Tag: Hadžera Duharkić

JESAM LI SADA BOLJA?

Brat bi obično dolazio kući kasno popodne. Sestra bi se, čuvši njegove gorostasne korake, povukla u neki ćošak pokušavajući se potpuno stopiti, postati jedno s tim prašnjavim mjestom, nadajući se da ju brat neće primijetiti. No, tako skrivenu ili ne, našao bi neki način da ju primijeti. Našao bi neki neopran sud, prašnjavu policu ili neukusan zalogaj. Tada bi se te sitnice pretvorile u nešto od iznimnog značaja. Ušao je tako, po običaju, u kuhinju, naglim pokretima povukao stolicu i sjeo. Počeo je proždirati hranu ni ne gledajući šta jede. Sestra ga je odnekle gledala s dozom straha. No, uživala je u tome. Jeo bi njenu hranu, onu koju je ona spremala svojim rukama svaki dan otkad je majka otišla. Uživala je gledajući ga kako halapljivo guta njeno djelo. Utolila bi glad čovjeku kojem je neizmjerno dužna. Čovjeku bez kojeg bi do sad vjerovatno umrla ili završila ko zna kako. Nema on pojma koliko mu je zahvalna na tome. A kako bi i imao pojma.
Solnica spade sa stola. Sitna zrnca soli se prosuše po podu. Opet ju je primijetio. Oboje su znali šta slijedi. Brat udari stisnutom pesnicom po stolu i ustade. Sporim i zastrašujućim korakom dovuče se do dnevne sobe. Sklupčala se. Udari je nogom u rebra i krene prema vratima. Za nekoliko trenutaka u mutnoj slici dnevne sobe iščezao je brat. Istopio se i ispario, nije vidjela kuda. Možda je zalupio vratima, nije bila sigurna. Nije ga čula od silnog jecanja. Da je bar bolje posolila hranu.
Osta tako, dugo plačući na podu. Kad bi se okrenula, vidjela bi brata, stisnute pesnice i crvenog lica. Pojavio bi se niotkuda i opet bi ju udario, zato je nepomično ležala ne usudeći se pogledati za njim. Onda se sjeti kako bi, kad se vrati, mogao vidjeti onu prosutu sol koju se nije udostojila pokupiti. Brzo se prene i počisti nered. Bilo je kasno popodne, nebo je već počelo poprimati rumenu boju. Vrijeme kada brat, nakon što dođe s posla, obično zaspi. S prozora se vidjela ulica na kojoj bi se našao pokoji čovjek. On bi trebao biti jedan od njih, trebao bi doći kući i nastaviti s tom rutinom. Sestra sjede pored prozora. Čekala je da dođe. Zna se on brinuti za sebe, neće mu ništa biti, ali šta li će biti s njom ako se ne pojavi. Nikad se ne zadržava tako dugo. Ostavši tako sjedeći pored prozora, nije ni primijetila da je umorna. Uskoro zaspi, vjerovatno u suzama.
U neko doba noći grubo se otvoriše vrata. Zatekao je sestru kako spava na istom mjestu. Šta će, zaboga, tu, u sred noći? Sjeti se kako nije dovršio sa jelom, ali trpeza je prazna. Opet mu krv proključa, opet stisnu šaku i krenu prema sestri. Taman da ju udari, zaustavi se pokraj njenog sitnog tijela. Ovo je prvi put da ju je pogledao u dugo vremena. Izrasla je u lijepu djevojku. Stavlja njenu šaku na svoj dlan i nježno ju primiče ustima. Lijepo miriše. Zakrči mu prazan stomak i u njega se opet vrati onaj bijes. Odgrize palac. Neki je čudan osjećaj u njegovim ustima, neki nježan, slatkast okus. Proguta ga, no još nije utalio glad. Lomi prste jedan po jedan, otkida ih i guta. Suviše su mršavi. Otkida ruke, jednu pa drugu. Zašto se ne opire, zar još spava? Ubrzo pored njega ostadoše košćice. Ono sigurno nije bila njegova sestra. Nakon što je utolio glad, otiđe do sobe. Prije nego što zaspi, začuje tihi glasić koji ga podsjeća na nekoga, na neki glas kojeg odavno nije čuo: “Jesam li sada bolja?” Učinilo mu se. Okrene se na drugu stranu i utone u san.

