
PUCANJE U KAJSIJE
šta sam videla, ništa
osim oštrice koja je sevala preko vrata mog oca.
bila je noć u leto
zelenkasta noć od usnulog lišća.
mirisi procvalih voćki,
sve izgleda savršeno
i posle je došla i jesen ista takva,
samo zlatna i bakarna.
i žamor na platinastim ulicama,
i ako ti je neko ubijen
tačno vidiš kako život svejedno ide dalje.
i oblaci plove i zemlja omekšava,
ljudi pričaju hodaju i spavaju.
silno lupanje na vrata.
tata nas umiruje vrhovima prstiju.
prsti ostaju u vazduhu
kao da ih vidim prvi put.
polako, polako,
pokazuje
osluškuje
broji
dogovorili smo se za znak, šapne.
sa olakšanjem krene uz stepenice,
vazduh postaje tako gust
ne zgušnjava se sam,
nešto dolazi,
a to sam videla skrivena iz podruma.
nož je posekao po sredini
brzo
bez drhtaja
i prokuljala je krv
iz svakog cveta
kajsije u našem dvorištu.
kraj leta u podrumu
oko nas se ruši
čujemo eksplozije
i stari kredenac se povremeno zatrese.
oko nas je vlažno mesecima.
nozdrve su nam prekrivene prašinom.
a moja sestra govori,
uvek sam utehu nalazila u svojim očima
kad mi nešto fali pogledam se u ogledalo.
u ustima često držim svoju crnu kosu
sisam joj krajeve,
primećujem da me majka ovde ne opominje,
pljujem kosu iz usta.
neko vreme nisam videla svoje plave oči.
najbliže njima su tatine,
ali on danima gleda u stranu.
ja nisam moja sestra
kod mene je sve drugačije.
mogu da trčim s nožem u ustima,
uvek ga nosim,
mogu da pogodim pticu u letu,
čoveka u pokretu.
ne mislim da je to strašno.
ti vidiš ovakav dan,
a ne vidiš da može postati nešto drugo,
nije samo ples
i nove svetlucave helanke
i kako ti stoje
i koliko su ti tanke noge.
ti misliš da je to svet
da je to svet.
moj otac je držao pile na dlanu
i držao je miša na dlanu
i svaku našu brigu ozbiljno je slušao.
i ljubio je pile u kljun
i delio je hranu sa mišem
i mazio njegovo lice
i ko je to nagradio.
***
MAMA
Mama, kako si se mirno predala.
Mama, nisi započela nikakav rat.
Dovedena u grad devetsto pedesete,
u mali stan sred zajedničkog dvorišta.
Mama, duvan u avliji nije bio vaš.
Sanjao sam kako je bilo,
prebrojavaš braću i sestre, glad im lica spaja u jedno
najružnije lice na svetu.
Horor škripa u noći,
dug mlati nožem iz susednog dvorišta.
Čovek je vredan, poći ćeš sa njim.
Mama, kasnije sam video mnoge lude žene,
slušale su šuštanje lišća koje niko ne čuje
i šaputale brdima u magli.
Mama, nisi ti neka seoska devojka,
ti si devojka iz poslednje kuće.
Mogla si da zbrišeš uz ta brda
možda te nikada ne bi našli,
možda nas nikad ne bi bilo.
Mama, znam da si sanjala školu,
dobre ocene i zaposlenje.
Znam da je bio dan
ni nalik nekom ranijem.
Miris vode je u vazduhu, lelujaju vrhovi drveća.
U dvorištu se suše listovi duvana,
pametno prevrću očima.
Mama, mogla si hitro uz ta brda,
možda te nikada ne bi našli,
a mi bi bili neko drugi.
Mama, predala si se u zoru.
Potpuno gola,
legla na nepoznatu tacnu.
Sestre spavaju oko tebe,
a mali brat te posmatra.
Kad budem imala trideset, ti ćeš imati dvadeset
Kad budem imala četrdeset, ti ćeš imati trideset
Mama, voleo bih da je bio taj trenutak, i zatim ovaj sada.
Polako otvaraš vrata sobe, ne želiš da se okreneš.
Kad budem imala trideset, ti ćeš imati dvadeset
Kad budem imala četrdeset, ti ćeš imati trideset
Okrenula si se, mali je žmurio
pravio se da spava, mislila si da je mrtav.
Posle je došla gradska ulica,
i deca. Ćale ti nije dao da radiš
jer ako žena ide na posao sigurno se kurva.
