ŽENE KOJE VOLE
Žene koje vole znaju da sve prođe.
Pa i prošlost u kojoj su se raspale.
One su dotakle i vrelo Sunce
i držale ga u pomračenju.
One su astronomi –
i ne traže da iko skida zvijezde za njih.
Nikada više.
Žene koje vole plivaju daleko,
same u moru, leže na vodi i
slušaju kako se pretura pijesak po dnu.
Ne boje se da otvore grudi i pokažu srce,
puste krv i kažu „volim te“,
ni suza, niti ogledala,
Mogu da udare šamar sebi.
Snažno.
Žene koje vole ne boje se odlaska,
možda ga malo odlože, jer poznaju vrijeme.
One vole hrabre, one koji otvore grudi,
pokažu srce i kažu „dotakni ga, nema veze što boli“.
One nisu tačka povratka, čekaonica sreće.
Vjeruju u prije nego pažnju,
i u „i duh i tijelo“.
Žene koje vole znaju da mrze.
Sitne igračke koje se lome,
pa ih poslije moraju popravljati.
One ne zidaju ograde i nisu majke.
Njima ne treba da čuju „volim te“
Žele da ga žive.
Jer „volim te“ govore sebi svakog dana.
***
U KAPUTU
U onome što svijet razdvaja od mene,
smiju se gradovi i nebo je plavo,
sa oblacima dokonim i lijenim –
Ljubavnici jutro poslije –
na uštirkanim jastucima
kakve je samo moja baka imala.
Izašla sam u rano jutro,
sama, nemarne čiste kose,
u lijepom kaputu koji sam kupila
samo zbog toga što je siv, uredan
i prekriva me osam sati dnevno.
Ne volim kada me neko dira po glavi.
Čak ni moje dijete.
Ona što sve zna mi je kazala da je to zbog toga
što su mi je u prošlom životu otkinuli.
Javno.
Na mojoj glavi raste sjajna crvena kosa.
U tome što razdvaja svijet i mene,
dok idem prema poslu,
onda kada nemam para za taksi,
izaberem put kroz stari dio grada,
onaj što vodi do groblja,
i uživam onda kada je sunčan dan i vidim
kako mi u susret dolaze ljudi u crnini,
pod jutarnjim suncem, blistavi, lica sjajnih
od suza i radosti što imaju cijeli dan pred sobom.
Pređem preko mosta,
i gledam Moraču i mislim
kako je divlja i jadna.
Liči mi na ocvalu kurvu što
u sedmoj deceniji troši pare za
silikonske sise i porcelanske zube.
Da ne volim čaj od nane ne bih ni znala za porcelan.
Silikon koristim u kupatilu i kad lijepim stvari.
I ona lijepi stvari i miriše na nanu.
Nikad nisam čula da je neko skočio sa tog mosta.
Dolazim do posla, i trne mi lijeva strana lica.
Pomislim na crvene stolice, koje valjda stimulišu,
prljave kompjutere i moje ruke na njima.
I pomislim na tuđe ruke,
u onome što razdvaja svijet od mene.
***
NELAGODA
Plašiš li se svakog narednog udaha
koji će ti pokazati da se stari strah vratio,
da dišeš do pola i onda zagnjuriš
u onog drugog sebe, koje tako
bezobrazno stoji pored sopstvenog tebe
i gleda te opušteno, sa cigaretom u ustima
i pogledom iskosa –
kao da čeka kada ćeš da padneš i počneš da se uvijaš,
kako bi sam sebe konačno šutnuo nogom u stomak
i tako izbacio vazduh sa kojim nisi načisto šta da radiš.
Budiš li se rano sa nadom da nećeš treperiti
i ležiš nepomično dok se skroz ne rasaniš,
za jedno tri sata – ili odmah jer ne znaš koliko traje,
i pomišljaš kako bi bilo dobro da makar neki
glupi virus zakačiš kako bi se mogao uhvatiti za nešto.
Misliš li o nekim stvarima iz prošlosti,
Kada si se baš dobro osjećao, kada si znao
što ćeš sa tim silnim vazduhom koji ti je
ispunjavao cijela pluća i tjerao te da se
smiješ… čovječe…
ej, da se smiješ…
Kopkaju li te obične stvari koje
pretvaraš u mračne tajne i kriješ se
kada ih izvlačiš na svjetlo dana, onim jutrima
kada očekuješ da ono nešto krene?
Razmišljaš li o prošlom životu,
kao da si star 2000 godina, a ne 30, 40, 50, 60…
(Ok, sa 60 se nadaš da će ti već svejedno biti)
i čekaš da nekadašnje pobjede postanu grijesi
koje ćeš obući kao oklop i skočiti u rijeku
– da opereš sram
i umišljaš da si žrtva velikih igrača koji samo tebe prate?
Ubijaš li svaki lijepi trenutak koji si imao
nestrpljenjem da ga provučeš kroz danas
i novo jeftino raspoloženje koje si
kupio na poslu koji mrziš, kod ljudi koje ne podnosiš
i navukao ga na sebe – tri broja manje.
Voliš li me? Jesi li to pitao onog sebe kada se razdvajaš
i panično po krevetu hvataš jastuk na kome
ni ti više ne spavaš.
_____________________________
JELENA NELEVIĆ rođena je 1973. u Podgorici. Završila Filozofski fakultet u Nikšiću, Odsjek za ruski jezik i književnost. Do sada je objavila samo jednu zbirku poezije, pod nazivom “Jedna trećina” za ulcinjsku Plimu. Uvrštena je u antologiju savremene crnogorske ženske poezije “Koret na asfaltu” 2013. godine. Mnogo prije, a i dosta nakon toga, objavljivala je u brojnim časopisima za književnost, crnogorskim, regionalnim. Neke njene pjesme objavljene su i u časopisima u inostranstvu. Prevođene su na italijanski, ruski, engleski i njemački jezik. Teško se odlučuje za objavljivanje zbirke. Sa prvom je to trajalo mnogo… Autorica smatra da se njezine pjesme osjećaju prirodnije u kolektivnom. “Zbirka dolazi onda kada se stavlja tačka, zaokružuje ciklus i kada se ima što reći – odjednom a nikako da bi se sačuvao ili držao kontinuitet”, kaže. Piše zato što mora, a objavljuje kada poželi. Vrijeme joj olakšava stvari jer samo taloži i razdvaja.
čovjek-časopis 