ŠUMA
Stojimo pred ulazom u šumu
dijete i ja, dva stabla su vratnice.
Imam bijelu haljinu, kosa mi je raspletena
noć je, i oboje smo bosi
(to mi je omiljena verzija, a ovdje barem mogu birati).
I krenemo:
Pružim joj ruku – njoj – ponekad je on
Šuma je duboka ponekad
nije, uvijek su na ulazu
ta dva stabla, dijete i ja.
Prihvaća ruku ponekad
neće, ali uvijek uđemo zajedno
i ne izlazimo van
dok ne budemo sigurni
da možemo zajedno.
Ponekad se igra satima – provlači se ispod korijenja, razbacuje šake zemlje, jede mahovinu, vere se uz hrastove, i pada. Ponekad plače. Ponekad istu stazu prođemo dvaput. Ili triput. Ponekad je svaki put prvi.
Na izlazu su isto dva stabla; dijete i ja
to znamo. Ali nema prečaca.
Jednom – ne, lažem –
puno puta
samo sam ga zgrabila i potrčala prema izlazu.
On je vrištao udarao me nogama derao mi haljinu čupao kosu.
Dok smo se dokopali izlaza i
svega što sam željela:
stol lampioni gozba ljudi zveckanje vino sreća razgovor
isparili su
ostali su samo trula hrana i sivi zrak.
Tako sam naučila čekati.
Nakon što smo odigrali igre
razmotrili korijenje
isplakali ogrebotine –
priđe kad želi
uhvati me za ruke, uvijek
ispružene, kad ga podignem
upije se u zagrljaj.
Vani je sve što želim.
Na izlazu su dva stabla.
Krošnje ponosno šuškaju kad iskoračim
sama i bez osvrtanja –
do sljedećeg puta.
***
LOPTA
ljeto samo što nije umaklo
zrak se širi kako tonemo
u mračnije predvečerje
zgrade dišu polako i radosno
prije no što skupe obrve u jeseni
na ulici cika
ima ih barem desetero
pločnik upija šarene krede i tabane
djeca još ne znaju za kišu
na kraju ulice šušte auti
djevojčica ne zna
da lopta leti predaleko –
luk je previsok: iako
iz njezine perspektive
lopta je tik iznad prstiju
gledam s prozora
iz moje perspektive
nema šanse.
Lopta je crvena
kao krv kao ljubav kao laž kao bijes.
Lopta je crvena i odskače od asfalt
sve viša
kao da ne gubi na sili
pola djece navija za loptu
pola za djevojčicu
ona ne mari ni za jedne
osvaja tlo bosim nogama
ima se vremena za ožiljke
sad već i ja navijam za nju
donesi nam loptu
iza mene ključa
moram dovršiti večeru
ali još samo malo, stići će ju
lopta skače sve kraće
samo je pitanje trenutka
juha se prelijeva po štednjaku
okrećem se i jurim
sve sam upropastila, morat ću ispočetka
vani vrisak
i više ne čujem loptu
i ne znam
je li to što čujem
sreća ili strava.
***
TRI
Samo tri retka
trebam napisati
samo tri. Jedna se
žena tako izvukla
iz depresije – dnevno je
pisala tri rečenice.
Jebote, zamisli
svake večeri sjesti
posegnuti i izvući
tri zadnje kapi krvi iz sebe.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
a što ću onda s viškom tuge?
_______________________________________________________________
KATJA KNEŽEVIĆ rođena je 1987. u Doboju, odrasla u Zagrebu, živi u Bruxellesu. Godine 2012. osvojila prvo mjesto na natječaju Sea of Words za kratku priču „Nevidljiva majka“, a 2014. nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis Staklene breze, objavljen 2015 (https://elektronickeknjige.com/b…/mali-rakun/staklene-breze/). Pjesme su joj objavljene u časopisima i antologijama u Hrvatskoj i u regiji, a nastupala je na čitanjima u Zagrebu, Bruxellesu i Manchesteru. Piše poeziju i kratku prozu na hrvatskom i engleskom. Prevela je s engleskog zbirku priča „O detektivima“ Ivana Vladislavića (https://www.edicije-bozicevic.com/katalog/o-detektivima/). Godine 2019. Brussels Writers’ Circle objavio je svoju treću antologiju u kojoj se nalazi i Katjina kratka priča, „The Dinner“.
čovjek-časopis 