Tag: Grozdana Poljak

Svaki radnik bi me dočekao istim pitanjem: “Ko je tebe rodio, lipoto?“ prilikom dolaska po alat koji se nalazio iza mojih leđa.

“Ja sam tatina”, odgovarala sam s strpljenjem, nepromijenjenim riječima, sramežljivo sjedeći na stražnjem dijelu kamiončića na kojem su prevozili šljunak za nasipanje cesta po otoku.

“Da, tatina!”, smijeh se prosipao između zvukova strojeva i nabijanja šljunka. Prekriveni oblakom sitnih čestica i natopljeni znojem, radnici su štitili svoje glave od vrućih sunčevih zraka šiltericama koje su nosile oznaku poduzeća u kojem su radili. Promatrala sam njihovu užurbanost do određenog stadija, a kako su odmicali dalje, moj interes je jenjavao. Žvačući dio sendviča, lupkala sam nogama po vozilu, i čekala da se sve već jednom završi.

Nakon vožnje koja je isprekidano prolazila, udisanja zraka natopljenog prašinom i otiranja vlažnih ruku, ubrzali smo ritam. Odvezli smo se po vrećicu rogača, pokušavajući dosegnuti izgubljeno vrijeme.

Rogači su bili neizostavni dio obroka, zamjena za slatko ili kolače koji su ionako rijetko bili na trpezi.

Dan je ubrzano odmicao, kao i mi. Pejzaž se razlijevao na staklu, more je nestajalo u daljini, a pjesma cvrčaka se gubila među kamenčićima ispod kotača.

Na povišenom dijelu imanja, kućica u zagrljaju par trsova vinove loze pružala nam je daleki pogled na nekoliko starih maslinika. Ugodni vjetrić njihao je prostrti stolnjak s uzorkom trešnje.

Sjedeći vani uz čašu soka, jedva sam se suzdržavala da ne povičem “ajmo već jednom ća”, slušajući beskonačne jadikovke dosadnih priča.

Nisam mogla smiriti noge, pa sam udarajući u nogare stola i samu sebe iritirala. Međutim, to nije ometalo domaćine da još s većim žarom nastave:

“Iz mista su judi uvik hodili ća, zošto svit grie iz mista? Školovanje, posol, iz vega ili nega rozloga odlučili skupiti kufere. Naši nounoti su bili težoki, imali su jednostavan život. Kad rodiš naporno, ko času oni rodili, onda i živeš jedon, možda ne lagan, ali iskren život. A če lipje od tega? Diguod i ne primijetiš koliko su lipi bili dobri stori doni dokli ne pasodu. Jo mislin da je već dovoljno vrimena pasalo, triboš imat niki plon, a čaćeš. “

Nakon što su secirali svaki detalj lokalnih priča nekoliko puta, počeli su pokazivati interes za mene.

“Vo lito ostani s nama, nimamo dice, ni fameje, sve ćemo ti ostavit.”

Protegnula sam ruke prema tatinim nogama, potežući ga za nogavice. Nimalo nisam željela ostati s tim starijim ljudima, koji su vjerojatno bili mlađi od mene sada.

“Juhuuu!”, uzviknula sam, kad smo napokon ponovno sjeli u auto. Najradije bih, kao indijanci iz western stripa, poslala dimni signal s tog brijega: “Mi smo krenuli. Puf (jedan kratki oblačić) i Za-gor-te-nay već bi bio spreman na jednom drvetu u dubini Darkwooda.“

Kasno smo stigli do imanja u središtu mjesta.

Unatoč još uvijek nesnosnoj vrućini, ispod svodova samostana širila se svježina, ne narušavajući mir i tišinu.

Otac me je pogladio po glavi i rekao: “Vidimo se, Elizabeta.” E na kraju izgovora se rastegnulo kao i dan koji je bio na izmaku.

Ugurao mi je u ruke morskog konjića i još jednom mahnuo svima. Stajala sam između časnih sestara zatvorenih šaka.

