JO
“Kaži sebi:
Moje je srce mirna površina jezera”
Govori Jo
Dok me uči meditirati.
Moje je srce
vulkan pred erupcijom.
Podivljala ptica
koja udara o žice kaveza.
Vlak izletio iz tračnica.
“Prevest ću tibetanske sutre”
govori Jo
“ali ne danas”.
“Danas ću slikati maslačke.”
“Imaš li koga?”
pitam je.
“U vezi sam s jednim
oženjenim Kinezom”
Ujutro Jo plače
nad mrtvim kanarincem.
“Bože, zašto se to događa?”
Zaranja lice u ruke.
Njeno je srce
poplavljeno polje riže
Otpuhani maslačak.
“Dobro sam ga hranila”
kaže
kao da to ima veze s ičim.
Idući dan Jo odlazi.
Moje je srce
Nepospremljena soba.
Dopola ispijena kava.
Neprevedena tibetanska sutra.
***
BOLJI ŽIVOT
Svaki dan radim
Kartonske favele.
U njih nastanjujem
Figurice iz Kinder jaja.
Pa slušam kako se žale.
Nema vode, nema struje.
Vjetar im odnosi krov.
Smradovi mali
Nikad zadovoljni.
Bacit ću ih na bunjište
pokraj nogostupa.
Neka ih klinci kad idu iz škole
Nose u bolji život.
***
ČIŠĆENJE TAVANA
Cijeli jedan život
U stvarima koje čekaju
Vlasnika, reinkarnaciju
Reciklažu.
Je li sve to trebalo?
Hoće li zatrebati
Koga sam vidjela u zagrljaju
U toj haljini
Sada je krpa za čišćenje.
Idi, pitaj Alice
što je vidjela u tim
Knjigama, oblucima, naplavinama
Mislim da će znati
“Želja nije potreba”
kaže crvena kraljica u meni
Dok razvrstava uspomene na:
Papir
Plastiku
Staro željezo
Stakleni pogled.
***
MILKY WAY
Jučer sam našla
zlatnu ribicu
Rekoh:
želim ti more bez
nafte.
Jučer sam našla
peace of mind
Mislim.
Valjda.
Jučer sam našla
novog ljubavnika
iako ništa
nije falilo starom.
Jučer sam…
nije bitno.
Pišam u teglu
s pejotlom
dok razmišljam
o tome.
Ja
želim piti
mlijeko s LSD-jem
ali
uglavnom
samo
gledam
filmove.
***
NASLJEĐE
Smiren je udar
instalacijske umjetnosti
kroz rasplinute krajeve majeutike.
Klimam glavom:
da, dobro, ali
tko i zašto
pokušava uklesati
u biljku klijanje
u stijenu penjanje
Na mojoj vjetrometini
nikakva mimikrija ne polazi za rukom
i ništa ne podnosi stajanje.
Za rukom zarukom
polaze i plaze tek
glinene zmije
gmizave vizije
strujom nakratko oživljene
(bojom na platnu impregnirane.)
I onda mislim još i ovo:
mala je razlika između
umjetnika i skarabeja.
Danas ne podnosim praštanje.
Suhi pijesak oporosti
curi iz oka u cipele.
Kroz visoke mreže
poslije hrđave vode
nakon močvare
kroz talog truleži
vrijeme raste unazad
u imperfekt.
Moja suknja danas ne podnosi
ni krevete
ni klevete.
Klimam, ma dovraga
danas mi za rukom ne polazi ništa
osim mjesečine.
Svije(s)t se konstantno mrvi
poput
Glembajevih vaza
u koje više ne sipa vibhuti
tek
raspuknuta srž
čovjekovine.
***
LORCA
Na terasi kafića razgovaramo (opet) o poeziji.
Vlasnik nas časti rakijom od mandarina.
Kažem da volim Lorcu, no mogu se sjetiti samo nekoliko stihova “Grada bez sna”.
Kasnije, na trećem dokumentarac o Andaluziji.
Puno konja. Očekivala sam Lorcu.
Magijsko mišljenje, uviđam. Zašto bi svi morali znati “Grad bez sna”.
Mogla bih nabrojati dosta razloga, ali stvorovi mjeseca njuše i kruže oko koliba.
A na nebu ne spava nitko, nitko.
Postajem ljuta, na sebe.
Morala bih prestati očekivati previše od sebe i ljudi.
Moje “zašto” stvorit će mi nepotrebne neprijatelje.
To mislim dok gledam kako suđe pada po podu jer ga prethodni dan nisam pažljivo složila. Čudom ništa se nije razbilo.
“Imaš jaku auru” protumači mi prijatelj taj događaj.
Ožiljke imam zapravo, ali postali su mi dragocjeni. Predviđaju vrijeme, prorokuju izdaje, navješćuju nove rane
Za koje sada znam da će zacijeliti jer priroda tako hoće.
Nije to sreća već fizika.
Trebala sam ga pažljivije složiti, svejedno mislim dok paralelno čitam ponovo Lorcu. I ponovo.
I ponovo.
***
NAIVNA
On je bio na mjestu
gdje ljudi slušaju poeziju.
Dvjesto, tristo ljudi
i on za mikrofonom.
To se valjda događa
kada ljudima sve uzmu.
Čula sam da u Južnoj Americi
tako vole poeziju.
Ovdje još nismo došli
do spasonosnog dna.
Do toga da se opet volimo
gladni
magije.
_____________________________________
IVANA KRANŽELIĆ rođena je 4.11.1977. u Koprivnici. Inače slika i objavljuje dječju poeziju. Sad je odlučila napisati nešto drugačije.
čovjek-časopis 