*
oduzela sam ti se
ostala u udubini pod rebrima
točki između udaha i izdaha
spremila se u oblik leptira
suptilnu tamu
što svojom tišinom
obavija kožu i kosti
u meditativnim slojevima trenja
među dva gibanja
crvotočini mira
kao tunel kojim se trup
prolijeva kroz maternicu
do vode u središtu Zemlje
i upija nazad na površinu
prašnjavim lotus stopalima
tantra gurua
pretvara dalje u pelud
da cvjeta u proljeće
kao u spokoju svjesne penetracije
spajanja muškog i ženskog bića
dok sam Te gledala u Sebi
Sebe u Tebi
i Svjetlost u tvojoj kosi
što mi se prolila po trbuhu
*
u odsustvu tijela
ostaje samo osjećaj
i memorija kostiju
čujem ostatke disanja
kao bijelu buku pred san
što finim svjetlom
puni tamu sobe
uvlači mi se pod ležaj
i tu lebdim
dok slušam
kako mi izdišeš niz biće
u nekom eteričnom prostoru
elastičnom od sline
pa navlačim zavjese
da ne prođe
sve do jutra
kad prepoznajem tvoj dah
u prvim zrakama
što mi Sunce
kao prste stavlja u doručak
dok se ne sretnemo
gravitacijom disanja
prema gore
*
hoću li se sjetiti udahnuti
nakon izdaha
što ako zaboravim
kako
ako me smiraj preplavi
dok držim dah
dupinski
pod rebrima čuvam pješčanu plažu
što se uzdiže s tvojim disanjem
vrtloži u razlici temperature
pjenom od zuba
dok se smijem
samo zato jer postojiš
kao kristalna sutra u mojoj glavi
pjenuša mi život
mazi sedefom
dok sakupljam školjke
ti kao rosište
glasam se melonom
vokaliziram tjemenom
dupinski
tijelom od zrcala
dišem zamagljenim staklima
ostavljam vječno ljeto
na vjeđama
i zrnca pijeska
na policama
voljet ću te dupinski
bez ruku
___________________________________________________
IVA POZNIAK, pjesnikinja rođena 1983. u Dubrovniku. Po struci biologinja mora. Priprema svoju prvu zbirku poezije.
čovjek-časopis 