir, baš tu, zna da u njoj razbukti strasti. Obje su uživale kada bi Teodora usnama prelazila s ramena na leđa. Svaki mišić bi počeo da se ocrtava na Danijelinom tijelu, dodatno da se napreže kada bi Teodora stavila usne i onda jezikom išla pršljen po pršljen, dajući joj do znanja da uživa u njenom tijelu. Poljupci po Danijelinom božanskom tijelu bi postajali radnja koju Teodora nesvjesno ponavlja, baš kao mantru u meditaciji. Ništa manje nije uživala u njenim grudima. Pratila bi njeno disanje sinhronizujući dodire usnama sa pokretima Danijelinog grudnog koša. Voljela je da je rukama uhvati za struk i zatim krene da je ljubi preko stomaka, grudi, i opet dođe do vrata gdje bi se nadljudskim snagama zaustavila kako bi spiječila požudu koju je osjećala. Uzdržavala se kako joj ne bi ostavila ljubičasti otisak na koži1.

Jednom prilikom Teodora nije uspjela da obuzda strast koju je Danijela izazvala u njoj, nakon neviđanja od nekoliko mjeseci, te joj je ostavila mali „podsjetnik“ na zajedničke trenutke. Na svu sreću, Danijelin muž je tih dana bio, više nego inače, zanešen svojim problemima, te nije primijetio ešarpu, na vratu supruge, koja je skrivala noć provedenu sa kurvom.

Danijeline grudi su bile savršene. Dojenje djece nije ostavilo traga na njima. Njene bradavice su uvijek bile spremne za još pažnje i poljubaca, jasno dajući do znanja Teodori da li uspijeva u svojoj namjeri da ne razočara za plaćenu uslugu, za vrijeme provedeno u bježanju od stvarnosti, lošeg braka, društvenih normi i zahtjeva koji su iz dana u dan postajali sve veći, sve teži.

„Opet te je tukao, zar ne?“

Postavila je Teodora, za Danijelu, neugodno pitanje, nakon što je na njenom struku vidjela modricu koja je sigurno koji dan ranije bila jasan otisak snažne muške šake.

„Koliko me sjećanje služi dogovorile smo se da nećemo razgovarati o tome. Ni ja ne pitam ko su tvoje mušterije i kako ti je s njima.“
„Uostalom, znaš da je prostitucija moj izbor i da mogu da prekinem kada želim. Nasilje ne praktikujem i ne dozvoljavam.“
„Isto kao što je moj brak s njim moj izbor.“
„Da, izabrala si da budeš žena a ne vreća za izbacivanje frustracija neandertalcu koji smatra da mu društveni status i diploma intelektualca dozvoljavaju da radi šta hoće. Nastavi li ovim tempom nećeš više imati izbora. Čak ni mjesto gdje ćeš biti sahranjena neće biti tvoj izbor. Tvoj kovčeg će položiti u grob sa njegovim prezimenom i precima a onda će svi, kako i nalažu običaji, dolaziti da te oplakuju i nariču za tobom kao dobrom ženom, majkom, domaćicom… Čujem da su iz njegovih krajeva posebno poznate i priznate lelekače i tužbalice.“
„Mislim da dramiš previše. Imao je baš loš dan na poslu, djeca nemirna i bučna da poludiš. Još i ja našla da brišem prašinu sa TV komode dok je on gledao Ligu šampiona.“
„U pravu si. U pitanju su potpuno zaslužene batine.“ – Teodora uzdahnu i nastavi.
„Loša si majka jer dozvoljavaš djeci da se igraju u kući i da uživaju u djetinjstvu. Loša domaćica jer, i pored svakodnevnog čišćenja, još uvijek ima prašine. I, naravno, od svega je najgore što si najočajnija u ulozi supruge kada staješ pred ekran kada se odlučuje o sudbini tiketa i da li će biti iz X u 1 ili iz X u 2. Strašno. Neka te je istukao, zaslužila si!“

U tom trenutku Teodora je shvatila da sada ona postaje nasilnica jer vrši mentalni pritisak nad Danijelom. Pokajala se zbog postupka i riješila da se potrudi da njena kritika bude mekša. Poželjela je da Danijela osjeti podršku koju je namjeravala da joj pruži, bezuspješno. Ustala je sa kreveta, prišla Danijeli i rukom nježno prešla preko modrice koja je u njoj izazivala bijes. Bilo je prekasno za iskupljenje, Danijela se u istom trenutku odmakla, otišla do torbe iz koje je izvadila cigarete i upaljač. Sjela je u fotelju, prekrstila noge, ogrnula se čaršavom i zapalila cigaretu. Teodora je zaustila da joj kaže kako ni cigareta a ni modrica ne idu uz nju, ali se zaustavila, i sebi je dosadila prigovaranjem.

