Irena Skopljak Barić – čovjek-časopis

ŠEST PJESAMA IRENE SKOPLJAK BARIĆ IZ ZBIRKE “MOJA.”, Meandar Media, Zagreb, 6/2024.

SESTRA. ZAŠTITNI FAKTOR.

Sestru skrivam u prostoru između jednog
i drugog rebra.
To je njezino mjesto.
Posuto suhim lišćem i sjenama kestena i ako
dovoljno dugo bude žmirila,
nitko je neće pronaći.
Za nju je i bolje da je skrivena.

Svijet je hladno oružje položeno na kupolu neba.
Svijet je odškrinuta konzerva na čijem se rubu
tako lako odlažu jagodice ka-ži-pr-sta,
zapešće ili zalutali pahuljasti vrat.

Govorim i guram joj glavu pod kaput
među ježeve iglice.
Tamo je sigurna
omotana bodljikavim štitom.

Samo je zrakama sunca dopušteno
promoliti nos i reći: Zdravo, sestro.
Tako si lijepa.
One su pitome, one su pristojne
i znaju se na vrijeme ukloniti.

Ako piše zaštitni faktor 20, 30, 50,
one znaju: dalje se ne smije.

Ovo je područje pod videonadzorom.

***

JA SAM TO ZNAO. SANJAREĆI. ZNAO SAM.

Tako je pisao Ted,
draga moja Sylvia,
tvoje su oči bile crne ćukove duplje
fićukale u noć
čekale jutarnju kroniku
mjesto za sastanak
priručnik za samopomoć

Znao sam
kad sam odlazio
u noći kad je odlazak
jedino i posve moguć
znao sam da ostavljam
tijelo riječ tanke tanašne prste
omotane crnim ogrtačem
umotane u crne slutnje
ušivene u rubove crnih sljepoočnica

Tebi je trebala zaštita
sestra
sloj debele masne kreme
za noćnu njegu
I noćna njega trebala je tvoju kožu
tjemenu zubnom mesu
grizla si plahte
crninu noćnih susreta
disala ritmično
ispuštala noćni zrak u prostor među perjem
na svojoj postelji

Kad sam odlazio,
pisao je Ted,
draga moja Sylvia,
nisam znao da će mrak pojesti
tvoje sjajne oči
tvoje sjajno tijelo
nisam znao da će mrak zalepršati
krilom vrane
zatvoriti se u krletku
odložiti se na posljednju policu
ustajalog kredenca

Upalit ću trideset svjećica na torti
napisao je jedne veljače
prohladna je noć i mračno je
za ime boga kakav je ovdje mrak
napisao je
pisao je
Sylvia

Pod svjetlom svijeća,
crna moja Sylvia,
bio sam siguran
lako ću
lakše ću te naći.

***

REZULTATI PRETRAŽIVANJA.

Internetsko pretraživanje Anne Sexton
Kaže da korisnici također pitaju
Is it true Anne Sexton
What happened Anne Sexton
When did Anne Sexton die
Did Anne Sexton attend college
I puno je još pitanja korisnika
O mojoj majci po zdjeli mlijeka
O mojoj sestri po zdjeli hladnih krumpira
Anne i ja sjedimo na širokoj prozorskoj dasci
Vedra je proljetna noć i svaka ima svoju sjajnu zvijezdu
Anne je stvarnija nego što može biti
Moj grijeh moj grijeh moj grijeh
Anne se dogodilo sve što je moglo i moralo
Njeno je uzglavlje oduvijek mramorno
Anne jedino još nije umrla
Vidim je u zelenilu koledža
Pod stablom kuglastog javora gricka dugačku slamku
I zadirkuje Silviju
Vidim je parkiranu u garaži
Pod kupolom limene kutije gricka dugačku cijev
Zadirkuje nas
Izaziva
Hoće da se stalno pitamo
je li Anne tako htjela ili je to tek
Obična nesreća

***

DRAGA LUCIA.

Ni u čemu nema toliko poezije
kao u dvjema najmanjim pticama
na strujnom vodu.
Kad je jedna,
ptica je užasno predvidiva
šutljiva
i tako silno sama.

Ni u čemu ne nalazim toliko poezije
kao u tim dvjema pticama
na našem prozoru.
Ptice se gnijezde.
Ptice se zadirkuju.
Nemoguće glasno cvrkuću
cvrkuću.

