Tag: Jelena Marović

Mrak se spuštao kao hladna kabanica na ramena kad se šofer sjeti – S onu stranu nekad je bila govornica.
Nabijen je to muškarac navikao na težak rad i grubosti svake vrste. Iako je djelovao iskusan dok je sjekao serpentine jednu za drugom, tek sada, među posječenim stablima čini se da je zbilja na svome. Debelu nogu podignuo je na panj i gledao u autobus iz kojeg je dimilo.

– Uputimo se, što čekamo? – ustane sredovječan čovuljak i izdvoji se pred zabludjele izletnike. Nitko ne trepne. Čovo se nakašlje pa ponovi nešto glasnije. Neugodno mu je, jednom rukom popravlja zalizanu kosu, a drugom ovratnik. Netko glasno izdahne i autobus ispusti lijen i beznadan zvuk.

Šofer tad odlučno priđe, obje teške ruke stavi mu na ramena i posjedne ga natrag na panj.
– Idem sam.

Izletnici sjede kao djeca, grleći koljena. Jedini pokret koji povremeno čine prstom je preko zaslona. Prate znak za signal kojega nema.
Čovo pokušava razgovarati s nekom mladom djevojkom, a ona okreće očima. Uporan je, ne prestaje zapitkivati pa mu se djevojka unosi u lice. Pokazuje na svoj palac, zatim na kažiprst pa na srednji, a zubi joj povremeno bljesnu u polumraku dok mu tumači kao djetetu. Čovo odmahuje glavom i drobi svoje. Svađaju se šaptom.

Ona sad uzima svoj ruksak i odlazi putem kojim je maločas otišao šofer, a nitko ne podiže pogled. Čovo se također vratio u položaj fetusa na panju. Ovi ljudi čine me nervoznom pa gledam mimo njih, u sivu maglu što se razliježe po makadamu. Dim je obujmio naš ružni plavi autobus i čini se kao da ga ljulja u san. Kolijevka za kvarnog sina, pomislim i uvučem vodu natrag u nos. Potežem zatvarač na ruksaku tamo i ovamo, stavljam kosu za uho, masiram si sljepoočnice, sve nebitne radnje jedna za drugom. Odlučujem napokon krenuti za djevojkom.

Put je obrastao, ali jasno se vidi da je postojao. Pod nogama je mokro i svakim korakom uzdiže se vonj. Vlaga mi se zavlači pod kosu, grudi su mi prepunjene. Brišem nos dok ćoravim i suznim očima oštrim žbunje pred sobom. Brzo grabim naprijed, a iza mene netko dahće poput psa. Zastajem, ali se ne osvrćem.

– Jeste li je vidjeli? – čovuljak izgleda naočit, sada vidim, usprkos niskom rastu. Armani mu je poderan duž rukava i ja se nehotice podsmjehnem. Čovo krivo shvati.
– Nestalnog je karaktera, kao i njena majka. – nasmiješi se.
– Znate, razveden sam. – nepotrebno doda.
Srećom po nju. – pomislih.
Nezgodno, baš. – rekoh.
Hodam brzo kako ne bih morala razgovarati.
– Grozno, da se čovjek sav izdere… – njegov glas gubi se u šušnju koraka.
– … ove Paciottice nikako nisu za šumu. – čujem kako posrće hvatajući korak za mnom.

Načas me pokoleba neobičnost situacije. Zašto predvodim ovu potragu? Zar ne mogu baš nigdje otići a da se ne osjetim odgovornom za svako sranje na koje naiđem? Možda tražim tuđe dijete da bih si lakše oprostila što sam svoje ostavila. Ostaviti dijete za vikend – to si ne opraštam sad kad je sve pošlo po krivu. Hodam brže nego što mislim, brže nego li se osuđujem i to me umori. Zaustavljam se s rukama na koljenima i objesim glavu prema tlu. Krv mi jurne pod kapke. Pačoti me sustiže i saveznički me tapše po leđima. Dižem glavu da bih ga vidjela kako se blesavo smije bijela lica obasjana mjesečinom.
– Tu smo. – kaže.
Ne razumijem ga. Gdje smo to trebali stići?

