Jagoda Iličić – čovjek-časopis

PJESMA JAGODE ILIČIĆ: HVATAČ SNOVA

Sve što je tog dana upecao stari ribar
bilo je Sunce u tirkiznoj vodi.

Ponio je Sunce kući
u sumrak
Krunile su se sjajne kapi
iz njegovih ruku
punih zlata
svjetlucale su
kao mrvice kruha u tamnoj šumi.

Pogledaj što ćemo večerati!
– rekao je nasmiješenoj ženi
a ona je prihvatila ulov
rukama ogrubjelim
od rada, vode

Kao i svake večeri
prvo su pognuli glave nad stolom
i zahvalili na dobroti dana
onda je ona upitala:
Kako ćemo jesti nešto tako dragocjeno?
Jesi li smio donijeti u našu kuću
svjetlo svijeta
kao običnu ribu?

On se samo nasmiješio
umorno
jer, nije lako privoliti Sunce
da se zakači na udicu.

Taman kada htjedoše večerati
nestade svega na stolu
Kako ćemo gladni u san?
rastuži se ona i pokri lice rukama
otvrdlim, žilavim.

Onda je on počeo pričati priču
o sjenkama koje krije voda
i kako je, jednom, upecao jelena
s krunom na glavi
golemom kao hrastova krošnja
ali ga nije mogao ponijeti kući
jer je krošnja bila preteška
i u njoj su, još uvijek,
pjevale ptice
.
Ona je slušala
i njezine su se ruke smirile
poput vjeverica
zagrljenih u gnijezdu
– Doista? – rekla je tek da ga ohrabri
da priča još.

Jednom sam ti mogao donijeti istog sebe
samo mlađeg
kakvog me je zapamtila voda
– Što bih ja s mlađim tobom?
pitala je ona i osmijeh joj je ozario lice.

Zamisli, kako za ovim stolom
sjedimo drugačiji mi
dijelimo večeru
s ovima koji smo sada.

Teška je ovo priča,
ne znam više što je stvarno
a što sanjamo
govori ona.

Uz zavjerenički osmijeh
on gasi svijeću i prihvata njezine ruke
odlazeći na počinak
dok na nebu trnu posljednji tragovi Sunca
koje bježi preko polja

JAGODA ILIČIĆ (1972, Breze kod Tuzle, BiH), iz zbirke “HVATAČ SNOVA”, Data status, Beograd, 2024; književna nagrada “Fra Martin Nedić” u Tolisi

ČETIRI PJESME JAGODE ILIČIĆ

poezija

DAN POEZIJE

Toplo je,
dan obećava. – kažem.
Obučeni u mekane jutarnje ogrtače
prepuštamo se običajima jutra
u našoj toploj kući.

Otvaram vrata.
Ispred praga,
sklupčan i promrzao,
leži pas.
Cijele je noći, priljubljen uz naše zidove
zamišljao kako je toplo s ove strane
i nadao se da je potrebno samo malo strpljenja
dok neka ruka ne otvori vrata
ruka puna hrane, nježnosti.

To nije moj pas.

U podzemnoj garaži tržnog centra
sklupčan poput psa, čuči čovjek.
Priča o tom mladiću
počinje na drugoj strani svijeta
Jedna uplakana mati
zagrlila je svoje crnokoso dijete
i poslala ga u vrli novi svijet
u kome je sada
na prvom mjestu do pozornice
preko koje ljudi guraju
puna kolica iz velikog marketa
u koja za isti novac svakoga dana
može stati sve manje hrane, ulja, samilosti.
Okreću glavu i pravdaju se sami sebi:

To nije moj sin

Danas je Dan poezije
Dan proljeća
šarenih čarapa, lutki, zagrljaja…
koječega još

Sve što mogu ponuditi
u slavu ovog svijeta i njegovih Dana
danas jeste duboki stid
možda isti onaj koji osjeća Bog
svaki put kada Njegovo ime
ispišemo uz naša licemjerstva.

Svijet koji nije moj
danas slavi Dan
u kome sin koji nije moj
gladan i naslonjen na betonski zid
baš kao pas koji nije moj
čekaju da se Dan završi

***

STREPIM

Sinoć je sunčeva ptica
položila zlatno jaje
u gole, kvrgave grane starog oraha.
Iz njega se izleglo jutro
povijeno u maglu
zadojeno kišom.