Ništa nije tako poetično
kao one dvije ptice
u šumarku kanadskih topola.
Možda samo
ples prve kćeri
njezin pokret olovkom
ili trepavicom.

U kćerima su erupcije zašećerenih lava
U kćerima su izgubljene i pronađene
sestre
pripremljeni kaputi za hladnije dane.

Nigdje ne nalazim toliko poezije
kao u ovim dvjema najmanjim pticama
jednoj ptici sestri
jednoj ptici kćeri.

Napiši mi, Lucia, još jedan priručnik.
Teško drugdje pronalazim toliko poezije.
Možda još samo u dvjema najmanjim pticama.

Piši mi, draga moja Lucia,
kad uzmogneš.
Reci mi, koja ti je vrsta poezije važna?
Budi skrovita, mila, i posve slobodno likuj.

***

GWENDOLYN.

Postala si moja majka
jedne nedjelje
Bila si Gwendolyn ljubavnica
predana nježnim kućnim radinostima
a onda si postala moja majka
U vremenu između šarenog pokrivača
i kolačića s čokoladnim mrvicama
ugnijezdila si mrvicu mene u prostor
između prepona
Paperje je pokrivalo moje tjeme
Slušala sam kako recitiraš
Svlačiš se
Predosjećaš primirja
Tišinu kišnog jutra
Daljinu posljednjeg noćnog vlaka
Bila si dijete i majka
majka-dijete odraslom muškarcu
Gledala sam te iz utrobe
iz početnog gledišta
Bila si predana
Bila je još jedna mazna nedjelja u nizu
Uvukla sam se u tebe
kao magla u prazan prostor
iznad jezera
Bila sam tvoja voda
Ljuljala si me
Utjeha-majka
sklupčanu u krevetu
Dok ne odu mrakovi
sjene
i jedno veliko čudovište
ispod kreveta.

***

PREOBRAZBE.

Navečer
Kad se upali svjetiljka
Znak pričanja noćnih priča
Moja kći tek počinje svoje preobrazbe
Na zidu nasuprot početnoj točki osvjetljenja
Postaje pravilna ptica
Pauk s vlastitim imenom
Puž
Još i prije vremena u kojem su se
Grci i Rimljani bavili
Otjelovljenjem zvijezda i svemira
Moja je kći na zidu spavaće sobe
Bila astronaut, rastuća gljiva
Početak svijeta
Ostavljaju li sjene otiske pa da ih
U vremenu kad kćeri napuste slikovnice
Igre sjenama
Ružičaste krevete
Osvijetlimo luminolom tamo gdje ih pamtimo
A one nam se, dakako, ponovno vrate
Preobraze
U brane od prodora posve jasne tuge

_______________________________________

IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pojedine su joj kratke priče i pjesme nagrađene, pojedine pohvaljene i objavljene u publikacijama u sklopu književnih natječaja.
Objavljivala je i u književnim časopisima, na različitim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskoga radija.
Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole.
Dosad je objavila pjesničke zbirke Neprivezani (2016), Plava mahovina (2020) i Moja. (2024) te slikovnicu Ja žir, vjeverica Vera i jedno daleko jezero (2023).

NOVA POEZIJA IRENE SKOPLJAK BARIĆ

poezija

REZULTATI PRETRAŽIVANJA.

Internetsko pretraživanje Anne Sexton
Kaže da korisnici također pitaju
Is it true Anne Sexton
What happened Anne Sexton
When did Anne Sexton die
Did Anne Sexton attend college
I puno je još pitanja korisnika
O mojoj majci po zdjeli mlijeka
O mojoj sestri po zdjeli hladnih krumpira
Anne i ja sjedimo na širokoj prozorskoj dasci
Vedra je proljetna noć i svaka ima svoju sjajnu zvijezdu
Anne je stvarnija nego što može biti
Moj grijeh moj grijeh moj grijeh
Anne se dogodilo sve što je moglo i moralo
Njeno je uzglavlje oduvijek mramorno
Anne jedino još nije umrla
Vidim je u zelenilu koledža
Pod stablom kuglastog javora gricka dugačku slamku
I zadirkuje Silviju
Vidim je parkiranu u garaži
Pod kupolom limene kutije gricka dugačku cijev
Zadirkuje nas
Izaziva
Hoće da se stalno pitamo je li Anne tako htjela ili je to tek
Obična nesreća

***

WISLAWA. SESTRA.

