
TOLIKO REČI
znaš i ta nastasja filipovna — čijih se autsajdera i ludaka
stidela gospoda što bi joj se rado
zavukla pod trepavice, jasnim stidovima porodičnih ljudi
dok su sa šeširima pred njenim pragom
ostavljali i svoje živote opcrtane
uputstvom za upotrebu; pa ostajali tako izluđeni
nezapaljivošću njenih zenica, ropotom
vučje posteljice
ispod njenog jezika
žena je nju trebala voleti; obilato
prekookeanski, kao kiša
odroniti joj tugu sa endoderma lakim lupkanjem
prstima od plute
i u njoj uroboros
nedomrli komad gladi iščupan
iz majke trenutak pre no što će ga
spepeliti zajedno sa njom
žena, ne reči
ozidani prostori
nužni smeštaj za žudnju
***
IMAM TAKO DOBRU LJUBAVNU PESMU
ali ne znam kamo s njom.
ni reči. sva je od dodira
samo diše, diše. malo se
nezgrapno osećam dok je gledam; kao kamila na žici ili
prosjakinja kojoj su dali krunu.
pogledam je, dodirnem; ali šta sa njom?
treba je dati nekome sa neoskvrnutim nadama.
nekom uznemirenom telu što blista od iščekivanja
da bude voljeno. ženskosti
neosujećenoj čekićima srama i zarđalim žiletima, neizmučenoj
trkom na unapred polomljenim
nogama. treba njome obrubiti nečije dečačke
zenice; uznemiriti prste koji bi najbolje znali šta
sa amputiranom dušom.
***
(NAJSTVAR)NIJE TU
sve sam probala. da volim
u smjeru rasta krljušti
po istočnim obodima tijela
vidiš da nije uspjelo.
more se svo izlilo
jutros iz mene. nije ostalo
ništa
za spasiti malu ribu u dnu
posljednje što se praćnulo
bio je fantomski ud
izrastao u endodermu
uvjerenja
da će znati
disati
na suhom
***
BIRANI BROJ NE POSTOJI
ako hoćeš da saznaš šta znači
živeti u nekom gradu
napusti ga
postaće prohodne ulice koje si u žurbi
izbegavala zbog gužve
izdvojiće se iz buke
ozbiljeno tkivo rečenica i kliznuti po mapi krvotoka
natrag
niz uglačana bedra
ako hoćeš da saznaš šta znači
živeti u nekom
napusti ga
***
NAHRANITI PTICU
stvarno, ljube
poneli smo se bezveze
da smo je našli na ulici, bolje bi s njom, čini mi se
ovako
kad smo je pokupili iz izloga
onako jeftinu i neubedljivu
samo nama je sijala poznato
i te tople oči, kakav užas
reci
ko bi odoleo
onda smo je doneli u jedinu sobu
koju smo imali; dali joj meki madrac
našu deku i naš krevet
jednu čašu da deli s nama i pola pepeljare
u koju smo otresali svoje prerano
sagorele žudnje
ljube
sjebali smo sve
kad smo se suzili dovoljno da nas prostor
preraste, njoj smo dali najbolju sobu
sa velikim kosim prozorom, okana sa kojih se istok vidi
kao šolta u onoj pesmi
kad se raziđe magla iz nas
i ništa više
ostavili smo je tako samu
u najsvetlijoj sobi
a mi smo otišli
svako na svoju stranu, ljube
dugo se nismo videli, bar deset godina
lupali recke po istim zidovima i bunili se
zbog istih promaja, madraci isti
ulegli se od naših čekanja
da nam dođe ona
ali nije ljube
nije došla nikad
kad smo se najzad setili kako se gleda
kroz oči onog drugog
razvalili smo najlepšu sobu uzdasima
od znoja
čiste tuge
i na mekom madracu
zatekli mali kostur ptice
koja nas nikad nije pronašla
plakali smo ljube dugo
danima
kucali tepanjima na zatvorene kapke
ali nije bilo nikog
da nam otvori
iznutra
***
JOVANA NASTASIJEVIĆ
Novosađanka, rođena u zimu 1980.
Piše poeziju i kratku prozu otkako zna za sebe, iako tek 2014. počinje i objavljivati, na svom blogu stih.i.ja i pojedinim regionalnim portalima. Književne recenzije, poezija i proza objavljivane su joj u časopisu Književna republika. Na jednom od najčitanijih portala za liriku u Nemačkoj, Fixpoetry, objavljuje stih i prozu na nemačkom jeziku.
Završila je nemački jezik i književnost (Filozofski fakultet, Novi Sad, 2006.) i master na jugoistočnoevropskim studijama (Friedrich-Schiller-Universität, Jena, 2012.; težište istraživanja: jezički nacionalizmi na području bivše Jugoslavije). Od 2009. živi i radi u Nemačkoj. Prevodi literarne tekstove svih vrsta, neki od njenih su takođe prevođeni. Esej na nemačkom jeziku „Deutsche Einheit – 20 Jahre danach“, osvojio je prvu nagradu Deutsche Gesellschaft na takmičenju u idejama 2010. godine, u Berlinu. Zbirka kratkih priča „Još si mala“ (2016. Presing, Srbija) njen je književni prvenac. Priredila je zbirku odabrane poezije i proze Tina Ujevića, „Odlazak – put beskonačnog tela“ 2019. Sarajevo. Zbirka pesama „Ona“ objavljena joj je u Zagrebu (Durieux/Književna republika) 2020. godine.
Pesme su joj najdraža (i najneposlušnija) deca. Neizlečivo zaljubljena u Jadran i neka brda. Kad je niko ne sluša, svira klavir; kad je niko ne gleda, vežba balet i trči na duge staze.

