Tag: Jana Prević Finderle

Ujutro nas Franka i Antonija sustižu i zajedno nastavljamo prema Zubiriju. Naš plan je bio prvih dana krenuti lagano, hodati 20 km dok se tijelo ne navikne, no planovi nam odmah padaju u vodu. Od hodočasnika u samostanu cure su saznale da u Zubiriju nigdje više nema slobodnog mjesta pa poučene jučerašnjim iskustvom u laganoj panici počinjemo zvati iduće hostele. Do prvog slobodnog kreveta morat ćemo hodati 15 km više od planiranog. Bit će to vatreno krštenje. Nakon prvih sat vremena hoda odlučujemo popiti kavu. U idućem selu nailazimo na bar i sretno sjedamo unutra. Cure uzimaju kavu i doručak, a ja samo čaj. Antibiotik koji sam morala popiti prije puta upropastio mi je probavu i sada mi paše topli čaj. Uz njega si otvaram konzervu tune s povrćem, no vlasnik kada me vidi brzo prilazi i izbacuje me van, bez obzira na to što smo ona tri doručka i taj moj čaj platile gotovo 40 eura. Tata je kupio baget u obližnjoj pekari i na vanjskom stolu vlažnom od kiše ga reže na komade kako bi mu stao u torbu, a vlasnik odjednom izjuri van pa tjera i njega iako je sve vlažno i vani nitko ne sjedi.
Skrećemo s ceste na blatni puteljak, upoznajemo Slovenca s kojim neko vrijeme hodamo. Na mjestu velike blatne lokve ja krećem prva zaobići je s gornje strane, ali nepažljivo zapinjem za bodljikavu žicu koju nisam primijetila i padam. Srećom prolazim bez udarca, ali sada me prati tračak nesigurnosti.
Na idućoj uzbrdici Danieli od napora toliko počinje lupati srce da ne može dalje. Moj tata joj uzima pretrpani ruksak i tegli ga uzbrdo, no ni to ne pomaže. Kada napokon izbijemo na cestu pokušavamo zaustaviti neki auto da je preveze do idućeg sela, no nitko nam ne staje, a zatim žena koja staje ne razumije ni riječi engleskog i u strahu je ne želi primiti u auto. Tek nakon nekoliko pokušaja uspijevamo je poslati nekim autom da nas čeka u idućem selu.
Nastavljamo se penjati i uskoro u šumi ugledam grmove šimšira. Pomislim: nemoguće, pričinjava mi se, ali stvarno izgleda kao šimšir. Kao mala išla sam u školu u barokni dvorac ispred kojeg su rasli grmovi šimšira, pušteni u svojoj prirodnoj formi, i nakon dvjesto godina izgledali su upravo ovako. Uskoro, cijela je šuma puna šimšira, nisam nikada čula da postoje prirodne šume šimšira i sada sam očarana. Kasnije zovem prijateljicu koja je doktorirala na biljkama koje žive u zajednicama s bukovim šumama Pirineja i ona mi s veseljem objašnjava: da, to je stvarno šimšir, ni ja nisam mogla vjerovati kada sam ga vidjela. Nije mi jasno kako je preživio napad šimširovog moljca koji je pred desetak godina uništio većinu baroknih perivoja zapadne Europe, no evo ga, šimšir je ovdje živ i zdrav i slobodno raste svojim sporim životom.
Na izlazu iz ove šume spuštamo se stazicom koja više liči na vododerinu nego na stazu, sve je mokro, cijedi se voda ili stoji razgacano blato. U jednom trenutku tata pada. Stojim gotovo kraj njega, vidim ga kao u usporenom filmu, vidim kako mu se presavija noga, kako klizi i ne mogu ništa, u strahu ukipljena stojim gotovo sekundu dok se ne saberem i pokušam ga dići. On se sam diže, otresa blato i govori da mu nije ništa. U strahu ga sumnjičavo gledam, razmišljam je li to kraj Puta, no izgleda da smo imali sreće i on stvarno nastavlja dalje, malo pažljivije gledajući sklisko kamenje.
Iz šume izlazimo na zaravan iznad Zubirija. Tu je veća grupa hodočasnika okupljena oko kamp kućice pretvorene u kafić. Odlučujemo popiti kavu i skinuti gojzerice. Stavljamo ruksake uz rub terase i uživamo u zračenju nogu kojima nakon dvadesetak prehodanih kilometara već lagano bride tabani. Odjednom idilu prekida radnik koji trimerom kosi travu oko nas. Ne mareći za naše stvari približava se ruksacima, za par trenutaka oni su već puni samljevene trave, a jedan od štapova leti okrznut sajlom. Skačemo i vičemo mu da stane, no on nas ignorira. Imamo osjećaj da gotovo pakosno uživa što nam kvari odmor. U panici hvatamo ruksake da ih ne rasiječe. Moj tata je posebno ljut, vidim mu na licu kako se naživcirao i viče na hrvatskom na tog čovjeka da prestane s tim, no ovaj ga i dalje potpuno ignorira, a svi preostali hodočasnici zure u neobičnu scenu. Neugodno mi je i pokušavam smiriti tatu da se samo maknemo, a on poslije, nakon par dubokih udisaja, objašnjava ostalima kako je kao profesor naučio govoriti djeci kada rade nešto krivo pa više ne zna drugačije, to je njegova profesionalna deformacija. Zanimljivo mi je kako tata, inače strpljiv i smiren, nakon što je čitav dan pomagao ostatku grupe, nosio po dva ruksaka da drugima bude lakše, strpljivo čekao i bodrio, sada eksplodira i ne može se suzdržati. Najviše me brine što tu njegovu osobinu vidim i kod sebe, zato mi i smeta.
U Zubiriju sjedamo na kavu, ja naručujem coca-colu nadajući se da će mi ona smiriti proljev i grčeve u želucu. Odmah pokraj bara je i trgovinica pa mi tata dobronamjerno kupuje čašu jogurta nadajući se da će i on pomoći riješiti problem s probavom. Ponavlja se scena iz jutrošnjeg bara, dolazi konobar objašnjavajući da ovo nije mjesto za piknik i da mu moja čaša jogurta upropaštava posao. Cure su ljute, a ja si mislim na naše turiste koje s prezirom svi spominju kada gladnoj djeci na plaži namažu kruh s paštetom poslije kupanja, umjesto da im kupe nešto iz skupih kafića. Hodočasnici su ovdje dobrodošli ako troše. Ipak, dok sjedimo Jan mi javlja da je prošao težak kolokvij o kojem mu ovisi prolazak godine i to mi popravlja raspoloženje. Znam da mu je sada pao kamen sa srca i sretna sam, veselo čavrljamo o Baskiji. Jan je čitač poput mene i često kada mu s oduševljenjem pričam o nekoj knjizi i on je uzme i pročita. Tako smo nedavno oboje pročitali roman Patria Fernanda Aramburua na kojem se sada temelji naša slika o Baskima. Prepričavam mu detalje s kojima sam se srela, grb Euskarije u kući gdje smo spavali, natpise na euskeri, a poslije pomislim na njega kada vidim grafit: ovo nije ni Francuska ni Španjolska, dobro došli u Baskiju!
Nakon Zubirija već smo umorni, a još je deset kilometara pred nama, Franka i Antonija se dogovaraju da će moliti, a i moj tata im se pridružuje. Ja se sklanjam na kraj kolone i slušam repetitivno mrmljanje koje dopire do mene. Nazirem riječi koje sam nekoć naizust znala, no više mi ništa ne znače. Ipak, ugodno mi ih je slušati, razmišljam kako različiti ljudi u različitim izvorima nalaze snagu za prevladavanje životnih izazova, a svaki od tih načina je dobar dok čovjeka u teškim trenucima drži iznad površine. Moj izvor snage su priroda i hodanje, nakon dana u planini tijelo mi se smiri, a misli raščiste i ponovo sam spremna za svakodnevni stres. One objašnjavaju svoje zavjete, Franka priča za koga danas hoda, a ja si zamišljam za koga bih ja hodala da vjerujem da to stvarno može pomoći. Hodala bih za svoju djecu, posebno za Jakova koji sada prolazi najosjetljivije godine, za njega najviše brinem. Maštam o tome kao o dobitku na lutriji, raspoređujem u glavi izmaštani dobitak iako nikada ne igram lutriju. Bilo bi lijepo da hodanje ima i tu magičnu moć. Monotoni koraci miješaju se s repetitivnim dijelovima njihove molitve i gotovo automatski me vode za njima kroz par prašnjavih kilometara oko velike betonare i šljunčare. Opet radimo pauzu nakon trideset kilometara u hotelu uz rijeku Argo. I tu smo pitali za smještaj no sve je puno. Ipak uzimamo bar večeru, tata i ja dijelimo jedan hodočasnički menu, on jede pečena jaja na koja sam ja alergična, a ja par komada pečene slanine. Dok smo čekali da večera stigne, uživam hladeći brideće tabane u hladnoj rijeci. Nakon što izvučem noge iz hladne bujice osjećam kako mi je divljački proradila cirkulacija i opet mogu hodati. Čak trčkaram po mekanoj travi uz rijeku nadajući se da neću ugaziti u govna kokošaka s kojima dijelimo dvorište hotela.
