Tag: Jasenka Kodrnja

IMATI SVOJE MJESTO
(Ana)

U utorak 29. siječnja 1991. na svim radnim stolovima zaposlenika Zavoda za kulturološka istraživanja nalazile su se zatvorene plave omotnice. U moju sobu od nas četvero još nitko nije stigao, pa sam ja prva krenula prema kuverti. Iz susjedne sobe čuli su se glasovi. Uputila sam se s neotvorenom omotnicom prema hodniku i susrela Ingrid.

“Ana jako mi je žao. Jako, jako!” rekla je uz neodređen samo njoj svojstven osmjeh. Smijala se uz grimasu koja je mogla značiti svašta: nelagodu, ispriku, zadovoljstvo, pa i zluradost. U pravilu, trudila se osmjeh obojiti značenjem suosjećanja, ali je ishod bila grimasa. Inače, često se tužila na sve moguće neprilike bezvoljnim jedva čujnim glasom, no u onome što je radila bila je uspješna, imala je dobra poznanstva i podršku u akademskom svijetu priznatog supruga. Bila je nadarena i marljiva. Čim sam čula njene riječi i dešifrirala osmjeh, znala sam o čemu se radi. Svi smo dobili rješenja o raspoređenosti s potpisom ministra kulture Hrvatske Veljka Pavičića. Iako još nisam otvorila kuvertu znala sam, osjećala – nisam raspoređena.

Ušla sam u svoju sobu, zatvorila vrata i tekst pročitala od početka do kraja. Na čitavoj jednoj stranici uz navođenje zakona, odluka, te brojeva Narodnih novina u kojima su objavljeni, također uz pozivanje na novu sistematizaciju radnih mjesta, pisalo je moje ime i prezime kao i odluka o neraspoređenosti. Tu su također stajale obavijesti o roku neraspoređenosti, mogućnosti žalbe, te o roku njenog podnošenja. U tekstu nije bilo nikakvog primjerenog objašnjenja: zašto baš ja?

Iako sam to predosjećala, zapravo znala, nisam to htjela znati, odgađala sam znanje tog znanja i njegovo prihvaćanje. Uletjela sam u WC i suočila se sa slikom u zrcalu. Niz lice nasuprot meni koje je podrhtavalo tekle su nezaustavljive suze.

“Kako ću to reći svojoj djevojčici?” pomislila sam. Ona ima deset godina, do sada je živjela sigurno, bez stresova, razmjerno bezbrižno. Kako ću joj to objasniti?

Ja sebi nemam što objašnjavati jer sam to pretpostavljala, ali ona nije jer nije mogla. Kako joj reći da je njena majka roditeljica i hraniteljica odbačena, te da će se ta okolnost sasvim izvjesno odraziti i na njen život. Kako će me gledati? Hoće li me prezreti, kriviti, hoće li me voljeti? Jer većina ljudi ne voli isključene osobe, čak i kada su im rođaci. U tom trenutku nisam mislila, nisam znala da ni isključene osobe ne mogu voljeti, te da će to ubuduće biti naša osnovna poteškoća.

Umila sam se i izašla iz WC-a. “Nitko ne smije vidjeti tragove suza” pomislila sam, i nije. Ušla sam u kontekst okolnosti. Znala sam – ovih dana tisuće građana zemlje u kojoj živim dobivaju slična pisma, bivaju neraspoređeni, otkazani, otpušteni. Objašnjenje je racionalizacija cjelokupne privrede i državne uprave. Ova vlast uvodi nove simbole, novu tržišnu privredu, sustavniju upravu. I novi odnos prema ljudima – njihova sigurnost prestaje biti važna, pa neki od njih bivaju imenovani tehnološkim viškom. Kao i višak-stvar i višak-čovjek treba biti odbačen. Opće oduševljenje zbog uspostave višestranačja i sve veća samostalnost u odnosu na federaciju kompenzira nezadovoljstva odbačenih. Uostalom, velike društvene promjene uvijek podrazumijevaju žrtvovanje pojedinaca. Pojedinci pretpostavljaju: “To neću biti ja! ” i “Dobro, ja sam tomu izbjegao.” A kada se čovjeku to dogodi, onda je s druge strane, odbačen u drugi prostor i sve gleda iz drugog do tada nezamislivog očišta-prostora. Ušla sam u imaginarno vrijeme, antimateriju, kaos.