Ranim jutrom, dok su se prve zrake svjetlosti izvlačile iz mraka, teta je češljala kosu sjedeći na krevetu do mog. Pospanim pogledom, raščupanih pramenova od okretanja, pratila sam njene pokrete. Uhvatila bi moj pogled i smijala se kao da padaju kišne kapi zvončića, a onda bi se ti zvončići razbili o zidove i rasuli poput sočne lubenice.

“I časne sestre imaju kosu “, rekla je, skrivajući debeli sloj ispod redovničkog vela.

Još topla od sna, obavijala sam joj ruke oko vrata.

Dok su one tiho izgovarale molitve u maloj kapelici do samostana, visoka vrata cvilila su u ritmu pucketanja starog drvenog poda pod mojim sitnim stopalima. U polumračnoj sobi naguravala sam tanke, sitne latice hostija u usta. Birala sam one nepravilnih oblika ili ostatke od rezanja. Topile su se kao pahulje snijega, bez ikakva okusa. Samo bih cmoknula jezikom, i nestajale bi u dubini ždrijela.

“Eta ga vraže”, bunila bi se časna koja je tog dana brinula o meni. Moje opetovane vratolomije – preskakanje, valjanje i puzanja po oblim stepenicama Gospe od Karmela – zadavale su joj brige, iako se nije ljutila. Nakon završetka mise, vodila bi me u kamene kuće gdje bismo čistile prašinu sa školjaka nanizanih u lančiće. Klokotale su i zvonile poput laganih valova vjetra s mora.

Hodajući ulicama mjesta, pričala mi je zanimljive priče, sasvim drugačije od priča onih staraca kod kojih smo bili tata i ja.

Kad bismo se umorile od vrućine i hodanja, zaposjele bismo mali traktor, kojim su se služile za poslove na imanju. Oko nas, širom raširenih krila, trčale su kokoši uplašene od štektanja stroja. Djeca iz obližnje kuće gledala su nas s zavišću.

Ponekad, koračajući prema blagavaonici, susretala sam sijede ljude izgubljenih pogleda – neki u kolicima, a drugi već umorni od života čekajući obrok u svojim sobama. Miris jela iz blagovaonice dopirao je i do najudaljenije sobe. Prostorija je bila prostrana, s dugim drvenim stolom smještenim u sredini. Police na zidovima krasile su tegle začinskog bilja i nešto pribora za jelo okačenog na kukice.

Ljeto bi bilo savršeno da tog popodneva nije bila na meniju manistra.

Farfalle, možda mafalde, začinjene umakom i školjkama.

Na verandi, nakon svakog obroka, odvijalo se neobično, gotovo kazališno, božanstveno druženje.

U sjenci, zavaljene u naslone stolica, slušale su bujice riječi koje su izvirale iz mene, ubacujući se između njih šalama. Ponekad nam se pridružio i župnik, no nisam ga smatrala zanimljivim; jednostavno je bio osoba koja voli lagodan život, ispijajući vino na oltaru i uživajući u plodovima njihova rada.

Tog popodneva, prije nego što je otac stigao, mlada časna me je razveseljavala škakljanjem, trbuh me bolio od previše smijeha. Klizeći sa stolice do poda, uvijala sam se kao riba na dnu kaića. Hvatala me za ruke i vrtjela kao da sam na ringišpilu, i moj svijet je eksplodirao, rastegnuo se, lomio pod nogama, uvinuta pašta prijetila je da izleti iz tijela.

“Ajme, bila je ka sir, pusti je sada. Duša će joj isplivati vanka”, upozoravale su je ostale podižući se iz naslonjača.

Savinuta tjestenina mi je dolazila do grla i vraćala se natrag, praveći sićušne tamne grudice u glavi.

Mučnina me gušila poput mračne sjene, bljedilo je odvajalo od stvarnosti, a slabost je prožimala svaki dio mog bića. Znoj je klizio niz tijelo, stvarajući hladne kapi na koži. Osjećaj propadanja vukao me prema bezdanu, kao da tonem u tminu iz koje nema povratka. Svaka misao o netom pojedenoj hrani izazivala je gađenje, a mučnina se vraćala s još snažnijom silom, kao val koji nemilosrdno ruši obalu.

Moje posljednje sjećanje, tamna točka na kraju ljeta.

U sobu, svjetlost prodire kroz gusto zatvorene škure, stvarajući titrave sjene koje se umnožavaju i rasprostiru po plafonu i zidovima.

Pratim ih dok se polako budim i dugo ostajem u krevetu.

Budućnost još nije stigla: Elizabeta nije ostala nijema i zauvijek okačena ispod njegovih sklopljenih kapaka bez snova. Morski konjić nije postao pepeo u dubini našeg doma.

Moja soba je tiha oda reda i urednosti.

U njoj se osjećam dobro, bez crnila ili gustih sjena koje bi me povlačila prema dnu. Misli su mi uredne, posložene poput zraka svjetlosti na bjelini lancuna. Miris iz blagovaonice poziva me na marendanje, molitva je već odavno završena.

Veselim se ponovnom proživljavanju događaja iz mojih otočkih boravaka, iako me još i danas uhvati mučnina pri pomisli na paštu leptirastih oblika. Mozak je trajno pohranio simbiozu manistre i školjaka.

__________________________________________

GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.

NURIJA

Jednog ljeta, dok se vršilo žito na guvnima, a sunce peklo i žarilo do ispod kože, mama je spomenula da će nam u kratku posjetu doći neki rođaci iz Siska.
Nurija je došao sa mamom i ostao cijeli dan. Ganjali smo konje u vrši i bacali se po ovršenoj slami.
Bio je nešto viši i svjetliji od mene, s bademastim očima. Nismo razumjeli te naše rodbinske veze.
Stare žene po selu su govorile: “Preudala se, ošla za nekog muslimana, đava će ga lipi znat.”
“Mogla bi se dica češće zajedno igrat”, pozdravljale su se na rastanku, mama i teta.
Nurija me poljubio u obraz negdje u predvečerje.
Nikad ga više nisam vidjela.

***

ŠIMA JURINA

Svaka žena u selu je, pored svoga, imala i muževo ime da se zna čija je.
Skraćivali su ga da je lakše izgovarati.
Tako je Šima Jurina bila Jurinca.
Jurinci je pored pojate rasla kruška, sočna i rodna.
Ubrala bi mi djeca koju da je ona dala.
“Evo vam maštalo i četka, pa oribajte pod ako hoćete krušaka.”
A drveni pod nije bilo lako ribati.
Sva prljavština se sabirala u utore između dasaka.
Znojni i prljavi, klečeći smo proveli i po pola dana.
Jurinca bi u traveži donijela kruške tek kad je ribanje bilo gotovo.
U pojati na sijenu, jeli smo ih neopranim rukama.

***

MILAN

Kad je Milan obolio od raka, imao je ne više od osamnaest godina.
Njegovi su se, zajedno s njim, sa sela preselili u grad kako bi bili bliže doktorima.
Jednom prilikom, mama me odvela u posjetu jer su naše majke bile najbolje prijateljice.
Ležao je u krevetu, tih i nasmiješen, sa otvorenim ranama na leđima.
Milana su ubrzo vratili na selo, u sanduku okruženog bijelim ružama.
Ispred kuće su se okupili redovi učenika, sve se bjelilo na njima.
Ljudi su pričali da nikad nisu vidjeli ljepšeg sprovoda.
U meni su ostali urezani prizori krvavih ručnika.

