U ljeto devedeset i druge godine, koje će presjeći moj strah djeteta što ne zna kako da se ispruži do čovjeka – upoznajem ekipu iz Ljubinja i Stolca, dana u kojem se vraćam s neke svirke iz starog hotela Moc u Bečićima, uvijek sama podzemnim prolazom ka crkvi sv. Tome. Djevojka koja ima traku boje patlidžana, oko glave poput turbana obmotanu, i ljubičastu široku haljinu na drečavo zelene bretele, sa osmijehom sunca koje se upravo gasi – konstatuje kako nije znala da ,,nas hipika“ ima i u Budvi i jednostavno a tako posve prirodno, uzme me za ruku i pripoji svojoj maloj družini koju sačinjavaju tri cure i dva momka. Tada još ne znam. Ni da sam hipik niti šta uopšte znači biti hipik, i po kojim me je to, vidljivim znacima spoljašnjosti ili pak onim unutrašnjim i nevidljivim – prepoznala, kao što ne znam ni to da čovjek ima sedam astralnih tijela, odnosno aura koje zrače i privlače upravo one energije koje treba da se dodirnu i sretnu u životu svih nas a koje se kreću po zakonima univerzalne energije. Ali jedno znam. Sviđa mi se pomisao da nisam sama i da nekome već pripadam. Sa njima sam se prvi put okupala noću, okupala gola, zapalila vutru, zapalila logorsku vatru, odigrala prvi ples na platou ispred starog hotela Beograd, izvršila prvu krađu trafike sa ćoška prema usponu ka ulici Stevana Štiljanovića koja nas je obezbjedila zalihama cigareta do Nove godine, vodila ljubav – i završila u duševnoj bolnici. Oni su me naučili kako kuca srce Gindsberga i Keruaka, šta je bit generacija i kemp estetika, kako se skače na barikade Haustorovog III svijeta i nikad više sa njih silazi, kako je slatko kad se cijepa nacionalna zastava a oblači ruho internacionalno. Sa njima sam putovala za Katmandu Štulićevim očima i gradila Zemlju za nas EKV-a, prvi put se poljubila na Citadeli, skinula gaćice u parku Slovenske plaže, vidjela nebo u hiljadu boja LSD-a i propadala u halucinogeni bezdan od artana dok su me jurili zeleni kosturi vanzemaljaca. Ovaj posljednji eksperiment, učinio je da ostanem vjerna prvoj ljubavi – vutri i prirodi. Ali već je bilo kasno – mali grad u kojem se svi iz viđenja znamo, proširio je dobronamjeran glas o mom drogiranju, stigao je pravo na kućnu adresu mog pijanog oca u sitan sat poslije treće smjene, a ja sam sa svojom prvom ekipom, naposlijetku – bila izbačena ispod porodičnog krova, samljevena čekićima njegovog autoriteta i suzama moje majke koje su me zaklinjale mlijekom što me dojila – da se na pravi put vratim što prije. Ili da im ne dolazim više na kućni prag. Odluka je bila neopoziva. Kraj tog ljeta koje je presjeklo moj život djeteta provodim u Palmotićevoj, Beograd.
***
Idemo ispočetka: summa summarum – imam slobodu pečatiranu sa dva sudska ugovora o “sporazumnim“ razvodima, dvije univerzitetske diplome sa kojima mogu slobodno u šeširu da prosim, dva slomljena roditelja i dva bića koja su slomila mene – sina koji je ispao sasvim normalan i zdrav mladić, po istim onim mjerilima u koje se ja nikada nisam mogla uklopiti i koji me zbog toga užasno mrzi, i ćerku koja je umjetnica i buntovnica na mene, ali me i ona mrzi iz istog razloga jer šta će joj, zaboga, gen društvene neuklopljenosti osim da joj kičmu izlomi a primjer ima pred sobom – teže joj kazne ne treba. Takođe imam dva stana oko kojih se i dalje sudim s bivšima dok u međuvremenu balansiram od jednog do drugoga, i još uvijek mislim o tome sjutra, bipolarno iščašena kao ona Skarlet koju sam gledala davne ’92 godine, prvi put. Nije trebalo ni da pokušavam da se uklapam, gotovo da bih pomislila kako je za mene bio život u hipi komuni i da sam napravila užasne greške koje su upropastile živote meni najbližih, i da mi ni to dovoljno bilo nije već sam požurila da stvorim (u startu upropaštena još dva) gotovo, ali nisam. Isto kao što nisam ni otišla da legnem ispod onog davnašnjeg zida od crvenih opeka ispred starog „Ateksa“ na kojem je bio ispisan grafit koji je postao geslo mnogih iz moje generacije a