– s litavskog prevela JULIJA GULBINOVIČ, iz zbirke kratkih proza “Piramide dana”, Sandorf, Zagreb, 2020. –
Sve je već sada vrlo jednostavno i jasno. Ne može biti drugačije. Udat ću se za Gvidasa čim dođe vrijeme i čim to bude moguće, jer ipak na kraju svima dođe to vrijeme. Taj dan ću nositi dugu bijelu haljinu, a male sklizave gumbe na leđima zakopčat će mi moja rođakinja Silvija, žurno stigavši iz Londona, kojoj će od uzbuđenja drhtati ruke, a ja ću osjetiti mokre i hladne dodire njezinih tankih prstiju po mojim leđima. Njezin topao dah koji odiše na svježu nježnu vlagu iznenada će pokriti moju kožu, šireći bolnu uočljivu privremenost. Kroz prozor će neočekivano udarati prijepodnevno sunce, i njegov oštar, zasljepljujući pogled iznenada će me probosti jantarnim očima plišanog tigra što leškari na kauču. Istim će me očima pogledati i Pepeljuga s prašnjavog poklopca CD-a koji će već odavno ležati ispod ormara, a stolni sat s veselim miševima na ispucanom brojčaniku, koji se nalazi u mojoj sobi, na kraju će jednostavno izazvati da ga se baci iz ove kuće. Cijeli taj dan u rukama ću držati buket bijelih orhideja i perunika, sve dok njihov oštar miris, pomiješavši se sa snažnim mirisom Gvidasovog znoja, u maloj drvenoj crkvi ne omami sanjarijom koja se polako širi. Kao što sam rekla, sve je zaista vrlo jednostavno.
Otac je već odavno odlučio da treba početi od drveća. Najprije će sasjeći dvije stare kruške i pretvoriti ih u drva za ogrjev, jer su već prestare i od njih nema više nikakve koristi. Sada kad gledam, dvorište očito oplakuje svoju zaštitnu barijeru, gore zijeva zastrašujuće svevideće oko neba, više nema visokog bujajućeg svoda ispod kojeg se mirno odvijala svakodnevica.
Trule i strašno hrapave stare kruške, izdahnuvši svoj posljednji izdah, već se odmaraju na rubu dvorišta, dok otac i Gvidas puše naslonjeni na ogradu, a plavičasti, razvedeni oblačci dima svaki put im gusto omotavaju oči i kosu. Kroz popucale male saće kuhinjskih zavjesa vidim – evo Gvidasa kako čvrsto sklapa usne, drži ih tako neko vrijeme, a zatim u stranu ispuše gustu opojnu struju koja odmah tu, kod njegovih nogu, zaroni u guste vlati trave i tamo se nevidljivo sklupča. Ni on ni moj otac ne vide me, a ja promatram njihove potamnjele vratove i ruke u kojima tinjaju cigarete, pokrete glava i kimanje jednog drugome, pljuvanje ravno sebi pod noge i nesvjesno uspoređujem oštre čekinje mojeg oca s Gvidasovim nježnim paperjem ispod nosa, očeve duboko usađene oči – s Gvidasovim sivkasto-zelenim, kosim, i očev smijeh – promukao, koji izbija duboko iz prsa – s Gvidasovim zvučnim grohotom koji podsjeća na radosno klepetanje.
Bacivši cigaretu uz ogradu, Gvidas se ispruži, rastegne se duboko udahnuvši i uroni prste u svoju neurednu konistru. Sijevnu njegovi pazusi – dvije primjetno potamnjele mrlje – i meni se učini da negdje posve blizu osjetim miris što se širi od njih, kao i svaki put kad me Gvidas vozi biciklom ili kad me stavi na svoja ramena i nosi preko nabujalog kanala na putu do škole gacajući u ogromnim teškim gumenim čizmama. Stravičan bezdan blata i vode svaki put pohlepno usiše njegov korak, ja rukama obgrlim Gvidasov vrat, on me zamoli da se držim čvrsto, a njegova kosa pokrivena prašinom oko korijena i velike, ne sasvim čiste uši, nađu se točno ispred mog nosa, i mogu sve to gledati koliko želim. Gledam i mislim da želim beskonačno gledati njegovu kosu i te uši, beskonačno osjećati taj miris koji se širi iz njegovog tijela, beskonačno slušati kako klepeće poput rode. Gvidas je zaista vrlo dobar.
