Tag: Jasminka Domaš

Otkako se zaratilo, djed nam stalno govori da je Židov onaj koji se nada i kad nade nema. Tako se i ja nadam da ću jednog dana izaći iz ovog mračnog podruma. Čini mi se da sam zaboravila hodati, razgovarati. Htjela bih se najesti do mile volje. Često mislim na našu kuću koju smo morali nabrzinu napustiti. Ne znam tko u njoj stanuje, nacisti ili ustaše. Vrt je zapušten i sigurno je zarastao u korov. Stalno me svrbi glava, kosa je puna ušiju, ima i stjenica i noge su mi u krastama. Pitam se hoću li ikad više biti lijepa, njegovana i mirisati po divnom francuskom sapunu. Sjećam se mirisa ruže i badema. Bolje mi je kad o tome mislim. Onda barem na sekundu zaboravim koliko sam gladna. Oved, nema dana kad ne mislim na tebe, znam da su te uhapsili i mučili, nadam se da si ipak preživio. Želim ti reći da me na životu drži nada da ćemo se ponovno vidjeti. Tražit ću te dok te ne nađem. Zaklinjem te, i ti mene traži.

***

Svako jutro trčim prije posla. Radim u tekstilnoj tvornici. Stručnjak sam za bojenje tkanina. Kod kuće me čeka dvoje sasvim male djece, dva dječarca koja su ostavljena meni na brigu nakon što su moju sestru transportirali u logor. Sluteći najgore, ostavila mi je poruku kod susjeda da meni predaju Arona i Eliezera ako joj se nešto desi. Nadam se da još spavaju i da plačem neće privući pažnju nepoželjnih. A tih koji špijaju uvijek ima. Mislio sam da bih ih dok radim možda mogla čuvati žena našeg portira u tvornici, ali kako mi je samo odgovorio?! “Pa kaj je Vama gospon inžinjer, ja sam sada ustaša. Pa nemrem čuvati u svojoj kući židovsku dječicu.”
Što sam mogao na to reći? Ništa. Ali ovako dalje ne ide. Čim se vratim kući, manjeg ću strpati u ruksak, a drugog nekako u drugu torbu pa na leđa i biciklom na selo kod žene koja nam je godinama prala rublje. Ona je dobrog srca, neće me odbiti. Moram požuriti do stana. A onda mi je jedna žena na koju sam nedavno naletio rekla: “Mladi gospon, sportaš kad trči uvijek ima šake na prsima.”. Shvatio sam da love Židove i tako držeći ruke na prsima u posljednjem sam se trenutku spasio od racije, prekrivši rukom židovski znak. I sad žurim na selo! Tamo sam ostavio Arona i Eliezera, a dobra naša Francika mi je rekla: “Pošišat ćemo im tu kovrčavu kosu na nulericu i ne bumo ih saki dan prali. Nek budu kak i naši.”
I čuva ih ta žena spasiteljica. Možda kraj rata dočekamo živi. Mene trebaju u tvornici, jer nemaju stručnjaka za bojenje tkanina, inače bih i ja već odavno završio gdje i svi drugi Židovi. Ne smijem o tome misliti. Samo neka dječaci prežive. Nemam više s kime pričati pa pričam sa sobom. Tako nekako dan prođe, ali rat se nažalost zahuktava.

***

Iznenada sam te ugledala. Bio si na trenutak u koloni ispred mene. Sutra je Pesah. Blagdan slobode i izbavljenja. Bojim se da slobode za nas još dugo neće biti. Kad sam te ugledala, htjela sam viknuti: “Naftali, bojim se.” Ali nisam dospjela. Izgleda da smo u istom logoru. Nađi neki način da me potražiš ili mi pošalji pisamce, poruku ili samo dva hebrejska slova prije nego što mi se život ugasi.

***

Sve što mogu reći jest da sam prevaren. “Arnolde, lijepo se ponašaj, marljivo uči, studiraj, pomozi ocu u radnji.” Arnolde, uradi ovo ili ono i tako od jutra do mraka. Bio sam dobar sin, pažljiv brat, izvrstan student, svakog šabata na molitvi u sinagogi, samo me kopka i progoni što se nisam stigao zaljubiti. Kad izađem iz kuće nosim na prsima odurnu krpetinu s oznakom da sam Židov, ma vidi se na kilometar. Često su mi na kojekakvim proslavama govorili da sam zgodan, pristao mladić malo tamnije sefardske puti i crne valovite kose. Visok sam na strica Eduarda. I s tom oznakom na prsima samo sam još upadljiviji, stršim na ulici. Kažem si: “Ja, Arnold Gelb, prevaren sam na tisuću načina, ali najviše me kopka što nisam volio. Gle sad! Blokirali su cijelu ulicu, na sve strane su vojnici s uperenim oružjem. Što misliš ti, baš ti koji si od mene okrenuo glavu, kakve su mi šanse da ovu raciju preživim?”