kojeg odavno više nema – pregazili su ga buldožeri novog svjetskog poretka ispod kojih je, prvi na udaru u mojoj zemlji – bila upravo Budva, moj rodni grad kojeg više nema, osim na starim razglednicama. A nema više ni onih hipika – većina ih je odavno pod zemljom. – Ima li još mene? Dobro, još uvijek imam slobodu, zapravo mislim da je imam, jer se bojim da ne znam gdje joj je granica sa sebičnošću, a sve i da je i imam – činjenica je da ne znam što bih s njom. Osim da je ubijem, da je ubijem u sebi, da ubijem i sebe u trenucima kad me djeca šibaju pogledima iskrzanih od izliva bijesa u kojima odrastaju bez kompasa porodičnog doma, tanjira domaće supe kad su bolesni, majčine ruke da ih pokrije pred spavanje. U trenucima kad gledam sina po ulicama, prethodno izbačenog iz škole zbog problematičnosti mada visokointeligentnog potencijala kojeg, šteta, nije imao ko da usmjeri na pravi put, ćerku koja se zaključava u sobu i satima drogira muzikom i piljenjem u tačke po plafonu koji je oslikala pticama – uviđam da sam zapravo već mrtva, da sam bila mrtva i dok sam ih rađala i dok sam izvršavala bračne dužnosti, roditeljske, socijalne i sve one koji su drugi očekivali od mene i da, kao takva, nisam mogla biti dobra ćerka, a ni kasnije žena niti majka. Pokošena saznanjem da još uvijek ne znam ko sam, da sam platila preskupu cijenu u obliku razaranja dva doma, da sam se sebično i okrutno poigrala životima onih koji su me htjeli voljeti više i od svojih – ko bi ga znao kakvim atomima unutrašnje snage, sakupljam se, pakujem po strogo minimalističkim kriterijuma i krećem na put za Indiju. Prethodno otopivši kocku mamuta ispod ruha ovce, na vrućoj vatri sagorijevanja – ad litteram! Novaca nemam dovoljno ni da preživim do nove godine ali znam da moram da vidim tu zemlju od koje je za mene sve počelo, taj šarenoliki potkontinent iz čije su kolijevke, nekadašnje horde hipika, prenijele u Evropu i Ameriku: narandžaste odore budističke ljubavi, vijence od šarenila cvijeća, ambleme i mustre sunca i mjeseca i točkove karme, koji sa svakim obrtajem planete padaju na naše glave, vraćajući nas na tačku sa koje smo krenuli u svijet – sve dok je ne zatvorimo. Moram u njoj da spoznam i nađem sebe i svoj put, da vratim i otplatim dug. Prvo sebi pa akobogda i ovima što ih ostavljam a nosim kao teške kugle robijaške, da nađem mir, ljubav i slobodu koja nije hir sebičnjaka a da bih je njima predala ako budem imala sreće da se točak još jednom okrene i podari mi novu šansu da probijem obruč ove njihove mržnje i ispod nje prokopam put do one nekadašnje a iznevjerene ljubavi. Da oprostim prvo sebi pa da se tek onda ponadam da oni bi mogli, vremenom meni. I da svučem ovaj prokleti ego od one razmaženosti i hirovitosti davnašnje Skarlet i počnem misliti za danas. A vjerovati da će se sjutra samo za sebe pobrinuti, roditi iz ovoga što danas sijem. Jer u suprotnom, ostaje mi još samo da legnem ispod onog crvenog zida kako već rekoh – ali odveć lako rješenje za izlaz. Umjesto toga, odlučujem se na kupovinu karte u jednom smjeru. Moram da vidim napokon tu Indiju, kolijevku iz koje je za mene sve počelo onda. Kad sam skrenula s „pravog“ puta i koji je pravi i čiji se to glas autoriteta usuđuje da jednim udarcem čekića kazni, osudi, progna – uništi nečiji život.
II: Nju Delhi: Hodam u bunilu tih prvih sedmica, tačno mi tri trebaju da otupim čula i naviknem se, provlačim se kroz njihove dane kao rane raskrvavljene: ne uspijevam da dođem do toaleta sa tekućom, toplom vodom, a čak i kad mi to pođe za rukom – šta mi vrijedi kad se na čistu kožu zalijepi novi sloj prašine i polucije s ulice čim na nju kročim, koža mi je osuta i posuta sitnom mrežom nekih čudnih bubuljica koje raskopavam u bjesomučnom češanju prljavim noktima a čim se namažem da probam da je umirim, novi sloj prljavštine pojuri da se zalijepi, sav srećan na kremast sloj, stopala mi zadobijaju čvornovate slojeve i počinjem da ličim na Tolkinovog Hobita.