– Ipak je on tuđi, bilo bi bolje bez njega – moja majka ponekad kaže ocu.
– A meni nije žao što smo ga udomili. Osim toga, taj mladić stvarno voli djecu, vidi kako se bavi s njom.
– Ali tako je neotesan, pravi brđanin.
Nije mi zapravo jasno što Gvidas ima zajedničkog s brđaninom, ali sa mnom se on uopće ne bavi, a ni ja nisam više posve dijete, doći će vrijeme i nas dvoje ćemo se definitivno vjenčati, ali znam da to trenutno roditeljima nikako ne bih uspjela objasniti. Oni uvijek misle da je sve onako kako oni misle i vide, samo je njihovo viđenje ispravno i istinito, dok su ustvari slijepi kao muhe koje bezglavo lete i svaki put pogriješe. Mama stalno uzdiše da ovdje, u ovom mjestu i ovoj kući, otkad smo se doselili, njezina francuska manikura izdrži samo dva dana, a kupci prilikom potpisivanja ugovora prvo vide tvoje ruke, to je važnije od bilo čega drugoga, a ona još malo pa će na poslu sjediti prljavih noktiju, koja rupa. Jedina je utješna misao da će oni napokon imati svoju kuću i kamin, vrativši se doma nakon ludog dana u banci, mama će najprije ložiti kamin i ispružiti noge prema blaženoj toplini koja će istjerati svaku napetost. Onda će si natočiti malo vina.
Tata joj objašnjava da će kamin moći ugraditi najranije nakon godinu dana, kad se kuća u potpunosti sagradi, bude pregrađena, kada bude napravljen krov i sve ostalo, ovo će ljeto biti pravi pakao jer će na to potrošiti cjeloživotnu ušteđevinu. Slušajući to mama zamišljeno gleda u svoju popucalu manikuru i lijepo spoji sjajne usne, obojane dubokom bojom nara. Dobro je što smo još i njega udomili, kaže otac, ipak je od neke pomoći, vidiš i sama kakvo je tu smetlište, jer dječarac još i pomaže, zapravo radi kao konj, nije da samo jede i leži. Nekom drugom do toga uopće ne bi bilo stalo, to je sigurno.
Danas moraju srediti te kruške, neće i valjda ostaviti – stare i hrapave – da leže u dvorištu preko noći, dok ih bolno probadaju milijuni elektroda mjesečine. Gvidas baci košulju, s tragovima soli, na prošlogodišnju smećkastu mrtvu travu, naginje se i ispravlja, ponovo se naginje, a nakon nekog vremena tanak potočić znoja odvijuga dubokim koritom kralježnice, dosegne pojas plave trenirke koja se nešto spustila i bestidno nestane u njoj. Kad se okrene prema meni, odjednom vidim da takvih potočića ima puno, vijugaju mu po cijeloj površini grudi, na suncu čitavo Gvidasovo čelo sjaji od vlage – visoko i strmo poput nizbrdice. Ispod neravnih obrva mene gledaju njegove dobre oči, zelenkaste s nekoliko tamnih točkica u tom zelenilu, a prašnjava ruka se ispruži i neočekivano dodaje dva jedva živa leptira žućka. Kaže mi da ih je pronašao u deblu kruške, među ulomcima kore kojih ima puno po cijelom dvorištu, i jesam li ja ikad pomislila da leptiri zimuju u kruškama? Ne znam što bih s njima, a on savjetuje da ih odnesem u sobu, stavim žlicu meda na stol, a žućke negdje blizu, na prozorsku dasku, te čekam što će se dogoditi.
– Jesi li se umorio? – prišavši pita otac i ugleda leptire. – Odakle su ti ovi?
– Ma iz onih krušaka. Samo treba pomesti ostatak i bit će gotovo.
– Za idući tjedan sam naručio prozore te će doći čovjek pogledati krov. Budeš pazio, bacio oko, ako bude trebalo?
– U redu. Hoće li to puno koštati?
– Dosta – smije se tata.
Navečer žućci već pomiču krila, trzaju svojim malim ticalima i još uvijek omamljeni puze do žlice s medom. Na kraju se smještaju u velikom cvijetu tulipana što stoji u vazi s vodom i tamo provode noć. Mama odmahuje glavom i podiže obrve: pa baš je interesantno, vidi ti to, uostalom, rekla sam ti da takvo nešto može samo on.