U osam navečer stižemo u Arre, spavamo u staroj kući odmah uz most, tata šalje obitelji slike mosta govoreći: ovdje spavamo!
„Pa ne valjda stvarno ispod mosta?“ zabrinuto pita Boris, na što se tata smije sretan što mu je šala uspjela. Smještaj liči na stari samostan, preko malenog dvorišta ulazimo u spavaći dio, no ako želimo internet moramo izaći iz zgrade jer signal ne dopire kroz debele kamene zidove. Sjedim na ulici, na zidu s pogledom na most i rijeku, šaljem Julki slike stada smrdljivih ovaca kroz koje smo se danas provlačili, čitam mailove i listam po fejsu dok ne počnem drhturiti od hladnoće. Gasim internet i vraćam se u zgradu. To je to za danas od povezivanja sa svijetom. Preko dana nemam interneta pa sada primjećujem koliko često posegnem nesvjesno za njim. Bit će ovo i čišćenje od tehnologije.
Kreveti su na kat, škripe čim se netko pomakne, no svi smo presretni s njima. Sutra čak ne moramo rano ustati. Inače se hostele za hodočasnike mora napustiti do 8, no kako je sutra subota možemo ostati do 9 i pol. Dogovaramo buđenje oko 7, no već u 5 prvi su na nogama. Ujutro osjećam kako me zatežu listovi i ramena, jučerašnji dan je bio prenaporan.
Pipam svoju brzosušeću majicu koju sam jučer oprala i objesila, no potpuno je mokra. Drago mi je da nisam oprala i hlače, koliko god da su blatne, njih bih puno teže sušila na ruksaku. Već jučer sam čitav dan hodala s dvije čarape i gaćama obješenima na vanjski džep, danas ću tako nositi majicu i druge gaće. Nadam se da ćemo idućih dana naići na perilicu i sušilicu pa da sve opet bude stvarno čisto. Nisam ručno prala rublje od faksa, a ni tada baš nisam bila sigurna je li dobro oprano.
Ujutro uz kavu za samostanskim stolom razgovaram s mladim Nijemcem koji je krenuo iz Bayonne. On je problem smještaja koji nas muči riješio vrlo jednostavno, na leđima nosi šator. Nakon mog šokiranog pogleda objašnjava da je šator težak tek jednu kilu. Izlazimo, prosjedim još par minuta na zidiću uz rijeku spojena na internet, a zatim krećemo prema Pamploni. Nakon prvog kilometra začuje se zvonki zvuk, osvrćemo se da vidimo što nam je ispalo. Na podu leži komadić tatine gojzerice, najgornji držač vezice. Tata prevezuje pertle i govori da mu to ionako ne treba, a ja malo zabrinuto gledam sva popucala mjesta na njegovim cipelama, on ih je ipak razgazio malo previše. Nadam se da će izdržati do kraja puta. Hodamo dalje. Gledam svoj odraz u izlozima, izgledam kao moj Jan nakon ljeta koje provede po punk festivalima: kosa mi strši u zrak, već 4 dana se nisam počešljala. Naš gradić spojen je s predgrađima Pamplone, čija se katedrala i zidine uskoro pojavljuju ispred nas. Pričam ostatku grupe detalje koje znam o gradu, no brzo mi postaje jasno da ih to ne zanima pa ušutim. Navikla sam hodati i putovati s ljudima s kojima dijelim iste interese i strasti, međusobno si pokazujemo lijepa stabla i zanimljive biljke, ja pokazujem detalje arhitekture, Jan i Toni znaju povijesne priče i ja uživam u tom dijeljenju znanja. S Natašom pričam o knjigama, s malo riječi znamo što koja osjeća i misli i sigurno posuđujem knjige koje mi ona preporuči. Sada mi nedostaje to razumijevanje i povratna reakcija. Srećom, tu je tata koji razumije s kojom radošću pokazujem orhideje, romaničke portale i gnijezda roda.