U nastavku, gušim se od prezačinjene hrane jer nigdje ne uspijevam pojesti nešto, bilo što osim suvog komada naana u koji mi opet upadne bijeli luk sa ljutom paprikom ma koliko god protestovala, ispiram rane u indijskim kupatilima koja imaju česmicu u samom dnu slivnika pa moram da čučnem i raskrečim se kao žaba pod to malo slavine kroz koju curi kafenkasta voda, butine su mi ojedene u kontinuitetu, sanjam dodir čiste posteljine – i sve do isteka te prve tri famozne nedjelje – ja sam i dalje ona histerična i razmažena g-đica.
Jer jedno je bilo obećati sebi nešto, a sasvim drugo sprovesti u praksu zamišljeno i obećano. Dug je put od spoljašnje forme do suštinske, unutrašnje promjene. –Svejedno: nek je i simbolički, i dalje je početak koji me nikada više na staro neće vratiti! Mislim dok se ujedno i dalje gušim i među glasovima istih ovakvih kao ja: hirovitih i razmaženih turista iz Evrope, ali ipak s jednom bitnom razlikom – ja nisam turist koji se uredno vakcinisao, nabavio gas-masku i sijaset ljekova te krenuo na neko egzotično putovanje za male pare pa sad zanovijeta nezadovoljan brojem zvjezdica – ja sam ovdje došla da živim s lokalnim ljudima, dijelim sa njima iste surove uslove svakodnevnice, da rastem i učim, i na tom putu preskačem stepenice i granice.
Muškarci su ovdje, priča za sebe. Nisam, naravno, dozvolila da me moj prvi frapantni utisak navede da naspram njega odmah formiram mišljenje koje bi me odbilo i zatvorilo pred novim iskustvima: ipak je ovdje bilo riječi o onom većinskom sloju neobrazovanih, onih koji nikad nisu putovali i susretali se sa drugačijim kulturama – nisam mogla a da se ne sjetim onih svojih brđana kod kuće, dovoljno mi je i danas, da pređem svega stotinjak kilometara do Cuca, recimo, pa da se osjetim kao vanzemaljka među seljanima što me gledaju kao da sam ,,pala s marsa“, samo zato što imam pirsing u pupku, tetovažu na lijevom ramenu ili pramenove kose u dvije različite boje. I svi i dalje upiru na mene prstom.
Na jednoj od tih svojih prvih šetnji po Delhiju kupila sam prelijepu bilježnicu, bila je u povezu od čiste meke indijske kože uvezene konopljom, listovi su joj bili šuškavi na dodir, žućkaste boje i hrapavi poput papirusa a na prvom od njih stajao je, ispisan slovima zlatne boje na crvenoj podlozi, natpis: OM journey. Počeh da upisujem dnevnik putovanja i na svakoj novoj stranici da otvaram po jedno već pređeno poglavlje u mojoj glavi. Da iz nje puštam duhove. I tako je otpočeo početak mog puštanja, sa prvim pismom muškarcu kao imenici opšteg tipa koja će mi ubuduće služiti kao zajednički imenilac za patern iz kojeg ću oslobađati sve one ruske babuške – oh, da! Ipak nisam slučajno na ovaj put za Indiju, preko Moskve krenula: Krenuše slike. Ispod napukle brane, pokuljale su bujice iz matrice: bio je tu posljednji ruski ljubavnik kojeg upoznajem na Mogrenu – nudio mi je položaj ljubavnice koju voli za razliku od žene koju mora da trpi jer imaju dijete invalida i razvod ne dolazi u obzir. Ispod njega isplivava moj drugi bivši muž sa nožem među zubima i prijeti da će mi glavu otkinuti ako ga prevarim: moje je da mirno i poslušno sjedim kući i kuvam ručak dok je on na poslovnim putovanjima 20 sati dnevno. A evo ga i onaj kriminalac koji mi je dao novac da preguram embargo švercujući robu iz Italije: zauzvrat mi traži da mu postanem privatna kurva, tu je i otac sa razapetom ribarskom mrežom: pobjednički se smije dok me vadi iz vode, sve sa repom sirene a u daljini se čuje smijeh majčin: ,,Jesam li ti rekla?” Ispod njih se probija prvi bivši muž koji mi dovikuje sa obala Kanade: ,,Tako ti je i trebalo kad ti ja nisam valjao” – a onda odlazi u bogatu familiju u čiji je miraz doplovio