Pred nama je razbijena modra govornica. Baš onakva s kakve sam se javljala majci sa školskih izleta. Oprezno položim ruku na veliku crnu slušalicu, čini mi se da diram muzejski eksponat. Netko tad stavi tešku šaku preko moje i podigne slušalicu, kao da me uči telefonirati.
– Mama? – prošapćem.
– … jel razumiješ? – obrecne se šofer.
– Kao da je prerezano nožem. – pametuje Pačoti.
– I ništa se ne može? – dolazim sebi.
– A šta? Šta, da se spojim na vaj fi na ovo govno?
– Ne, ovaj – pravdam se – mislila sam da se može zalemit ili nešto.
– Ajde, molim te. – šofer potegne hlače pa nastavi govoriti onom drugom kao da me nema.

Djevojka tada dolazi iz nekog žbuna, a kad spazi čovu, vrati se natrag. Nalazim je kako sjedi naslonjena o stablo. Opažam čudne simbole na njenoj majici. I ruke su joj neobične – prsti neravni, gdjegod potamnjeli.
– Hej, gdje bi ovdje mogla, znaš…?
– Pišat? – gleda me umorno, a mjesečina prolazi između dviju grana i osvjetljava joj ruke u krilu i dio lica. Crni komadić nečega njiše između srednjeg i kažiprsta.
– Mhm. – neprijatno mi je.
– Ja sam tamo. – pokaže bradom, a trepavice učine isprekidanu sjenu na mjestu gdje je lice izgledalo naročito blijedo pod podočnjacima boje šljiva.
Zaobilazim stijenu. Na jednom mjestu već je zgužvana maramica pa čučnem pored. Namještam se, ali mlaz ipak pišti po lišću. Pada mi na pamet da se usput i izdojim, jer tko zna kada ću opet imati priliku. Odlučujem, ipak ne. Vraćam se do stabla gdje je sjedila, a ona upravo posprema onaj komadić u džep.

– Kako se zoveš?
– De.
– De?
– Četvrto slovo abecede.
– To je skraćeno od…?
– Da.
Razgovor nije obećavao, ali radije bih sjedila s njom nego gledala u onu dvojicu. Objema bude krivo kad dođe Pačoti.
– Imamo plan. – važno će on.
Uputismo se za njim prema govornici. Tu je, kao za katedrom, stajao profesor emeritus autobusnih kvarova.
– Telefon ne valja – uze on glavnu riječ – ali našao sam neki stari čamac. Odveslat ću na onu stranu i tamo ćemo pozvati pomoć za ostale.

Poslušno krećemo za njim prema urušenom mulu. Činimo strašnu buku dok osam nogu drobi po iščašenim pločama nekoć popločanog puta. Gnjilo lišće ispunilo je veće rupe i utore, a suho, svježe napadalo, prekrilo je čitav mul kao jedan od onih jako dugih, a uskih tepiha što se rastežu po crkvama. Taj tepih i taj štropot u vlažno i suho naizmjenice na mene djeluju svečano. Očekujem pred sobom vidjeti kakav oltar, ali na kraju mula poredani su obični kameni stupovi. Za jedan od njih privezan je čamac. De zaostaje i s pažnjom ih promatra.

– Znači, ipak postoji…
– Naravno da postoji, čamac kao i svaki drugi. Doduše trošan, ali poslužit će. – čovuljak jedva dočeka sudjelovati u iznošenju plana i programa.
– Ne, ne. Kipovi. – uzbuđeno će De. – Je li ovo taj spomenik? – upita šofera.
– Nisam ja vodič. – otrese se on i pljune u lisnat pokrivač.
Gledamo ih sad iz čamca kako plivaju u zelenkastoj magli. Nejednake su visine i neobična rasporeda. Izgledaju pomalo kao ljudi. Finger family, pomislim i poteku mi suze.

Netko potrči prema mulu i diže ruku uvis. Doziva nas. Šofer zadrži čamac kako bi ukrcao još jednog izletnika što je očigledno išao za nama. Mlada žena s dojenčetom u naručju spušta se u čamac. Nitko joj ne pomogne. Lice joj je neupečatljivo i nisam je ranije zapazila u autobusu. Naravno, osjetim se i zbog toga krivom. Šofer uzima vesla i čamac zaplovi kao prazan.

De sjedi okrenuta od svih. Nepristojno joj nadvirujem preko ramena i ona nad papirom zaustavlja prste i u njima, sada vidim, komad grafita.
– To je spomenik izbjeglicama. – šapće.
– Misliš na… – počinjem shvaćati.
– Onima koji su se utopili, da.
– Tko je napravio… Taj…
– Aktivisti. Kao sjećanje na one koje nisu spasili.
– Podsjeća me na Uskršnji otok. – nasmiješim se.
– Da, ali to je suvremena umjetnost. – ona će sada nešto vedrije.
– Glupost. – ubaci se Pačoti očinski. – Moja kćer fantazira. To su stupovi za vezati čamce.
– Moj otac ne bi prepoznao umjetnost ni da mu padne na glavu. – De afektira riječ otac i ona ostane visjeti u zraku kao zgrčena mušica na niti paučine. Otac se ne uvrijedi nego nastavlja.
– Zašto bi itko ikada dizao spomenik ilegalnim radnjama? To je obična…
Puštam da njegove riječi progutaju udarci veslima – moja je pažnja sva na djevojci. Gledam kako sprema grafit u džep, a crtež u fasciklu. Poželim je zagrliti. Njen otac podiže glas, ali šofer ga naprasno prekida. Svima daje znak da šutimo. Djeluje prestravljeno i taj strah prelazi na nas kao zaraza.

De me hvata za ruku. Mlada žena obujmi djetetu glavu i zuri velikim vodenim očima. Pačoti čupka končić na rukavu, a Šofer usmjerava čamac za stijenu i zaustavlja ga.
– Upali smo u rutu ilegalaca. – šapće.
Snop svjetla šara po glatkoj crnoj površini.
– Mi imamo dokumente. – važno će Pačoti.
– Ovdje te ne pitaju, nego pucaju. – bijesan je šofer. – Ko pusti glas, bacam ga u more.
Njegove goleme šake odavale su golemu vjerojatnost da će izvršiti prijetnju. Svi zašutimo. Ono dijete, uplašeno žamorom, zacvili. Šofer pogleda prijezirno i svima valjda bude jasno – ne bi dvojio. Pačoti na to okrene glavu kao da ga se ne tiče, a kćerka ga gleda s gađenjem i nevjericom. Mlaz toplog žutog svjetla tad poliže rub čamca. Ne dišemo. Sa zapada počinje puhati, a pljaskanje vesala sve je jasnije. Približavaju nam se, ali svjetlo sada upiru na drugu stranu.

Pitam se ne bi li bilo razboritije sada ipak doviknuti – Naši smo, imamo papire! – i skončati sa svime. Ne usuđujem se predložiti. Tada bi me šofer bacio dolje u leden mrak, a mene čekaju kući, čekaju me. Ostajem tiho, stišćem djevojci ruku. Želim onoj mladoj ženi uhvatiti pogled i umiriti je nekom nijemom gestom, ali ona zuri u dijete i mehanički ga treska. Ono tiho cvili. Svi sada gledamo u to dijete i čekamo što će biti. Oblak otkriva mjesec i pod bijelim svjetlom jedno drugome vidimo pohlepu za životom na stisnutim usnama. Ne svidje nam se prizor.

Dijete zaplače, šofer ga pograbi objema rukama. Dijete zaplače glasnije, otkopčavam jaknu. Šofer ga zabacuje preko ruba, ja se bacam predanj golih prsiju i hvatam dijete. Luda od herojstva, ne mičem pogled s njegova. Gleda me s mržnjom, ali ponešto smeten. Grabim mu dijete iz šaka i stavljam ga na prsa. Muk. Mali siše. Čarapice su mu mokre, majka mu plače. Brod odmiče i žuto svjetlo sad je tek končić na pučini.

Šofer nastavlja veslati i mi bez glasa napredujemo prema drugoj strani uvale. Mjesec je opet zakriven oblakom i čini se da uplovljavamo u samo srce mraka. Šofer nemarno privezuje čamac za željeznu kuku. Mlada žena uzima dijete i odlazi. Htjedoh za njom, ali nepoznat netko ispriječi mi put. Ne dozvoljava mi proći. Pačoti i kćerka stoje na mulu i čekaju da im šofer doda ruksake iz čamca. Ovaj to ne uradi, već odveže čamac i u nekoliko snažnih zaveslaja nestane u mraku. Sada spazih da su i moje stvari ostale tamo. Uskoro dolaze još dvojica i odvode nas. Govore jezikom koji nitko od nas ne razumije.

______________________________________________________________________

JELENA MAROVIĆ ima 29 godina. Diplomirala je pedagogiju te hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Majka je dvjema djevojčicama. Piše kratke priče i, nešto manje, poeziju. Djela su joj objavljena u nekim književnim časopisima i na portalima.