                                                                      ***

HADŽERA DUHARKIĆ rođena je 2003. godine u Sarajevu. Maturantica je Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Piše prozu, a ponekad i poeziju. Njezine kratke priče i pjesme su objavljene u zbornicima poezije i proze, uključujući “Rukopisi 42” i “Rukopisi 44” Doma omladine Pančevo te “Carpe diem” Teatra Fedra Bugojno.

SANJA

– Nemaju ni oči, ni mozgove. Glave su im praktično šuplje.

– Pa kako onda vide kuda hodaju?

– Privlači ih miris mozgova. A kad ti ga pojedu, i ti se pretvoriš u zombija.

Te subote ukazala nam se sjajna prilika – Sanjini roditelji otišli su u goste kod komšija – i to baš kada su puštali film koji nam obično nije bio dozvoljen. Uspjela sam izdržati petnaestak minuta prije nego sam se dovoljno isprepadala da sam vrišteći otrčala kući. Te noći nisam mogla spavati te sam, kako bi mi dozvolila da spavam u njenom krevetu, sve ispričala mami. Sutradan me je Sanja nazvala plačkom i blebetušom i rekla mi je da ju je mama istukla zbog mene. Bilo mi je žao. Pomirile smo se u ponedjeljak – ništa nije bilo vrijedno tolike žrtve da same pješačimo do škole.

U ljeto iste godine sam prvi put primijetila da smo se nas dvije počele udaljavati. I njeni i moji roditelji su stalno pričali nešto u vezi Hrvatske šta ja nisam mogla razumjeti. Sanja je bila starija dvije godine od mene i očito je to bolje razumijevala od mene. Kad god bi se neko dotakao te teme, ona bi izašla iz prostorije. Nekoliko puta sam ju vidjela da plače. Primijetila sam da je to pokušavala sakriti pa ju obično nisam ništa ispitivala. Vremenom se sve više zaključavala u sobu i sve sam ju češće viđala kako skriva suze. Sjećam se našeg posljednjeg razgovora.

– Tata kaže da ovo neće izaći na dobro – rekla mi je – kaže da je našao način da odemo u Austriju. Sutra krećemo. Mama mi je rekla da ću ti slobodno moći pisati. Donijela sam ti i sliku.

I ja sam joj dala svoju – jedinu fotografiju sebe koju sam imala – onu sa školskog fotografiranja na početku prvog razreda. Kada je otišla, pitala sam mamu zašto idu. Rekla mi je da je Sanja Srpkinja i da njezin tata ne može gledati neke stvari. Znala sam da je ona Srpkinja – svog babu je uvijek je zvala tata – ali nisam znala kakve to ima veze i sa čim.

Iz jednog okvira kojeg sam dobila za rođendan izvadila sam pjesmicu ispod koje mi je učiteljica napisala veliko “Bravo!” i stavila Sanjinu fotografiju. Okvir je stajao na mom radnom stolu, odmah pored kasice na koju sam nalijepila “Za posjetu Sanji”. Od tada sam svaki dan pisala u dnevnik stvari koje sam planirala napisati Sanji kada saznam njenu adresu. Prošlo je nekoliko mjeseci i već je bila zima kada sam od nje dobila pismo.

Odgovor sam pisala cijeli mjesec – pokušavala sam skupiti sva iskustva iz dnevnika na jedno mjesto. Kada je pismo bilo konačno gotovo, babo ga je odnio u poštu. Od Sanje mi više nikada nije stiglo ništa. Mama je rekla da su i njoj tetkina pisma prestala stizati.

Kako su dani prolazili, mama je bila sve nervoznija. Gotovo uvijek je šutjela, a ponekad sam iz njene sobe mogla čuti jecaje. Babo obično nije bio sa nama.

Postajalo mi je sve dosadnije. Bilo mi je sve zabranjeno – igrati se vani, šuškati igračkama unutra, a kad god bih nešto rekla, mama bi odbrusila sa “ššš”. Nisam smjela ni provirivati kroz zavjese. Mama je rekla da je to zato što bi me ljudi koji sliče zombijima iz filma mogli vidjeti. To mi je stalno govorila.

Jednog jutra kada sam otišla do stola na kojem je stajao okvir i dnevnik gdje sam zapisivala sve što sam namjeravala reći Sanji, mama je povikala da je vidjela jednog u blizini. Nisam mogla izdržati – provirila sam kroz prozor. Bilo ih je ko zna koliko. Jezivi zombiji šupljih lubanja gegali su se svuda. Mama je buljila u Sanjinu fotografiju.