Kako Wislawa podnosi noći
pitam se povremeno

dok tražim položaj za stolom, pod tušem
dok polažem pramen kose na bijeli jastuk

Kakva je Wislawina noć

ona je katkad moja mama
ona je uglavnom moja sestra

Wislawa tješi, kaže, znaš da zvjezdani
prah zapravo ne svijetli
Zvijezde su uopće precijenjene,
govori umjesto uspavanke,
i dan se sasvim lijepo podnosi i bez njih

Wislawa je nježna rijeka
Dugačkim prstima
obrezuje šume mnogih riječi, vadi ih pažljivo,
češlja im korijenje
Silnim tokovima
razvrstava stotinu radosti

sadnice, trajnice, neobavezno štivo
početak i kraj

Kako Wislawa podnosi ijednu noć
sad kad je utonula u utrobu zvijezde

To su pitanja
koja sebi postavljamo

***

ADAME, SESTRO.

Otkud ti, Adame, u mojim pjesmama
o sestrama?
I može li se reći nešto
u tvoju obranu?
Knjiga je to i o noći, brate
sestro,
reći ćeš
u kojoj skupljamo kosti svih osakaćenih
svjetova.
Prigrlimo u krilo stihove.
I dugo dugo češljamo njihovu kosu.

Gdje si ti u noći, Adame?
Jesi li pokriven njezinim noćnim velom
ili svijetli tvoja glava?
Blještavi oreol.
Putokazuje, osvjetljava
knjigu
koju vrijedi pročitati

za ovog svijeta

s kojim nemamo baš ništa.

Nego, reci,
otkud ti
A
DA
ME
nisi pitao

gdje je najbliža autobusna stanica
sklonište za napuštene životinje
ima li ovdje galerija ili kazalište

gdje je, zapravo,
u ovom gradu
moguće nestati.

***

GWENDOLYN. MAJKA.

Postala si moja majka
jedne nedjelje
Bila si Gwendolyn ljubavnica
predana nježnim kućnim radinostima
a onda si postala moja majka
U vremenu između šarenog pokrivača
i kolačića s čokoladnim mrvicama
ugnijezdila si mrvicu mene u prostor
između prepona
Paperje je pokrivalo moje tjeme
Slušala sam kako recitiraš
Svlačiš se
Predosjećaš primirja
Tišinu kišnog jutra
Daljinu posljednjeg noćnog vlaka
Bila si dijete i majka
majka-dijete odraslom muškarcu
Gledala sam te iz utrobe
iz početnog gledišta
Bila si predana
Bila je još jedna mazna nedjelja u nizu
Uvukla sam se u tebe
kao magla u prazan prostor
iznad jezera
Bila sam tvoja voda
Ljuljala si me
Utjeha-majka
sklupčanu u krevetu
Dok ne odu mrakovi
sjene
i jedno veliko čudovište
ispod ružičastog kreveta

***

IRENA.

Koračam kroz sobu

gore sam
dolje sam

u kojoj smo nekad sjedile.

Nad glavama rastopljen mjesec i
jedan svileni bljesak

štit
da nas nitko ne nađe u dalekim svjetovima

štit
da nas nitko ne čuje u dubokim riječima.

Koračam kroz sobu i znam
napisat ću ti pismo
sestro Irena.
Napisat ću ti: posudi mi jednu od onih
cvjetnih haljina od svile
pođimo na najveći berlinski trg

tamo smo mnoštvo
tamo smo sve i tamo smo ništa.

Tako je, čini se, najbolje.

Bit ćemo jedna za drugu
samo to nam treba
kukuljica od svile
— malo nošena malo prozirna —
Nitko to neće uočiti
jer cvjetovi su tako postojano lijepi
tako su žuti i tako su veliki.

A kad se vratimo, napisat ću:
pođimo opet u našu strašnu sobu
zasadimo stopala u noćne papuče
ukopajmo tijela u noćne ogrtače.

Poezija je najmilija dok je obasjava samo
trag mjeseca.

Tvoj prst pokazuje posljednji stih.
Posljednji su stihovi uvijek strašan kraj
ipak
jedini izlaz
ipak
vidim
ti i dalje pišeš.

Ti pišeš.

Iako
i tako lako
nevidljiva.

_______________________________________________________

IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču. Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.

