Tag: Gordana Samardžija

Posežem za vrećicom Kviki štapića. Prazna je. Grizla bih nokte kad bih imala sirovine, a ne samo oguljenu, sluzavu kožicu oko njih. Jedanput sam stavila umjetne. Osuđujući pogled novopečene umjetnice čija se diploma sušila pod staklom nasuprot ulaznih vrata odvratio me od sljedećeg pokušaja. Zagrizem usnicu. Do krvi. Žuč propušta na najneobičnijim mjestima. 

Svjetlucanje božićnih lampica tetura mi do umorna mozga. Lena i ja kupile smo umjetno drvce i naizmjenično ga okitile loveći vrijeme između dnevnih i noćnih smjena i nadoknađivanja sna. Ukrasi su nabacani bez reda i strukture, kupljeni na aukcijama za napuštene životinje. Mama bi se skamenila pred tim oličenjem neukusa. Ruf se stišće uz mene pružajući mi podršku. Telefon je skriven pod dekicom. Uznemiruje me i bez uključenog zvuka i vibracije. 

Skoro će podne i netko će me od njih uskoro nazvati. Tipujem na tatu, on mi je uvijek prvi izbor, potom na Jelenu. Starija sestra uvijek je pametnija. U mojoj su obitelji svi pametniji i preveć ih je za jednu mene. Mama je zauzeta slaganjem kolutića mrkve na obiteljske porculanske tanjure, nezaobilazno od manjih prema većim, i razdvajanjem komada kuhane piletine na one oku prihvatljive od onih koje će ona i tata sutradan pojesti u tišini. Neizostavni dio jelovnika su i čarobni zalogajčići koje priprema za svaku prigodu otkako ih je probala na Renesansnom festivalu. Ostaju nepojedeni, jer nitko osim nje nije ljubitelj pilećih jetrica, čak ni kad su kamuflirane u hrskavi špek. Danas ima novu klijentelu koju će pokušati zaljubiti u svoj specijalitet. Roman je na božićni objed pozvao roditelje svoje zaručnice. Nadam se da vole jetrice.

Ekran kratko zasvijetli. Kladioničar bi mi bez muke uzeo novac. Jelena je. Viče velikim slovima.

”PA DOBRO, GDJE SI TI? RUČAK SAMO ŠTO NIJE POČEO.” 

Sigurno misli kako sam, opet, bezrazložno kasno krenula i zapela u prometu kojeg nema, u podne, na Božić, ili u snijegu kojeg godinama nema u podne na Božić, a nemam vozačke vještine da se iz toga iskobeljam niti nosim lopatu u prtljažniku. Možda sam ostala bez benzina, budući da nikad ne razmišljam unaprijed, a nijedna pumpa u gradu danas ne radi osim, možda, Inine u Kolodvorskoj, ako imam u spremniku dovoljno i do nje. Iako mi treba nešto manje od pola sata lagana hoda, ni za pješačenje nisam osposobljena, nemam prikladnu obuću, uvijek razbijem koljeno, razderem obraz ili oštrom travkom probodem oko. Općenito sam nesposobna za život i suživot, veli. Samo prepisuje.

Čupkam raščohani naslon dvosjeda. Ruf ne bira mjesta na kojima oštri svoje noktiće, a nas dvije smo popustljive vlasnice. Dvoumim se tek trenutak. Snagu izvučem iz vrška nokta malog nožnog prsta.

”Neću doći.“

Napisala sam. Usudila sam se.

Ruf se protegne i pogladi me kandžicama po podlaktici. Vidim je kako bulji u mobitel, kroz žamor glasova odmiče stolicu i hoda predsobljem, otvara ulazna vrata i zanemarujući hladnoću odlazi u vrt. Ekran svijetli duže nego prvi put. Razmišljam o nejavljanju. Mogu se praviti mrtva, to sam činila kao dijete svaki put kad više nisam mogla trpjeti njihove bezbrojne, pametne savjete. Toliko ludosti više nemam. Nikad nije upalilo. Koliko god bih dugo ležala umirena, netko od njih bio bi uporniji. Stoga pritisnem zelenu slušalicu kako bih saslušala vrišteći glas.

”Šta ti izvodiš, ako nemaš novaca za gorivo ili taksi, poslat ću Romana po tebe. Trebala si ranije javiti. Uvijek te spašavam…”

Prekinem tiradu prije negoli se pretvori u litaniju njenih zasluga u mom životu.

