Nakon što je odvojio pogled od kompjuterskog ekrana, cijela soba izgubila se u magli. Skinuo je naočale i prstima jedne ruke pritisnuo kapke ispod kojih su potekle nakupljene suze. Kotrljale su se niz njegove debele obraze povremeno mijenjajući putanju zbog kožnih nabora. Takav mokri osjećaj na licu imao je kada mu dječaci iz ulice nisu dali da s njima igra nogomet. Sjetio se nakon toliko godina. Suze su navirale, gušće i brže. Rub košulje je čvrsto prianjao uz mekanu kožu vrata čineći prepreku u kojoj su nestajale. Pod prozorom se čula dječja cika.
Kada je na rubovima očnih duplji počeo osjećati bol od pritiska, spustio je ruku i posegnuo za futrolom za naočale. Podignuo je poklopac i presložio krpicu za brisanje stakala, uredno je rasprostirući od jednog do drugog ruba. Sve je odjednom postalo daleko, slova s ekrana, glasovi pred zgradom. Otpuhnuo je nekoliko mrvica s crvenog pliša, pažljivo je sklopio naočale i stavio ih u futrolu. Tako polako ju je zatvorio da se kod preklapanja poklopca uopće nije čuo klik.
Tražeći oslonac za leđa u klimavoj stolici, uzeo je daljinski upravljač i upalio televizor. U prvi mah nije mu bilo jasno što se događa na ekranu. Trebalo je vremena da oči razaznaju detalje komešanja u zelenom gustišu. Tek kada su se životinje povukle na pijesak, mogao je sa sigurnošću vidjeti kako krupna anakonda u gotovo ljubavnom zagrljaju stišće nešto manjeg krokodila. On se na kratko vrijeme umiri, taman se učini kako je prihvatio svoju sudbinu, da bi se opet počeo divlje koprcati. Uspijevao bi napraviti i nekoliko koraka, ali ona bi ga uvijek sustizala i svaki put ga grlila jače, u sve više krugova, sa sve više tijela.
Odjednom je ostao bez zraka. Disanje mu je postalo plitko i ubrzano. Dograbio je ovratnik cijelom šakom i naglim pokretom ruke oslobodio vrat. Vukao je košulju i kravatu prema dolje dok koža nije dobila dovoljno prostora, dok u grlu nije osjetio dovoljnu količinu zraka. Spustio je pogled, podbočio se rukama o stol i nastavio dahtati ujednačenim ritmom. Nije vidio kako je krokodil po zadnji put zatreperio stražnjim nogama prije nego je njegovo tijelo nestalo u čeljusti anakonde.
_______________________________________________________________________
INES GVERIĆ KORKUT (1970, Banjaluka) po struci je psihijatrica i psihoterapeutkinja. Riječi u poslu koristi kao dijagnostičko sredstvo i terapijski alat, a izvan posla za pisanje kratkih priča i pjesama. Polaznica je radionica zagrebačkog CeKaPe-a. Tekstovi su joj objavljeni u nekoliko zbornika i književnih časopisa, u Večernjem listu u sklopu natječaja Ranko Marinković te u fanzinu Revizor. Dobitnica je prve nagrade na natječaju za kratku priču URBANA metaFORA u 2018. godini (Knjižnica Vladimir Nazor, Zagreb). Na regionalnom natječaju Ulaznica dobila je treću nagradu u kategoriji kratke priče za 2019. godinu (Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanjin“, Zrenjanin).
Živi u Zagrebu, piše gdjegod stigne.
čovjek-časopis 