Mama, ulica je bila tvrda
asfalt tako zaravnjen,
lakše bi ti bilo da si pas.
***
*
Na klupi pored zgrade boravi i čovek duge bele brade, sav u teksasu. Preplanuo je ili mu je lice užareno pod naslagama života. Pocrveneli čovek. Izgleda da nikada ne progovara ni reč. Kao neko ko je to odlučio. Neće reći ni reč. Jedno jutro ga pozdravim, dobar dan. Pogleda me ispod oka. Onda, jutros prolazim pored njega u momentu kada ga prolaznica prepozna. Pitala ga je za familiju i on je pričao, dosta vedro. Oči su mu sijale, a u meni se javila groznica znatiželje, luda potreba da zagrlim daske na kojima spava. Dolazi zima. Komšiluk se menja, ljudi više ne spavaju po okolini, odmiču se od hladnog Dunava, znam da će i teksas čovek nestati, tražiću ga po gradu i bojim se da ga neću naći. Star je i ne znam kako bi preživeo zimu. Zašto se ne prijavi u neko prihvatilište? Zašto se ne prijavi u dom za stare? Dom se plaća. Da li je išta u životu planirao? Ko je bio i da li je uvek nosio sve teksas?
VAJAR:
Ne razmišljam o dolini iz koje potičem kao o dlanu na kojem mi je sve dato. Dolina je poznata po lepoti, dok stanovnici jedni druge upoređuju sa životinjama. Od malena, odlazak je zvezda vodilja. Vreme je bitno. Važnije od novca, prolazni smo. U dolini nas niko nije zadržavao. Roditelji su mi, kao mladiću, poslali pare da u Njujorku kupim loft. Nekada davno bilo je to par desetina hiljada dolara. Sada zvuči kao san.
*
U zgradi uz kej stanovanje je počelo smrću političarevog oca, a završilo se smrću mog mačka. Između ta dva događaja rodio se Vuk. U trenucima njegovog rađanja sedim na terasi pred Dunavom, beležim ko prolazi, žena džogira u punoj opremi, čikica na rasklimanom biciklu, ljudi ulaze i izlaze iz žbunova uz vodu. Nekoliko meseci nakon toga, sedim na terasi ne znajući da pod obližnjim drvetom umire moj mačak. Tu se šćućurio, hteo je da bude sam. Odjednom, pogledom mogu da obuhvatim ceo život, nema osećaja beskonačnosti, jasno mi je da kraj dolazi. Mantram oko kraja, da ne dođe iznenada. Da ne nestanem naglo, bez pripreme. Mogu da zamislim svet bez sebe, samo ne želim da se to desi uskoro. Smiruje me pomisao na svet bez mene. To je smrt, i ne zvuči strašno. Već je jednom bilo, i biće i opet. Deset godina kasnije Vuk i ja prolazimo kejom, pokazujem mu terasu na kojoj sam sedela dok ga je mama rađala, a oko nas čikica na rasklimanom biciklu, čovek ulazi pa izlazi iz žbuna uz vodu. Isti ljudi rade svoje radnje.
VAJAR:
Portreti koje radim liče na te ljude, ali su u bližoj vezi sa svetlom koje probija kroz boju. Nijednog lica nema bez svetlosti. Bilo da je dan ili noć. Lica međusobno prepoznajemo svetlom. Detinjstvo sam provodio u tunelima od snega. Sneg je u meni do danas ostao svetlo na kojem najbolje izgledam.
***
ANNA
Gde su žene tu je i rak materice,
umrla je još jedna od nas.
Kao usud, počinjem da se plašim
da smo anđeli smrti,
da prekratko trajemo.
Sećam se blagog letnjeg dana,
ona i ona sede na Suncu, pragu kuće.
Usred su raskida
šapuću, teše jedna drugu
više se ne vole. Trepću u Sunce dok se rastaju.
Tako to rade žene.
Pažljivo.
Sa svakom od nas odlazi jedna slična nežnost.
_____________________________________________
JELENA ANĐELOVSKA je diplomirala dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Do sada je objavila tri knjige poezije, i ko-uredila dve antologije poezije “Transporteri” (Izdavački zavod Forum, Mračna komora, Novi Sad 2021.) i “Ovo nije dom-pesnikinje o migraciji” (Bulevar Books, Novi Sad 2017). Njena poezija nalazi se u nekoliko antologija, i prevođena je na engleski, nemački, mađarski i italijanski jezik. Sarađuje sa vizuelnim umetnicama/cima i muzičarima.
