književna premijera: ZBIRKA PJESAMA HANE KUNIĆ “BOJLER KOJI NE RADI”, Sandorf, Zagreb, 5/2023; dvije pjesme

MI VIDA EN MEXICO

znaš
često stanem i razmišljam
što bi bilo da me ti glupane
nisi nagovorio da ostanem tu među ovom stokom sitnog zuba koja žica za joint pa sere i plače
i kakav bi mi bio život
da sam otišla u život
u neku pičku materinu negdje
vrlo vjerojatno u meksiko sigurno tamo gdje je toplo i daleko od svijeta
i gdje bih se možda sigurno udala
za šefa najmoćnijeg narkokartela visokog crnog markantnog
pa postala bogata lijepa sretna
i rodila bih mu puno zdravih sinova
i voljeli bismo se u dobru i zlu zauvijek sve dok jednog sunčanog dana tijekom mog rutinskog poslijepodnevnog jahanja konja našim velikim rančem ne bi došli njegovi zli protivnici opasni stavili pištolj na moju glavu
pa viknuli vamonos!
i zatvorili me u podrum u kojem bih ja čekajući da im moj suprug plati
pet milijuna i dvjesto tisuća pesosa užetom zavezana sjedila i razmišljala što bi bilo da me ti ljubavi
jesi nagovorio da ostanem tamo među onim divnim ljudima koji dijele joint pa se smiju i vole i kakav bi mi bio život
da nisam otišla u život nego nastavila živjeti pitajući se
kako bi bilo da je bilo onako kako nije bilo
i da nije bilo onako
kako je
moralo
biti

***

OMEKŠIVAČ ZA RUBLJE

Po mojim obrazima ostavlja otiske svojih prstiju i priča kako će mi pokazati što to znači biti živ na istoku i desno i gore i južno, pokazat će on meni svijeta i po svijetu ćemo ostavljati tragove uskoro, kada zaradi neku lovu od ovog kapitalističkog posla prokletog kojeg raditi mora,

jebiga, moram, kaže, nemoguće je živjeti od umjetnosti, kaže, iako, znaš, ja zapravo ne znam što to uopće znači
biti umjetnikom, prezirem tu riječ, umjetnost, nije li paradoksalno imenovati ono što je stvoreno da bi se protiv imenovanja borilo, ono što ne stane u riječiriječiriječi, proklete riječi, podnošljive su mi jedino kada poprime oblik metafore i, znaš, kaže, čitajući poeziju shvatio sam kako ljudska misao ne može biti apsolut, za razliku od glazbe koja mi je apsolutno nekoliko puta doslovno spasila život na velikim cestama velikih kontinenata gdje sam sviraosviraosvirao nakon što sam izgubio svoju prvu pravu ljubav, otišla je sa Srbinom, mater mu jebpoljubim, a volio sam ju i vodio sam ju po južnim morima toplim i, znaš, tebe ću isto odvesti tamo, kaže, na teretnom brodu koji prevozi kinesku robu u kontejnerima čvrstim na kojima ću ti divlje ljubiti te obraze nježne ploveći kroz meduze koje svijetle u mraku pa zbog njih ocean izgleda kao zvjezdano nebo koje je palo dolje,
tu,
među nas,
uz južne plaže tople na kojima ćemo nas dvoje pisati i svirati i stvarati,
saditinašetragove
saditinašetragove
saditinašetragove
koji će kasnije izrasti u vječnost,

govori spajajući jagodice svojih prstiju s jagodicama moga lica dok ja gledajući u odjeću koja se suši na sušilu razmišljam kako pod hitno moram kupiti omekšivač za rublje.

A i bojler bi trebalo popraviti.
Uskoro će zima.

_______________________________________________

HANA KUNIĆ (1994., Varaždin) magistrirala je Glumu i lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj, a 2022. godine upisala je diplomski studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Kao glumica i lutkarica surađivala je i surađuje s raznim hrvatskim kazalištima i umjetničkim organizacijama, a odnedavno u suradnje ulazi i u ulozi dramaturginje. Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela.
Voditeljica je studentske dramske grupe Kazališnog studija mladih varaždinskog hnk, a kao dramska pedagoginja djeluje i u romskom naselju Kuršanec.
Godine 2018. izdala je zbirku pjesama Rika. Poezija i kratke priče objavljivane su joj u zbornicima i na internetskim portalima. Njena prva drama Plavo i veliko emitirana je na Radiju Sova 2020. godine, a dramski tekstovi za djecu u kojima i igra uprizoreni su u Kazalištu Lutonjica Toporko (Ah, ta lektira, ne da mi mira) i u sklopu projekta Umjetničke organizacije Favela (Gospodin Glas traži spas).
Živi u Zagrebu i Varaždinu, a kad još malo naraste, živjet će na otoku.

POEZIJA HANE KUNIĆ

JE LI EINSTEIN PRATIO NOGOMET
 
dosada je dosadna
zabava je zabavna
a ljubav je elektron
koji kruži oko jezgre
i tako stvara
sliku i smisao
 
(sve što vidimo
zapravo su titraji
i sve što osjećamo
zapravo su kruženja)
 
i ako smo napravljeni od molekula
koje su sastavljene od atoma
koji imaju jezgru
koja je lopta u golu
i ako su elektroni navijači
koji divljaju na tribinama
 
pa dobro striček einstein
možeš li mi molim te objasniti
što se onda nalazi u tom prostoru
između lopte
 
i tribina?
 