***

POGLED IZ SOBE 135

“Operacija je protekla u savršenom redu i nema razloga da još osjećate bol”, reče gledajući u ekran ispred sebe.
Pitanja koja je postavio netom prije toga bila su kratka i nisu tražila pojašnjenja. Čekam da prestane sa tipkanjem i da barem na trenutak pogleda prema meni.
U sobi sa bijelim stropovima i zidovima, prazninu šutke ispunim naslovnicama slučajeva sa nesretnim završecima:
“Ostavili mu gazu u koljenu nakon operacije, pa ostao bez noge.”,
“Nakon nekoliko sati rada na mozgu liječnici shvatili da kopaju po krivom pacijentu.”
Samo sekundu mi se zakače na trepavice.
Jeff Winston je svoje probleme pokušao riješiti putujući kroz vrijeme.
Sjedim na stolici i slušam zvuk tipkovnice.
U krilu mi krpena lutka koju mi je izradila mama dok je još bila živa.
Kroz stisnute šake raspe se u borove iglice.
Vrijeme je neumoljivo.
Tijelo mi se nagonski savije u položaj za sprint, uspinjem se na prste, kao da ću time postići veće ubrzanje.
Samo da me ne natjera na odlazak naglim ustajanjem i krene prema vratima žurnim koracima.
Tek onda neću ništa doznati.
“Znači, nije normalno da me još uvijek boli?”, samo upitam.
“Nije normalno. Trebalo bi vremenom prestati.”
“Jeste sigurni?”, izgovorenu rečenicu bi si najradije ponovo ugurala u usta.
“U ništa nisam siguran. Nisam siguran niti da će te živi doći doma.”
Izraz moga lica (možda ipak u meni čuči tračak praznovjerja) natjera ga da se opravda i doda: “Nisam siguran ni da ću ja živ doći doma.”
Kao da je manje jezivo ako obadvoje ne dođemo živi doma.
Promatram ga dok čita ili ispravlja tekst koji je upravo napisao.
“Smijete se saginjati, voziti bicikl, voziti auto” još doda u žurbi.
Klimnem glavom u znak da sam razumjela. Pošteda. Ponoviti ciklus terapija, piše na papiru.
Sestra mi na odlasku uputi samilostan pogled i reče: “Biće bolje.” To mi je rekla i kod prvog ciklusa.
Dok se spuštam razrovanom cestom do glavnog ulaza na glas izgovorim frazu “biće bolje”. Zvuči šuplje, ali bilo je i lošije.
Svratim do pekare i kupim kroasan od čokolade.
Prije nekoliko tjedana, baš pred polazak na rehabilitaciju, negdje sam pročitala izjavu: “Ne možeš se izliječiti u istoj sredini u kojoj si se i razbolio.” Iako izravno nije povezana sa mojom situacijom, toliko me obuzela da sam je uzela kao ključnu istinu u mom oporavku. Prilijepila se za nju kao muha na paukovu mrežu.
“Kad bih mogla vizualizirati tijelo unutar svoga uma, pa mislima odstraniti višak, zamijeniti oštećene stanice, poboljšati protok krvi, namjestiti skliznule koščice, i ubiti bol stiskajući šake, ne bih nikud trebala ići.”
“Fantaziraš”, kroz smijeh su prokomentirale moju izjavu u prostoriji punoj papira i ekrana, među zvonjavom telefona. U glavi mi kljucalo od svega toga, kao zvuk iz starog printera koji proizvode igle dok udaraju po papiru stvarajući znakove. “Ma, biće ti super tamo”, rekoše. Kao da idem na ljetovanje u Španjolsku, ili da ću se kojim čudom probuditi u novom tijelu.
No, ponekad i promjena donosi nešto potpuno neočekivano.
Već na prvi pogled mi se dopadne soba što gleda na vanjski dio hotelskog bara. Uredno pokošenu travu, cvijetnjak i šumsku stazu.
Ono što me posebno veseli što ću u njoj biti sama. Moći ću pušiti bez prigovara i suvišnih komentara, držati otvorena vrata od kupaonice da me ne guši para od tuširanja. I na kraju, moći ću gola odšetati do kreveta. Oblačenje na stojeći još nisam savladala. Dobro da je ljeto, jer obuvanje čarapa je prava noćna mora.