_______________________________________

JANA PREVIĆ FINDERLE rođena je 1980. u Zagrebu, odrasla u Daruvaru. Završila u Zagrebu studij arhitekture, živi u Pazinu. Radi u vlastitom arhitektonskom uredu. U slobodno vrijeme planinari i putuje.
Objavljivala je u nizu časopisa; Tema, Poezija, Zarez, Forum, Nova Istra, te na web portalima: Ajfelov most, Čovjek časopis, Pjesnikinja petkom, Lupiga i drugdje.
Objavljene knjige:
1997. „Šum mladosti“ u izdanju Gimnazije Daruvar, zajednička zbirka poezije s Marijom Bogeljić.
2013. samostalna zbirka poezije „Ti još pričaš o nogometu“ u izdanju Gradske knjižnice Pazin i ogranka Matice hrvatske Pazin.
2020. prozna knjiga „Most od sedre“, zapisi o putnicima, u izdanju Malih Zvona
2022. prozna knjiga „Herbarij, priče o biljkama“, u izdanju Malih Zvona
2024. putopis „Put u Santiago“, u izdanju Fotopoetike
U pripremi joj je izdavanje knjige „Zootrop“ u izdanju Jesenski i Turk

GINKO (Ginkgo biloba)

Najpoznatije stablo u daruvarskom parku divovski je ginko. Dva primjerka stoje ispred dvorca, posađeni su tu kada se gradio krajem 18. stoljeća. No dok suzdržanu i vitku Evu ljudi i ne primjećuju, gorostasni Adam koči se na svim gradskim razglednicama. Malo mu je nedostajalo da na nekom europskom izboru ljepote postane mister ljepote za stabla. Svi smo za njega glasali, kao da nam je blizak prijatelj koji treba potporu.
Na nekom fakultetskom obilasku parkova po Budimpešti objasnili su nam kako su nekada zbog romatičnog ugođaja sadili po nekoliko stabala zajedno, a ona bi rastući tako blizu urastala u jedno impresivno drvo. I stvarno, nakon toga saznanja mogla sam i u daruvarskom ginku prepoznati isprepletena i zauvijek združena debla koja, na svojim spojevima već izlizana od dva i pol stoljeća dječjeg penjanja po njima, oblikuju ovo voljeno stablo. Posebno je impresivno u jesen kad prospe tepih žutih lepeza pod svoje noge, dok nas Eva zasipa smrdljivim plodovima.
Teta Mirjana bi u proljeće brala lepezaste listove i, močivši ih u alkoholu, stvarala tinkturu koja pomaže pamćenju.
Moja bi pak mama sakupljala one smrdljive plodove i sadila ih. Uskoro smo oko kuće imali stotine malenih stabala ginka. Kada se brat ženio, za uspomenu je gostima poklonila malena stabalca koja su se tada raširila po čitavoj zemlji. I ja sam svoj primjerak odnijela u Pazin. Još uvijek me svojim lepezicama podsjeća na voljeni Daruvar, nikada na Kinu, iz koje zapravo potječe.