”Ne trebaš nikog slati. Imam i goriva i novaca, nisam zaspala, nisam umorna, samo neću doći.”

Na ekranu utišanog televizora reklama za Coca Colu, jedna u nizu. Nikad me ne ostave ravnodušnom. Puštam suze da se skupljaju u kutovima.

Mi smo djeca iz Ulice kraljice Jelene. I igrali smo se u istoimenom parku. U tom se parku sad igraju moji nećaci, jer se moja najstarija sestra nije odmakla dalje od drugog kraja iste ulice. Mama ju je uvjerila da je po kraljici dobila ime. Nije mi poznato je li ulica nazvana po lijepoj ili slavnoj Jeleni, jedino znam da se moja sestra identificirala i s tronom i s ljepotom i sa slavom. Kristina i Roman su blizanci koje nikada nije dovukla kući za uši s potoka kojeg smo zvali rijekom dok smo se bojali da ćemo se u njoj zajedno sa žabama utopiti. Nisu joj dopustili. Svu svoju pažnju usmjerila je na mene. Uživala je uskraćivati mi nepodopštine. Mami je nakon troje djece nedostajalo energije. Prepustila me njoj, samo bi završno podebljala njene prodike. Što sam se više otimala, stisak je bio čvršći i glasniji. Zaradivši prvu pravu plaću, pobjegla sam na Kumičićev trg uz trule i providne izgovore.

Isprva me plašila tišina u koju bih zakoračila vraćajući se iz noćne smjene. Lena bi već otišla na posao. Tišina mi dotad nije pripadala. Nisam znala što bih s njom, da se svađamo, igramo, ili sinkrono šutimo. Uskoro je tiho predenje sitog, nezahtjevnog mačka postao jedini zvuk koji mi je trebao.

Mama nije pustila suzu kad sam odlazila, samo je nabrala nos izrazivši time svoje neslaganje. Kažu mi da i ja radim isto. Ne želim joj ni u čemu biti slična. Ispratila me s rečenicom: „Iz ove si kuće trebala otići kao udana žena, a ne kao podstanar!“ Jedva sam je uvjerila da je Lena samo cimerica, srednjoškolska prijateljica. Tata je plakao za svojom mezimicom, isključivo u sigurnosti drvarnice, pod zaštitom pomno odabranih bukovih cjepanica, njegovom rukom posječenih u šumi koju je naslijedio od djeda Martina u podnožju Bilogore. Drva kupljena kod uličnih prodavača nisu dovoljno dobra za spravljanje ukusne peke, uvijek naglašava. Samo me teleće koljenice od kojih se lijepe prsti sprječavaju da prijeđem u vegetarijance. Što bi tek na to rekle njih dvije.

„Ništa ne razumijem. Šta da kažem mami?“

Reci joj nek se goni i ona i njeno svinjsko pečenje, čarobni zalogajčići i šesnaest vrsta salata. Vatra u umjetnom kaminu vraća mi isti osjećaj pripadnosti. Guram ga dalje od sebe kako mi ne bi u plamenu progutao grlo ili spalio želudac.

„Ne moraš smišljati izgovore za mene, samo joj reci da neću doći.“

Dosta mi ih je. Dosta mi je Romanovih savjeta o zdravoj prehrani i kretanju. Otkako je upisao kineziologiju ni o čemu drugom ne priča. Dosta mi je Kristininih naputaka kako i gdje pronaći potencijalnog ženika. U obzir dolaze i doktori pred rastavom, mogla bih ih uloviti tijekom noćne smjene da nisam toliko sklona samohranjenju. Dosta mi je maminih coktanja jezikom i nabiranja nosa i tatinih nespretnih pokušaja da promijeni temu razgovora. Dosta mi je Jelenine neodgojene djece koja razmazuju Passatu po mojoj novoj košulji. Podnijela bih jedino slojeve Kinder lade, u nju bih se rado cijela umočila, da joj upoznam okus, a ne samo slušam nostalgična njurganja kako nikad više takva čokoladnog namaza. Tada mi ne bi bilo žao košulje za koju sam dala četvrtinu plaće. Kemijsko čišćenje je bacanje novca, a ako je operem, postat će nedovoljno prostrana za moje bogato uhranjene dijelove. Taj zadnji komad preuska kalupa, snižen do iole prihvatljivog, svojim vidljivim logom trebao mi je zajamčiti uspjeh i bogatstvo, a još me nije dotakla ni zraka uspjeha ni tračak bogatstva.

Pričajte o meni sad kad me nema. Slatko se smijte dok spominjete moj luzerski posao pranja starih, obješenih guzica, cokćite jezicima i nabirite nosove dok se usuglašavate kako je nečuveno u mojim godinama nemati ni muža ni djecu ni nešto svoje, već dijeliti stan sa spodobom na kojoj nema nijednog neizbušenog mjesta. Svaki put kad spomenu Lenu, tihi, nepodijeljeni bijes zahvati svaku moju stanicu. Ne dirajte je, vrištala bih, dovoljno je što se katkad i sama zastidim njezina dubokog dekoltea pred važnim radnim kolegama.

Novopridružene članove obitelji odmah upoznajte s kim imaju posla da ne osjećaju obvezu pozvati me na uzvratni ručak, jer: Eto kako ona zahvaljuje na svemu što smo joj pružili. 

U pauzama pričajte o snijegu koji već godinama nije zabijelio Božić. Spomenite i tetu Senku, koja božićne blagdane provodi sama. Prestara je za odlazak u Australiju, a njena djeca prezauzeta za duga putovanja i prevažna da bi blještave dane provodili u gradu koji cijeli nema stanovnika koliko jedan njihov kvart. Zna reći puno više od Dobar dan, susjeda. Danas ću joj, kad se uvučem sa stražnje strane dvorišta u njenu toplu kuhinju i zamuljam prste čokoladnom glazurom mađarice, reći da velika obitelj nije uvijek blagoslov. Bez ustručavanja ću zasoliti slatki okus kakaa dok joj budem pričala o malom Jakovu koji je za božićni poklon dobio neželjena krila.

Ekran ponovo zasvijetli. Tata. Fulala sam samo redoslijed. Crvenih ušiju ustao je od stola tiho se ispričavajući prirodnim potrebama da bi me nazvao iz sigurnosti kupaonice. Puštam ekran da zasvijetli tri puta. Nemam mu što reći. Ne smije ostati predugo. Ona će već poslati nekog od unučadi da kuca na vrata pitajući ga je li mu dobro. On ne traži opravdanja, a meni ne trebaju njegove suze. U novoj vrećici Kviki štapića zrna soli sasvim je dovoljno. 

________________________________________________

GORDANA SAMARDŽIJA rođena je 1974. u Slavonskom Brodu gdje i danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku. Pisanje priča i pohađanje radionica kreativnog pisanja bijeg su od suhoparnih zakonskih članaka. Priče su joj objavljene u zborniku samoborske knjižnice Pišem ti priču 2023., u zborniku Susret riječi Bedekovčina 2023. i 2025. Vlastita zbirka priča još uvijek je san.

Sanjam noću svoju djevojčicu. Dvije su joj godine. Na nogama joj crvene sandalice, u kosi vjenčić od tratinčica koje smo ubrale u vrtu iza naše kuće. Plete mi ruke oko vrata i prislanja vlažne usne na obraz. Mama, šapuće. Njene su riječi kocke šećera koje zasićuju moje zvukovode. Budim se omotana mokrom, zgužvanom plahtom prije negoli me zabljesnu neonska svjetla popraćena glasnim povicima na buđenje dežurne stražarice.

Privilegirano ubojstvo. Tako su ga okvalificirali. Šutnju kojom sam katatonično branila ono što se nikada ne smije braniti protumačili su kao preuranjenu postporođajnu depresiju u trenutku počinjenja djela. Nikad se nisam osjećala manje privilegiranom negoli pri izricanju presude.

Moji roditelji nisu imali dovoljno novca da unajme odvjetnika koji zna dominirati sudnicom i iznuditi oslobađajući pravorijek. Pravorijek. Zvuči dostojno i pravedno. Sud mi je dodijelio odvjetnicu po službenoj dužnosti. Od prvog susreta gledala me kao da će po plastičnom stolu koji nas je dijelio preda me prostrijeti sadržaj doručka koji je jutros pojela. Izmicala se mom pogledu i gadljivo promatrala podrhtavanje sala nakupljenog oko laktova i koljena. Nije mi pomogla. Nisam joj zamjerila.

Na neudobnoj stolici s naslonom nizali su se svjedoci. Profesori s fakulteta držali su se suzdržano.