KRATKA PRIČA IRENE SKOPLJAK BARIĆ: VIŠE SE NIŠTA NE MOŽE DOGODITI

proza

Nije to bila igra, ali ja sam brojio. I opet sam poslije svake šezdesetice gledao na sat kao da će nakon toga eksplodirati. Kao da će se sve rasprsnuti i on više neće pamtiti razloge zbog kojih bi bio lud. On je bio baš lud, mama. Bojao sam se i za tebe. Ipak, tebi nikad ništa nije napravio. A što je bilo sa mnom? Ti bi me poslije svega samo utisnula u svoje krilo i njihala. Ponekad baš snažno.

– Ništa ti se ne može dogoditi, Pavliću. – govorila si. A meni se već dogodilo. Zar je moguće da nisi vidjela?

Nisam ja bio loš. Nikako nisam bio loš, zar ne? Ponekad mi se činilo da i on to zna. Ono, kad bi se nasmijao mom glupiranju po sofi. Sjećaš se? Uzeo bih kišobran koji mi je otvoren držao tijelo u ravnoteži dok sam šetao naslonjačem. I tada bi on sjeo na drugi rub da bih bio sigurniji.

– Ne treba ti kišobran, Pavel. – govorio bi. – Ja sam tu. Ništa se ne može dogoditi.

A ja bih svejedno zadržao kišobran. Imao sam osjećaj da bi on u nekom trenutku namjerno ustao, sofa bi se prevrnula, a on bi tako stajao. Samo bi stajao i gledao kakvo sam muško i koliku bol mogu podnijeti.

Uvijek sam se nadao da je umro od srama. Htio sam da je umro od nesnošljivog srama, mamice.

– Srce mu je bilo slabo. – govorila si kao da sam te ikad pitao.

Uostalom, ja sam odavno slutio da mu je srce slabo. Jer ruke su mu bile snažne. A znao sam ponešto o ravnoteži ljudskog tijela.

O njemu sam uvijek mislio kao o ljudskom tijelu. Je li to u redu, je li? Nekad kažem „tata“ ili „tatica“, ali samo kad ga ugledam negdje. I danas ga znam ugledati, mama. „Dobar dan, tata.“ govorim ako bi me slučajno čuo. „Ovdje sam, tatice!“ govorim glasnije. Ne želim da se više ljuti na mene. Inače, ne govorim „tata“. Kažem „kapetan podmornice“ ili samo „kapetan“ kad nije važno ili ako samo ispričam neku priču o njemu.

Svidjela bi ti se Katja, majko. Možda bi se i njemu svidjela. Uredna je. Da samo vidiš kako je uredna! I ima pravilne zube. E, to bi mu se svidjelo. A to je najvažnije, nije li? „Što ti je, Pavel?“ (Udarac prvi.) „Zašto ne možeš biti kao drugi?!“ (Udarac drugi.) „Što ti je što ti je što ti je?“ (Udarac udarac udarac.)

– Šta je bilo s tvojim ocem? – pita me ponekad. Pita ona i za tebe, ako stigne, jer ja stalno govorim o tebi. Lijepe stvari. I o tvojim haljinama. Dvjema-trima koje si katkad i zajedno nosila. Jednu iznad druge. Jednu ispod druge. Toliko su bile lijepe da se nisi mogla odlučiti. I o tvom nakitu govorim. Na onom zlatnom lancu moja se slika u bakinom medaljonu spuštala sve do tvojih grudi.

Ne želim joj odgovoriti o njemu. Ne želim da misli da bih i ja bio takav prema našoj djeci. Svidjela bi ti se i naša djeca. Jednog dana. Možda bi pokraj moje nosila i njihovu sliku. U tom je medaljonu za mene bio drugi život: hopsao bih po tvojim prsima, uskakao u tvoj dlan, a kad bi sjela, sjedio bih u tvom krilu. Tvoje krilo – mirisni naramak sreće!

„Da je meni s tobom kroz pasike…“ pjevam zorom svojoj Katji. Uvijek najprije dođe pospremiti moju sobu. „Svi bi znali da ćeš za me poć…“ pjevam noću svojoj Katji. Jako bi ti se svidjela Katja, mama. Uvijek najprije mene sprema za spavanje. Nekad prije spavanja Katja kaže: „Idemo malo zać u masline.“ I ona zna da ja ne mogu zaspati dok se nisam nadisao među maslinama. Još otkad si me ti mazala maslinovim uljem, ja ne mogu drukčije zaspati. „Da rane brže prođu“, govorila si kao da to zbilja pomaže. Šetamo tako po masliniku pa obiđemo cijelo dvorište, zastanemo zajedno uz ogradu i gledamo ljude. Iziđemo katkad i na cestu. Katja me primi za ruku i povede preko ceste do samog njezina spoja s morem. Stavim papuče u ravninu s rubom ceste i gledam što će more. Hoće li me liznuti po vrhu papuča ili će i dalje samo motriti?

Zatim Katja kaže: „Pogledaj ljude, Pavle. Tako ćeš znat šta tribaš radit kad si vanka.“ I ja onda gledam ljude. Hodaju po mostu, brodicama se zavlače ispod njega i nestaju. Najuzbudljiviji je za mene baš taj trenutak, to kad nestaju. Jednostavno iščeznu tko-zna-kamo, a Katja i ja ostajemo još neko vrijeme, gledamo kad će se i trag za njima povući u dubinu i konačno i on iščeznuti. „A tek da vidiš koliko je ljudi na rivi! Šetaju gori-doli, tamo-amo!“ govori Katja. „A da ih vidiš u katedrali! Ajme majko, pa slikavaju pa oće ulovit cili Radovanov portal da štagod nauče, znaš, taj ti je portal najvažniji u Trogiru. I cili svit zna portal na našoj katedrali! Ko bi reka, a? Al to ti je umjetnost, ljudi uglavnom vole umjetnost iako je nekad ne kuže. Ali nekako im je lipo to sve. Milo im bude, znaš.“ Katja najduže može govoriti kad govori o ljudima. A ja slušam i neću da ikad završi. Iako ne znam što joj znači taj portal i pola drugih stvari koje govori uopće ne razumijem, ali šutim u strahu da je nečim ne prekinem. Samo slušam i neću ništa reći. Sve se bojim da bi se Katja naglo vratila u trenutak i prekinula govoriti. Eto koliko ja volim Katju.

Po trogirskoj rivi ponekad prolazi puno ljudi. Znam to i ja, i ne samo zato što Katja tako kaže. Njoj neću reći jer se bojim da onda ne bi više govorila. Ponekad, kad me puste iz ove sobe, kad me puste iz dvorišta, prelazim cestu, prelazim most i eto me! Na rivi sam. Lijepo hodam i brojim. Koliko ljudi!

Zato ja, kad me puste, jurim ravno na rivu. Tamo se stvarno ima što brojiti. Lijepo šetam i brojim. Nije to igra, znam, ali ipak brojim. Gore-dolje, peškarija-kula, tamo-amo. Hodam uz ljude, idem iza njih, prijeđem naprijed pa stanem. I opet iza njih. Gledam ljude iako oni mene nikad ne gledaju. Sve ih jako dobro vidim. I to me plaši. Jako me plaše ljudi jer mi se čine razočaranima kao što je i on bio. To si i ti rekla za njega. „Pavliću, tata je samo razočaran.“ Rekla si jednom. I drugi i svaki put tako si rekla. „Nisi ti kriv.“ Dodala bi i duboko uzdahnula. Sjedio sam u tvom krilu i dugo dugo se ljuljao. Ti si me ljuljala i govorila: „Ništa ti nisi kriv, Pavliću.“ Zato, kad gledam ljude, znam da nisam kriv ni za njihova razočaranja i bude mi lakše.

Nisam bio kriv ni za njegova, zar ne?

Znaš, mama, možda ću s Katjom nekamo otputovati. Sve si mogu priuštiti sada. I Katji. Baš bi ti se svidjela Katja. Iz prozirne staklenke prosipa šarene tablete po stolu u mojoj sobi i mi ih onda brojimo. Ona ih baš voli brojiti sa mnom. Pa ih pijem, ona zna koliko i zato tada sama broji pa kaže dosta kad ih progutam dovoljno. Tako je, samo kaže: „Dosta.“ I ja prestanem. I kaže mi sve boje koje onda nosim u sebi. Poslije dugo mogu spavati, znaš, pa sanjam šareno. Lijepo je sanjati u bojama, mama.

Baš bi ti se svidjela Katja, znam. I ti bi tako rekla. Baš mi se sviđa Katja, tako bi rekla da je vidiš. Mislim da ćemo se odseliti. U daleke maslinike – mirisna prenoćišta.

Naslonit ću glavu u Katjino krilo i dugo dugo se njihati.

„Ne treba ti kišobran, Pavle,“ reći će Katja, „ja sam tu. Više se ništa ne može dogoditi.“

***

IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču ( https://nkv.hr/2-natjecaj-za-najbolju-gorku-pricu/ ) . Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.

Priča “Više se ništa ne može dogoditi” prvonagrađena je na natječaju Priča se (p)o gradu u Trogiru 2021.

KRATKA PRIČA IRENE SKOPLJAK BARIĆ: SVIJETLI U TMINI

proza

Svijetliš u tmini, snuješ pod štitom
Sva od straha, sva od dobrote.
(Jure Kaštelan)

Bila

– Ajmo opet onako svjetlucati! – predloži.
– Dobro, ali ti budi žarna nit, meni je dosta klasike. – uvjetujem.
Dva smo rasvjetna tijela, dvije svjetleće loptice što poskakuju po neosvijetljenom brdu iznad babine kuće u Biloj.
– Čuj, Bila! Pa ti si bila samo kad sijeva. – svako se ljeto rugam nazivu babina sela. Kao da je ono krivo što ga sunce zaobilazi i što su lokalni vinski dugoprugaši i klipani na biciklima porazbijali svu rasvjetu u mjestu. Tako kaže moja baba. I još kaže da se tako ponašaju jer ništa ne znaju i nikad neće znati.
– Meni je dosadno. – kaže sestra i mi znamo: dani sela službeno su otvoreni.
– Ajmo se nečega igrati! – uzvraćam. Ljeto zasjedne navrh brda iznad babine kuće, u krilu mu more dozrelih šljiva. Ljeto promatra i ljupko je. A zatim nadugo nadugo miriše.

Rujan

Trčanje po brdu iznad babine kuće nadopunjavamo vožnjom avionima, drndanjem u zamišljenom traktoru i mukanjem. Volimo oponašati djedovu Šarenku. Rujan je mjesec početaka. Iako još ne idemo u školu, to o njoj znamo. Mama tamo radi, a mi ostajemo kod babe i djeda.
– Uživajte dok još ne idete u školu. – mamine riječi zvuče kao prijetnja. I drugi tako govore. I vidjet ćete vi što je škola i još svašta o njoj govore pa je uživanje, pomalo zbog izazvanog straha, a ponajviše zato što nam je to normalno, i jedino čime se ljeti bavimo.

Šljive

Sazrijevanje za školu povezujemo sa sazrijevanjem šljiva u babinu voćnjaku. Ranije je voćnjak bio osvijetljen neonkama s kosina brda koje se nadvijalo nad cijelo selo, a danas se s pojavom općeg mraka s brda u babine šljive sjuri tko hoće i brsti ih nemilice. Moja baba kaže da se oni bave šljivarenjem u mutnom i da će tome kadli-tadli stati na kraj, a ja samo mislim da je problem u tome što je tim šljivama, poslovično, jako teško odoljeti.
S druge strane, sestra i ja, dvije neuhvatljive nindža-kornjače, dva neustrašiva džindasa, babine šljive krademo danju. Činimo to posve neopterećeno vadeći ih iz trbuha kuhinjske niše i spremajući u razvučene šatore od majica. Činimo to sigurno, jednim okom gledajući plijen, drugim okom gledajući nju, onu-koja-vreba, kako naslonjena laktovima na prozorsku drvenu klupu nadgleda šljivik. Mi jedine imamo priliku i jedine znamo: te šljive, te koje ona tako slavno nabere i pripremi za pekmez i rakije za ne-daj-bože, nipošto nisu spašene. Držeći pod nadzorom samo šljivik, moja baba upravo te nabrane nepovratno gubi.

Igra

Sestra se oduševljava svjetlom. Sestra se užasno boji mraka.
– Znaš li da neonkama neki plin daje boju? – kaže. A onda se podigne na nožne prste i s rukama iznad glave glumi svjetiljku.
– Kruži oko mene! – njezina je naredba jasna i ozbiljna, a ja sam u trenu leptirica i bezglavo jurim oko nje. Smijeh se uvlači u svaku poru čistog zraka oko nas pa se strmoglavljuje u podnožje brda.

Utrka

Mrak se ponajprije šulja oko kuća uz rijeku pa zastire babinu kuću, a onda se, jasno odozgo vidimo, počinje penjati prema nama. Zatvorimo oči i trudimo se svijetliti što jače.
– Ako budeš uporna, nas će zaobići. – podržava me. I ja stišćem oči, a svjetlo je oko mene, sigurna sam, sve jasnije. Sad treba pričekati, a zatim dobro ponjušiti zrak.
– Ništa ne miriše. – prekinem tišinu.
– Ni meni, mislim da smo uspjele.
– A sad, trk do dolje! – predložim. Zatvorimo oči i začas: dva smo jureća snopa svjetlosti.
Približivši se vrhuncu padine, gdje je i kamenje veće, od straha otvorim oči. Sestre nema. Nataložen, ljepljiv mrak. Možda je ispred mene, zaključim nevoljko i pojačam tempo. Naokolo odzvanjaju samo moji trčeći koraci.