***

GRANIČICA (Hemerocallis fulva)

U gimnaziji dijelim prvu klupu sa šutljivom djevojkom. Ona živi u polunapuštenom srpskom selu, samo s mamom i bakom. Zatvorena je i posvećena samo školi. Kako mi je žao što ne izlazi i nema prijatelja, pokušavam se družiti s njom. Ponekad poslije škole sjednem na bicikl i zaputim se par kilometara dalje, prema Batinjanima. Dok se vozim uz spaljene i napuštene kuće, gledam kako iz njih već raste drveće, zidove jede bršljan i kupina, a jedina naznaka onog prijašnjeg, radosnijeg života veliki su grmovi narančastih ljiljana. Oni izgledaju kao da ih se ne tiču ni poraće ni bijeda. Bujaju i izbacuju svoje vitke stapke pune cvijetova veseleći se ljetu. Zauzeli su čitava dvorišta i kroz stare ograde vire prema cesti. Sviđaju mi se, kao da ih je baš briga za sve.
Kada selim u Pazin, mama mi daje par gomolja koje sadim u vrt, a zatim i u budući voćnjak. Kako je voćnjak u početku šikara, na sve strane se borimo s bagremom i kupinom. Jedino se graničica koju sam posadila nosi s njima bez problema. Čak i iz nepokošene trave probijaju se prekrasna narančasta zvona najavljujući ljeto.

***

LAZARKINJA (Galium odoratum)

Kod bake smo često iz starog trbušastog čajnika pili čaj od lazarkinje. U kasno bi se proljeće čitav daruvarski park i šuma zabijelili njenim sitnim cvjetićima. Prekrila bi sve kao tepih. Baka ju je brala i sušila, a mi smo uživali u mirisu koji opušta.
Lazarkinju sam uvijek povezivala s gradskom šumom, kao da nigdje drugdje ne raste. Vjerovatno se nisam nikada zatekla u trenutku cvjetanja na nekom njenom staništu pa sam je smatrala daruvarskim čajem.
Za vrijeme studentskog posla u Institutu za povijest umjetnosti, provodila sam vikende u Zagorju i na Žumberku snimajući stare dvorce i crkvice. Dok smo premjeravali kapelu Sv. Tri kralja na Ravnoj gori, spazila sam u šumarku uz nju cvjetiće lazarkinje. Zaboravivši na obaveze i radnu ekipu, nestala sam u šumi berući buketić čaja. Kada sam se vratila na radno mjesto, ni prijekorni pogledi kolega nisu mogli izbrisati sreću s mog lica.
Iako rijetko, naišla sam na nju još nekoliko puta, na Ćićariji, u nekim bosanskim brdima, po Papuku, i svaki puta kao da sam ugledala izgubljeni komadić doma.

***

MASLAČAK (Taraxacum officinale)

Krupne, žute cvijetove pokušavam ubrati sa što duljom stapkom te ih žurno nosim Tini. Iako nije puno starija od mene, već zna vješto vesti čvrste vjenčiće od njihovih cvjetova. Kada ga završi, stavljam vjenčić na glavu, ne mareći za bijelo ljepljivo mlijeko koje mi prlja prste i kosu. Ponosno se osjećam kao neka poljska vila iz čeških slikovnica njene mame.
Maslačak volim, žao mi ga je iščupati čak i kada mi raste u vrtu. Radije ga berem za salatu ili kiselim njegove pupoljke poput kapara. S njegovim stabljikama se uvijek može započeti neka igra, odsvirati na njima proljetna melodija, a djecu posebno veseli kada mi ga puhnu u kosu. Pri šetnjama zastajkuju pri svakoj bijeloj pahuljici i siju okolo male maslačke. Ne možemo dalje dok ih sve ne raspušu.
No najviše me razvesele livade krupnih žutih cvijetova od kojih sada ja pletem vijence te njima kitim svoju djecu. Neka budu mali vilenjaci.

***

KUĆNA SREĆA (Helxine soleirolii)

U staroj progorjeloj „rajngli“, uz neožbukani zid šupe, baka je držala kućnu sreću. Zalijevala ju je kiša koja je kapala s gole betonske deke. Sve skupa, nije to baš bio neki lijepi prizor. A ipak, kućna je sreća u tim siromašnim uvjetima nezaustavljivo bujala. U malim se slapovima prelijevala preko ruba plavog emajla i ponegdje se već ukorijenila uz stazu koja vodi prema vrtu.
Kasnije sam u dvorištu moje profesorice engleskog vidjela još impresivniji prizor. Čitav prolaz između dvije kuće, oko betonskih traka za prilaz auta, pokrio je divovski jastuk kućne sreće. Ti nježni listići pokrivali su sve, nisu im smetali ni pješaci, ni točkovi koji su prolazili betonskom stazicom kao po mostu u ovom moru zelenila.
Mnogo sam puta kupila kućnu sreću, držala je na prozoru, zalijevala samo u tanjurić, pazila da joj sve bude kako treba, no ipak bi ona uvijek na kraju umrla. Počela bi se povlačiti s nekog kraja ili bi se nježni vrhovi počeli sušiti. S tugom sam je na kraju morala baciti. Koliko god izgledala otporna u onim starim loncima i sjenovitom daruvarskom dvorištu, kod mene nikako nije uspijevala. Ne znam da li bi se moglo reći da za sreću zapravo malo treba, ili da sreću ne možeš ukrotiti.

