Tag: Ivan Jozić

ČEKAJUĆI VLAK ZA ELLU

Gazdin krov je limen i ravan pa preko dana na njemu sušimo robu. Uz gaće, majice, hlače, na krovu su: plastična cisterna za vodu, prastara antena za zemljani signal i gazdina malena kći, garave kose i vječno blatnjavih ruku.
Na toplom krovu tri dana smo čekali vlak koji neće stići, pili mlako pivo, slušali zvukove džungle i gledali zvijezde.
Kada smo odlučili promijeniti plan puta i otići iz sela, popeli smo se na krov posljednji put. Ondje je sjedila gazdina kći, u šaci je držala zgužvane novčanice, pružila ih i rekla:
– Povedi me –

***
 
ČEMU SLUŽE OČI

Na ušću rijeke Mekong ribari brodicama crtaju oči; dva velika oka na pramcu, taman iznad vode, da im brodice nađu put kroz opasne struje, da izbjegnu zle duhove rijeke i sigurno ih vrate toplom krevetu, zagrljaju koji tamo čeka, topotu nogu po drvenom podu i juhi od rižinih rezanaca.
Na ušću rijeke Mekong ribari razumiju čemu služe oči.

***
 
PJEŠČANI SAT

Na dalekom otoku ceste su očajne. Gledano iz zraka čine rijetku, nelogično razbacanu i isprekidanu mrežu, nedostatnu za postojeći promet. Putevi kojima nas vozi Ayu, naš vozač, dotrajali su, uski i umorni od turista poput nas. Svaka, pa i najbliža destinacija koštat će te barem sat vremena. Ipak, kad god da stignemo na odredište, Ayu se okrene, široko se nasmije pa kaže – već smo stigli.
Gledam u sat pa u njegovo sretno lice: jedno od njih dvoje je u pravu.

***

PARAZITI

Neonska reklama s vrha zgrade baca rozu svjetlost na krevet.
Venice Beach, Kalifornija. Ležimo na leđima, slušamo grebanje u zidovima. – Termiti, – kažeš, pa se smijemo iako to nije tema za smijeh u drvenoj kući. Neon plavi, neon rozi, bljeskaju nam na licima.
Prevrćeš se i namještaš jastuk. Tuđi je, treba se naviknuti – Ako se ikada vratimo ovdje, – govoriš dok pokušavam zaspati – želim ponovo vidjeti ovu čudnu kuću. Želim vidjeti je li išta ostalo. Čujemo kako se niz hodnik približavaju koraci, pod škripi. Zaustavljaju se pred našim vratima. Netko povlači kvaku, zagradili smo vrata krevetom.
– Paraziti! Skvoteri šugavi – udara ramenom o vrata, krevet škripi, ne pomiče se – gubite se odavde! –
Još koja psovka i koraci se udaljavaju.
Naslonim dlan na zid. Koliko će im trebati da sve pojedu? Sigurni smo do jutra. Nakon toga ionako nitko nije siguran.

***

ŠTO SAM NAUČIO U DŽUNGLI

Počinje kapljicom na mesnatom listu i imamo minutu, ni toliko, da nađemo zaklon, no zaklona nema i brzo zamotavamo elektroniku u plastične vrećice
i trčimo
i smijemo se
i trčimo
a ne znamo kamo.
Kiša nas stiže gusta
i topla
i dižemo čela
i gledamo joj lice
i plazimo jezike
i deremo se prema vrhovima krošnji.
Na rubu sela, već mokri do kože, srećemo budista koji korača kroz lokve. Gleda nas kako trčimo kraj njega i smije se iskreno, pokaže prstom u nebo i slegne ramenima.
Monsun kaže, kao da zaokružuje uzaludnost bijega.
Monsun ponovimo, kao da smo naučili nešto novo.
To sam od njega naučio: umjesto da bježim, kažem kiša, kažem šuma, kažem tvoje ime.

_________________________________________________

IVAN JOZIĆ (1981, Zenica) živi i radi u Zagrebu.
Autor zbirke priča Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih i Šaptanje bankomatima i druge nježnosti. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji (pobjednik regionalnog natječaja Record Stories, finalist natječaja Lijepe priče Ede Budiše i MasterCard Broda kulture 20+1 najljepša priča za ljeto 2013.). Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji.
Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli i kao član žirija za nekoliko književnih nagrada. Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji, a najdraži „art gig“ su mu godine rada na FEKP-u. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine.

