KAKO SE PIŠE PJESMA?
Pjesma se piše polako i odmah.
Neko bi rekao naprečac.
Da li je uistinu tako?
Pjesma se piše iz sna skočivši,
iz rijeke izronivši,
iz pozorišta istrčavši.
Ili ona piše mene, izglasava bolje verse,
sabira siročad iz zbirki u nastajanju,
zamjenjuje grafeme po kojima će me čitati razbježani Vavilonci.
Pjesma se uopšte ne piše lako.
Na pocijepanom listu novina pišem.
Pjesma je određena i prije nastanka.
Hrabro bivstvuje i oklop kuje, sa sve natpisom.
Ona sama sobom biva.
Pjesma ide i na frontove i dolazi s epoletama,
pjesma je pod pazuhom, u zborniku,
pjesma je na konkursu. Pjesma je himna!
Pjesma je polunoćnica, molitva umornog, vapaj za ulazak u REM fazu.
Pjesma je ordenje, slava, tapšanje po ramenu,
pjesma je biće nastalo spontano.
Pjesma je poziv na saosjećanje,
na suzu i u tvome oku.
Pjesma je došla sama, ali tebi ustupa stolicu.
Pjesma je lomljenje kopalja i protivljenje laži.
Iskrena je riječ izrečena na sudu.
Pjesma je dostojni predstavnik pravde!
***
PORAZNI ZVUCI ZA MRTVIMA
Za dvominutno ćutanje i ruke skrštene na grudima
sve gorske nemani kliču i viču ka poljima suzama pokropljenim.
Majsko cvijeće već hrli iz februara ka ljetu,
jer što da ne vrisne pupoljak, kad može čovjek?
Ambari zaboravljenih poljubaca skupljaju prašinu u nečijim grudima.
Za časak sreće dovoljno je otkloniti zablude čovječanstva
da je bolje ljubiti uveče, da je lakše spavati bez sreće.
Samotni vuci trzaju svoje ovce i s užitkom ih dave za vratove.
Posmatrača nema.
Samo se čuju jauci iz koliba dotrajalih vremenom, oplakanih kamenom.
Ječe daljine za našim koracima.
Još Alpima pronose divljač zarad višeg cilja.
Sanjalački pogledi se bude i zaspivaju na tvrdim podlogama.
Krvari zemlja za žrtvama.
Vuci rastrgli duše koje su u koroti.
Nema nikog. Nikog nema da čuje.
Vojevanju nije kraj.
***
OZORENJE
Umiruće sunce se divi dinama u nama.
Urari su prebrojali pazar i krenuli ka zidinama.
Trčimo za izgubljenim satovima, dok se u daljini prolamaju glasovi.
Nečije ime glasno zove da putujemo ka gorama odbjeglih srna.
Na uljanim pločama slikamo lica nekih prolaznika, iako oni ne znaju ko smo.
Otkucava zemljište pod nogama golim – pupoljci se rađaju kroz pukotine.
Sve pjeva što ga možemo vidjeti, morski grebeni se smiješe novom proljeću.
Uz odmorne ruke prislanjaju se čela: ozdravljena, sačuvana, bijela.
Na nevenovom cvijetu čeka i lala s božurima da oda počast nastupajućoj zori.
Krošnje moga drveća uzdižu ruke ka nebu.
Pružamo svjetove da laste pomirišu.
Promalja se zračak u nama. More se zlatno preliva preko duša. Nema više obrisa.
Mi postojimo sasvim.
_______________________________
JELENA KLJAJEVIĆ rođena je 1997. godine u Nikšiću. Završila je osnovne i master studije Crnogorskog jezika i južnoslovenskih književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Od srednje škole aktivno piše pjesme i kratke priče. Pjesme su joj objavljivane u Crnoj Gori i zemljama okruženja u sklopu užih izbora u sljedećim zbornicima i časopisima: Sabor duhovne poezije, Poezija vinom obojena, Zaton, Pesmom protiv bombi, Milo Bošković, A priori, Čuvari detinjstva.
Dobitnica je Prve nagrade Ratkovićevih večeri poezije (2024) pjesnika do 27 godina za zbirku poezije, kao i Druge nagrade časopisa Soko (2024) za kratku priču.
Za vrijeme studija postaje jedan od koautora knjige Medijska pismenost (2022), koju je objavio sajt Evropskog Wergeland centra u Oslu pod pokroviteljstvom norveškog Ministarstva vanjskih poslova.
Radila je u srednjim školama u Nikšiću, Podgorici i Baru.
čovjek-časopis 