Za čudo, i krevet je udoban i dovoljno prostran. Nije onaj koji koriste u bolnicama, gdje ti koljena zauzmu polovicu zračnog prostora do susjeda, i ako si pozamašno dugačak, stopala ti se klatare preko rubova. Nikad ne ostavljam bosa stopala na bolničkim krevetima otkrivena. Kad zatvorim oči, ne mogu a da ne zamislim cedulju na njima.
Dodatna naplata za širinu je pun pogodak.
Miris dezinfekcijskog sredstva i lažni vonj drveta netom ugrađenih ormara izbrisali su i tragove ljubavnika iz priče gospođe Rozike. U šupljini zidova čujem oticanje vode. Izvan vidokruga sam poznatih ljudi i okruženja. Što može biti loše u usredotočenosti na samu sebe? Pa čak i ako ne bude dobro, sigurno će biti bolje.
Šuma se budi uz ritmičke udarce štaka, lagano cviljenje invalidskih kolica i zvuk žličica koje udaraju u tanjuriće, praćeno glasnim razgovorima. Alarmi su mi za buđenje. Naslonivši se na lijevi lakat polako ustanem. Zaobiđem lišće što ga vjetar unosi i odlaže na pod sobe.
Slijedim pravila upisana na komadu presavijenog kartona. Nikad ne izostajem.
Sve se odvija rutinski, po proceduri. Kao i u svakoj drugoj radnoj organizaciji.
Sistem je takav kakav je, ili je nekoga briga ili nije briga.
Ovdje, stvarnost izgleda kao daleka slika.
U okruženju gdje su nedostaci sasvim prirodni, smanjuje se moj prvotni osjećaj izgubljenosti. Ograničenja stvorena mislima često su ništa više do iluzije.
U sobi, moje misli o događajima tijekom dana bilježe se i pohranjuju kao podaci u digitalnoj mreži.
Otisci glava na jastucima sada su dio nove svakodnevnosti, tinejdžerski flashback u kasnim godinama. Svoje društvo sam srela na vratima sobe. Smijemo se našim blesavim izrazima lica i skrivamo bore novom aplikacijom za uljepšavanje. Oko nas su zanemareni protuupalni gelovi, ublaživači bolova i kapsule za zdravlje živčanog sustava.
Anina kava je vruća i jaka, tek kuhana. Pijem je iz hotelske čaše namijenjene za ispiranje zuba. Dim cigarete se sukobljava sa natpisom ‘Strogo zabranjeno pušenje’ priljepljenim na balkonskim vratima. U lokvicama vode od noćašnje kiše nacrtam oblak povlačeći prstom, dodajući mu uši i rep. “A jesi ovca!”, nasmijem se u sebi.
Anita spava. Neki mladi lik obrijane glave stavlja mokre ručnike po prozorima. Jučer sam ga čula kako se žali što nema balkona, dok sam na visoko postavljenom ekranu očitavala 36,4 stupnja. Temperatura vode je bila podnošljivija uz lagani vjetrić u prolazu do vanjskog dijela.
Osobe oko mene uronjene u neka svoja razmišljanja, mehanički odrađujući pokrete prema glasu iza svojih leđa.
Sa balkona vidim zastore koji prekrivaju pogled na ulaštene podove i stolove sa postavljenim tanjurima i priborom za jelo. Raspored slaganja mi je nejasan. Kad se krećem prema pansionu, koraci su mi jednako spori kao da sam na putu prema mudrosti, a ne samo na putu do objeda. U svojoj sam vlastitoj verziji ‘Brzi i žestoki’. “Ma che cazzo!” tamo negdje izvan moga vidokruga, Mario izvodi svoju inačicu talijanskog pozdrava. Ne zamjeri, ali moj svijet je ravna ploča.
Nisam svjesna mi Martininog pozdrava. Svoju nesvjesnost uhvatim tek kod stola, dok uranjam tjesteninu sa makom u nekoliko škrtih žlica vrhnja. “Pa da te i kamenom pogodimo – gdje si ti?”
“Čini se, na – Highway to hell – , zar nema više vrhnja?”
“Tu se ništa ne može. Dobiš što dobiš.”
“Idemo poslije do bara.”