***

“Prvi korak: otvorite je.
Sve što vas nakon toga čeka u Šaptanju bankomatima Ivana Jozića i Vide Meić sasvim je osobito iskustvo.
Igra je lijepa i, zapravo, vrlo jednostavna: dvoje nagrađivanih autora – pisac i likovna umjetnica – stvorili su knjigu u kojoj dijalog vode formom i formatima, karakterom i temperamentom, jezikom i umjetničkim rukopisom. Svaka u nju uvrštena ilustracija i priča osnažuje sljedeću. Svaka razigrava, podbada, nasmijava, gane, vodi do drugih nježnosti.
Lirizam Jozićevih mikropriča, ljubavni i životni itinerari njegovih junaka zrcale se tajanstveno u atlasu mrlja, nizu zemljovida kojima Vida Meić naznačuje put do malih blaga posijanih u ovoj zbirci. Život je u detalju, kao da kažu. Nikad pokazati, nikada ne ispisati sve.
Okrećući leđa grandioznosti i sveobuhvatnosti, dvoje nam iznimnih umjetnika u Šaptanju bankomatima (i drugim nježnostima) daje sliku kudikamo uvjerljivijeg svijeta; fragmente o ljubavi, sreći, obitelji i umjetnosti, uz bonus fantaziju o bankomatu koji – ako mu šapnu prave riječi − dariva sretnike. Ovo je knjiga baš takvih riječi. Niska epifanija za čitatelje i putnike namjernike željne nasmijane nježnosti.” – Fraktura

BIVŠI PREMIJER (iz istoimenog ciklusa)

***
Bivši premijer zastane na Europskom trgu, osloni se na štap, zagleda se u slomljenu katedralu. To više nije moja briga, pomisli, ali ne bez žaljenja.
– Eh, kako bi ja to riješio – čuje glas do sebe. Pokraj njega stoji klaun. Kostim mu je ofucan, a cipele glomazne, gumom stegnute na petama.
– Pa kako? – pita bivši premijer.
Klaun upre prstom u vrhove katedrale i ukratko premijeru objasni statiku tornjeva, te specifičnosti gradnje kamenom građom.
– Kako znate toliko o tome? –
– Završio sam arhitekturu – kaže klaun.
– Na mladima svijet ostaje! – potapša ga vedro premijer. Klaun ga bez riječi gleda kako odlazi.

***
Bivši premijer i mladi aktivist glasno se prepiru na glavnom trgu. Aktivist je nova politička nada i odnekud izroni TV kamera, prolaznici zastajkuju, u trenu trg postaje politička arena: Aktivist je obrazovan, ali naivan idealist i premijer počinje dominirati prepirkom. Glas mu postaje očinski, on ne oponira, on mladića educira, aktivist se povlači, uz psovku se okreće i odlazi. Kamere taman krenu uzimati izjavu bivšeg premijera o temama metropole, kad stara gospođa, nakrcana vrećicama sa Dolca, ugleda premijera-susjeda pa ljutito vikne u kamere
– Šuft jedan, kaj ne plaćaš pričuvu –

***
Bivši premijer čeka u redu.

***
Bivši premijer gleda kako Tarik Filipović otvara pitanje za milijun kuna. Nabrojao je četiri imena i pita tko je pravomoćno optužen za najveću pronevjeru novca u povijesti države. Sva četiri imena su suspektna, a jedno od imena je ono bivšeg premijera. Natjecatelj se dvoumi, iskoristit će izgleda džoker zovi. Bivši premijer se naginje u fotelji, gasi televizor. U tom trenutku zazvoni telefon. Premijer digne slušalicu, – halo – čuje Tarikov glas. Premijer poklopi slušalicu. Ovo bi bio lako zarađen milijun.

***
Bivši premijer cijeli dan štuca. Ne pomaže zadržavanje daha, litre vode, začepljen nos. Ostaje mu samo jedno – da ga netko dobro uplaši. Zato okrene broj državnog tužitelja.
– halo – kaže tužitelj.
Premijer spusti slušalicu. Prošlo je.

