PRISILNO I NAGLO VRAĆANJE TEMI OBITELJSKIH DRAMA U PROLJEĆE 2020. GODINE
moji dani
stopljeni u zasad beskrajno
i pomalo prehlađeno ljeto
moji dani u kalupima od soba
u šalicama kave s rižnim mlijekom
u slojevima prašine na tepisima
koji mi glume pješčane plaže
mamini dani
prepolovljeni poslom
zamotani u cigarete koje je tek nedavno
tobože poskrivečki
počela pušiti na tavanu kao tinejdžerica
njezini dani
u Springsteenovim pjesmama na radiju
i tabletama za spavanje
tatini dani vezani za tanjure
koje ostavlja na stolu nakon jela
kao neki ready-made u slavu patrijarhata
njegovi dani
u njegovu tijelu
pretvorenom u planinu na kauču
u potresu od hrkanja
već sam mu jednom
pokušala objasniti
što je mizoginija
ali nije me slušao
pa tako
kad završi svoju dnevnu hibernacija
voli se razmetati vokativima
tuko i glupe neuredne žene
jučer je imao inspiraciju
pa mi je rekao da sam ni za što
da ću samo puhati nos cijeli život
(alergija na brezu i grinje)
stisnuta u fotelji
pokušavam istisnuti iz glave
ime tata
dati mu (zamjenica privremeno stoji na crti za riječ)
ime lišeno nježnosti
lišeno snage i autoriteta koje mu ne želim priznati
ali takvog imena nema u rječniku
obitelj obitelj obiteljobitelj
uvijek na pozitivnoj pozadini
(smislit ću ja ime!)
odlazim za mamom na tavan
šutke zapalim s njom
ona kaže da selimo u Italiju
kad završi izolacija
sretna je
kao da smo već tamo
na nekom preosunčanom trgu
s osmijesima od šalica
i smijemo se
moji roditelji u jednoj osobi
i ja
***
RIJEČI
ja nemam riječi u rukama
imam riječi u glavi
i sama za sebe u sobi
dok hinim da pušim i pričam pametne priče
sama sebi
imam riječi na papiru
i na ekranu s tipfelerima
imam ih pročitane naglas u glavi
samo svojim glasom
glasom kojeg svi drugi drugačije čuju
ja se bojim izgovarati riječi
davati ih drugima na ekranu
na čitanje
one izvan moje glave
postaju sasvim tuđe
uzimaju nova imena
ovisno o ušima koje ih usišu
počne im se ljuštiti koža
bubuljičava sva na mene
pa im naraste nova
ispolirana kao licima s Instagrama
i ja se toga naravno
bojim
bojim se kalupa
u koje bi se mogle useliti moje riječi
dinosaurovskih kontura
koje bi mogle oponašati
one
nikad nikad moje riječi
***
POKUŠAVAM SE PROGNATI IZ IMAGINARNOG ČITANJEM FRAGMENATA LJUBAVNOG DISKURSA
ti ćeš uvijek biti moja srodna duša
koja nije otišla na vozački u srednjoj kao svi drugi
uvijek ćeš biti onaj
u čijem sam zagrljaju
posjetila prostor cjeline
i pitala se poslije
je li sve stvarno tako jednostavno
da tek jedna osoba i gnijezdo njezinih ruku
pokrpavaju pitanje o smislu
ti ćeš uvijek biti onaj
koji mi je prvi oteo jezik
ušavši u njega
onaj zbog kojeg sam se preobrazila
u zaljubljenog subjekta
subjekta koji čeka
interpretira
pjeva loše pjesme
i pridaje najveću važnost
vlastitoj nevažnosti
uvijek ćeš biti onaj
zbog kojeg sam poželjela da postoji
weltschmerzovski emoji koji si puca u glavu
pa da sam bila mogla napisati prijateljici:
„Opet neće da se vidimo buuum“
uvijek ćeš biti onaj
zbog kojeg sam počela pušiti
da se mogu lakše igrati
nekog od likova iz filmova
koji pušeći na balkonu
gleda u jednu točku
i misli da sve je sranje
pa u to ime
izdahne prašinu
________________________________________________________________________
JELENA BENČIĆ rođena je u Varaždinu 1999. godine. Studentica je druge godine anglistike i germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim poezije piše i prozu. Prošle godine bila je finalistica nagrade Prozak 2019.
čovjek-časopis 