„Ne sviđa mi se tvoj cinizam, znaš. Ti me ne razumiješ. Nemaš djecu pa imaš i izbor.“ – nastavila je Danijela razgovor nakon nekoliko povučenih dimova.
„U redu, ja nemam djecu i ne razumijem. Poznata priča, kako mi bez djece nemamo pojma šta su obaveze. Reci mi onda kakav izbor ostavljaš tvojoj djeci kada žive pod istim krovom sa nasilnikom?“ – Teodora nije mogla da se zaustavi jer su je tragovi nasilja koje je odavno počela da primjećuje na Danijeli u poslednje vrijeme previše žuljali, a i bila je osjetljiva apropo teme djece.
„Makar imaju krov nad glavom, i budućnost!“ – odgovorila je Danijela bez oklijevanja.
„O kakvoj budućnosti govoriš? Koliko tebe košta njihova budućnost? Misliš li da će biti zadovoljni skupim igračkama, školovanjem u inostranstvu, zimovanjima na Kopaoniku i ljetovanjima u Grčkoj ili gdje već, kada shvate da je njihova majka sve to platila svojim životom? Da li si razmišljala o njihovoj budućnosti, i kakva će biti, ako i sami odluče da je nasilje jedini način rješavanja problema?“
„Molim te, nemoj da me mučiš. Mislila sam da me makar ti razumiješ. Nemam gdje da se vratim. Šta će reći moji roditelji, prijatelji, poznanici, komšije?“
„Mislim da će ti svi donijeti veliki buket na grob ako se vijenci ne budu prilagali. A sigurno će i poslednje stranice u Pobjedi2 biti pune tvojih fotografija na kojima si nasmijana i lijepa – žena, majka, ćerka, snaha, sestra, jetrva, zaova…“ – govorila je Teodora dok se vraćala na krevet.
„Nisi duhovita! Opet ti ponavljam, ne sviđa mi se tvoj cinizam!“ – bezuspješno je Danijela pokušavala da završi raspravu u koju su se bile uplele.
„Ne nastojim da budem duhovita, želim samo da ti, kao prijateljica, skrenem pažnju šta sve može da se dogodi ako nastaviš da trpiš njegove batine. Ovo nije prvi put da vidim modrice na tvom tijelu, i ne nastaju iz strasti već iz nasilja. Ta modrica na tvom divnom tijelu, i ti to dobro znaš, je njegov dokaz vlasništva nad tobom. Njegovo stavljanje do znanja da je on gospodar tvoje sudbine i da se ne pitaš sa svojim životom. Ti zaslužuješ i možeš mnogo više od ovoga što imaš s njim.“
„Nismo prijateljice. Priroda našeg odnosa je potpuno drugačija. A kada si već pomenula strast…“ – odgovorila je Danijela, tražeći skupocjeni sat koji je skinula sa ruke prethodne večeri.

Pogledala je na sat, koji je našla na podu, i vidjela da još nije vrijeme da pokupi djecu koja su vikendom, uglavnom, bila kod njenih roditelja.

„Imamo još vremena da obje uživamo u našem pravom odnosu. Znam da si posebno inspirisana noću, ali, koliko se sjećam, ni jutra sa tobom nisu za bacanje.“

Ustala je iz fotelje, skinula čaršav kojim se ogrnula i legla na krevet. Uspjela je da pomjeri garderobu koju je do tada već bila sakupila i nasložila, izbjegavajući Teodorine poglede. Na njoj je bio veš koji je obukla,misleći da je noć bila dovoljna. Vratila se u krevet u kom je ležala Teodora. Počela je da je ljubi i kao mače traži od nje pažnju i nježnost. Znala je dobro da Teodora nije imuna na njenu pojavu. Nije sjela pored nje već na drugi kraj kreveta. Koketirala je i zavodnički prizivala Teodoru dodirujući vrat pramenom svoje prekrasne kose. Prekrstivši noge jednu preko druge, kao što je to uradila nebrojeno puta do tada i uvijek sa istom namjerom, pomutila je Teodori um. Odlično je znala da su njene noge i koljena mamac za strastvenu ženu kakva je Teodora.

I tog jutra Danijela je dobila ono šta je željela i za šta je dobro platila.

***

Danijela je odavno napustila sobu zadovoljna Teodrinom uslugom, a Teodora je i dalje razmišljala o njoj. Koliko god da je pokušavala zanemariti modrice sa kojima je njena klijentkinja sve češće dolazila, nije mogla da se otrgne mislima koje su joj prolazile kroz glavu. Znala je da je Danijela u pravu. One nisu prijateljice već mušterija i prostitutka.

