NEKE GLJIVE I NEKE TRAVKE
Ako ne uzimamo travke koje nisu za jelo
To ne znači da mrzimo
Travke koje nisu za jelo
Ako ne uzimamo gljive koje nisu za jelo
Koje nisu za život
Nego su nam za smrt
To ne znači da mrzimo
Gljive koje su nam za smrt
Samo zaobilazimo
Gljive koje su nam za smrt
I one bi bolje bilo
Da na sebi štogod rade
Nego što nas optužuju
Što jesmo za svoj život
I nismo
Za svoju smrt
***
ZNAM TE POLE SJEVERNI
Po moru plove mornari
I kontinenti: po istim zvijezdama
Svi u svoju luku
Stignu uvijek prvi kontinenti!
Ako se i pomakneš samo
Ti znaš da si se jugu poklonio:
Znam te pole sjeverni!
Zato si tako hladan
I nepomičan!
Brat tvoj
S onu stranu ekvatora
Na isto toliko daleko
Plače na svoj jug: zašto nije sjeverniji
I što ne rađa
Voćem sjevernim! Pa dokle to: taj plač i oholost
Ta zavist zemaljska
Polovi hladni daleki
Braćo moja rođena?
Bure nam se o glavu razbijaju a mi svoje pa svoje!
I svi snjegovi na glavu idu a mi opet svoje! I stojimo
pritom daleko
Daleko jedan od drugoga!
Tako daleko!
***
EVO SAM SE OŽENIO PALMOM JEDNOM
Ostavi slobodu izbora mi oče
Kad sve negiraš moje
Dotle čak
Da ostasmo još samo ti
Jedan gore na nebu
I ja jedan dolje na zemlji Na zemlji?
Usred zemlje oče! Jer nije sve kako ti kažeš! Nije nije oče!
Rastu divne palme na zemlji!
I one donose sunce u miraz!
I ti…
Jedna i jedinstvena
Koja snagu svoje ljubavi
Mjeriš snagom zaborava
Svega što nisi ti
Tvoja velika ljubav u središtu
Man’ se ljubavi materinske! Posluži nevjestu danas!
Evo ja sam se oženio palmom jednom!
Ona donosi sunce u miraz
I ona će hraniti korijen u zemlji!
***
TKO SE TO NIJE NASMIJEŠIO?
Pred sam smak svijeta taj
Tko se nije nasmiješio
Drugom čovjeku?
Sva su živa bića
I svi stvorovi
Pogledali jedni u druge:
Krajnji je čas!
Svi su atomi pohitali
I sve čestice jedne drugima
Već idu
Brzo: tko se to nije nasmiješio
Drugom čovjeku?
Njega ćemo žrtvovati!
***
BOŽE SVE KAKO SI REKAO
Bože sve kako si rekao
Čuvaj se čuvat ću te čuvaj se Ilija
Ne idi u karantin
Kuga je
Ni u rat
Ostari prije
Ni u pustinju
Glad je tamo
Sve sve kako sam ti rekao
Čuvaj se čuvat ću te čuvaj se Ilija
Činih
I sad je još jedanput red:
Da čuvaš me
Dok zapovijedi kršim
Jer je narod moj obolio
Jer je rat ga opustošio
I jer se u pustinji zagubio
I ja moram za njim
Moram za njim:
U rat u pustinju u karantin
***
ILIJA LADIN (pravo prezime Kozić, Stratinska kraj Banje Luke, 19. VII. 1929 – Sarajevo, 23. X. 2001). Godine 1962. završio Višu pedagošku školu, a 1976. studij romanistike na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Radio je kao učitelj i profesor francuskoga jezika u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima, najdulje u Sarajevu. Eruditski pjesnik, samosvojne poetike, objavio više pjesničkih zbirki, u kojima je zaokupljen biblijskom i antičkom tematikom, fenomenima života i prirode, zajedništvom svih živih bića (Prije tebe ničega, 1968; Od neba naovamo, 1973; Pjesme o kobili, 1975; Pjesme o pticama, 1979; Patnja je počela, 1986; Takav sam vam večeras, 1989). U zbirkama Gospodin Mo (1995) i Muzama se ispričavam (1995) izrazio je svoje iskustvo sarajevske ratne tragedije, a izbor iz njegova opusa objavljen je u knjizi Račun svodeći (1999).
čovjek-časopis 