KANADSKA GUMA, GDJE SIĐEŠ S UMA
Radnja se zove Kanadska Guma,
tu sam k’o zombi, praznoga uma,
ne kupujem ništa, ne vidim nikog,
od ove samoće umr’o bi i bog,
s radija vrebaju lake pop stvari,
s rafa potrošački
milodari,
idem bezveze, k’o mitske čeze
kojima uzde ne drži niko,
samoća je dio moje geneze,
i jednači se
sa mojim likom,
a radnja se zove Kanadska Guma,
sva pliva u lijepoj ambalaži,
al’ ništa mi neće pomoći gluma
da sam tu sretna
i to da tražim,
kamine, eksere, preparate
za ubijanje mrava i muha,
klizaljke, kukije, i aparate,
u kojim se lakše kafa kuha,
odjeću, tave, božićna drvca,
i one patuljke za ukras sred vrta,
šatore, čuture, palidrvca,
olovke kojim se podvlači crta,
od uboda tuge nijedna stvarca,
i nevažno je koliko vrijedi,
ne štiti niti liječi rebarca,
samo u rupi sred grudi sjedi,
k’o metak,
k’o freska,
k’o humoreska,
k’o umiranje bolno i mučno,
k’o one stope sred živog pijeska,
k’o veslanje svemirskog broda,
ručno,
sva uzaludnost,
oskudnost
apsurdnost,
sve stvari koje me lome na pola,
dio su ove Kanadske Gume,
slastice s njenog švedskoga stola,
i to je ta radnja, sa čijeg pladnja,
ja kušam svakog dana po malo,
sati bez smisla, besciljne šetnje,
sve je u ovu radnju stalo,
tu sam ko zombi,
k’o nepokret kombi,
tu se održavam iznad vode,
u neprestanom, u onoj borbi
da mi se bolji dani zgode,
radnja se zove Kanadska Guma,
i tu se vrtim, kao zgubidan,
dok me samoća, ta ljuta puma,
jede, jer plijen sam očevidan,
i ne tražim milost, ne vidim nikog,
niti će iko ovdje pomoći,
sred ove radnje plak’o bi i bog,
al znam da nikada neće ni doći,
tu nema bića, ljudskih, božanskih,
s kojim se mogu izmijeniti riječi,
i ove plastične igračke ćute,
i bulje u mene kao grgeči,
tu nema bića, nit ima djelića
nade koja sve smiješkom preboji,
ovdje sam siva, ovdje se vrtim,
u krugovima,
i ne postojim,
radnja se zove Kanadska Guma
i u nju dođem baš svako veče,
a život koji je trebalo živjet’
završio se
il’ drugdje teče.
***
REJČEL IMA FILOZOFIJU
Rejčel igra fudbal, u timu Cash Only,
jer je tako zdravo za život, i jer živjeti voli,
neki ljudi štede za penziju i za finansijski mir,
ali ja bih radije kupila dobar sir,
sad kada još mogu jesti,
i kad su mi porivi za njim česti,
kaže mi Rejčel, u onome pabu,
jer čovjek može da poljubi svaku žabu,
a da iz nje, mic po mic, nikada ne iskoči princ,
i može da probudi sve Trnoružice
iz stoljetnog sna,
a da to nije žena ta
s kojom na kraju želi biti,
najbolje je ne biti pretplatnik budućih zadovoljstava,
najbolje je da čovjek nije prepuna ostava
nikada korištenih stvari i mogućnosti,
najbolje je kad si gladan utažiti glad,
ne čekati penziju da živiš kao mlad,
najbolje je živjeti sad,
tako mi veli Rejčel, koja ima trideset i koju,
i veli, ni njoj ne ide sve kao po loju,
ima teške momente, uzima medikamente,
prikuplja u svojoj duši sve moguće instrumente
da se odbrani od očajanja,
Rejčel je žena koja je prošla sva moguća stanja,
od krtice do ptice,
tako mi veli, u onom pabu,
dok blista kroz tamu slabu,
neki ljudi vole da se presele u budućnost, i to im je đir,
a ja ću radije kupiti skupi sir,
ja volim biti u sad, baš sva, to sam ja.
Rejčel je kćerka koja ima dvije mame, i dva oca,
živjeli su kao skladna proširena porodica,
spojena kada su se dvije mame srele,
Rejčel veli, one su dame,
one su je naučile da najviše cijeni svoj mir,
i da ne mari kako drugi odlučuju šta je njima bitno,
jer čovjek može da planira velike stvari a da živi sitno,
kao da se nije ni rodio,
takav svoj um nije oslobodio,
taj svoju sreću ničim nije oplodio,
taj se od užitka odrodio,
nije popio pivo, nije volio ništa živo,
nije shvatio da mu stanje globalno nije krivo
za lične nedostatke,
Rejčel veli,
tako neću provesti nijedan dan, to nije moj san,
tako ne zbrajam dva i dva,
to nisam ja.
Rejčel je u pab došla sa svojom sestrom,
kaže, nakon fudbala, uvijek dođemo na ovo mjesto,
čemu sjediti na sofi,
čemu čekati da se život uzburka kao voda u kofi,
treba trčati jer je to zdravo,
treba trčati jer se na kraju moraš utrkivati sa stravom
običnog života koja na kraju uvijek pobijedi, i svakog proguta, kao vir,
i dok plaćamo, Rejčel veli,
ja neću čekati pedesetu da živim svoj pir,
ja ću radije kupiti skupi sir,
ja imam svoju
filozofiju.
_____________________________________
IVANČICA ĐERIĆ, spisateljica i pjesnikinja, rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a magistrirala na Univerzitetu Carleton u Otavi. Živi u Torontu i Vankuveru, i radi u informatičkoj industriji.
Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013).
Autorka je zbirki pjesama Otvorenost (1991), Sa moga prozora odličan je moj život (2009), i Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021). Uvrštena je u pjesničke antologije Prognani Orfeji (2016) i Ovo nije dom—pesnikinje u migraciji (2020).
Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.
čovjek-časopis 