Zrak

Vrisak iz podnožja prikriva zvukove mojeg kretanja. Ne mogu se zaustaviti. Još jedan vrisak, isti, a onda muklo tuljenje. Prepoznajem glas. Moja baba mrmlja u dvorištu. Već sam blizu i vidim joj obrise. Kleči pokraj konopa za sušenje rublja i plače. Djedovi žurni koraci. Sad je na jednom kraju dvorišta, sad na drugom. Djedove su ruke skrštene na leđima i guraju ga naprijed. Tamo je, amo je. Ja se zaustavljam. Svjetlo što dopire s ulaznih vrata, odaje sjenu tijela prostrta pokraj babinih zgrčenih koljena. Sad se baba podiže i napušta sestrino tijelo. Izgleda kao dotrajala fluorescentna cijev. Zamaknuta za stražnji zid kuće promatram diše li. Zrak je taman i ja samo mogu naslućivati. Pomirišem ga. Osjećam. Mrak se usmrdio od stajanja između mene i nje. Napokon, noge se same odlijepe od teške rujanske zemlje i povedu me. Probijam se kroz noćni zrak. U podnožju njezinih bržih nogu ne puštam suzu, samo duboki izdah.
– Ti budi svjetiljka. Ja ću biti leptirica. To nam pristaje. – šapnem joj ne približavajući se previše. Snažno raširim krila i kružim. Do besvijesti.

***

Priča “Svijetli u tmini” drugonagrađena je na književnom natječaju Pišem ti priču Gradske knjižnice Samobor 2013. godine

TRI PJESME IRENE SKOPLJAK BARIĆ IZ ZBIRKE “PLAVA MAHOVINA”, Hrvatsko društvo pisaca, 2020.

poezija

ČEKANJE

Nad otvorenim atlasima promatramo samo strane zemlje.
Svaka od njih ima svoju kišu.
Svaka od njih raste u visokoj travi
da bi potom uronila glavu u jedan veliki oblak.
Mekano prenoćište.
Šišmiše zamišljamo u zrelim špiljama Indonezije.
Svatko tko je ikad krenuo na jug
učinio je to posve okrenuta želudca.

Krilima okrznemo mjesečev trag u udubljenim stijenama
i tako stojimo
na kraju nedjelje
ususret zimskom jutru
u odvažnosti mladog jablana.
U svakoj stranoj zemlji ista su samo čekanja.

***

BIJELA SOBA

Naša je soba bijela sjeverna kutija.

Ujutro joj otvorimo sve poklopce
spremajući slojevitu zimsku svjetlost
kao zaštitu.

Znamo: kad opet padne snijeg,
trebat će sagraditi još jedno sklonište.

U našoj sobi sjene su ispod zidova
da se ne bojimo kad snovi ovamo ušetaju
kao da je njihovo.

***

OSTANAK

Bit će to još jedan stol u koji ćeš utisnuti svoje dlanove.
Tebi je prirodno rezbariti svaku vrstu namještaja
krilima na kojima nema ničega osim iznošenih kostiju.

Takva su krila za ostanak.
Takvi su ostanci naseljeni naslonjačem u boji slonovače
i tako predano mirišu.

Na krovu jedne crkve leži otkinuto zvono i neumorno cvili.
Prvi su padovi uvijek uokvireni u nemoć.

U jedan petak kad mrak opet bude uguran u dječje cipele
prići ćemo zvonu
i pričvrstiti ga na naslovnicu magazina o uređenju
ili ga spremiti u jedini džep na košulji,
odakle će izrasti u dvije prigušene grane trešnje
oblikujući predsoblje
i rastvorenu smočnicu
u staklenku.

_______________________________________________________________________

IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je u časopisima Poezija i Tema te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA IRENE SKOPLJAK BARIĆ “PLAVA MAHOVINA”, Hrvatsko društvo pisaca, 2020; pet pjesama

poezija

EKVADOR ZA DORUČAK

Jutros smo doručkovali tvoj šešir za šetnje.
Obavili smo to sočno,
gurali komad po komad,
mijesili jezicima
i hrskali.

