za K., 1. siječnja 2013, 04:54
The government is corrupt
and we’re on so many drugs with the radio on
and the curtain is drawn.
— GY!BE, »The Dead Flag Blues«
Možda bih se samo želio podsjetiti na ljetne dane,
kad je stablo usnulo, naslonjeno na mojim leđima,
ili na one, u kojima sam sapunom i rukama pokušavao
isprati svoje lice kao izgovor, da je danas već prošlost
i da će sutra biti drugačiji dan, kojem će opet trebati oživljavanje
i plakanje između dva pokvarena automobila.
Uključite radio da čujete što se dogodilo između naših očiju,
ispred kojih se ponekad u mrkloj kinodvorani
ljuljalo nasmijano lice Willema Dafoa.
Povraćanje portugalske zastave pokraj ceste
primoravalo te da razmišljaš o svojoj smrti i roditeljima,
koji uopće ne znaju da već si svu prašinu postrugao sa stola
i natisnuo je na sve sluznice svoga tijela.
Bili smo znanstveno-mistički, biokemijski,
pjesničko-fizički, jedni prema drugima i prema sebi.
Plesali smo duže. Sakrivali se po kabinama zahoda.
Možda tada (danas) počinje nada
u sva moguća preživljavanja apokalipse,
koja bi iz tih dana napravila samo grozničav san,
prije nego se svijet prelomi kao kolačić s punjenjem od marmelade.
Uvijek umiru drugi. Drugi u nama samima.
I mi se zaljubljujemo u dane, koje smo otkupili
povratkom u svoj krevet. Tek se tad
možemo prelomiti, i oboljeti i plakati kao u filmovima,
jer jedino što smo identificirali u tim danima,
jest memorija u nastajanju, koja će potrajati; sijati i udarati.
Imali smo sreću, da smo rođeni u ovom kasnom razdoblju
(baš kao i svi prije nas), pruža nam pristup
do tuge, koju drugi nisu znali.
Ali tako pognutom kroz kišni prozor ne čini ti se
da si u pustinji, osim ako to nije pomrčina s druge strane
ulice. Mi smo u dvadeset prvom stoljeću, a nitko zapravo ne zna
što to znači. New York je bez struje i pod vodom.
Svi odlaze u inozemstvo i izgubili smo druge prilike.
Još uvijek ne znamo otkud dolaze te misli kad je kiša
i gradovi su puni ljudi, koji znaju da će svijet
u njihovim rukama trajati samo do kraja ranjivosti
i skrivenoga čuđenja i to samo do kraja noći.
Kad sam mogao disati duboko i odšetao se:
mimo stabala, trgova i fontana, pokraj grafita:
tetovaže na koži grada, koje nam opet i opet pričaju
priču, u kojoj se ponekad, ali najčešće ne nalazimo.
Našli smo vrijeme i našli smo kožu na slabom svjetlu
i kosu, koja je duža od naše, i sve spolne organe
i krv, i brigu, i dlake, i ozlijeđene životinje, i strah,
i nevinost, i traganje, i glazbu, i jedni druge
i sumanutosti između svijeta i nas. Sve ovo je položeno
u dar, koji izvana nikada ne bismo mogli raspoznati.
_______________________________________________________________________
GAŠPER TORKAR (1992, Novo Mesto), iz zbirke pjesama “Podaljšano bivanje”, LUD Literatura, Ljubljana, 2013; preuzeto iz časopisa “Idiot”, 14/2014; sa slovenskog preveli Urban Belina i Lara Hölbling Matković
čovjek-časopis 