***

BAZGA (Sambucus)

Bazga je uvijek bila kraljica samoniklih plodova. Kao dijete, nestrpljivo sam čekala da mama ispoha njene mirisne cvatove u hrskavom tijestu, a bazgin sok najbolje je osvježavao u vrućim ljetnim danima. Kako smo je voljeli, svima je bilo žao rezati sadnice bazge pa se uskoro raširila čitavim voćnjakom, a poslije je svojim visokim granama sakrila i napuštenu ujakovu kuću u dvorištu.
Kada sam preselila u Pazin, htjela sam nastaviti s obiteljskom tradicijom branja bazge. Brali smo je po okolnim šumarcima i radili sok. Pamtila sam da cvjeta u svibnju za sestrin rođendan, a zori za sinovljev, u kolovozu. Tada smo kretali u lov. Sok, i kasnije pekmez od bazge, poklanjali smo kao deliciju u mnogim prigodama. Sve prirodno, bez konzervansa, samo šećer i limun. Jednu takvu bocu poklonila sam i svekrvi.
Kada su joj na kavu došle kolegice s posla, htjela se pred njima pohvaliti svojom vrijednom snahom. Dohvatila je onu bocu i krenula je otvoriti, a boca je eksplodirala i sve ih zalila smrdljivim pokvarenim sokom bazge. Bilo je očito da je bio prirodan, bez konzervansa.

***

JASMIN (Jasminum officinale)

Jasmin je cvijet iz bakine priče. Kako je odrastala uz obalu Drave, često me plašila mučnim pričama o mutnoj vodi, nepredvidljivim virovima i utapljanjima. U šetnjama Osijekom pri posjetama rodbini zurila bih u tu snažnu vodu i u glavi nabrajala utopljenike iz njenih priča, bratiće i prijatelje.
Najupečatljivija ostala mi je u mašti slika utapljanja njene prijateljice. Dijete je nestalo, tražili su ga nekoliko dana i zatim pronašli napuhani leš na obali. Uznemireni, seljani su požurili tamo, a među njima i moja baka. Istovremeno uplašena i znatiželjna ponijela je grančicu jasmina da njome prikrije smrad raspadanja i približila se mrtvoj prijateljici. Užasnuta, brzo je uzmaknula, no miris jasmina zauvijek ju je podsjećao na smrad trupla s kojim se u tren intenzivno izmiješao.
Zbog njene priče i za mene je jasmin ostao cvijet smrti. Gotovo da sam se začudila kada sam godinama kasnije prvi puta osjetila njegov slatki miris i vidjela nježni cvijet. No stvarnost je nedovoljna da iz moje glave izbriše sliku one mrtve djevojčice.

***

FIGO D’ INDIJA (Opuntia ficus-indica)

Muž mi prenosi svoje obiteljske priče davno umrlih noneta. Jedna od češćih je o nonetovom služenju vojske na Siciliji. Osim zastrašivanja sifilisom, rado mu je pričao i o prirodnom bogatstvu Sicilije u kojem su posebno mjesto zauzimale indijske smokve – figo d’indija. Taj nama nepoznat plod prerastao je u obiteljski mit, svi smo znali za figodindiju, zamišljali ga kao nešto najbolje što se može jesti, no nitko ga nikada nije vidio.
Godinama kasnije, s dostupnošću interneta, slučajno saznajem da je to kaktus, opuncija. I ne samo to, taj kaktus raste i kod nas, ima ga svuda. Od tada pažljivije gledam kaktuse i mjerkam plodiće koji mu se poput prstiju crvene na onim plosnatim listovima.
I onda mi se posreći: nakon izleta u Zavratnicu, nailazim na kaktus pun zrelih, omekšalih plodova. Berem ih nekoliko, a tanke iglice mi se zabijaju u ruke i peku. Doma ih čistim, spremna da napokon probamo tu deliciju, a onda razočarenje. Okus je bljutavo vodenast, kiselkasto sladak, nikako nešto o čemu bi prenosili obiteljske legende. Zaključujem da nije bila stvar u kaktusu, već u dalekom, sicilijanskom suncu.

