Tag: Hrvoje Tutek

Sjediš i gledaš kroz prozor, osjećaš li me? Hodaš i kličeš s
gomilom, želiš li me? Ja sam nedovršena knjiga, puknuta vrpca
i preteška misao, ja sam režanje u mraku i šum drveća u parku,
kako ćeš se sakriti? Okreni se k zidu i piši, stisni se uz krevet
i plači dok u noći miriše pecivo, ja sam ti u ustima, moji ti prsti
klize niz vrat. Ti zatvaraš oči ja iskačem i množim se kao bakterija,
ja ti uzimam kisik, ja te pečem kao dim i oči su ti crvene,
i ne možeš me istrljati. Ja sam suzavac, pendrek i izdaja,
čime ćeš me izbrisati? Nalijevaj se rakijom i pjevaj, otruj se
nikotinom i šuti, telefoniraj, peri i struži. Raspolućeno tijelo
ponudi kao jabuku, neka se hrska i grize, neka ga jedu, neka ga
raznose, gdje ćeš završiti? Krvariš a dani se ruše kao domina,
sve ubrzava toliko da izgleda kao da usporava. Neboderi,
nepoznati i prividi ljubavi, sve ih posjećuješ, pričaš, psuješ, lažeš,
u ustima sam ti, u ustima sam ti.

A kako je mirno u snu. Jedno ljeto, jedna kuća,
azurnoplava ploha dana koji bi mogao biti četvrtak
ili bi mogao biti nedjelja. Nekoliko prijatelja, otok, lubenica
i svejedno. Korica soli na voljenim usnama i Hrvatska
koja se nikome ne gadi. Na rubu novina nacrtali smo brodić,
a kasnije ćemo čitati. Na terasi pišeš razglednicu. Prijateljica rola
pljugu, nedavno smo ručali. Posjeti nas, susjede, ima i za tebe.
S granja kapa hladovina. Grliš me iz zezancije.
Nije nam muka potrošiti novaca i kroz godinu marljivo radimo.
Gledaš me. Ljubav nas oblizuje kao uzbuđeni pas. Ovo je idila.
Nismo se još upoznali, brojat ću do tri, hajde da se otisnemo.

I što je opet ispred? Ništa. Ujutro obuješ cipele,
a vrata stana odzvone u hodniku. Dani se sastoje od tuđeg trunja.
U želucu diše strah, na jeziku pokušaj otpora. Usne se žele sjetiti.
Žalosno tvoje tijelo živi bez tebe. Gdje sam ja? Svejedno je,
ne vidiš me, ne znaš me, plutaš. Kako ćeš se usidriti? Žalosno
malo tijelo ide i ne vidi. Treba platiti režije, treba
posjetiti prijatelje, treba obići knjižare. Ništa, hvala. Kao da
napuhuješ preveliki balon koji ne puca ma koliko se trudiš,
polako se onesvješćuješ napinjući misli da izazoveš događaj.
Stvari su oduvijek izvan kontrole onih koji su u njih vjerovali.
U ustima okus kalodonta i praznog želuca. Sve blijedi, tome se još
možeš nadati. Sve se može promijeniti, to je ono što želiš željeti.
To je ono zbog čega želiš željeti.

HRVOJE TUTEK (Karlovac, 1984.), iz zbirke pjesama “Smrt i druga istraživanja”, Treći trg, 2018.