Sanjala sam kako su nam porušili kuću
ostao je samo jedan bijeli zid
na njemu prozor.
Bol je bila stvarna, okrutna

Krhotine sna preživjele su buđenje.
zarivale su se u nebo mojih misli
kao meteori
suze svetog Lovre
iz zemlje
s one strane sna

Sunčeva se ptica odmetnula
od svoje nebeske krletke
poput kukavice
pa podmeće djecu
zbunjenom drveću.
Jesu li blizu ili daleko
ti ljudi što ruše tuđe kuće
što ću s tim jednim zidom
s tim bolom
s tim snom?

***

GRUNT

Lijepa je naša kuća
Iza nje je moćni hrast
ispred, maleni grob.
u hrast urasle djedove ruke
u grobu zaspalo srce moje.

Dijelile smo očevinu
sestre i ja.
Svakoj po želji dopalo
livade, šume, puta
sve nekako, kao u snu
do ovog proljeća
i jeste i nije bilo moje.

Ne piše u gradskim knjigama,
kada se crtaju granice
I udaraju žigovi
da je zemlja tvoja tek
kada je smrt ovjeri.

Raznosi vjetar staro lišće
djedovog hrasta
zapliće ih u tanane grane sestrine vrbe
napupala majčina hortenzija,
ogrnuta plavim nebom
punim milosti
moja kuća na brežuljku.
sjenka joj se, povazdan,
prepliće s hrastovom
Djed bi bio sretan
da ustane i da je vidi
i tužan jer su livade pod kupinama
umro bi ponovo od ove tišine u selu.

Kao ptice iz bajke u pepelu vremena
razabirem što je djedovo, majčino, sestrino,
i čekam da izniknu sunovrati i tulipani
na malenoj humki
pred mojom kućom
iz mog srca

***

DJECA

Vozimo se kroz klanac
Na vrhu stijene nikao je bor
Pomislih
Ili je bor rodio stijenu
Ili je stijena rodila bor
djeca

Gle kakvo je čedo
rodila stijena!
Živo je,
njiše se na vjetru i raste.
grčevito se drži
za njena raspuknuta njedra.
Nije mu se nadala.
Čime nahraniti
gladno drvo?
Kako biti mati
djetetu
iz drugog svijeta?

Što je to porodila jela?
Kameno čedo
bez grana,bez stasa
mučaljivo, teško,
neshvatljivo.
Ma koliko dugo mu
mati šaptala
u smiraj dana
da je nebo pitko
a zvijezde blistave
da bi se mogao
barem malo pridići
i zaviriti u to što je gore
njega je njegova ćud
vukla dolje
i tako razapet
između gore i dolje
bor se propeo u nebo
sa stijenom u krilu
okupan čežnjom
da će to što miluje,
grli i čuva
jednoga dana
prolistati.

_________________________________________

JAGODA ILIČIĆ rođena je 23.9.1972. u Brezama kod Tuzle, Bosna i Hercegovina
Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Tuzli.
Zvanje- profesor razredne nastave
Članica Društva pisaca BiH i P.E.N. –a u BiH.
Književnica.
Priče i pjesme prevedene na njemački, engleski, arapski i francuski jezik.

Objavila:

–  zbirku priča i pjesama „Snovi sedefaste školjke“ 1999. god u izdanju Bosanske riječi iz Tuzle. Knjiga prevedena na njemački jezik

–  zbirku priča i igrokaza za djecu „Nisam kriv što sam krokodil“ 2006.god. (nominirana za nagradu DPTK   2006.god.)

–  roman „Gutači vremena“ (knjiga nominirana za nagradu DPTK 2008. god.)

–  novelu „Nomadi“ 2009.god

– zbirku priča i pjesama za djecu „Brkovi od kečapa“ 2011. godine, (knjiga nominirana za regionalnu nagradu Mali princ koja se dodjeljuje najboljoj knjizi za djecu obavljenoj na području BiH, Srbije, Srne Gore i Hrvatske u protekloj godini.)

– roman za mlade Uspavanka za Knjigosaura (nagrada Mali Princ za najbolje djelo u regiji objavljeno 2012. godine)

– zbirku pjesama Vanilla, med i suncokreti 2013. godine

– slikovnicu Priča o zmaju jedincu (The Only Son of the Dragon) , na engleskom jeziku, dostupna na Amazon.com

– zbirku priča za djecu “Školske bajke” 2014.

– zbirku pjesama za odrasle “Pjesma ribareve žene “ 2015. godine.