Ja sam küpila sve što je tebi ispadalo iz usta,
a on se hranio obodom
pletenim
spretno
kao prsti u dodiru.

Dan je prošao bez šetnje.
Prepričavali smo susjedima sve o hranjenju šeširom.
Voda im se slijevala niz grlo
kao da im izviru zubi
i zašto nas nisu vidjeli pred vratima
na cesti
niz bubanj:
htjeli bi i oni jedan takav
za probu.

Ali šeširi se ne dijele za ručak
to svakako znamo
pa se zaključavamo
nećemo ni sunce
dok se ne dogovorimo
kojim ćemo putem

noćas
u Ekvador.

***

GOVORIŠ

Dok se jutra smrzavaju u nastajanju
pružamo podlaktice za tvoje riječi
rastežemo površinu ustajale vode
pa slažemo
jednu na drugu
drvenu sirovinu za još jednu bajku.

Tek podnožje voli cjelovite misli
pa ih tamo prosipamo iz otvorenog naramka,
a one se primiču jedna drugoj
one su začas fraza i rečenica. Vezani tekst.

Govoriš
dok se stabla urušavaju u otvorenu zemlju
kruška jabuka riječi
kao tumorne nakupine na tijelu vitkog stabla
iz kojih se na kraju cijede slatki sokovi:

nektar kratkih priča
spori ritam poezije,
a na njegovu kraju
opet početak beskrajnog romana.

***

SLOBODA

Na prijestupni sat unijeli smo Picassa u tamnu sobu.
Umjesto podloge voliš boje
zatim obuvaš cipelice okačene na posljednju stubu
i dugo pripremaš okret.
Koliko smije trajati umjetnost?

Tišina je u svakom plesu
još se samo snijeg na bakrenim žicama umije tako pritajiti
ušuškan u mahovinu
mokar od ljepote
lijep kao voda u skupljenoj šaci.

Gledamo: uzimaš sve sjeverne kiše i nosiš ih podatne
namirnice u platnenim torbama za kupnju.
Na cesti prepreke i prijelazi za sve nove skokove i uvijanja.
Kiša ne staje. Kiši.
Omotaš bršljan oko glave
jedinu zrelu pobjedu.

Gledamo: tvoji su pokreti nestvarni.
Nosimo ih uramljene
i savršene
okrugle
kao sloboda.

***

NA ILIRSKOM TRGU

Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela pticu
ili grudu snijega.

Sjednem na prvi kamen i trijebim pjesme.

Zrele su, sjajne
pucaju od radosti.
Svaki stih pod jedan zub
dok mjesec ne zasjedne na kupole.

Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela cvijeće u nečijoj kosi
ili trulo voće pod raspuklom granom.

Sjednem na kamen i listam mekanu knjigu.
Presavijem jedan list dva tri
u lijevi obraz

i desni

pa čekam

dok zvijezde ne iziđu, svaka na jedan prozor.

Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela dječje cipele
ili plavi bicikl oslonjen na zid pravilne kuće.

Sjednem na kamen i mislim:
Ništa nije tako ukusno kao topljena metafora
s mrvicama
divnih lješnjaka.

***

RAST

Na zidu naše sobe dvije fotografije.
Jedna je plava kosa razdijeljena snažnom podlakticom
i veliki bijeli kamen.
Druga je plava mahovina na šumskoj čistini.

Netko na tavanu gradi gnijezdo i svira flautu.
Do jutra će svaku grančicu utkati na pravo mjesto
i unutra položiti svoj zeleni pokrivač,
mekani sjeverni znak.

I naša je soba na sjevernoj strani. I bila je hladna
pa smo pokraj kreveta čuvali kapute,
noćne zagrljaje.

A onda su jedne nedjelje, zakukuljene u mahovinu
došle krznene krijesnice.
Šuteći otmjeno i strpljivo
poput snijega.
I bile su tople i pristale na naše dodire.
Naša je soba tada osobito narasla.
Za jednu nedjelju dosegnula je nebo i dalje.
Mjerili smo je na okvirima svih ulaznih vrata.

Naša soba raste jer je na sjeveru,
kažeš,
a zima će
pa odmotavamo snopove sjevernog pokrova
da je ugrijemo.

Oblažemo zidove
divlja stabla,

a na svakom od njih
jedna krijesnica.

_____________________________________________________________________