s prvim velikim izbjegličkim talasom iz Bosne i Hercegovine. A onda opet otac, ovog puta velik i strašan: ima dugu čupavu kosu i bradu Stribora iz Začarane šume – otima me i vodi duboko u njene pećine, ovog će me puta zauvijek zatvoriti, kao što su se zatvarale histerične raspuštenice u mračnom srednjem vijeku. Tamo me tuče mokrim kanapom ali odjednom to više nisam ja nego moja majka koja vrišti u kuhinji a ja ne mogu da siđem sa sprata jer smo mlađa sestra, koja hrče snom pravednika i ja zaključane. Bježim preko čaršava koje vezujem za prozorsku dasku do četvrte kuće niže nas i upadam u babinu sobu, sa noćnog stočića mirišu kore od pomorandže, a baba se pridiže u čipkanoj spavaćici i gleda na sat: ,,Đe si bila do sad jadno dijete?” – pita da li je stigao njen Vlado s Kosova, brat je tukao što ga je čekala punih sedam godina pa su zbog nje ostale tri mlađe sestre još dugo neudate. I svi mi govore da ličim na nju, neposlušnu. I onu drugu, Đurđu, zbog koje me ćeraju iz kuće: ,,Idi kod Cigana, njihova si!” I onda, na kraju puta, ugledam sina: ,,Nisi mi više majka, nikad nisi ni bila.” Padam pred njim na koljena, na pupku mi stoji veliki crni kamen kojeg želim da u plićak odbacim ali ne mogu. Plačem nekako tiho, bez šuma, preklinjući ga da proba da razumije da sam imala samo 19 godina kad sam ga rodila, da je tada bio rat, da sam bila gladna i nesrećna i da kao takva nisam ni sebi bila dobra: ,,Nemaš opravdanja” – tu je sad sudija koji lupa čekićem moje ćerke: ,,Dođi kući, majko. Istekla ti je kazna”.
III
Za samo sat vremena po dolasku hvatam ,,Lastu“ za Budvu uz obećanje kondukteru, kojem nudim pasoš kao garanciju – da će mi majka platiti pun iznos kad se iskrcam, a biće i bakšiša – nonšalantno dodajem: jer sam zapala u nevolju izgubivši na prethodnom putovanju prtljag. ,,Nevolju?!“ – zabezeknuto me posmatra (na sebi imam omotano ukradeno ćebe iz aviona, ispod njega lanenu tuniku na gole noge; lice mi je oljušteno od sunca a ramena i ruke prekrivena ujedima komaraca), kao i ostali putnici na peronu. Tek tada kapiram da su me, vjerovatno, isto tako gledali i u onoj pekari i prije toga po aerodromu ali ja to nisam primjećivala: tokom leta koji je trajao, ukupno sa tranzitom od osam časova, pa bezmalo 24h – pojela bijah sve zalihe sa Šri Lanke, te posmatrah nastavak puta isključivo okom stomaka. Šta ću, pa čovjek sam prije svega, od krvi i mesa. Pa tek poslije ova spiritualna lujka koja se, u 21 v. materije u punom zamahu, bavi pitanjima duhovnog uzdizanja. – Šta nije u redu s ovom slikom? – sjetim se refrena neke pjesme, jednog grafita i pogleda Delhijaca – pa mene će gledati gdje god da krenem – prasnem u slatki smijeh. Ljubazan momak koji je, dok sam još uvijek stajala vani s kondukterom, upravo ulazio u autobus, a putovao za Berane, dodao mi je rezervni par čarapa koje je upravo vadio iz ranca. Smjestila sam se na zadnje sjedište autobusa, na kojem sam, kao zaklana, iste sekunde zaspala. A tokom puta, kao u bunilu, slušala sam udaljene glasove znatiželjnih putnika koji su mijenjali boju i tonove kako su se i oni sami smjenjivali, ulazili i izlazili, ali uvijek bili tik iznad mene, osjećala sam to i u snu. Kao nedavno, u Bengalskom zalivu, ona smiješna grupa plemenskih muškaraca. Shvatih gdje sam, tek kad su me dva para zluradih očiju probudila na pauzi, i to baš u Beranama. Jedan se od njih, upravo kad mene bijahu drmusali za pauzu: žalio kako se duže putuje autobusom od Beograda do Berana, nego avionom iz Švajcarske do Srbije a kojim je on upravo prenio neki gastarbajterski kovčeg blaga kojim meni sada, koja sam prešla kontinente i okeane i ko zna koje sve vremenske zone – maše pred očima. Praktično su me, na silu, izveli na tu jebenu pauzu da me časte kafom. U Beranama snijeg do koljena, a u kafani u koju smo se nagurali, mi, putnici Laste tog popodneva, nastao je tajac u trenutku kada se na vratima pojavilo ovo ,,čudo neviđeno“: ,,Ko je ovo jade, što je ovo, okle ovo?“, etc. – gurali su jedan drugoga laktovima, neki su se glasno smijali, drugi odmahivali glavom, treći stavljali dlan preko razjapljenih usta a listom svi: buljili u mene bez treptanja. ,,Ovo“ – pokazna zamjenica za stvari koja me je, u vidu podrugljivih pitanja, poslije svih prethodnih mjeseci putešestvija dočekala, otvorila mi je namah oči. Moja različitost nije od prirode ljudske: i mene će gledati kuda god da krenem. Jer, uvijek i svuda, oni će znati da im ne pripadam, osjećaće to i kada sam gola, i u vreći, podjednako kao i u najskupocjenijoj toaleti. Jer pomenuta različitost nema nikakve veze sa fizičkim izgledom, već načinom na koji ga nosim a koji je unutrašnje prirode. Nekad sam imala potrebu koja mi nije davala mira: da dokažem roditeljima koliko vrijedim i u tom dokazivanju pogubim sebe. Bezglavo se udam preko noći, pozavršavam dva fakulteta i produžim na magistarske studije, napišem desetak knjiga, isječem novinske članke iz intervjua i ponosno im ostavim na kućni prag, iza kojeg još uvijek drhti ono sklupčano dijete koje ima sve petice ali otac grmi iz dnevne sobe: ,,Koliko si dobila iz matematike“ – dok majka dodaje iz kuhinje: ,,Poklonilo joj je nastavničko vijeće dvojku“! I kasnije, potrebu da se dokazujem u društvu, grčevito želeći da nekome pripadam: momcima da sam dobra cura, muževima vrijedna i odana žena, kolegama na poslu duhovita sagovornica, profesorima uzorna studentkinja, djeci dobra majka. A sebi najgora. Držala sam isječene slike, zalijepljene poput magneta na vratima frižidera: dok su mi drhtale ruke tabletomanke, zagorijevale krofne i torte, posuđe klizilo iz ruku a kompjuter ostajao neotvoren godinama, u kolima: dok mi je padala isfenirana kosa, gužvala se suknja na falte, prosipala kafa na tek obučenu košulju. Žao mi je, reći ću im svima još stotinu puta, makar sam se trudila, majku mu jebem! Iz petnih žila, jesam! Ali nikada uspjela uklopiti se u te slike koje su drugi očekivali da u meni vide. I mogla sam, još onda, kada su me vratili iz Palmotićeve, onog prvog puta mojih 16 stidljivo nježnih godina, da nikada i ne pokušam. Da ostanem u čergama i hipi komunama pa dok potrajem: ne bih, sigurno, danas ovo pisala da jesam. Ali nisam. Stvorila sam dva života, podizala ih kako sam jedino umjela i znala. A evo, u posljednjih par godina, podigla i sebe. Grlom u jagode – pa kako nam svima bude. Ja drugačije ne znam, mada jedno sada, sa sigurnošću, znam: Da odavno više nisam ona povučena djevojka od 16 ljeta, koja luta od doka do doka, sa boka na bok se premeće, ne znajući kud sa svojim tijelom, sa samom sobom. Zato me, uostalom, nisu ni htjeli. Jer ja i ne trebam da pripadnem ikom, za mene, na prvom mjestu, nisu ni bili kalupi: građanskih brakova, uniformisanih kolektiva, ekipa i timova, plemenskih zajednica i ostalih sindroma balkanskih čopora. Ja sam svoja: vječita izbjeglica, nomadkinja, Ciganka iz ,,Moje Indije“, koja nema korijen i dom. Ali zato ima slobodnu glavu i čitav svijet pod nogama, svaki njegov kutak – podjednako. Poručih kuvanu kafu, tursku, i otiđoh do toaleta: iz napuklog ogledala posmatrala me je izgorjela faca, prekrivena flekama koje su ličile na opekotine, samo su plavo-zelene oči, sa zlatnim zrncima u dnu zjenica – bile moje. I u tom bajkovitom otkrovenju, u toaletu autobuske stanice Berane: prihvatih i zagrlih sebe. Spoznah da moja je kuća tamo gdje sam ja. ,,Ko je ovo?“ ,,To sam ja“. Drugačija. I svoja.
čovjek-časopis 