Pokupila sam skripte koje su se rasule po podu, zalupila vratima i zaključala. Sjela sam na zidić i odložila sve. Zapalila sam cigaretu i uvukla duboko. Izdahnuvši, napravila sam ustima dva koluta po zraku. To je jedino što sam u ovom trenutku još mogla napraviti dok sam se pokušavala sabrati. Na početak ispita neću stići. Pogledala sam na sat, ako krenem pješke propustit ću pola. Svjesna sam da je ova kazna zaslužena. Cijelo sam ljeto ljenčarila. Povremeno sam odrađivala jutarnju smjenu u lokalnom kafiću, imala dovoljno novca za tulumarenje i iskorištavala svaki trenutak za provod. I za još jednu jako bitnu stvar. Spavanje. Onda kad sam napokon trebala prestati s ljenčarenjem, svakodnevno sam odgađala učenje. Trebalo je generalno počistiti stan i napraviti šalšu za zimu, da ne propadnu rajčice koje sam dobila. Zatim je trebalo organizirati na brzinu Tein rođendan. Na to su otpala 2 dana. Trebalo je ofarbati ogradu na balkonu jer je temperatura malo niža, a kad zahladi opet neće biti pravo vrijeme. Kad sam već počela s farbanjem, onda sam neplanirano odlučila ofarbati i stolice jer sam shvatila kako me to opušta. Dok sam sve to napravila, nije više bilo šanse da se spremim za prvi rok. Propustila sam ga računajući na drugi. Znala sam oduvijek da je to sitnica koju moram promijeniti kad odrastem. Odgađanje. Jednom kad započnem, nije problem ništa dovesti do kraja. Samo je problem započeti.
Ipak se isplati pokušati. Ispričat ću se. Sreća u svemu je što mi je računovodstvo zadnje ostalo. Da se radi o nekom drugom predmetu, ne bih ni pokušavala. Ali za pola sata na ispitu mogla bih izvući prolaz.
Još dva dima i idem na autobus. Otići ću mirna. Ne zamjeram Limenom. Istina je da je trenutak jako nezgodan i da bi me mogao stajati budućnosti.
Ustala sam i potapšala ga. Ovo je ipak prvi put da nije upalio.
***
Sjela sam u Dreamersa. Sama. Još uvijek me ništa nije zabrinjavalo. Popila sam ležernu kavu, pročitala Jutarnji i prelistala Story, sve što je bilo u tom trenutku raspoloživo u kafiću. Odugovlačila sam s odlaskom doma. Naručila sam još jednu kavu. Kako je vrijeme prolazilo, bila je sve hladnija i gorča. Na kraju sam je popila do pola. Kući sam odlučila ići pješke. Bio je sunčan dan s malo bure u zraku. Prošla sam baš pored izloga s haljinom kojom sam se mislila nagraditi kad upišem godinu. Nije bila ista. Shvatila sam da me želudac boli od gladi i kupila pecivo s džemom. Jest ću kad dođem kući. U dvorištu me dočekao Limeni. Sad mu neko vrijeme neću moći priuštiti popravak. Pomislila sam da nazovem Edu, možda bi on mogao procijeniti kvar. Da, napravit ću to kad se malo sredim. Sigurna sam da mi baš Edo sad neće reći: Rekao sam ti. Iako mi je govorio, najviše od svih. Toliko da mi se u nekim trenucima činilo da mu je jako stalo da ostanem u Splitu. Njegova zabrinutost mi je bila smiješna, iako mi je godila. Eto, sad se ispostavilo da uopće nije bila bezrazložna. Zanimalo me samo je li prijateljska ili tu ima nešto više. Zaključala sam iza sebe, presvukla se i oprala ruke. Legla sam na krevet. Tada sam popustila suzama. Kratko, samo kratko. A onda ću se baciti na planiranje. Probudila sam se kasno. Trebalo mi je desetak sekundi da se sjetim da nije jutro iako jako svjetlo još uvijek prodire kroz rolete. I da se sjetim kako sam si upropastila život. Ne mogu upisati 2. godinu. Gubim stipendiju. Ne mogu dobiti ni dom. Tatina mirovina je dovoljna za platiti stan, ali kako ću se hraniti? Ne mogu prihvatiti nikakav ozbiljan posao ni kad bi mi ga netko ponudio. Svakako ću imati predavanja. Ako se ne mogu financirati, morat ću se vratiti doma. Druga je opcija odustati od fakulteta i pokušati se zaposliti. Na ozbiljnom poslu. Ne, to nije opcija. Pecivo na stolu u papirnatoj vrećici je propustilo mast i ostavilo tamnu mrlju na stolnjaku. Zidni sat je jučer stao. Pogledala sam na mobitel. 17 sati i 15 propuštenih poziva. Da, sad svi već znaju da nisam bila na ispitu. Vjerojatno misle da je to zato što nisam učila. A ja nikad nisam bila spremnija.
U tom trenutku mobitel u ruci mi zazvoni. Tei se moram javiti.
– Jesi ti dobro?
– Da..
– Sigurno? Sigurno si dobro? Ja… ne mogu vjerovati da se to dogodilo…
– Da, nisam izašla na ispit, sjela sam u krivi autobus – bila sam kratka.
– Nije bio ispit, pa ti ne znaš?
– Ne?
– Odgođen je za ujutro, dok svi malo dođemo k sebi. Ti ne znaš?
– Ne! uskliknula sam i počela se glasno smijati. Znala sam da je to djelo mog Jupitera u 12. kući. Nije prvi put da me spašava u zadnji čas. Nisam se mogla zaustaviti dok mi je Tea s druge strane prvo pokušavala nešto reći a onda odustala i strpljivo čekala da se smirim. Kad sam zašutjela, tiho je procijedila:
– Edo je sinoć poginuo.
***
Kao ukopana još uvijek sam stajala ispred oglasne ploče na fakultetu gdje su prije desetak minuta trebali biti izvješeni rezultati jučerašnjeg ispita iz računovodstva. Nisam prepoznavala lica oko sebe. Čula sam duboko mumljanje nepoznatih ljudi. Nekoliko puta su me tapšali po ramenu. Pokušavala sam se izmaknuti jer me to nerviralo, ali rame se nije pomicalo. Neko iza mene je glasno plakao, a laktovi su me gurali. Na ploči je stajao list bijelog papira. Znam da je na njemu nešto pisalo. Naprezala sam oči, ali nisam razaznavala slova. Sranje, pa ja ne vidim. Vid mi se skroz pomutio. Kako tako naglo i odjednom? Desnu nogu ugazila mi je cipela osobe koja mi se trenutak kasnije unijela u lice. Što ova hoće, ne razumijem je ni riječi. Gurnuli su me i sad više nije bilo čudo što ne vidim što piše na bijelom papiru. Odjednom je sve utihnulo. Nikoga više nije bilo ispred mene ni iza mene. Put do ploče je bio čist, a ja sam stajala na istoj udaljenosti. Rukavi jakne u mojoj ruci vukli su se po podu a marama oko vrata bila je puna vode.
Što ja uopće ovdje radim? – pomislila sam, okrenula se i krenula kući.
____________________________________________________________________
IVANA ŠARAC rođena je 1976. godine u Splitu. Piše kratke priče i poeziju. Priče su joj objavljivane u zbornicima i na stranicama književne grupe Novi književni val ( https://noviknjizevnival.wordpress.com ), čija je članica.
čovjek-časopis 