– slikovnicu “Mama, to sam ja” (dvojezično hrvatski/arapski), 2015. godine

– roman Kako preživjeti smak svijeta, 2017. godine

– roman Čovjek koji je imao loš dan, 2017. godine

– roman za djecu Put u središte priče, 2017. godine

– zbirku priča za djecu Pričala vam teta Knjigolina 2019.godine

– zbirku priča za djecu Kućica na Mjesecu, 2022. godine

– autorica čitanke Liliput za prvi razred devetogodišnje osnovne škole

– koautorica čitanki za osnovnu školu: Potraga za blagom, Čarobna šuma, Čarolije malog svijeta

– urednica lista za djecu Cvitak

– autorica i voditeljica ciklusa tv emisija za djecu “Put kroz Liliput” snimljenih 2013. godine .

– autorica i voditeljica radio emisija za djecu “Mašta može svašta” i Priča za laku noć

– autorica projekta i voditeljica radionica u dječjem književnom klubu “Knjigolina i prijatelji”
– radovi objavljeni u književnim časopisima: Život, Riječ, Ostrvo, Motrišta, Diogen, Kado, Cvitak

Nagrade i nominacije

– nominacija za najbolju knjigu objavljenu 2006. godine (zbirka priča i igrokaza za djecu Nisam kriv što sam krokodil)

– nominacija za najbolju knjigu objavljenu 2008. godine (roman Gutači vremena)

– nominacija za Malog Princa 2011. godine (zbrka priča i igrokaza za djecu Brkovi od kečapa)

– nagrada Mali Princ za najbolju knjigu za djecu i mlade na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore 2013. godine (roman Uspavanka za Knjigosaura)

– nagrada za najbolju neobjavljenu priču za djecu u BiH, Bosanska Krupa, susreti pisaca za djecu “Stazama djetinjstva” 2013. godine (priča Čuvar osmijeha)

– nominacija za nagradu u oblasti dječje književnosti Astrid Lindgren 2015.

– Nagrade Fondacije za izdavaštvo BiH :

– zbirka pjesama “Pjesma ribareve žene” 2014. godine ( Dobra knjiga, Sarajevo)

– roman Kako preživjeti smak svijeta, 2016. godine (Planjax, Tešanj)

– roman Čovjek koji je imao loš dan 2017. godine ( Dobra knjiga, Sarajevo)

-roman Ptica 2020. Godine (Planjax, Tešanj)

– Nagrada Fondacije kralja Fahda u Sarajevu za priču za djecu, Mama, to sam ja

– Nagrada Društva pisaca za najbolju knjigu za djecu i mlade objavljenu u 2014. godini , za knjigu Školske bajke i Put u središte priče 2017.

– Nagrada za najbolju priču (treća nagrada), susreti Zija Dizdarević 2016. godine

– Nagrada Šukrija Pandžo za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu i mlade, rukopis Zločesta ptica i neljubičanstvena djevojčica, Školegijum 2017. godine

– Nagrada za priču inspirisanu ženama koje su živjele i vladale u europskom srednjovjekovlju Marko Martinović Car u Vitezu ( treća nagrada) , priča Ni bogu mila ni njemu draga

– Nagrada za najbolju neobjavljenu priču za djecu Stablo nasred svjeta, Mostar

– Nagrada za zbirku neobjavljenih priča za djecu Krešimir Šego

– Prva nagrada za neobjavljenu priču za djecu na desetom Festivalu dječije umjetnosti, Sarajevo 2024. godine