„Inteligentna, ali neobična.“

„Unaprijed je učila lekcije.“

Liječnica opće prakse kojoj nikad nisam vjerovala bila je odrješitija.

„Dolazila je k meni bez znanja roditelja, tražila ispričnice. Bojala sam se da mi ne naudi.“

„Nije rijetkost da se depresija javi odmah nakon porođaja. Majka katkad ne razvije osjećaje za dijete, osobito ako je do začeća došlo pod prisilom.“ Psihijatrija je bolje od mene prepoznala prisilu.

„Šutjela je i kad smo je priveli. Nije pokazivala znakove kajanja.“

Cijela plejada likova nizala je rečenice kojima su iznosili svoje viđenje tko sam ja i zašto sam postala ubojica.

„Nismo je tako odgajali.“ Svijet mojih roditelja uvijek se vrtio samo oko njih dvoje. Ja sam bila slučajni zametak neodgovorne reprodukcije.

„Oko četiri ujutro probudilo me nešto što je zvučalo kao plač djeteta. Nedugo nakon toga čula sam je kako pušta vodu u tuš kabini. Kasnije sam je vidjela na predavanju. Bila je blijeda i zamišljena.“ Anu sam pronašla preko oglasnika. Tražila je cimericu, ne i prijateljicu. Jedino što smo dijelile bio je stambeni prostor, frižider u kojem mi je ustupila dvije gornje police i tuš kabina u kojoj je nemarno ostavljala pramenove izblajhane kose.

„Beba je bila zamotana u krvave plahte.“ Posljednji svjedok optužbe bila je žena koja je po kontejnerima tražeći hranu za svoje rođene nabasala na moje. Da mi je vrijeme bilo saveznik, zakopala bih je pod žalosno drvo.

Svjedočenja optužbe i obrane odslušala sam bez emocija na licu. Tako su pisali u dnevnim novinama. Ispod kože hranila sam hijene, zidala gnijezda stršljenovima i u muljevita dna taložila prazne puževe kućice. Mogli su mi bez anestezije ukloniti sve iskoristive organe i prodati ih na crnom tržištu.

Izbjegavam tučnjave i trudim se biti nevidljiva. Ja sam samo golemi komad mesa sklon samoozljeđivanju. Ispod toga sam ništa. Dopustila sam ženama da budu okrutne prema meni, da me pljuju sve one koje ni ne namjeravaju postati majke i one kojima je socijalna služba oduzela djecu radi grubog zanemarivanja i zlostavljanja, naizmjenično me gađaju izmetom i bodu vilicom u leđa dok zaobilaze stol za kojim jedem. Nisam nijednom digla ruku da zaštitim lice ni prignula glavu. Zaslužila sam da me gađaju otrovnim strijelama i mojim podatnim tijelom čiste usrane zahodske školjke. Ja sam ubojica. Ispod toga sam ništa.

Trenutno se mnome bave dvoje potrošenih psihijatara. Ne intrigira ih zašto se odlična studentica bez patologije u socijalnom statusu prometnula u ubojicu. Oni samo moraju napisati izvješće kako bi zaradili plaću.

Pri ulasku u zatvor, dok sam se odvajala od dijela svijeta koji me odbacio kao košticu iz jabuke, ogolili su me izvana i iznutra i rasvijetlili mi sve rupe. Pri pregledu nisu pronašli ni krivnju ni sram, pa sam ih nesmetano unijela u ćeliju. Oduzeli su mi odjeću u kojoj sam ušla, naslijeđene naušnice i jeftini lančić koji sam kupila na uličnom štandu zamišljajući da mi ga je poklonio dečko iz treće klupe do vrata. Oteto su spakirali u plastičnu vrećicu, a mene, otuširanu u mlakoj vodi, nastanili unutar četiri zida neispisana ljubavnim porukama i jednih vrata s prozorom ukrašenim rešetkom. Moj dom na tri godine. Samo tri godine. Jer sam privilegirano ubila dio sebe. Zbog toga me nagrađuju. Želju za osvetom koja je čest sustanar u uskim krevetima ostavila sam izvan zidova ove zgrade. Ovdje sam se mogla svetiti jedino sebi. Roditelji čijoj sam međusobnoj ljubavi bila smetnja i onaj koji me iz oklade zaveo i naveo da nakratko povjerujem u ljubav plutali su izvan mog dohvata.