***

BLJUŠT (Tamus communis)

Kao mala, često sam sa sestrom pripremala kazališne predstave. Bila nam je to omiljena zabava. Napravile smo zastore od plahti, a česta dekoracija bile su nam grane bljušta ukrašene crvenim plodovima koje bi rastegle čitavom dužinom naše pozornice.
„Od tih plodova je umro Jean-Jacques Rousseau“, govori mi mama, „mislio je da sve ovako lijepe biljke moraju biti jestive. Nikada ne smiješ jesti ono što ne znaš“. Nisam znala ime biljke koju smo brale, samo sam pamtila da je nekad davno ubila nekog poznatog pisca. To je bilo dovoljno da naučim lekciju – bljušt se ne jede.
Tako je pri seljenju u Istru moj šok kada smo krenuli brati bljušt bio stvarno velik. Odjednom vidim tu biljku kojom su me plašili cijelo djetinjstvo, i dalje joj ne znam ime, a svi je beru i jedu.
„Pa to je bljušt, to ti je ko šparoga“
Sumnjičavo kidam svoje prve izdanke bljušta. Doma ih jedemo u fritaji, i stvarno, živa sam. Tek kasnije čitam i povezujem u cjelinu da su otrovne samo bobice, a izdanci jestivi. Šteta da to i Rousseau nije znao.

***

PLANIKA (Arbutus unedo)

Davno, u Madridu, čitali smo da medvjed koji je zaštitnik grada sa stabla jede jagode. Nitko od nas nikada nije vidio stablo jagoda i nije nam baš bilo jasno o čemu se radi. Kasnije saznajem da je „strawberry tree“ planika, a njeni jagodama nalik plodovi kod nas su maginje.
Ponekad, u nekoj zimskoj šetnji uz more, naišla bi na maginje, crvene plodove planike. Razveselilo bi me par slatkih plodova pronađenih usput. U Kavranu i na Lošinju već u ranu jesen, u zimu u Balama, Vrsaru, nailazila bi nenadano na njih, po par zaostalih slatkih plodova.
Ove zime prvi puta odlučujemo ići u potragu za maginjama. Krećemo iz Bala, gdje sam ih viđala, i onda, zavirujući oko austrougarskih utvrda, obilazimo šumarke uz more. Nakon gotovo 20 kilometara mirim se s činjenicom da će tih pet, šest plodova na koje samo naišli opet biti sve. Nekoliko sam ih spremila u džep, da dam djeci bar da ih probaju. A onda, nadomak auta, nailazimo na drvo ispod kojega je tepih zrelih maginja. Crvene i pekmezasto meke. Prvo ih jedemo, pa skupljamo u džepove, u kojima se odmah gnječe i raspadaju. Srećom, sjetim se da imam kapu, koju prekrećemo i radimo od nje praktičnu vunenu vrećicu. Uskoro mogu reći da mi je puna kapa maginja.

***

JANA PREVIĆ FINDERLE rođena je 1980. u Zagrebu, odrasla u Daruvaru. Završila studij arhitekture u Zagrebu. Trenutno živi u Pazinu i radi u vlastitom arhitektonskom uredu.
Objavljivala je u nizu časopisa; Tema, Zarez, Forum, Nova Istra…
1997. godine objavljena joj je zajednička zbirka poezije „Šum mladosti“, u koautorstvu s Marijom Bogeljić, u izdanju Gimnazije Daruvar.
2013. objavljena joj je samostalna zbirka „Ti još pričaš o nogometu“, u izdanju Gradske knjižnice Pazin i ogranka Matice hrvatske Pazin (urednik Dinko Telećan).
2020. objavljena joj je prozna knjiga „Most od sedre“, zapisi o putnicima, u izdanju Malih Zvona, urednik Marko Radeljić.