ČEMU SVE TO?
Znam da sam sjela na pod, na prljave bijele pločice
u kuhinji, u restoranu, na početku radnog vremena.
Ado je rekao kako je gotovo, Putin je napao Ukrajinu
i kako se valja ići obrijati na nulu.
Dijana se smijala, iako su joj sva tri brata u vojsci
i rekla kako ona ne vjeruje da će biti svjetskog rata.
Bambino se upravo mamuran došao presvući
u odoru konobara
i rekao kako trebamo u kurve i na droge dok još stignemo.
Vlado se smrknuto naslonio na šank
otvarajući knjigu dostave
i rekao, ako bace bombu na Zagreb,
ovdje smo barem sigurni pod zemljom.
Još uvijek sam sjedila na podu i čekala bilo kakav odgovor
od zelenog kružića pod imenom ‘Daria iz Kijeva’.
Nekako sam ustala i povukla u prolaz hodnika.
Zavrtjelo mi se u glavi od svih imena koje sam znala i
koje nisam znala.
I mrzila sam tada baš kao što nikada
u životu nisam mrzila,
zato što se sve ponavlja
i ništa nismo naučili kao Homo sapiensi,
zato što sam bila potpuno nemoćna
kao što sam to bila i prije,
zato što će Dariji trebati četiri dana
da se izvuče i stigne na sigurno,
zato što će početi brojanje leševa
i uništavanje u krvi, mesu i kodu.
Dijana me najviše isprovocirala
zbog ružičastog smijeha i umjetnih noktiju.
Nije znala odgovoriti na moje pitanje.
Nije znala ni što su Rusi radili kroz povijest
s onima koji su im stali na put.
Vlado i Bambino su umuknuli i bacili se na posao.
Ado je ostao sa mnom u hodniku.
Počeo je googlati vijesti pognute glave.
Gledala sam u to sitno tijelo odjeveno u bijelo.
Otac, muž, susjed, prijatelj, kolega,
toliko toga jedan čovjek može biti.
Izronio je iskonski strah da bi mogao nestati.
Prošla sam mu prstima kroz kosu
i rekla: molim te, nemoj se ošišati.
Dobro neću se valjda opet morati obrijati na nulu
kao onda kada sam bio u tenku.
I nemoj dirati ni bradu, rekla sam, stoji ti dobro.
Uzaludno su iz kuhinje zvali moje ime.
Josie, moramo raditi.
Ado, povraća mi se.
I meni, Josie, i meni.
Sklonio je od mene fotografije raketnog napada.
JOSIPA MARENIĆ (Zagreb, 1982.)
***
ŠUŠTANJE PASA
jebote,
sjedini tamo,
raskomoti se,
vadi iz vrećice sve šta si donio,
samo da prošećem psa,
dođem odmah.
vjerujem ja u sve tvoje zle supstance,
tvoje su tablete najbolje kad se uzmu natašte.
kako to misliš da ne znaš otvarati pive upaljačem?
sjedi tamo i ako dođe deda,
pozdravi ga,
ionako
ne čuje dobro,
možeš mu i opsovati mater,
sasvim svejedno je što kažeš.
jebote,
danas je divan dan.
stari mi je u bolnici,
sestra opet stoji na prozoru,
već sam joj rekao više od sto puta
da su sva njena samoubojstva jedno sranje.
jebote,
planina je divna u sumrak
otiču mi noge kad popijem previše,
nemoj da se stalno ponavljam bez veze.
otvori televizor kad odem sa psom na cestu
neka ekran samo šušti,
jebote,
nekad su televizori samo šuštali,
pričao mi pokojni frend,
nekad su televizori
na svim kanalima
koje izabereš
noću samo šuštali.
tako je to bilo,
kažu mudraci,
odvajkada.
ŽARKO JOVANOVSKI (Zagreb, 1966.)