KRATKA PRIČA JAGODE ILIČIĆ

proza

S DRUGE STRANE OŽILJKA

– Idiote! Mogao si nježnije otvoriti taj prozor. – pomislio je gušter u trenutku u kome je ostao bez repa. Njegov krik probudio je uspavane bube na starim želuzinama. Čak je i puž zakačen za jednu od letvica pružio svoje rogove i naćulio ticala. Rep se grčio i koprcao, odvojen od tijela kome je donedavno pripadao. Činilo se da je čovjek koji je počinio nedjelo zastao dirnut nekom malenom žalošću koja je trajala tek toliko koliko je bilo potrebno da se pronađe neka lopatica kojom bi gušter bio izbačen iz bijelo okrečene sobe koja je mirisala na lavandu.Naga žena sjedila je na krevetu i vrištala:
– Izbaci ga! Izbaci!
Kao da jadniku nije bilo dovoljno što je raspolovljen, bolje rečeno rastrećinjen, jer je rep činio trećinu njegovog tijela.
– Treba očistiti šiblje oko kuće!- rekao je čovjek i pomeo guštera s prozora zajedno s njegovim repom koji se i dalje trzao, zaprepašten iznenada stečenom neovisnošću.
– Dvorište je zapušteno. – rekla je ona.
Gušter se s mukom pomicao po travi i trpio sažaljive poglede skakavaca.
– Obogaljen sam! Moj život je izgubio trećinu svog smisla!- premetao je u glavi mučne misli i pokušavao otići što dalje od repa koji više nije bio njegov.
Zbunjeni ga rep nije ni pokušao slijediti.
U daljini se moglo vidjeti more obrubljeno maslinama i siluetama starih kućica od kamena. Vjetar je, kao neki obijesni ždrijebac, jurcao između oblaka i raznosio ih kojekuda. Ponekad se zavlačio u šarene ručnike na obali ili tjerao ukočena tijela suncobrana da mu se predaju u zagrljaj.
Čovjek je pogledao ženu i rekao:
– Danas bi riba mogla trzati kao luda.
– Svašta ovim svijetom luta poluludo!- dobacila je i ustala.
Zrikavci su već pjevali. Miris mora miješao se s mirisima biljaka koje rastu samo u ovome kraju svijeta. Obogaljeni gušter sklupčao se na kamenom zidu i liječio suncem. Rep je počeo lutati kroz travu. Trznuo je poskoka koji je drijemao u grmlju.
– Briši mali!- prosiktao je rogati kralj a rep mu se, brže bolje sklonio s puta.
Napredovao je sporo. Osjećao je, uprkos svemu, kako je pun nekih novih mogućnosti, nečega što bi moglo biti drugačije, bolje.
– Nemam ime! – pomislio je. Nemam ni glavi ni noge ali, sve bi to moglo narasti baš kao što će i gušteru narasti novi rep. On me nosio na mjesta koja su pripadala velikim stvorenjima. Njihove kuće mirisale su na nešto toplo. Možda, ako budem imao malo sreće i ako se dovoljno dugo budem održao u pokretu, pokrenem procese obnavljanja koji će od mene stvoriti cjelovito biće. Moram biti uporan.
I tada se začela ta misao da bi na mjestu na kome se razdvojio od tijela jednog malenog guštera moglo izrasti novo, moćnije biće čiju sudbinu neće određivati veranje po želuzinama.
– Možda s te strane naraste poskok?
Brzo je odbacio tu misao. U svom oslobođenom svijetu želio je bića koja ne gmižu, koja se mogu nositi s čovjekom pa čak biti i moćnija od njega.

– Miriše!- promrmljala je žena i prihvatila šalicu iz koje se izvijao dim.
Čovjek je zapalio cigaretu i počeo petljati oko udica.
Gledala je kako veže prozirnu nit. Izgledao je sasvim predan onome što čini. Sjedili su zajedno a opet i nisu. Ne, nisu bili zajedno.
On je, možda, i sjedio tu ali se zato ona stalno vraćala istim putem do onog mjesta u vremenu koje su oboje pokušavali izbrisati, zaboraviti. Pokupila je posuđe i počela spremati stvari za plažu.

