Vrata grebu po parketu,
nisu valjano izrađena,
ništa tu nije dobro napravljeno,
ni vrata ni parket.
A tek kad vlaga ispuni zrak
drvo se napuše, nabubri,
donji rubovi upisuju
polukružni trag u jadno lakiran pod.
Lak se guli, sitno iverje leti,
na njegovo mjesto upada prašina,
blato, stvari s ulice.
Trebalo bi ih podrezati,
svega centimetar,
i nikad više o tome ne bih mislila,
ovako, pretražila sam čitav grad
za nekim tko bi mi pomogao
s tim vratima, parketom, prljavštinom.
Čak i kad je bljesnula nada
nisam više vjerovala da će se riješiti,
mislila sam, ako se tko uopće pojavi,
prvo ih treba skinuti,
onda odnijeti u svoju radionu,
zatim naći vrijeme za taj mali
beznačajni poslić sa starim vratima
pored svih onih kuhinja po mjeri.
Kad se pojavio taj mladić,
s rukama poput lopata i vedrim osmijehom,
nije puno govorio.
Podigao ih je jednim pokretom,
zatim iz džepa izvadio okrugle, plastične
komadiće s rupom u sredini,
uglavio ih na šarke
i stavio vrata na mjesto.
Plesala su.
Podsjetilo me to na tvoj povratak
svašta se desilo dok te nije bilo,
čežnja me pojela, suze su me izbrazdale,
oči natekle od vlage, a usne ispucale,
zlo je vladalo svijetom.
Baš je bilo tako s tim majstorom,
kao svaki tvoj povratak s puta.
IVANA BODROŽIĆ (1982, Vukovar), iz zbirke pjesama “IN A SENTIMENTAL MOOD”, Sandorf, 2017.
čovjek-časopis 