Ipak, nije mogla da umiri osjećaj bespomoćnosti kada bi shvatila da je njena prva klijentkinja samo jedna u nizu žena koje čine nimalo lijepu statistiku u Crnoj Gori. Odavno je počela da prema Danijeli gaji emocije koje nisu razbuktavali novci koje je dobijala za usluge. Sa njom je dijelila to što su obje žene žrtve sistema u kojem penis daje nepisanu moć onome ko ga ima. Solidarnost, samilost, sažaljenje… Sva ta osjećanja probudila bi se u Teodori kada bi Danijela zakoračila u njenu sobu.

Strahovala je da se Danijela jednog dana ne nađe u naslovima koje je moguće svakodnevno pročitati u zemlji u kojoj je još na snazi vladavina patrijarhata iako se svim silama teži savremenoj demokratiji i ulasku među razvijene zemlje. Na istim naslovnim stranama sa kojih političari poručuju da je Crna Gora lider u regionu, bez obzira o kojoj se temi radi i u odnosu na koje poražavajuće brojke je zemlja najbolja.

Danijela je bila živa svjedokinja onoga o čemu je Teodora čitala. Bila je informacija, od krvi i mesa, koja se pojavljivala u medijima. Danijela je bila svaka druga žena u Crnoj Gori koja je žrtva nekog vida nasilja: ekonomskog, fizičkog ili seksualnog. Po modricama je spadala u grupu žena koje su trpjele fizičko nasilje ali je iz njenih riječi, na kojima je Danijela bila škrta, mogla da nasluti da joj je muž svakodnevno servirao koktel. Ono malo vremena koje su provodile skupa, tih nekoliko sati u razmjenjivanju strasti, bilo je dovoljno da Teodora shvati da je Danijelu suprug omalovažavao, nipodaštavao, vrijeđao, emotivno uništavao… Naslućivala je da Danijela ne pripada statistici koja govori da je broj registrovanih slučajeva nasilja nad ženama u stalnom porastu. Pripadala je onoj grupi što trpi udarce i stoički podnosi sudbinu koja joj je, izgleda, pripala rođenjem. Sudeći po učestalim modricama, Danijela nije mogla da se otrgne tom fatalističkom pogledu na život. Iako je bila izuzetno inteligentna, nije shvatala i prihvatala, da nije sudbina ta koja kroji njen život, već njen muž nasilnik. Vremenom je, izgleda, postala imuna na njegove udarce. Teodora je jasno mogla da prepozna znakove Štokholmskog sindroma3 kod Danijele.

Statistici o kojoj crnogorski mediji bruje iz crne hronike, kako bi bili što konkurentniji na tržištu, pridružila se i Teodora. Našla se u situaciji da bude svaka treća osoba koja nije spremna da prijavi nasilje. Na neki način postala je saučesnica u nasilju koje je bilo svakodnevica u porodičnom životu njene mušterije. Kao što joj je Danijela već napomenula njih dvije nisu prijateljice i nema razloga da joj se miješa u život. Šta je mogla da učini? Da jednog dana pokuca na vrata Danijelinog porodičnog doma i kaže njenom suprugu kako je na njenom tijelu primijetila modrice i zamoli ga da to više ne čini? Da pozove Danijeline roditelje i porodicu? Da njima kaže da, dok je vodila ljubav sa Danijelom, je primijetila da je muž često tresne kada to, po njegovim mjerilima i zasluži? Ili da prijavi službi za socijalni rad da djeca žive u kući sa nasilnikom a ona to zna iz pouzdanih izvora – iz postelje za koju joj Danijela plaća da bude u njoj? Da ga prijavi policiji koja će pokušati da ih pomiri i koja, pri tom, neće učiniti ništa da zaštiti žrtvu iako postoje mehanizmi koji bi spriječili dalje nasilje? Ne, ništa od toga nije dolazilo u obzir…

Mislima se vratila u doba srednje škole. Čak i samo razmišljajući o tom počela je da osjeća nelagodu zbog situacije u kojoj se našla vraćajući se iz poslepodnevne smjene. Iza kafića gdje su se okupljali gimnazijalci vidjela je mladića i djevojku koji su se žučno raspravljali. Nije nikada bila od onih koji zabadaju nos u tuđe živote ali nije mogla da prenebregne činjenicu da je momak vikao na djevojku i da se spremao da je udari o zid o koji ju je bio pribio.

„Treba li Vam pomoć?“

Pitala je Tedora pokušajući da visinom glasa ne oda strah koji je u njoj gorio zbog činjenice da bi mladić mogao, jednim pokretom, izbrisati je iz scene kojoj je prisustvovala.