***
Bivši premijer ljutito gleda svog psa: opet je susjedima zaklao kokoš i donio je u dvorište. To znači da premijer ponovo mora u obilazak. Obilazak znači hodati kroz selo sa psom na uzici, kucati na kapije susjeda i redom se ispričavati.
Premijerovi susjedi su zajebana sorta Zagoraca, već znaju što je po srijedi kada vide da premijer silazi sa grunta. Većini seljaka premijerov pas nikada nije zaklao kokoš, ali to i nema neke veze: načičkaju se na trjemove, namršteni i oštećeni, čekaju da premijer pokunjeno prođe kraj njihove ograde govoreći
– Oprostite, oprostite, oprostite! –

***
Bivši premijer zagledao se u slomljeno staklo izloga. Iz razbijenih trokutića gledali su ga deseci bivših premijera: muž, nerealizirani pjesnik, otac, lijevi bek, sin, stranački poslušnik, ljubavnik. Premijer se nagnuo bliže, da obuhvati sva sebe, svako svoje ja. Vidi oko ili obraz, vidi zalizak kose, a nekad ni to – samo neodređen oblik boje kože, kao početak nečega čemu tek treba dati smisao, usaditi svrhu. Stoji tako zagledan u izlog, netko u prolazu dobaci – vandali jedni, sve buju razbili! – premijer se okrene i sa stakla nestane mozaik lica, ostao je samo on, bivši premijer, koji popravi sako i nastavi postojati u Gajevoj.

_____________________________________________________________________

IVAN JOZIĆ (Zenica, 1981.) živi u Zagrebu, autor je zbirke priča Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji. Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji.
Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli, član uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče (FEKP). Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine.

SKLADAN BRAK

Nakon što je narezala luk, a netom prije sjeckanja peršina, Nina se sjetila da već neko vrijeme nije vidjela muža. Prehodala je donji kat kuće otvarajući vrata po vrata i u otvorene prostore uzvikivala “Tom, Tom.”
Isto je ponovila na katu, no muža nije našla. Zadnji je provjerila podrum, koji je Tomu služio kao alatnica, skladište i prostor za remont starih motocikala; njegov ‘hobi za mirovinu.’
Toma je našla u stolici, blijedog i ukočenog, skorene pjene oko usta.
„Bože moj, Bože moj kako se to moglo dogoditi,“ ponavljala je kasnije bolničarima i policiji „sve je bilo normalno, kao svaki drugi dan.“
Mrtvozornik joj je polako i smirenim glasom ponavljao da je prema ukočenosti tijelo u tom stanju barem četiri dana.

***

BROD

Opnu sna probija ritmično klofanje tepiha. Sanjao sam da obrađujem drvo, kao moj djed. Kada o tome mislim, zamišljam brod. Noć se po toj želji prosipa kao voda iz vjedra. Pa bacim dlanove na ostatke sna, izvlačim ga na jutarnje sunce, ponosno ti ga pokazujem, gledamo kako kroz prste curi sitna piljevina. Ustaješ, otvaraš prozor da izađe prašina:
Ionako postoje stvari koje smo zaboravili raditi na svjetlu dana, govoriš nježno. Nije bilo toliko nestvarno, prigovaram, a znam da jest.
Dvorište je u magli, uskoro će zima. Tamo se tepih od udaraca nadima kao jedro. Zvuk lupanja kasni, taman toliko da povjerujem u plovnost Save. Zatvori prozor molim te, kažem. Možda je nešto ostalo.

***

PJEŠČANI SAT

Na dalekom otoku ceste su očajne. Gledano iz zraka čine rijetku, nelogično razbacanu i isprekidanu mrežu, nedostatnu za postojeći promet. Putevi kojima nas vozi Ayu, naš vozač, dotrajali su, uski i umorni od turista poput nas.
Svaka, pa i najbliža destinacija koštat će te barem sat vremena. Ipak, kad god da stignemo na odredište, Ayu se okrene, široko se nasmije pa kaže “već smo stigli”
Gledam u sat pa u njegovo sretno lice: jedno od njih dvoje je u pravu.

_____________________________________________________________________

IVAN JOZIĆ (Zenica, 1981.) živi u Zagrebu, autor je zbirke priča Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji. Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji.
Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli, član uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče (FEKP). Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine.