– sa španjolskog prevela MIHAELA ŠUMIĆ –
VJETAR DIJAMANATA
Kao što je Adam zaronio u šutnju noćne ptice,
Prljav od ljudske noći u koju sam upao,
Razbijam sve zamjenice
Kako bih legao na dan okoštan ispunjenosti.
Napijam se mahovinom i tulipanima
Sve do dubokih kripti kamenja
Ili presušenih rijeka u kojima sove sumraka zagrizaju u tišinu
I u kojima jedan usamljeni čovjek kleči na koljenima.
Gazeći usamljenost ulazim u dan,
Jer stvoru je dato da vidi kako njegovo vrijeme raste
Kako bi kasnije pronašao ponešto od smrtnika
Skriveno u zrnu pijeska. Ali i pod svjetovnim tribinama
primijetim dim iz čovjekovih koliba,
Vidim svakodnevne puteve, oblake koji najavljuju jesen
I trudnu ženu sa svojim plodom kako sjedi u mreži za spavanje
I gleda sate kako prolaze.
Krećem se zajedno s biljem,
S najmanjim pokretom konja i
Osjećam da unutar sebe tečem
Kao ona rijeka koju vidim da ide ka naprijed.
I vidim kako se udaljavaju kolica posljednjeg žeteoca!
I baš kao riječ bačena u sred mora,
Padam na grudi čuda. I kao rudar koji si lice
Pokriva rukama kad, iznenada, slijep, ponovno otkriva svjetlost,
Tako nježnost zadiže svoju togu i budi strah u meni.
Ah, ja sam čovjek, a toga nisam ni bio svjestan!
Onaj kojeg štite strašljivi bogovi bezakonja,
Onaj koji je čest i svojom bijelom grivom na repu okreće besciljnu gorčinu u prašini.
Čovjek sam, ali to mi nije dovoljno!
Jer sunce ima svoju pšenicu u plamenu i moru,
Ima oči blagoslovljene milošću.
Čovjek sam, ali svaka stvar rođena u zoru, sa njom i umire,
I svaki stvor kojeg začne noć
S njom se udaljava jer njegova loza je tamna.
Sve prolazi.
I kao voda i sunce, također sve i ostaje. Jedna tišina
Koja sjeda čuvši prvi zvuk. Naš lik
Koji se gubi i ponovno nalazi kao dim
koji nije ništa više nego eho vatre.
Ništa drugo nego crna pjena koja nježno ore zemlju.
I daleko od sjećanja vjetra koja su ostavile epohe,
Miris raži i anisa tjera ptice u povratak.
A kako horizont nije ništa više nego list dugačkih kontura,
Puštam da nijema plemena riba nagrizaju šljunak
Puštam njuške divljih svinja da sijaju u noći
I da pod tihim zujanjem pčela
Volovi mlate novu žetvu.
Ah, osveto okupana u nevinom oku!
Ah, ushićenju mora skrivenom u sjaju!
Iz kog smo nestvarnog, dalekog sna ispali? Zašto smo
Jedan kotač koji zaluđeno vrišti? Ah! Tužan je naš korak, zaista.
Nismo ništa više od običnih valova. Ustajemo na tren…
Kako bismo nastavili biti more.
***
KISELI LIST
Kćeri polja
I svjetlosti
Utrobo zapaljenog kamena
Nikad se nije
Tako nisko
Podigla tvoja glad
Tvoja sjena bez tijela
Obmana
Pepeo tvojih zapaljenih staja
Bič
Ništavnici žeđi…
– I šta sve ne! –
I na trenutak do izlijevanja
Je bratska krv
Koja je bolna
I povrijeđena
Smrt
Određuje intonaciju
Zatim um
Tiho sisa
Pjesmu iz kolijevke
Tamo gdje sunce umorno korača
Izgubljena si
U daljini
Ne mogu zgrabiti
Tvoju ruku suhu
Kao rijeku
Znam da živiš: dođi
Ne znam gdje – ali znam da živiš
Zgrabit će nas
Doći će
Sva tvoja djeca:
Žene i muškarci šišmiši
Cvrčci i mravi
Svi stanovnici Mjesta sedam špilja
Oni su ljudi kukuruza
Sa svojim umrljanim licima
Reci mi
Da vidiš
Vraća se lice
Okreće se
Pleše
Kraj našeg debla života
Gluhonijema
(Tvoje ime se ne izgovara
Ono se diše)
Pričaj
Mi
Iako je noć
Još uvijek nisi zakasnila
O kisela domovino:
Pridruži
Mi se
Pridruži
Nam se
Iako je noć
U zemlji suncokreta
Idemo idući
Plešimo
Samo plešimo
MUTACIJE
Jedan Perjani Kojot je više
Od vuka bez čopora
Manje je
Od debla bez korijena
Više je
Od zraka bez ijedne paprati
Manje je od onih vrata
Zatvorenih zbog nemilosti vjetra
Više je od rijeke koja za sobom povlači
Debla i životinje
Manje je
Od zaklanog jelena u grmlju
Više je
Od svih plodova
Koje glad ne sažvaće očima
Također
To je jarak bez hodočasnog krika
Među bolnom kosom od plamena
*
SJEVER ZAPAD ISTOK JUG
Nomad od Aurore Borealis
Svojim ostakljenim mesom
Zavija nad vrelom močvarom
Prvi je kamen koji govori
„Stigao sam maloprije
Jer sam posljednji pauk od leda.”
To je jedina utrnulost
Nakon pomahnitalog lutanja
Prvo Sunce od Kosti nikad nije dopuštalo
Rijeci goruće vode koja nagriza vječnost
Unutar zrna pijeska da teče
Pogledaj njegov odraz u potoku
Teško je znati gdje se rađa njegov izvor
Gdje je rijeka napravila obiteljski potez
Kap po kap svega što postoji
Kad je kojot još uvijek bez perja
Svojom skoro kamenitom vilicom
Zavijao na Mliječni put
Kad je raširio svoja krila svom težinom oblaka
S prolaskom sjene pomračenja
Sa svojom ogromnom pahuljicom od lišća
I valovima zmije u travi
U plesu
Nebo daje
Ono lijepo
Za pokazati svijetu
Govori Balam* koji čita
Zvijezde
Svjetlost
Ponekad ode
Ponekad se vrati
Ponekad ostane i premišlja, izmišlja
A ponekad odmara
Ponekad ga njegova snaga tjera na ostanak
Unutar doma
Da bi je tražili
Gdje zakorači svjetlost
Ostaju žljebovi
Sačekaj da voda dođe do kamena
Koji poznaje cijelu istinu
Sjever
Jug
Zapad
Istok
Četiri puta oblak obilazi
Četiri kruga
Ono što dolazi s planina
Nikad ne stari
Ono nedokučivo
Nikad ne spava
Perjani Kojot
je živ
Njegovo srce kuca
U mojoj riječi.
*Balam na majanskom jeziku je „jaguar“. Maje su ih smatrale zaštitnicima sela, prema nekim povijesnim izvorima su bili i vodiči kroz podzemlje.
***
GOLA ŽERAVICA
Ležiš sanjiva, gola,
Širiš se kao koža brda koju je zagrizlo sunce.
Počinjem te zadovoljavati od tvog stopala zaspalog u zraku,
Tvoje simetrične noge, dok podižem pogled
Susreću se u crnom doku, opkoljene
Vlažnim komadima uglja,
Uglja na usnama,
Usnama od lijana.
U tom trenutku ispunjavam dob žudnje
U najnježnijem večernjem licu.
Voće zri,
Svakim minutom raste i izgara.
U šest sati u ogledalu
Ulazim u tebe
Kao najiščekivaniji gost,
Jednostavan kao dnevna rijeka
Pokrivam te svojim muškim tijelom,
Ja sam jezik koji teče kroz tvoje vene da te ušutka,
Bolno ti oduzimam oči,
Dajem ti dva dodira da izmjeriš život.
Moja usta rominjaju na tvojim grudima,
Osvjetljavam ti leđa da napišem tvoje ime,
Pričam ti kostima,
Tvoji krici su ono najduže što će noć ikad čuti.
Kakve smo mi prelijepe ljudske životinje…
Kad ostanemo sami, goli kad sve završi,
Pljušti slutnja da nas je zrak
Ipak otkrio.
***
JUAN BAÑUELOS rođen je 6.10.1932. u Tuxtli, u Meksiku. Bio je pjesnik, esejista, urednik i profesor na univerzitetu. Završio je studije prava, filozofije, španjolske književnosti i diplomacije na Nacionalnom autonomnom univerzitetu u Meksiku (UNAM), gdje je vodio poetske radionice. Objavio je nekoliko zbirki poezije, kao i zbirke eseja. Do svoje smrti 2017. godine primio je brojne nagrade, od kojih se mogu izdvojiti: Nacionalna nagrada za poeziju u Aguascalientesu (1968.), Nagrada za umjetnost u Chiapasu (1984.), Nacionalna nagrada „Carlos Pellicer” (2001.) i Nagrada za poeziju „José Lezama Lima.”
***
BILJEŠKA O PREVODITELJICI:
MIHAELA ŠUMIĆ (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Tijekom 2012. godine je pisala poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Prvu zbirku poezije, „Nekoliko sitnih uboda”, (Imprimatur, Banja Luka) objavila je 2020. godine.
napomena prevoditeljice: Izbor i prijevod pjesama Juana Bañuelosa izvorno je objavljen u časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Bosanska vila, 77/78, zima/proljeće 2020/21
čovjek-časopis 