– Danas bismo mogli na stijene pored uvale. Čini se kao dobro mjesto. – dobacio je ne dižući pogled.
– Idemo na stijene !- složila se i počela nanositi kremu za sunčanje.
Onda je, sasvim neočekivano, stala između njega i prozora.
Na sebi nije imala ništa. Bjelina njezinih dojki prelazila je u tamniju nijansu na dijelovima kože koju nije pokrivao kupaći kostim. Nije to bilo savršeno izvajano tijelo. Stisnuo joj je bradavice i primakao usne. Ona je izgledala kao da je svaki njegov dodir boli. Podozrijevala je kako on u cijelu igru, kao začin, miješa slike djevojaka čije grudi strše u zrak kao da su namagnetisane. Njegov se rep podizao njušeći u zraku kao da pripada nekom drugom biću. Gledala je u mislima njegov falus kako odmiče od njih dvoje. Prodirao je kroz vrijeme i prostor u žene koje su se smješkale očima punih značenja. Vlasnice uskih prolaza skrivenih u čipkastim gaćicama koje su se nazirale ispod suknji, zategnutih hlača, klizave i tople, svijale su se oko njega i pružale mu užitak. Bio je to svijet odmetnika u koji ona nije imala nikakav pristup, svijet odsječenog repa koji pripada biću koje traži nešto što mu ona ne može ponuditi. Imala je samo to svoje mekano, nabujalo tijelo i svijet unutar njega. Osjećala je njegovo uzbuđenje više nego svoje. Legla je na izgužvanu posteljinu u nadi da će prizvati sve to što je bilo u njegovoj glavi u svoju vlastitu vaginu. Zamislila je da su na nekom drugom mjestu. Osjetila je kako joj sokovi nadolaze iz dubine tijela iz nekog skrivenog izvora u materici.
– Kako si topla, vlažna. -stenjao je sve dok se iz njega nije izvio uzvik olakšanja.
Otvorili su oči. Nadvio se iznad nje i gledao je pogledom punim nježnosti, pogledom koji je u tom trenutku pripadao samo njoj. Bio bi to savršen trenutak da joj je pošlo za rukom ušutkati glas koji ju je natjerao da ustane i bez riječi ode iz postelje dok je njegov pripitomljeni rep još uvijek grcao bisernim suzama.
Gušterčić je te večeri doživio čudesan preobražaj. Na mjestu na kome je nekada nosio rep počelo je nicati nešto. Nekakvo biće se izdvajalo iz tijela koje je nosio i raslo u svojoj neobuzdanoj želji da se ostvari u prostoru. Podizao se s kamena. Koža mu se rastegla sve dok nije počela pucati. Mišići su mu bujali hranjeni čudesnim moćima. Kamen se izgubio na tlu ispod tijela u koga su bile usađene tamne oči pune neke neviđene jeze. Biće mraka bilo je sasvim dovršeno kada su svilene haljine noći protkale prve niti zore. Odšunjalo se u kamen i uplašilo poskoka prije nego se vinulo u zrak i nestalo.
Rep je umirao. Posljednjim snagama poželio je da ima ime, tu jednu riječ koja bi ga proglasila cjelinom. Dobri duh masline nadvio se nad njegovim samrtničkim trzajem i prošaputao nešto što nije moguće izgovoriti jezikom ljudi. Trzaji su prestali. Jedna mrvica života bila je oslobođena.
Žena je, idućega jutra, ustala s kreveta i otišla u kupaonicu.
Mobitel u sobi oglasio se temom iz filma Dobar, loš, zao. Zastala je osluškujući žubor njegovog glasa s druge strane vrata.
Posljednjih se mjeseci pomoću tog zvuka aktivirala inkvizicijska sprava za mučenje. Kad god bi njegov mobitel zacvrkutao, neki pokvareni vremenski stroj vraćao ju je u onaj trenutak u kome je nepoznati ženski glas zarezao u nježno tkivo njezine bajke i nevidljiva ruka kidala joj je utrobu.
Od tada je putovala mučnim stazama zarastanja kroz svijet koji je odjednom postao divlje, nepredvidljivo mjesto naseljeno dobrim, lošim, zlim kaubojima. Stvarnost se izobličila u krajolik kome više nije bila dorasla. Činilo se da su je presadili na neko strahovito iskrivljeno mjesto na kojemu je neprekidno osjećala bol i sumnju.
Podigla je ručicu tuša. Voda se slivala preko njezine kože nježno, ohrabrujući. Obukla je haljinu i smirila misli.
– Idemo li?- pitao je on.
– Samo trenutak!- dobacila je u žurbi.
More je bilo mirno.
– Kao ulje!- rekao je i počeo vaditi ribarski pribor iz torbe.
– Idem u vodu!- rekla je i stresla se kada su joj stopala potonula u plićaku.
Nakon nekoliko koraka punih oklijevanja zaplivala je prema pučini. Iz dubine se podiglo biće s tamnim očima. Zatvorila je oči. Zavlačilo je svoje duge ruke duboko u njezinu nutrinu. Zdjelica njezinog uma razmakla je kosti i bol je lagano kopnila dok je biće odmicalo s nečim tamnim u naručju. Tanka nit nalik na pupčanu vrcu svjetlucala je na površini valova.
Čovjek je mahao s obale pokazujući joj ulovljenu ribu koja se koprcala na vrhu udice.
Negdje, na drugom kraju svijeta, u gustoj krošnji divlje, okalemljene kruške, zlatni plodovi mamili su ptice. Ona se njihala skrivajući duboki ožiljak omotan godovima i rađala, do iznemoglosti.