Što se mene tiče, sve je počelo davno ranije, još prilikom zapošljavanja. Pa i kasnije, iako sam radila razmjerno odgovorno i točno, prisutan je bio osjećaj-znanje: s ostalima ne dijelim zajednički prostor, odmaknuta sam u samo svom prostoru. Moj rad bio je prije svega moj i premda je uvijek bio dio cjelokupnog istraživačkog kolektiva, to nije bio sasvim.

Dok sam se zapošljavala, u natječaj koji je bio pripremljen za mene, pazilo se da se ne unese u to vrijeme uobičajen kriterij: moralno-politička podobnost. Ja, naime, nisam bila članica Saveza komunista. Iako se smatralo da je to formalnost, takve su stavke bile sastavnice natječaja. Mene su dakle zaposlili, premda nisam bila moralno i politički podobna i time su mi učinili veliku uslugu. To su mi u više navrata stavljali na znanje. Ja bih pak, zbog te usluge, trebala biti zahvalna. Trebala bih se popraviti i upisati gdje su i drugi suvisli ljudi. Iako su mi to u nekoliko navrata predlagali ja sam ih odbijala. Kada su me pitali zašto, odgovarala sam upravo ono što sam mislila. “Ako postoji samo jedna stranka koja je avangardna, u kojoj su najbolji, što ću ja u njoj?” Nikada se nisam osjećala pripadnicom najboljih, naročito ne onih koji misle da su vlasnici kvalitete, pameti i istine. Govorili su mi: “Ti si još mlada, mnogo toga ne znaš, doći ćeš kad – tad na naš, to jest pravi put!” Znala sam, osjećala: ne može postojati samo jedan pravi put.

Pošto im se nisam priklonila, nazvali su me disidentom i liberterom, a kada sam sudjelovala u raspravama, odmahivali su rukom smijući se mojoj naivnosti. Ponekad ne bih se složila s mišljenjem većine ili direktora i to bih mirno rekla. U pravilu, nisam se svađala, ali sam iznosila svoj stav. Direktor me jednom prigodom pozvao u svoju radnu sobu.

“Što imate protiv mene?” pitao me.

“Ništa!” odgovorila sam.

“U posljednje vrijeme na sastancima, ja to pomno pratim, suprotstavljate se svemu što predlažem. Meni nije lako, postoje otpori, u Ministarstvu i drugdje, ja se trudim… Što vi zapravo hoćete?”

“Rekla sam na sastanku sve, iza toga ne stoji ništa drugo. Osim toga, čini mi se, to se dogodilo samo dva puta”, odgovorila sam.

“Što vi zapravo hoćete?” direktor je bio uporan.

Gledala sam njegove oči. Razumjela sam njegovu ambiciju, opterećenja, ali nisam razumjela što hoće. Šutjela sam.

“To sam i mislio. Igrate neku igru”, rekao je.

Izašla sam iz njegove sobe.

Nakon nekog vremena zakomplicirala se situacija s jednim kolegom. Navodno, nije radio dovoljno dobro i dovoljno brzo, iako je ostajao do kasno uvečer, a nekad je radio i noću. Informatički dio posla, koji je obavio za moj projekt, bio je besprijekoran. Zaredale su kritike na zborovima radnika. Ja sam spomenula moje povoljno iskustvo. Samo ja. Izbacili su ga iz Saveza komunista, a potom i iz radne organizacije. On se žalio, pa je predmet preuzeo Sud udruženog rada. Bilo je nekoliko ročišta. S jedne strane sjedili su ljudi iz rukovodstva: direktor, zamjenik direktora i šefica odjela, a s druge strane on i ja. Bila sam na drugoj strani u drugom prostoru. Pokazala sam da im ne pripadam. Zapravo sam već tada samu sebe isključila. Slične su se situacije ponavljale. Ustanovu u kojoj sam bila zaposlena doživljavala kao prostor u kojem jesam i istovremeno nisam.

Jedan, vjerojatno bolji dio mene tu nije bio i nije želio biti, no ja nisam znala gdje bih trebala biti i što mi je činiti.

Početkom 1990. pročulo se da će Zavod ukinuti i priključiti Ministarstvu. To je bila službena odluka koja je podrazumijevala i redukciju zaposlenih. Sve je bilo riješeno, zapisano i službeno objavljeno, no nitko, osim jedne kolegice, nije na to obraćao osobitu pažnju. Svi smo bili uljuljkani u socijalističku sigurnost, pa nam se činilo da je takvo što nemoguće. No pročulo se da se od Zavoda traži popis ljudi koji ostaju i onih koji će biti isključeni. U Ministarstvu nisu bili zadovoljni dostavljenim, pa su tražili novu listu. I tako nekoliko puta. To su sve radili direktor, zamjenik i šefovi odjela u tajnosti, dok mi istraživači i dokumentalisti u tome nismo sudjelovali. Igrali su se s našim imenima i sudbinama kao sa šahovskim figurama, a ishod je uvijek bio isti i uvijek različit: stanovit broj ljudi treba isključiti, mijenjala su se samo njihova imena.

Krajem te godine u Zavod je došao ministar, osobno. Prije toga pročulo se da je nezadovoljan našim radom. Smatra kako ne radimo ništa. Zapravo ništa korisno. Dva dana prije njegova dolaska zrak je titrao: užurbanost, nervoza, strah. Kada je stigao, sjeo je na čelo velikoga stola. Na drugoj čeonoj strani sjedio je direktor Zavoda. S dvije bočne strane stola mi: istraživači i dokumentalisti. Ispred ministra bile su složene naše knjige: na tri kupa tri edicije u svakoj desetak knjiga, ukupno oko trideset Od knjiga gotovo se uopće nije vidjelo ministra.

“Maknite to!” zapovjedio je on i pokazao na knjige.

Maknuli su knjige. Ministar je jedan sat govorio o promjenama, važnosti ovog trenutka, novoj sistematizaciji. Zatim je rekao kako mi ničemu ne pridonosimo, te kako to što radimo valja bitno izmijeniti.

“Zna li on uopće što mi radimo?” pomislila sam. Zatim je direktor govorio slično, ali je pokušao istaknuti važnost Zavoda. Od nas ostalih nitko nije rekao niti jednu jedinu riječ.

Prisjećam se također jednog, za ovu priču važnog događaja. Otprilike dva mjeseca prije podjele rješenja o radnim mjestima šefica Istraživačkog odjela uletjela je razdragana na naš kat mašući snopom službenih papira.

“Otkazi, otkazi!” vikala je. Nakon pola sata na sastanku Odjela objasnila je da su stvorene zakonske mogućnosti za davanje otkaza neradnicima, što je do tada bilo teško izvedivo. Dok je to govorila, lice joj je bilo ozareno, moćno, sretno.

“Konačno ćemo moći očistiti ovaj Zavod. Dosadašnji glupi komunistički zakoni to nisu omogućavali”, rekla je. Zaboravila je, nije stavila u kontekst činjenicu da je upravo ona članica Saveza komunista od svoje rane mladosti. Sada je počela isticati svoje građansko porijeklo i imovinu koju su njenima oteli komunisti. Ali ne samo ona, već i drugi, počeli su pokazivati svoja druga lica: nekadašnjih vlasnika, industrijalaca, domobrana, ustaša. Ponovo je oživio jedan do tada skriven svijet. Potisnuto nekad izašlo je na svjetlost dana. Današnjica se otvorila, izmijenila, svjetlost se osjenčala, a tama je pokazala drugo lice. Danas se osvijetlilo i zatamnilo drugačije nego jučer.

Dan je kada sam primila plavu kuvertu. Došla sam kući, a moja je djevojčica još bila u školi, u cjelodnevnom boravku. Završavala je četvrti razred i boravila je u školi od 8 do 16 sati. Nikada nisam uživala u kuhanju, pa mi je odgovaralo što u školi dobiva topli obrok.

“Kako je bilo u školi?” pitala sam je kada se pojavila na vratima stana.

“OK!” rekla je.

“Trebale bismo razgovarati”, naznačila sam. “Dogodile su se promjene na poslu koje bi mogle izazvati neke posljedice”, rekla sam neodređeno.

“Da mama”, potvrdila je i odložila torbu na stolicu.

Kako započeti i što reći? Kako prevesti na dječji jezik to što mi se dogodilo? Kako izreći neraspoređenost, odbačenost, činjenicu da ću izgubiti radno mjesto?

Šutjela sam.

“Reci mama!”

“Reći ću ti sutra! Kad razjasnim neke formalnosti.”

To sutra protegnulo se u mjesece. Istekao mi je rok žalbe i rok neraspoređenosti. Nisam imala radno mjesto. U početku to sam doživjela kao prednost. Pronaći ću drugu ustanovu ili pokrenuti samostalnu djelatnost. Ali koju ustanovu, svagdje se daju otkazi, a nova radna mjesta se ne otvaraju. O samostalnom statusu tek razmišljam, skupljam hrabrost, strepim. Ta ideja izaziva dvostruke osjećaje: nesigurnost i privlačnost.

Uostalom, što znači imati svoje mjesto? Valjda, biti pri mjestu, a ne izmješten. Biti namješten ili na-mješten znači biti na nekakvom mjestu u nekoj ustanovi. Također se kaže biti zaposlen. Za-poslen bi trebalo značiti ići za poslom; posao dakle ide, a čovjek ga slijedi. To je u redu, čovjek je tada siguran jer ima svoje mjesto i svoj put. Tko je čovjek koji nije namješten? Namjestiti se mogu također sat ili TV aparat da dobro rade, a namjesti se i svaka stvar kada se stavi na pravo, to jest svoje mjesto. I stan se namješta stvarima da bude u upotrebi. Ako se neki predmet u stanu pomakne, vratimo ga na njegovo mjesto i sve je u redu. Sat koji kasni odnesemo uraru i on ga namjesti. Kako se čovjeka koji nema mjesto može namjestiti? Može ga se vratiti na prethodno ili mu naći novo! Ali što ako je prethodno izbrisano novom sistematizacijom, a novih nema? Možemo ga zaposliti na mjesto koje ne odgovara njegovoj kvalifikaciji, pa je tada namješten jer ima nekakvo mjesto, ali na izvjestan način i dalje izmješten jer je ono neodgovarajuće. Što ako ne može naći mjesto iako to želi? “Ako netko nešto jako želi i ako je uporan, nema toga što ga može spriječiti” obično se kaže. Ali što ako je takvih upornih oko petsto tisuća, a mjesta nema? To je golem nesrazmjer i pritisak! Prema kome je taj pritisak usmjeren, prema ustanovama, drugima, sebi? Jesam li ja zato što nemam posao doista izmještena i pomaknuta? Na stanovit način da, ali ne sasvim. I sada ja sam na nekakvom mjestu, sjedim na stolici i pišem, živim u Zagrebu, gradu, dakle mjestu.

Tada kada nisam imala mjesto, ljudi su mi ponekad govorili da sam pomaknuta i da nisam pri sebi. Prije to nisam čula. To vjerojatno ima veze. Imati nekakvo mjesto u društvu znači istovremeno i biti pri-sebi, odnosno biti priseban. Položaj u društvu utječe na naš odnos prema sebi, pa kada tog položaja nemamo gubimo i sebe. Iako nisam sigurna da bih htjela naći mjesto kakvo sam imala, sigurna sam da bih htjela “doći k sebi” u stanje u kakvom sam ranije bila. Je li to moguće, ako je jedno s drugim povezano? I što to zapravo znači “biti izvan sebe”? Znači li to da se čovjek pretvorio u dva čovjeka – da onaj koji je izvan sebe treba doći onom pravom prvom sebi? Ja se dakle sastojim iz dva dijela. Prvog pravog i drugog pomaknutog, izmještenog, koji nije pri sebi odnosno pri prvom sebi. Ta bi se dva dijela valjda trebala spojiti i postati jedinstvena. Mislila sam na onu prvu pravu sebe, na takvu sebe kojoj bih se trebala vratiti. Jesam li ja to ikada bila? Dakako, nekada sam se bolje osjećala, ali jesam li doista bila prava? Ili bi takvom tek trebala postati? Jer prvo rješenje bi bilo slično povratku u prošlost, što je nemoguće, a drugo bi bila budućnost kuda tek idem. Trebam li dakle svoju budućnost odrediti tako da dođem k sebi budućoj i da nađem neko sebi primjereno mjesto jer takvog nikad nisam imala?

Subota je ujutro. Iz sobe moje kćerke čuju se zvukovi – uključila je liniju. Prošla je hodnikom bez riječi prema WC-u, obavila nuždu i ušla u kuhinju. Otvorila je hladnjak i vadila namirnice za doručak.

“Doro jutro”, rekla sam.

Ona nije odgovorila.

“Dobro jutro”, ponovila sam.

“Kakvo dobro jutro”, vrisnula je. “Ti me ne voliš, ti me ne voliš! Jučer si me istukla, zar si zaboravila?” zaplakala je i uletjela u svoju sobu.

Kada sam joj prije šest mjeseci pokušavala objasniti što to znači biti neraspoređen i izgubiti mjesto, nisam joj rekla gotovo ništa. Nisam znala, nisam mogla, a dijelom sam je željela zaštiti od zlih riječi.

Zaštititi? Ona to sada sasvim dobro zna, stvarno, iskustveno.

Ušla sam u njenu sobu i pomilovala je po glavi. Gurnula je moju ruku.

“Nemoj tako, razgovarat ćemo”, rekla sam.

“Razgovarati?” začudila se ona “S tobom se ne može razgovarati, ti samo vičeš.”

“Pomirit ćemo se, bit će kao nekada”, rekla sam.

“Neće, ne može”, plakala je ona. “Ti nisi kao nekada! Neću s tobom razgovarati! Šuti, šuti!”

Izašla sam iz njene sobe ja – druga. Ona “od nekada” više ne postoji. Šutjela sam. Analizirati, govoriti koještarije! Čemu?

Odlučila sam i dogodilo se. Pronašla sam, “povukla”, iščeprkala vezu i obnovljen mi je radni odnos. Ne mogu dakako reći tko je ta veza, o njoj i svemu tome morat ću šutjeti. Radilo se o jednom jedinom telefonskom pozivu. Pozvali su me u Ministarstvo gdje me primio ministar s najbližim suradnicima. Rekao je, čuo je da sam stručna i sposobna, pišem i objavljujem. Osim toga, u sistematizaciji ipak postoji jedno mjesto koje je nepopunjeno.

“Dobro, sve je prošlo”, pomislila sam.

Iako sam osobi koja mi je bila veza neizmjerno zahvalna, činjenica da sam posegnula za takvim sredstvom dala je mojem životu sasvim novo značenje. O tome neću moći govoriti. Hoću li ubuduće moći biti slobodna, hrabra, beskompromisna kao nekad? Uostalom, pomisao na oko pola milijuna građana ove zemlje koji nisu bili moje sreće ne daje mi na to pravo. Sada imam svoje mjesto, ali po koju cijenu? To što sam izgubila možda je važnije od samog mjesta. No, ne mogu se vratiti na početak. Jedan dio mene osuđen je na šutnju. Rekla sam osuđen? Koliko sam samu sebe osudila, a koliko su to učinile okolnosti? Iako se radi o mojem životu, ne mogu odgovoriti na ovo pitanje. Osuda na šutnju znači, između ostalog, i neprestano ponavljanje ovog pitanja.

___________________________________________________________________________

JASENKA KODRNJA, hrvatska sociologinja, filozofkinja i književnica (Zagreb, 11. III. 1946 – Zagreb, 1. VII. 2010). Diplomirala je filozofiju i sociologiju 1971. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je i doktorirala 2000. Feministička aktivistica. Bila je članica sekcije Žena i društvo Hrvatskoga sociološkog društva (od 1980) te aktivistica SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja (1988–96). Od 2000. predavala na Hrvatskim studijima, a od 2001. radila na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. U svojem znanstvenom i spisateljskom radu uglavnom se bavila feminizmom, ženskim i rodnim studijima te je zaslužna za njihov razvoj i osvještavanje u hrvatskom kulturnom i znanstvenom naslijeđu. Glavna djela: Umjetnik u društvenom kontekstu (1985), Romantičarna(e): oprosti, nikada više (roman, 1990), Nimfe, muze, eurinome: društveni položaj umjetnica u Hrvatskoj (2001), Zagreb je ženskog spola (poezija, 2002), Trinaest razloga za šutnju (priče, 2006), Pjesme galeotkinja (2008), Žene zmije – rodna dekonstrukcija (2008).