Ne znam što bih bez Gvidasa. On ne samo da siječe stare kruške i donosi mi leptire, nego i popravlja moju ljuljačku potrganu tijekom zime, nespretno pravi debele sendviče i, naravno, dolazi me pokupiti na povratku iz škole obuven u teške crne gumene čizme kako bi me nosio kroz poplavljeni kanal koji se pretvorio u baru. Ugledam ga kad je još jako daleko i svaki put uživam u tom prizoru osobe koja se približava. Nevjerojatno je uzbudljivo čekanje kad znaš da čovjek koji ti se približava zapravo ide prema tebi, ide po tebe, dolazi zbog tebe – to je vjerojatno isto što i polako lizati nasjeckane ohlađene kockice ananasa kad ti sok kapa kroz prste dok su tvoja usta i cijeli svijet ispunjeni nebeskom ljepljivom slatkoćom. On hoda teško podižući noge poput rode koja traži žabe, pogleda uprtog dolje u svoje tonuće korake. Crna uzbibala kaša guši se ogromnim tamnim mjehurima, pod svaku cijenu inzistira da iščupa ama baš svaki korak, čvrsto drži noge napola ih progutavši, blato grglja i mljacka ispod gumenih čizama, nerado otvarajući duboki vir i vraćajući čizmu. Dok pratim svaki njegov korak, čini mi se da osjećam miris natopljene crne zemlje, koji postaje sve intenzivniji i uvlači se u svu Gvidasovu odjeću, sve dok on stigne te se zaustavi pokraj mene duboko zadihan. Obriše nos rukavom izblijedjele fufajke i hrapavim si dlanom zagladi kosu.
– Idemo.
Te nas dvoje krenemo. Isprva još uvijek koračam sama, samo ga držim za ruku, on je jedva pridržava, ali moj dlan sam visi u njegovoj šaci, prsti se raduju poznatoj tvrdoj koži, debelim kvrgama i žuljevima, koji se poput malih okruglih kamenčića pomiču u ruci dok hodamo. Omamljena tim kamenčićima neko vrijeme ne čujem svoje korake. Samo se miris vlage pojačava, pod nogama se postepeno počne cijediti tamni sok zemlje, napravim još jedan korak i čizma mi bučno zagazi u vodu, a stopalo mi se čak savije od ledene hladnoće koja ga iznenada zalije.
– Ajoj.
Gvidas se prepadne, vrati se iz tko zna kojih misli, zgrabi me za kapuljaču i malko digne u zrak. Preplavi me topla radost kad vidim njegove obrve potamnjele od uzbuđenja – to se uvijek događa kada se uzruja ili uznemiri. Koža iznad obrva tada naglo nabubri, izbiju dvije velike mrlje ključajućeg cvenila. Blago se zacrvene i njegove jagodice, i uši, i čekinjasti potiljak, koji odaje miris umora, prašine i znoja. Držim se za ovratnik Gvidasove jakne, a on se nešto zafrkava, čini se da mu čak nije ni stalo da li ga slušam. Priča unesen u priču, gotovo se daveći od čudnog uzbuđenja. On želi studirati, puno i dugo, dobiti diplomu napisanu velikim lijepim slovima, postati zaposlenik jedne poznate tvrtke, a još bolje – vlasnik, takva su vremena sada, svi otvaraju privatne tvrtke, pokreću poduzeća, žive dobro i ispunjavajuće, da upravo ispunjavajuće, kaže Gvidas, kad više ne ostaje nikakvih rupa u postojanju ni neočekivanih virova koji te uhvate i zavrte tako brzo da se jedva uspiješ iskoprcati. Već mu je dosta tih dana koji se raspadaju poput niti, ali koji se moraju proživjeti. Privatno poduzeće, a ako ne, onda možda ode u inozemstvo, drugima tamo ide prilično dobro.
Ovratnik njegove jakne zagrijava sunce, priljubim svoj obraz njemu, a dolje uzduž zemlje ispod naših stopala krilima lamataju nestašni vivaci, njihovo je tanko perje, bez sumnje, također prožeto bogatim mirisom vlage i zemlje, baš kao i ovratnik jakne. Glasaju se slabo i uporno, njihove male živahne oči blistaju nemirnim crnilom.
Pored zida kuće zagrijanog suncem, Gvidas skida teške gumene čizme, lupa ih jednu o drugu, i veliki komadi već pomalo osušenog blata lete u svim smjerovima, puno ih je dvorište.
U kući je dosta hladno i prazno, roditelji će se vratiti tek navečer, samo majčini fikusi i sobne guarane bacaju sivkaste bezoblične sjene na široke zidove. Na stolu stoje neoprane šalice s ostacima jutarnje kave i zdjelica s kolačima. Trpam ih u džepove i uzimam knjigu.
Gvidas puši na klupi pored zida, pokraj njega stoje gumene čizme i strši bačena jakna.
– Ja neću. Čitaj sama, sama, tebi to treba za školu.
– I tebi to treba. Rekao si da ćeš studirati, morat ćeš puno čitati.
Čita od te stranice na kojoj sam otvorila knjigu. Želim slušati njegov glas, ali ne uspijevam. Po meni, Gvidas je čaroban, kao što u bajkama znaju biti čarobne stvari koje se pojavljuju u trenutku kada ih najviše trebaš i odjednom sve iz temelja promijene. Ispada da ljudi isto mogu biti čudesni, već sama njihova pristutnost obogaćuje život drugih sa stvarima koje se može dodirnuti tek dušom i omogućava im da povjeruju u čuda. On čita polako, povremeno gutajući slinu što mu se skuplja, možda kako bi pravio duže stanke između riječi, mršteći se, prilično pogrbljen nad knjigom koju drži u rukama. Glas mu je dubok, ali dolazi iznutra s nježnim zvonom koji toliko prodire kroz mene da zatreperim, ne pročita sve riječi odjednom, poneke polako i nešto tiše rastavlja na slogove, tek ih onda izgovori čvršće i opet proguta slinu od uzbuđenja. Izgleda da na neko vrijeme potpuno zaboravlja na mene, čita duboko koncentriran, čak napola zatvorenih očiju. Da sam sasvim mala djevojčica, vjerojatno bih mu se popela u krilo, ali sada me obuzima opijajuća i lagana pospanost, omata me velom ugodne sigurnosti kroz koju nejasno, kao kroz izmaglicu, vidim Gvidasovu kosu, podbradak koji se pomiče i profil nosa koji se trza.
Proljeće se već žuri, kaže otac. U naše dvorište dolaze cigle, crvene i bijele, mami obavezno trebaju one crvene jer ona želi verandu koja će izgledati nekoliko desetljeća stara, s malim svodom i neobičnom svjetiljkom od postaranog željeza odmah kraj vanjskih vrata. Vidjela je da se jedna takva prodaje u antikvarijatu, tamo će je i kupiti. Za kišnih dana, dok će u našem dvorištu mutno svijetliti svjetiljka, ona će sjediti kraj prozora, piti čaj i gledati kako velike kapljice klize njezinim zamagljenim staklenim stranama i ugodno kaplju dolje na zemlju. Treba joj ta svjetiljka, možda čak i više od kamina.
Nakon cigla dolaze različite vrste ploča, role, građevinske kante, vreće i nepoznati ljudi. Mama odlazi u banku, vraća se kući navečer, uzima lijekove protiv glavobolje i izlazi u dvorište odmahujući glavom. Otac također odlazi na posao, kad se vrati obuče najgoru odjeću koju ima, odlazi u dvorište i vraća se unutra tek kad se smrači. Tada broji novac, govori o računima, prihodima, ulaganju, ušteđevini i poziva Gvidasa. Pokaže mu kome će sutra morati platiti umjesto njega, jer će se otac kasno vratiti, a ako nešto iskrsne, neka ga nazove. Gvidas šuti, sluša i smeteno klima glavom, a zatim odlazi u svoju sobicu. Sjene koje baca lampa zapetljavaju se u njegovoj kosi, prate njegovo tjeme sve do vrata i naglo odskoče kad on potone u mrak.
Ja legnem u krevet, gledam u velike cvjetove na navučenim zavjesama i praznine što su ostale između njih i čini mi se da ne može biti ništa bolje nego živjeti u kući sa zavjesama na velike cvjetove i s Gvidasom koji spava odmah pored, u svojoj maloj sobi.
A sutrašnje jutro je surovo, vjetrovito, ni traga od jučerašnjeg proljeća što se rascvjetalo pred očima i oglašavalo se vivacima. Cvjetovi na zavjesama su tamni, gotovo crni, nešto svjetliji razmaci između njihovih gigantskih kontura jedva se naziru. Vani se diže vjetar, mrsi suhu travu koja se još nije uspjela obnoviti i vodu što se nakupila u lokvama. Ne zna se što očekivati – kišu, olujni vjetar, ili će možda crni čirevi oblaka ipak otploviti nebom, prsnut će negdje drugdje.
Gvidas kasni po mene, počinjem se brinuti, oči mi trčkaraju kao vivci kišovitom pustoši. U njoj divlja isti vjetar koji postaje sve jači, iako bi me samu mogao podignuti i otpuhnuti sa zemljem zveckaju suhe stabljike i šuška mrtva prošlogodišnja trava, jezivo škripe đermovi visokih suhoperki. Dolazi po mene u istoj zakopčanoj iznošenoj fufajki, plaho uvukavši ramena od naokolo bjesnećeg nevremena, podignuti ovratnik skriva uši koje su pocrvenile od vjetra. Požuruje me kući, kaže da se moramo brzo vratiti, i ja jedva sustižem njegove dugačke korake, na trenutak se čak zapitam jesu li ti koraci uvijek bili tako dugački kao danas. Pokušavam uloviti Gvidasovo lice, ali vjetar otpuhne podignuti ovratnik jakne točno na njegovo lice, sakrije ga od mojih očiju, oduzimajući mi dah tako da neko vrijeme uopće ne mogu odahnuti, a zatim brzo gutam taj vjetar velikim teškim gutljajima, a oči mi se napune suzama.
Ništa se ne promijeni ni kad me Gvidas podigne i nosi kroz lokve i zemlju koja se njiše. Čini mi se da je njegov zagrljaj drugačiji nego ikad prije, nemiran i nekako nesiguran, ispod džempera neobično lupa njegovo srce, prilijepivši se uz njegova prsa, osjećam njegove ritmičke eksplozije pod svojim dlanom. Čini se kao da nikada nećemo stići doma. Gvidas diše duboko, hropčući, kao da nosi težak teret koji mu je netko uvalio. Ne mogu govoriti, moram gutati vjetar, kao što ga guta i Gvidas noseći me u naručju sve do kuće. Glavom mi proleti pomisao da ću se, čim dođemo kući i on me spusti na zemlju pored zida od opeke gdje čeka uvijek ugodan zaklon, ovaj put rasplakati, stvarno ću plakati, samo ne znam zašto.
Rasplakati se ne mogu i nemam vremena jer pored zida od opeke stoje, naslonjene jedna na drugu, dvije crne putne torbe s čvrstim crnim ručkama, takve ljudi spakiraju za putovanje svijetom ili za odlazak na mjesto odakle se obično ne vrate brzo. Gvidas odmah pred mojim očima zabacuje te torbe na ramena, svojim velikim prstima čvrsto steže remene naramenica, a ja stojim, i sada se rasprskava moje srce, eksplodira tisuće puta, iznova i iznova, i to nikako ne prestaje. Ljudsko srce zaista može puknuti milijun puta.
– Nemoj nikamo ići dok se tata ili mama ne vrate, ok? Najbolje da odeš unutra i nešto čitaš, ok?
Ne gleda me, govori ne skidajući pogled s putne torbe, nešto još traži jednom rukom, čini se da provjerava je li sve na svom mjestu, nije li nešto zaboravio.
– Pa što je? Odrast ćeš ti, bit ćeš velika. Dobra i lijepa djevojka, zar ne? Pa rekao sam ti, puno toga me čeka, ne mogu ostati ovdje, zar ne? A roditelji će ti se snaći, zar ne?
On se ne zna oprostiti. Zato i odlazi ne dočekavši moje roditelje, bez ijedne riječi. Odmahne glavom, kao da to shvaća, i više me ne pogledavši brzim korakom izlazi na cestu. Podivljao vjetar koji je podmuklo vrebao iza ugla, odmah uhvati njegovu kosu i skute, remenčiće putnih torbi i ovratnik. Niti jednom se ne okrene prema meni, korača i korača, tek mi isti taj vjetar donese i bolno u lice baci taj toliko poznati miris kože i odjeće. Nestaje, jasno osjećam da ga gubim, gubim ga kao siroče u bajci što je izgubilo čarobno klupko i ručnik, osjećam se bespomoćno, sve se urušava.