(relativnost je relativna
slučajnost je slučajna
i jedna je osoba
trčeći za smislom svog života
slučajno zabila autogol
 
a u slučajnosti
ne vjerujem)
 
***
 
PIJUCKAJUĆI TRI DECI BIG BANGA
 
na satelitu na meteoru na orbitu
a posebno na barskoj stolici
kroz put prema definiranju početka
formuliranju kraja
preispitivanju beskraja
pored marsa s pogledom na boce
kroz odlučno probijanje atmosfere zamahom ruke
kao poziv konobarici da prijeđe
s tamne strane mjeseca na drugu stranu šanka
jer ponestaje nam goriva u apollu bez broja
uronjenom u protone elektrone i ječmeni slad
u misiji koja ganja ono što traje
i ne prestaje
i ne nestaje
kroz zvijezde i krigle i sazviježđa
dozvoli mi da te pitam
još dok nam nije ponestalo kisika
još dok u spremniku imamo hmelja
još dok s nama lete i riječi
nije li teško povjerovati
da itko od nas
koji sa zvjezdanim prašinama u nosevima
radioaktivnim egotripovima u gestama
crnim rupama u pogledima
smrznutim plutonima u dodirima
svjetlosnim brzinama u odustajanjima
i cjelovečernjim apokalipsama u mozgovima
ima pravo vidjeti
ima pravo čuti
ima pravo pomirisati
i hrabrosti
pronaći dotaknuti izmjeriti izračunati zaključiti
upoznati i spoznati
vječnost?
 
***
 
PUCNJAVA NA ZAPADU
 
(iz zbirke pjesama “Rika”)
 
ovdje u zemlji
za koju se tako pogrešno kaže
da ju je kolumbo
otkrio,
ovdje
gdje su ljudi s pištoljima
prozvali ljude bez pištolja
Divljacima,
ovdje gdje su ubili Šume
i zagradili Nebo neboderima,
ovdje u new yorku
ja otkrivam amerike
i napokon shvaćam
zašto smo se nas dvoje za one maškare maskirali
u kauboja i Indijanku
 
u starbucksu na 33. ulici
Vuk sjedi za stolom preko puta mene
i gleda me ravno u oči
bježi,
govori mi,
stisnuo je okidač,
bježi prije nego što njegov metak
razdere Kisik
u tvojim plućima
 
***
 
POTRES MOZGA
 
ja ne vidim u čemu je problem što mi se danas da a sutra ne da diviti se nečijoj sposobnosti da pusti korijenje i općenito što jesam pa nisam hoću pa neću plivam pa tonem u živo blato ali eto i dalje živim ne shvaćajući zašto baš mora biti nekako a ne svakako jer nije li uvijek barem malo potpuno suprotno od onoga kako se čini da jest i kakvo je moglo biti kada sam htjela biti tamo a ostala tu s nekim ali bez sebe pa shvatila da zapravo sebe želim bacati u more a ne nositi tacne i jahati krave a ne slušati bas glasove koji pjevaju o visinama padajući s krovova kuća koje nekad jesu a često nisu dom u kojem netko jede netko jebe netko usisava prašinu koja se prebrzo stvori ponovo ispod kreveta na kojem netko plače jer ja još uvijek nisam tamo nego svugdje drugdje gdje i dalje ne shvaćam zašto sam ikad ikom dozvolila da me uspije uvjeriti kako je ozbiljan problem što putem ne urezujem oznake u debla što za svojim koracima ne bacam mrvice kruha i što mi kosa ne raste iz korijenja nego iz potresa mozga
 
***
 
OBAVITI PRIJE EKSPLOZIJE
 
Neke stvari pristati prodati
da bi se mogle kupiti neke druge.
Prestati pokušavati rastegnuti tkanine
koje u sebi nemaju elastina.
Kupiti stvari koje mirišu na more
(metalne tanjure i smokve).
Kada postane oblačno,
pojesti nešto žuto.
Naučiti razliku između
prave gladi i pms-a
(ali svejedno uvijek jesti).
Naučiti razliku između
refleksije ulične lampe
i sjaja u nečijem oku
koji odražava unutarnje svjetlo.
Više komunicirati očima.
(Neki pogledi ostaju na koži
dulje od tetovaža.)
Obraze zalijevati suncem
da naraste puno pjegica.
Bitna mjesta na karti označiti točkicama
pa ih spajati na razne načine
(prstima, kemijskom, autom, mislima).
Stati na pješačkom prijelazu
i pustiti vječnost da prođe.
Nastaviti voziti dalje.
Naučiti čekati sutra,
prestati tražiti utočište u sutra
i prestati trpati u danas
stvari kojima je mjesto u sutra.
Sutra ne postoji.
Otići živjeti na otok danas.
Ako ne želiš da te pregazi brod,
ne plivati iza bova.
Ako želiš vidjeti dupine,
plivati iza bova.
Donijeti odluku
i prihvatiti njene posljedice.
Nakon akcije biti spreman za reakciju.
Naučiti dobro svirati bubnjeve.
 
Jednoga dana,
kada taj ritam kulminira,
svijet će eksplodirati,
ali zbog tanjura koji donosi sreću
jedan brod bit će spašen.
 
_______________________________________________________________________________
 
HANA KUNIĆ (Varaždin, 1994.) glumu i lutkarstvo magistrirala je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a kao Erasmus student studirala je glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Kao slobodna umjetnica radi pretežno na kazališnim, ali i na filmskim i radijskim projektima. Objavila je zbirku poezije Rika. Živi u Zagrebu, a u prošlom životu bila je Indijanka.