***
LUĐAK
Povremeno bi
bilo lijepoo
ispružiti se nasred ulice
noću dok prometa
gotovo i nema,
raširiti ruke i noge,
izvaliti se na leđa,
pogled uprijeti do zvijezda,
brojati ih jednu po jednu,
pa malo dvije po dvije,
usporiti,
zastati,
prestati brojati,
zažmiriti,
progledati,
zažmiriti,
progledati,
naviknuti oči na dubinu
svemira i želja ondje posijanih,
zadržati ga.
Žive li želje dulje nego
njihovi vlasnici
koji su ih gore posijali?
Mogao bi se tako zamisliti
dok ti prilazi prvi automobil
nakon pola sata pustoši i mira.
Iz daljine se napadno čuje
trošenje guma po tamnom asfaltu
dok je još udaljen dalje od kilometra.
Zvuk postaje glasniji, razorniji,
približava se.
Vozi, procjenjuješ,
otprilike 75 km na sat.
Dozvoljeno je 60.
Naglo usporava.
Duga svjetla zamijenio je kratkima,
zaobilazi te.
Ipak staje.
Produživši još nekoliko metara,
pali sva četiri žmigavca,
podiže ručnu kočnicu,
izlazi iz auta.
Taman da će ti opipati bilo na vratu,
shvati da si živ i budan.
Spokojno ga gledaš,
osmjehneš se,
potvrđuješ mu da si živ.
Sprema natrag mobitel u džep traperica,
a već je bio spreman
nazvati policiju i hitnu.
Unezvijereno zavrti glavom,
upita te:
“Gospodine jeste li dobro?”
“Savršeno, nikad bolje”,
odgovaraš mu i to zaista i misliš.
Dvadeset pet mu je godina,
maksimalno dvije plus-minus.
Ni ti u njegovim godinama
ne bi znao izustiti ništa pametnije od:
“Pa što vam je, što se desilo?”
“Ništa, ništa, samo ležim.”
“Samo ležite?”
upita još jednom za svaki slučaj.
“Samo ležim”,
potvrđuješ mu dodatno
ono što je toliko očito kao
dva i dva.
Usput pomisliš:
On je jedan od onih koji
tri puta provjeravaju kvaku
prilikom izlaska iz stana
nakon što su zaključali vrata.
Okrenu ključ, odmaknu se pa vrate.
Pritisnu ponovno,
uvjere se da je sve dobro,
odmaknu se četiri koraka
pa se još jednom za svaki slučaj vrate.
Taman da će ju pritisnuti opet,
obrecnu se,
suzdrže,
kažu sami sebi:
“Sve je u redu,
to rade samo luđaci.
Sve je u redu,
ja nisam luđak,
ja nisam luđak.
Ne, nisam.
Sada ću se samo odmaknuti i
nastaviti putem kojim sam pošao,
sada ću samo nastaviti dalje.”
Učini korak,
minimalno se odmakne,
okrene natrag i ponovno ju stisne.
SINIŠA MATASOVIĆ (Sisak, 1980.)
***
ZEMLJA
Između nas je intermezzo.
Zabavan međučin u revijalnom tonu premošćuje radnje.
Prešućuje!
Tako postaje lakše! Koga je uopće briga što se volimo
prekovremeno.
Satnica je ista i nedjeljom.
Što pripiti grlimo duboko ukorijenjena stabla.
Grlimo se, mrzimo se, grlimo se!
Da sam te na vrijeme poslušao
danas bi plesali pogo i pušili
marokanski hašiš negdje na stjenovitim
obalama dalekog sjevera.
Imali bi puno zemlje, stado ovaca i čopor djece.
Ovako, rekorderi smo u ranjavanju.
Ispod noktiju čuvamo zemlju bez nasljednika.
Riječi su nam nagazne mine ukopane ispod jezika.
Oprezno na njih stavljamo upitnike. Teški smo.
A težina je presudna!
Kažem ti… ponekad bih htio
da me uspavaju veterinari.
ZVONIMIR GROZDIĆ (Zagreb, 1972.)
fotografija autora: Željko Buklijaš
čovjek-časopis 