Ležerna kolotečina. Osim nedjelje.
Ranojutarnji dio dana je odrađen, kava popijena. Na noćnom ormariću uredno posložene knjige, krimići. Netaknute. TV ekran nije upaljen. Posjete sam odbila. Ionako ne mogu sjediti u restoranima i barovima. Penjati se na Papuk ili tražiti lijepe poglede sa opg-eova. Pokušavam gledati trećerazrednu španjolsku seriju. Dok Julio traži Aliciu na ekranu moga mobitela, ja spavam.
Dan popunjavam i masažom vodenim mjehurićima.
“Vi znate da masažu ne smijete?”
Otkud da ja to znam? Nitko mi nije rekao.
“Želite li injekcije za bolove?”
“Ne. Izdržat ću.”
“Ako već idete na bazene, ne pretjerujte, samo plutajte.”
Neke od mojih bližih susjeda odlaze u ‘našu’ crkvu na misu. Sretnem ih prilikom dolaska iz grada. Margita je ovaj put ostala ‘doma’.
Ja volim slobodu kretanja. Lagani ritam koraka ispod stoljetnih stabala ubija sve invazivne vrste korova što u zadnje vrijeme napadaju moj um. Glazba u ušima je dovoljno glasna da mogu pjevati, a da se ne slušam.
Klincima iz nogometnog kluba s kojima se mimoilazim poprilično sam smiješna.
Uz došaptavanje i smijuljenje, pozdrave me u valovima s dvadesetak “Dobar dan”.
Ne mogu se suzdržati, a da im ne uzvratim barem upola.
Teško raspoznajem konture lica ljudi koji mi dolaze u susret, ali glasno se nasmijem odrazu svoga kretanja u Lidijinim koracima. Dovoljno je izvještačen da ga prepoznajem izdaleka.
Sve je mirno i opuštajuće. Nekoliko šetača, koje susrećem, su zaokupljeni svojim kućnim ljubimcima. Kroz lišće slabo dopiru vruće sunčeve zrake. Čak i kad odem odavde, pratiti će me još dugo sjećanja – na park, na grad, na ljude, i osjećaj da sam bila kao neizostavan dio slagalice.
Jutros nisam sjela za svoj stol uz šalicu čaja bez šećera, niti okusila naš kruh svakodnevni sa margom i medom iz Daruvara.
Pored ispijene kave, na terasi bara, pozdravljaju me riječima sa TikTok-a: “samo nebriga, šporkica i leđero! “, nekog lika iz Splita, pa možda se sretnemo još koji put.
Na recepciji nova tura. Iste bolesti, novi ljudi. Ubacim ispisani listić s dva imena u prorez sandučića na kojem piše ‘Anketa’, i popnem se do prvog kata. Pogledom prijeđem po ispražnjenom prostoru. U koferu su nabacane stvari i knjige koje nisam pročitala. Spustim se na koljena i pokupim lišće koje vjetar donese kroz razmaknute zavjese. Vrijeme je. Još jednom provjerim da li je soba zaključana, kao da sam nešto vrijedno pohranila iza tih vrata.
Dolaskom kući, brojim žličice, kapi ulja, komade veša, kvačice, rastezanje, podizanje, korake, pa čak i artikle na policama. Ne mogu se riješiti brojeva.
“Kaj vele?” “Jel bolje?” zaustavljaju me poznanici.
“Niš ne vele. Je, je.” nadjačavam ‘Ptice’ iz slušalica dok hodam ulicama svoga kvarta.
“Gospođo, jeste li možda voljni ispuniti jednu anketu?”, upita me netko od bolničkog osoblja prije kontrolnog pregleda. “Naravno. Imam ja vremena.”
Sjedile smo jedna nasuprot drugoj, a riječi su tekle ležernim tokom u oba smjera. Nije bilo zastoja, niti mučnih tišina u kojima bi rovarila mislima ili samo gledala tračak svjetla na zidovima. Naš razgovor obuhvaćao je sve – od nadanja i strahova do sažaljenja, radosti, mogućnosti i hobija koji su se pojavili tijekom svih mojih dijagnoza.
“To bi bilo sve”, nasmiješila se otvarajući mi vrata. “Hvala Vam. Ovo je bio najdetaljniji pregled do sada”, rekla sam, iako sam bila svjesna da se iza zatvorenih vrata krije zamka.