***

Ne znam koliko se dugo vozimo. Živi su izmiješani s mrtvima. Kad vlak stane, mladići odnose umrle na jedan kraj vagona. Užasno zaudara. I mi sigurno užasno zaudaramo. Ima i onih koji su izgubili razum. Treba li im zavidjeti?
Pokušavam se sjetiti svih onih koje sam voljela, pokušavam se sjetiti svih onih kojima sam ja nešto u životu značila. Bol u prsima sve je jača, kao da neću živa stići na odredište. Moje je srce sada poput voska, ono je u nestajanju. Ovdje mi nitko ne zna ime. Ja sam samo svijeća koja iz sata u sat dogorijeva.

***

Nadao sam se sve do posljednjeg trenutka. Nadao i molio te Gospode molitvom srca da me spasiš, da se smiluješ. Vidiš li me? Tamno je i zagušljivo u ovom vagonu, stiješnjeni smo, bojim se ugušit će me. Nema zraka. Samo očaj putuje s nama. Molim te, pronađi me. Vozimo se valjda već drugi dan. Pokušat ću svoje ime i adresu nekako izbaciti na prugu kroz prorez između dasaka. Pogledaj me, El male rahamim, Bože samilosni, pa to sam ja, tvoj Roni Israel, vlasnik male trgovačke radnje svim i svačim iz okolice Karlovca.

***

Nadam se da u logoru neću sresti nikoga tko me zna od ranije. Učinilo mi se da vidim mladića kojeg sam jako voljela. Osjećam stid zbog svega što mi se ovdje dogodilo. Želim da znaš, više se zubima ne držim za život, svakoga jutra vučem se držeći u šaci jedan kraj plašta smrti. Kostur sam s brojem na ruci. Pokušavam izbrisati prošlost jer ne služi ničemu osim tome da se osjećam još gore. Zavidna sam onima koje ne guši dim spaljenih tijela. I koji više ne čuju lavež pasa ni urlike naših čuvara. Zanima te što sam bila nekad? Pjesnikinja.

____________________________________________________________________________________

JASMINKA DOMAŠ objavila je nekoliko zbirki poezije, pet romana te više stručnih knjiga s područja judaizma, kao i kratkih priča. Predaje judaizam na teološkim fakultetima zagrebačkog Sveučilišta. Pojedina djela su joj prevedena na engleski, talijanski, njemački, češki, hebrejski, slovenski, ruski. Članica je PEN-a i Hrvatskog društva pisaca. Njezina priča “Omnibus” nalazi se u antologiji židovskih žena spisateljica iz tridesetak zemalja svijeta. Scenaristica je i autorica desetak dokumentarnih filmova. Bila je i suradnica (1995. – 1998.) američke Zaklade Vizualna povijest – preživjeli svjedoci holokausta, čiji je utemeljitelj Steven Spielberg. Za Zakladu je intervjuirala više od 250 stradalnika koji su preživjeli to strašno razdoblje. Snimljeni materijal koristi se u edukativne svrhe. Za svoj istraživački rad na tom području primila je priznanje Muzeja Holokausta u Jeruzalemu Jad Vašema kao i izraelskog Muzeja boraca iz Varšavskog geta. Jedna je od utemeljiteljica Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj.

“»Kadišl (onaj koji moli kadiš za dušu umrlih) i nebeski putnici« je knjiga koja moli za milost da se ne zaborave sve te silne patnje, svi ti užasi, jer dok je sjećanja, dotle je i života; kada ih se više nitko ne bude sjećao i oni će prestati postojati. Jer, tom morbidnom, destruktivnom zločinačkom naumu nacista, fašista, ustaša i ostalih krvnika, među kojima su se Pavelićevi jurišnici isticali svojom koljačkom samoinicijativnošću, nemilosrdno progonjeni Židovi (ali Domaš ne piše samo o njima, već i o Srbima i svim drugima koje je ustaški režim progonio tretirajući ih kao neprijatelje) mogli su se suprotstaviti samo tako da usprkos suludoj, patološkoj ambiciji zagovornika tisućljetnog Reicha, koji su masovnim pogromima željeli zatrti svaki trag o njihovom postojanju, ne dopuste da se to i stvarno dogodi.” – Jaroslav Pecnik, Novi list https://www.novilist.hr/…/velika-knjiga-nezaborava…/