„Ne treba.“ – odgovorio je nasilnik.
„Nisam pitala tebe. Treba li Vam pomoć? Da li da pozovem policiju?“ – nastavila je prkosno.
„Ne treba, hvala. Mislim da mogu ovo da riješim.“ – odgovorila je djevojka, dok je nasilnik sklanjao ruke sa nje. Valjda zbog straha što može biti prijavljen mladić je obuzdao svoj bijes. Ili je jednostavno, kao i većina nasilnika, shvatio da je njegova žrtva upravo postala dio grupe a on je ostao sam. Vratio se u kafić a djevojka je zamakla u drugu ulicu.

Žensku solidarnost i poriv da pomogne u nevolji nije mogla da primijeni i na Danijelu. Ona to nije dozvoljavala, ali ni okolnosti u kojima su se nalazile. Ili je to bilo samo opravdanje za nečinjenje?

Koliko smo proklete samim rođenjem na ovom tlu. Koliko nam je patnje već zadato samim tim što nemamo polni organ zbog kog bi se pucalo i slavilo danima. Govorimo da živimo u zemlji čojstva i junaštva a ne želimo da vidimo istinu – da živimo u zemlji velike nepravde prema polovini stanovništva. Niko srećan kada se rodimo: ni đedovi, ni očevi, ni muževi, ni braća… Ali, ni majke i babe. Ne žele ćerke i unuke. Neke zbog toga što im je milije muško dijete a neke zbog ljubavi prema ženskom čeljadetu – da ne bi u životu patile poput njih. I tako se uvijek okreće i pokreće začarani krug neželjenih. A ipak svi presrećni što imaju žensku djecu kada ostare jer znaju da će imati ko da ih prevrće i obrće. Muškarci nikada zahvalni za besplatnu radnu snagu koju imaju cijelog života. Nikada da upute makar lijepu riječ za sve spremljene ručkove, dočekane goste, opeglane košulje, oprane prnje, namirenu djecu… Moderni robovlasnici koji misle da im potvrda o braku daje za pravo da mogu da omalovažaju, izrabljuju, ucjenjuju, zlostavljaju… Junaci kakve majke rađale nisu i koji misle da im žene i ćerke pripadaju samo zbog toga što nose njihova prezimena… – vodila je Teodora žučni monolog.

Nastavljala je u sebi da gaji gnušanje prema svim muškarcima koji dijele iste životne vrijednosti sa Danijelinim mužem. Koliko god da joj je bilo teško što je pripadala slabijem polu bila je neizmjerno zahvalna što je žena. Bila je zahvalna što je lezbejka…

_________________________________

KRISTINA ĆETKOVIĆ rođena je u Baru, 1981. godine. U rodnom gradu je završila osnovnu i srednju školu. Nakon toga upisuje i diplomira na Višoj fizioterapeutskoj školi, koja kasnije prerasta u Fakultet primijenjene fizioterapije, gdje je položila sve ispite sa osnovnih studija.
Zbog želje da doprinese zajednici u izgradnji boljeg i pravednijeg društva upisala je Univerzitetski kurs „Liderstvo i razvojni rad sa mladima”, koji je u Crnoj Gori sprovodio PRONI (Project Of Northern Ireland) ispred Jončoping univerziteta iz Švedske. Nakon završenog kursa počinje da volontira, a zatim i radi u Forumu MNE (Forum Mladi i neformalna edukacija) koji u Crnoj Gori sprovodi programe namijenjene mladima. Kao omladinska radnica vodila je projekte i aktivnosti namijenjene mladima u omladinskim klubovima u Baru i Ulcinju. Omladinski rad napušta zbog studentskih obaveza na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta Crne Gore. Specijalističke studije je završila na smjeru novinarstvo, a trenutno je na master studijama – Odnosi s javnošću.
Novinarstvom je počela da se bavi, prvo pišući za prvi studentski portal u Crnoj Gori „Tragom”, a kasnije i uređujući rubriku „Univerziteti”. Kao novinarka radila je na portalu Analitika. Pisala je i za VICE Srbija i crnogorsko izdanje LGBT magazina „Optimist”. Trenutno je freelance novinarka i redovna kolumnistkinja Vjesnika Slobode.
Kristina je bila i članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore. Članica je Glavnog odbora Sindikata medija Crne Gore. Autorka je prvog crnogorskog lezbejskog romana „U svoja četiri zida“. Kristina je od 2016. godine zaposlena na medijskim projektima NVO 35mm a trenutno obavlja funkciju programske direktorice.

fotografija autorice: Damir Krpuljević