_________________________________________________

GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.

Svako ljeto ranog djetinjstva u mome sjećanju je vruće i užareno, s puno muha. Razvlači se kao žvakaća guma, u hladovini na skalinama uz igranje briškule, trlje ili ubacivanja franja u male rupice iskopane u pjeskovitu tlu.

No zabava „numero uno“ tog ljeta je bio ples uz tek izašlu singlicu Bijelog dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac/ Ne spavaj mala moja muzika dok svira“.

Vrtjela se na smeđem radio gramofonu u strininoj kući mnoga poslijepodneva, dok su predvečerja bila rezervirana za odrasle. Slušalo se humorističko „Veselo veče“, popularna emisija Radio Beograda, ili emisija za pomorce, „Pomorska večer“, Hrvatskoga radija.

Tog poslijepodneva nije bilo zvuka, ni muha, niti vrelih zraka koje smo pokušavali sprati polijevanjem vode.

Valovi vrućine su se slagali po tijelu u ugodnu težinu tek pojedenog graha dok sam držeći se rukama prebacivala jednu po jednu nogu preko ograde na teraci.

Osjećaj ljubavi za grah u trbuhu je trajao korak, možda dva i onda je nastupio mrak. Ništa. Bezdan.

Bila sam mrtva. Koliko dugo, ne znam.

Svijet je dolazio k meni u sjenama stričevih uplakanih očiju. Bila sam samo maleno ispruženo tijelo u njegovim rukama.

Zašto plače, ne znam, žao mi bi što je tužan.

Sjene su se zgušnjavale u kuglice i prekrile nebo, lice je izgubilo konture, razlilo se, utonula sam u njegove ruke, lagano treskanje i ja više nisam bila tu.

Povratak je bio miran i nepomičan, bijel.

Gledao me, nikad neću zaboraviti njegov izraz lica, nikada!

– Zašto ne plačeš? – pitao je.

– Ti si tako hrabra.

Zašto sam hrabra? I zašto on plače?

– Ti si tako hrabra – ponavljao je.

Rastužila me njegova bol, možda sam i htjela nešto reći ali nisam se pomakla.

– Ti si tako hrabra, hrabra – stalno je ponavljao.

Pasivno sjedenje bez posebnog objekta fokusa. Meditacija na ništa.

Samo sjedenje i ništa osim sjedenja, napuštanje mentalnih i tjelesnih želja, potreba i aktivnosti.

Šikantazi, zen, moj bijeli povratak. Bez tjelesnog bola.

Možda bi taj opis odgovarao nečemu što je obujmilo cijelu mene.

Kamenčići su polagano nestajali iz moje brade, i sad je doktor koncem sastavljao dva razdvojena dijela.

Mirnoća je ležala u svemu što sam vidjela.

Vrat mi je sad imobiliziran ovratnikom. Dugo je slamčica bila jedini predmet putem kojeg sam se hranila.

U vrijeme moga ranog djetinjstva ljudi su se često družili u večernjim satima, pričajući priče. Uglavnom su to bile priče koje su me plašile. Bojala sam se vila sa magarećim nogama koje plešu kad izađe Mjesec, bojala sam se duše umrlog čovjeka koja se nastanila baš u stablu kruške pored koje sam morala proći, bojala sam se zvona zvončara koja su se čula u daljini.

(Da li su odrasli razmišljali što takve priče čine djeci? Čudno je to vrijeme bilo!)

Sad su imali priču za neko vrijeme, do sljedeće dogodovštine.

Stric je pričao priču o mojoj „smrti“.

– Pribirali smo kumpire, ja i strina, u podrumu. Čujemo, nešto je palo. A onda tišina. Da je koje od dice, plakalo bi. Ajde ti ipak vidi, rekla mi je strina. Kad san izaša vanka vidin ja tebe di ležiš sa licem na kamenu, ma kud si baš pala na kamen! (Ka da je teško bilo past nakamen – smijeh). Podignen ja tebe, i vidin, dite se ne miče, mrtvo je, ajme meni! Tresen ja tebe a ti ništa, pa opet tresen, a ti malo otvorila oči, ja plačen ka kišna godina, samo da dite neumre! Pa brzo kod doktora, ma nisi uopće plakala kad ti je vadio ono kamenje, nit kad je to zašio. A bogami, ja nisan moga izdržat!

Strica već dugo nema, godine razvlače crtu spojenih dijelova prema rubu čeljusti.

Ponekad pređem prstima po malenom podbratku koji je nastao rascjepljivanjem, kao muškarac po svojoj puštenoj bradi, i sjetim se priče iz davnine.

_________________________________________________

GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.