Zamišljala sam ga kako sjedi ispred vrata sudnice i kida kožicu oko noktiju skupljajući hrabrost da progovori u moje ime. On je mogao biti ključni svjedok obrane da sam mu povjerila sve što me nije pitao. Bi li ikom priznao kako mi se skrivećki noću uvlačio kroz prozor da mu šapućem priče koje dotad nije čuo, bi li prokazao sebe i postao suučesnikom u igri koju nije želio igrati?

Na flekavom madracu iznad moga spava Roberta. Njene sitne ruke podsjećaju me na majčine, koža im poplavi pri najmekšem dodiru. Tim je rukama ubila nasilnog muža. „Probola sam ga na spavanju. Najduljim nožem koji sam pronašla u kuhinjskoj ladici. Negdje između rebara. Morala sam zaštititi svoje rođene, barem najmlađu.“ Njena joj djeca šalju crteže sretnih obitelji. Ona je već oslobođena.

Noću, u pauzama između snova, hladim svoja nezgrapna široka stopala na betonskom podu spavaonice. Očeva, istovjetna mojima, subotnjim su jutrima pri povratku s tržnice, škripala po razmaknutom parketu noseći u rukama pladanj s doručkom i u zubima ružičastu margaretu. Kraj moje bi sobe prošao bez zaustavljanja.

Ni on ni mama za nedjeljnim ručkom nisu željeli razgovarati o uvrtanju ruku na leđima i crtanju meta na čelo. Na postavljeno pitanje Kako je bilo u školi? odgovor Dobro! zadovoljio bi ih i ušutkao do sljedeće nedjelje.

Glasno je zaplakala pri prvom udahu. Kao da je znala da će na ovom svijetu trajati tek tren. Privinula sam je na grudi da je ušutkam. Nježno, ali čvrsto. Zaspale smo. Tijelo joj je bilo još meko i gipko kad sam se probudila. Tiho i plavičasto. Pokupila sam krvave plahte, umotala je u njih i položila u prvi otključani kontejner. Da mi grudi nisu otežale od nadolazećeg mlijeka, pokopala bih je. Trebala bi mi tek dva zamaha lopatom da je vratim zemlji.

Često provodim vrijeme u zatvorskoj knjižnici. Ostale žene radije puše, igraju odbojku ili uzgajaju mahunarke i krizanteme. Tako je bilo i u djetinjstvu. Dok su druga djeca pravila svirale od vrba, dičila se krastama po koljenima kao ordenjem i lutkama šišala plastičnu kosu i trepavice, ja sam češljala Bundaša i s bratcem Jaglencem tražila sestricu po Kitež planini. Kasnije sam se sudbinski zaljubila u Vronskog i dva puta ubila babu lihvaricu. Jesam li zbog nedostatka grizodušja utrla put ubojici u sebi? Dok čitam trivijalne ljubavne romane, putopise i Zagorkinu Gričku vješticu po treći put, voljela bih da se mogu ponovo zaljubiti u Vronskog.

Nisam joj željela smrt. Uspješno sam je devet mjeseci skrivala u mekim i toplim mesnim naborima, ušuškavala u san bezglasnim uspavankama. Buji, paji, rode, tvoj tata u lov ode, da ulovi krzno od zeke, za tvoje cipele meke. Pročitala sam svu dostupnu literaturu o porođaju, naučila kako presjeći pupčanu vrpcu. Vjerovala sam, naivno, kako ću je odnijeti na prag crkve u susjednoj ulici na kojem bi je, gladnu i promrzlu, pronašla teta čistilica. Nedugo poslije posvojila bi je žena koja bi nakon niza bezuspješnih umjetnih pokušaja mojoj djevojčici svaku večer nježno češljala kosu i čitala bajke u kojima nema zlih maćeha.

Nakon što se u 22 sata ugase neonska svjetla, san će doći po svoje. Njoj će opet biti dvije godine, nosit će crvene sandalice i vjenčić od tratinčica koje smo zajedno ubrale.

_____________________________________________

GORDANA SAMARDŽIJA rođena je 1974. u Slavonskom Brodu gdje i danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku. Pisanje priča i pohađanje radionica kreativnog pisanja njen su bijeg od suhoparnih zakonskih članaka i izleti u nestvarno i nepoznato. S pričom „Privilegirana“ pobijedila je 2025. na natječaju Književnog kruga Karlovac, a priče su joj objavljene i u zborniku samoborske knjižnice Pišem ti priču 2023. i u zborniku Susret riječi 2023.