Skroz do navečer sjedim na travi uza zid kuće. Opojna letargija pouzdano drži moje tijelo omotano plahtom ravnodušnosti, a morfij pomirenja teče svim mojim venama i para osjećaj boli koji još uvijek raste. Nema Gvidasa, nema ga više, više ga neće biti, čuda su vrlo krhka i privremena.
Predvečer se vraćaju roditelji. Čekam kad će me pitati gdje je Gvidas, a ja ću im morati reći da ga više nema. Kad ću morati izgovoriti te riječi i sama ih čuti. Ali ništa me ne pitaju, samo počinju po kući otvarati ladice, ormariće, pa ladice velike komode, mama iznenada počne glasno plakati, a tata izađe van i popuši četiri cigarete zaredom. Lice mu je strašno blijedo, oči čudne, kao kod čovjeka koji iznenada posljednji put vidi svoju kuću, a njegove stisnute čeljusti grčevito podrhtavaju. Unutra, mama bez prestanka očajnički lupa ladicama komode, čini se, ne može povjerovati onome što vidi, odjednom joj dođe da vrišti da je to bilo sve što je stekla u životu, a tog Judu će ona pronaći pod svaku cijenu i objesiti za onu stvar u vlastitom dvorištu.
Nedaleko, malo iza naše kuće glasno vrisne vivak. Postupno počne padati sumrak.
Dok sklupčana sjedim uz ohladnjeli zid kuće, moje se umorne oči počnu zatvarati, ali još stignem vidjeti kako se nemilosrdno, poput magle, raspršava bijela vjenčanica, padaju oporo mirisne bijele orhideje i perunike, a rođakinja Silvija zauvijek zaglavi na aerodromu u Londonu ne ušavši u avion, miševi se krenu ludirati na brojčaniku starog sata, a veliki plišani tigar odjednom me s kauča pogleda zelenim Gvidasovim očima ispunjenim pokajanjem.
***
DAINA OPOLSKAITĖ rođena je 1979. godine u Vilkaviškisu na jugozapadu Litve. Diplomirala je litavski jezik i književnost. Knjiga “Piramide dana” druga je autoričina zbirka kratkih priča, koju su čitatelji čekali čak 18 godina. U nju su ušle priče koje su ranije objavljivane u raznim književnim i kulturnim publikacijama. Prošle su test vremena i dobile visoke ocjene od strane književne kritike. 2018. godine kratka priča „Rešetke“ osvojila je „Nobelovu nagradu litvanske kratke priče“ – nagradu koja nosi ime književnika Antanasa Vaičiulaitisa, a pripovijetka „Dođi preko leda“ iste je godine nagrađena književnom nagradom Jurgis Kunčinas. 2019. godine zbirka „Piramide dana“ autorici je donijela prestižnu Nagradu Europske unije za književnost.
Odana klasičnoj poetici malog žanra, autorica u svojim kratkim pričama uspijeva suptilno nijansirati jezik, tkati gusta platna besprijekornog stila. Ogoljeni realizam čovjekovog postojanja u njezinim djelima snažno djeluje na čitateljevu maštu, a poneki elementi mistike i fantastike održavaju ravnotežu između vidljivog svijeta i magičnog realizma – nečeg što je nevidljivo, neobjašnjivo, neshvatljivo. Ove kratke priče bave se promišljanjima o tome što se s vremenom mijenja u svijetu protagonista i čemu je suđeno trajati vječno. Postavljaju se pitanja ljudskog postojanja, ljubavi, osobne slobode, Boga i sudbine, pored kojih se život suvremenog čovjeka doživljava kao najveće postignuće. Bitni detalji koji se ponavljaju u mnogim kratkim pričama stvaraju važne podtekstove.
***
BILJEŠKA O PREVODITELJICI:
JULIJA GULBINOVIČ studirala je komparativnu litavsku i hrvatsku filologiju na Sveučilištu u Vilniusu te, u sklopu studentskih razmjena, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevela je “Posmrtnu trilogiju” Mate Matišića i “Seobe” srpskog klasika Miloša Crnjanskog na litavski. Ovo je njezin prvi prozni prijevod na hrvatski.
čovjek-časopis 