– Jebem ti četnikušu! Nije nju briga za tebe! Pogledaj kroz prozor, vidi! Eto, takva ti je Sanjica!

Razbila je okvir i pocijepala fotografiju. Noć sam provela u suzama i strahu. Bojala sam se da ću vidjeti Sanju među onim zombijima vani.

***

HADŽERA DUHARKIĆ rođena je 2003. godine u Sarajevu. Maturantica je Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Piše prozu, a ponekad i poeziju. Njezine kratke priče i pjesme su objavljene u zbornicima poezije i proze, uključujući “Rukopisi 42” i “Rukopisi 44” Doma omladine Pančevo te “Carpe diem” Teatra Fedra Bugojno.

KRAVA

,,Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj (Zemlji) nered činiti i krv proljevati?”- Kur’an

Mrak. Najljepše je ovako. Samo se čuje još pokoji glas koji niko neće poslušati. Niko se neće okrenuti da bi vidio šta taj glas znači. Glas koji udiše bol čekajući da završi. No ipak je bolje ovako, bez svjetlosti. Bolje je ne gledati vlastite rane, tako ih se lakše podnese.
Škripanje vrata. Ne pomijeram se, krv mi je sleđena. Sitni stručak svjetlosti pretvara se u plamen koji mi muti pogled. Njegovi koraci se primiču. Drhtim – ako pođem, znam da nema povratka. Čuju se lanci, vrisak, uzaludni vapaji upomoć, uzaludno otimanje. Na trenutak osjećam olakšanje. Još ću udisati zrak. Još ću gutati ustajalu vodu i osjećati miris suhe trave. Opet se čuju lanci. Ovoga puta zvuk se prekide udarcem o krhko, izmučeno tijelo. Još jedan vrisak. Opire se, no ipak ga odvedoše. Čekam da zatvore vrata, da me opet zapahne osjećaj spokoja znajući da postoji nada. No svjetlost još dopire, bol mi još prožima oči. Čuju se riječi, jezik kojeg ne mogu razumjeti. Strah mi struji kroz kosti. Bol u vratu. Lanci opet škripe, ovoga puta glasnije. Ovoga puta ih osjećam na sebi. Opirem se, no jači su od mene. Stežu mi gušu, teško dišem. Vuku me negdje na svjetlo. Oči me peku. Zatvaram ih. Pratim put kojim me vode. Sve što idemo dalje, sve me više vuku. Vrat mi stežu sve jače. Bol postaje nepodnošljiv, jedva dišem. Boreći se za zrak otvaram oči. Mnogo nas je – više nego što sam slutila. Stoje na traci polahko se pomijerajući naprijed. Ne vidim gdje se traka završava. Osjećam isti onaj miris kao kad su me odvojili od uprave. No tada sam mogla čuti slabašni vrisak mladunčeta kojeg više nikada neću vidjeti. Gusta, ljepljiva tečnost još je topla na podu. Krv, miris krvi. Bojim se boli. Krv donosi bol.
Dovode me do uskog prolaza i stajem na traku. Tlo ispod mene se pomijera. Vrisci. Tek što nas postade manje, guraju me i dovode još. Tlo me vuče prema kraju kojeg ne vidim. Osjećam strah onih oko mene, a još veći u mojim kostima. Tresem se – kraj je blizu. Oči mi se vlaže, nježne kapljice mi se slijevaju niz lice. Kapi vode kakve još nikada nisam osjetila. Hvataju me za glavu i postavljaju vrat na hladnu plohu. Čujem škripanje iznad mene, no ne mogu se okrenuti. Osjećam snažnu bol u gornjem dijelu vrata. Za trenutak mi bol prožima cijeli vrat i postaje nepodnošljiv. Ne dišem. Ispred mene svjetlo, ali ne ono što prži oči i tjera ih da se sklope. Nežno, blago svjetlo kakvo do sada još nisam vidjela. A malo sam svjetlosti vidjela.

HADŽERA DUHARKIĆ (2003, Kiseljak, BiH)

promocija Rukopisa 43 održat će se u Pančevu 11. i 12.9.2020. https://www.facebook.com/events/650330549215666/