__________________________________________________________________________

JAGODA ILIČIĆ rođena je u Tuzli 23.9.1972.
Objavila zbrike pjesama: Snovi sedefaste školjke, Vanilla, med i suncokreti, Pjesma ribareve žene.
Romane: Kako preživjeti smak svijeta i Čovjek koji je imao loš dan
Knjige za djecu: Nisam kriv što sam krokodil, Brkovi od kečapa, Školske bajke, Uspavanka za knjigosaura, Put u središte priče, Pričala nam teta Knjigolina
Nagrade: Zija Dizdarević, Marko Martinović Car, Nagrada Društva pisaca BiH, Nagrada Fondacije za izdavaštvo BiH, Mali princ za najbolju knjigu u regiji.
Autorica čitanki za osnovnu školu, tv emisija za djecu.

NOVA POEZIJA JAGODE ILIČIĆ, pet pjesama

poezija

LAV, KLJUČ, KATANAC

Lav drijema.
Omamljen je toplinom dana.
Požuri lavice,
podsjeti ga kako ste se voljeli u visokoj travi,
svakog trenutka onih divnih dana,
ulovi, donesi, poskoči,
ušutkaj razigrane laviće.
požuri tragom uplašene antilope
strgni joj mekanu kožu s leđa
na radost uspavanog kralja.

Odskočilo je sunce, visoko.
Treba uhvatiti svaki njegov prekrasni val
kao na nekom izvoru,
pozlatiti zemlju i natjerati je da rađa.
Požuri!
Dani teku prebrzo
smrt dolazi po svoje
lav tvoj lijeno proteže bedra.

Umiješ li ga probuditi, zamijeniti sobom
danas, sutra, nekada
umjesto što čuvaš ključeve ormara
u kome pospan broji zvijezde
nacrtane tvojom rukom,
mrvi prašinu u čeljustima
i sanja bitke koje nikako da se dogode.

***

POVRATAK

Kada namirišem moj dom
u haustoru stare zgrade,
bacim mu se u naručje s torbama,
prljavim cipelama i suvenirima
kao neki puž kome su vratili kućicu.

Smjestim sve što sam donijela na police,
navučem zastore na prljave prozore
pa predem, kao mačka.

Kad se vratim svojoj kući s puta
umorna, bolesna, potrošena
moja se soba omota oko mene
kao neka zaštitna kapsula
u svemiru punom asteroida.
Jastuk se nasloni na moje misli
prekrivač obgrli moje tijelo
kao neki energetski zavoj
u kuhinji zamiriše čaj i uplaše duhove.

Prije nego usnim
potapšem metalni dlan zaključanih vrata
zahvalna jer brane predvorje mog malog života.
dok moja kuća stražari nada mnom
kao neki veliki aspirin
koji liječi sve što zaboli.

***

MORDOR

Ima tih dana
u kojima ne vrijedi započinjati nikakvu misao.
Već je unaprijed osuđena,
obezglavljena,
neuhranjena.
Odnekud iskrsnu zidovi
visoki, nepreskočivi
i prostru duge, vitke sjenke
preko sunčevog sata.
Zaboravim,
Sve zaboravim
kao Frodo pred vratima Mordora
zvuk vjetra u krošnjama drveća
i okus jagoda sa šlagom.
Donesem samu sebe,
bacim u užareno grotlo
onda čekam da se rodim
slobodna,
u nekom novom danu,
bez zidova.

***

OTJELOVLJENJE

Mirišeš na med.
Naslanjam obraz uz tvoju kožu
i udišem te pomalo,
kao neku deliciju.
Ne postoji neko drugo mjesto
na kome bih sada
željela biti,
ne razumijem o čemu romore
ljudi na ulici.
Sitni bat koraka dopire
kroz odškrinute prozore
kao trag nekog drugog svijeta.
Ovdje, ti stvaraš cijelu mene
zagrljajem
u kome se pomičem kao komad gline
na grnčarskom kolu
dok moja put prati putanju tvog dlana.

****

ODJUTRAVANJA

Probuđeni dan posložio je oblake,
rasporedio ulice i prozvao ptice.
događa se jutro.
U snu sam te tražila.
Bilo je kao da sam ja pomrčina
a ti zlatni trag mjeseca na vodi.
Pokušavala sam te zagrliti,
ali je tvoja zlatna nit,
kao neka živa rijeka,
neprestano izmicala iz mojih ruku.
Jutro na moru

Zlatni sunčev vez
svjetluca uronjen u tirkiznu vodu.
Na pučini pleše brodica.
Njiše bokovima na valovima.
U zagrljaju vjetra
lepršaju njezina bijela jedra.

Sanjiva obala,
poput ispruženog tijela
tek razbuđene žene,
doziva tople ruke sunca.

_______________________________________________