Tag: Gabrijela Rukelj Kraškovič

(iz arhive ili dok je život bio cvijeće)

NIKADA NIŠTA NIJE

Uvijek je bila prisutna nelagoda, panika, u savršeno urednim životnim prostorima.
Kuće u kojima je bilo mnogo svakovrsna cvijeća.
Sobnog, svježe ubranog ili pak plastičnog.
Živog, mrtvog ili lažnog.
Jednako sam zazirala od besprijekorno uređenih vrtova, okućnica.
U tim kućama
Nikada
Ništa
Nije
Bilo u redu.

***

SKRETANJE

Dvadesetsedmog svibnja dvije tisuće dvadeset treće godine posjećujem svoju majku u kući s cvijećem.
Kuća se nalazi u ulici koja je dobila ime po palom borcu iz Narodnooslobodilačkog rata koji je poginuo 1943. u Moravču.
Postojala sam na ovoj adresi od 25. listopada 1982. do sredine 2003. godine.
Najavila sam svoj dolazak dan prije, prošli su dani od zadnjeg susreta. Vrijeme brzo prolazi, nekad ne.
U tuđu kuću ne dolazi se bez najave.
U tuđu kuću ne dolazi se praznih ruku.
Kupila sam skroman buket sastavljen od ružičastih turskih karanfila i penstemona na Britanskom trgu. Neposredno prije dolaska uputila sam joj kratak poziv. Samo kratka napomena: drukčije izgledam nakon bolesti. Mjere opreza. Da mi ne kaže nešto grubo.
Pričale smo satima i nismo rekle ništa.
Zamalo sve.
Dan je bio subota, subota je bila razmjerno vedra, bez vjetra, bez oborina.
Snimila sam svaki detalj kuće, dvorišta, vrta. Na kraju sam izbrisala preko tisuću fotografija. I sačuvala njih dvadesetak.
Sasvim dovoljno. Možda i previše.
Za srdžbu i sjećanje, kako piše Irena Vrkljan u Svila, škare.
Znam da sam zadnji put posjetila ovu adresu.

***

PLETIVO, MRAMOR

Do ulaznih vrata vodi petnaest stuba od brušenog crno-bijelog kulira, rukohvat je od svijetla drva. Na samom početku stubišta još uvijek stoji strugač od lijevana željeza.
Strugač za blato za struganje potplata, za potpuni učinak tu je i rešetkasti otirač za cipele.
Majka me dočekala sasvim srdačna, pristupačnija nego što je pamtim. Začudo nije komentirala kako izgledam, samo me temeljito odmjerila od glave do pete. Odmah je prigovorila zašto sam joj donijela cvijeće kad u njezinu vrtu toliko toga raste.
Veliki crveni lampaši bili su uredno izloženi na starom krojačkom stolu marke Bagat koji se nalazi odmah kod ulaznih vrata kuće s cvijećem. Krojački stol koristio se za sitne popravke, skraćivanje i sužavanje, mijenjanje podstave, zamjene zatvarača. Unutar krojačkog stola nalazili su se stari brojevi Burde, Svijeta.
Majka nikad nije svladala krojenje.
Majka je skuhala kavu i dopustila mi da zapalim cigaretu. U kući se inače nije pušilo.
“To se ne radi u pristojnim kućama”, tako je govorila.
Još uvijek ima iste šalice za kavu, posudu za šećer, pepeljaru, primjećujem. Na stolu je crvenozeleni božićni stolnjak iako je svibanj, a vaze su pune rezanih ruža, božura. Na kuhinjskim elementima nalaze se poslužavnici, posude za začine, plaćeni i neplaćeni računi, dominira velika staklena zelena zdjela s plastičnim voćem, pored nje je polegnuta knjiga Krunica izvor snage dr. Herberta Madingera.
U kuhinji moje majke ništa se nije promijenilo u zadnjih četrdesetak godina. Kuhinja je jarko narančaste boje, proizvođač Marles, varijanta Coctail, tamnosmeđe radne ploče su od laminata ružina drva.
Kuhinjske zidne pločice jednostavne su, bijele, ulaštene.
Sve je zapravo ostalo isto.
Ona nikada ništa ne baca.
Iznad sudopera još uvijek su pleteni podmetači za lonce koji su uspomena na B. T. Ona ih je plela kao djevojčica, i to iznenađujuće vješto. U kupaonici uz rub kade nalazi se njezin crveno-crni pleteni šeširić za toaletni papir. Moja majka povremeno ju je čuvala kad je bila mala.
Otac B. T. bio je taksist, a njezina majka radila je na tržnici kao prodavačica cvijeća, sadnica i rezanog.
B. T. se objesila na tavanu roditeljske kuće u svojoj osamnaestoj godini krajem sedamdesetih. Tako mi je pričala majka. Često mi je dok smo živjele zajedno pokazivala njezinu fotografiju snimljenu u nekom fotostudiju, bila je baš prekrasna djevojčica.
Njezini su roditelji bili uvjereni kako se odlučila na takav kraj pretpostavljajući da je trudna, inzistirali su na obdukciji. Nije im nikako bilo prihvatljivo da je omotala konop oko svog vrata jer je živjela s dvoje nasilnih pijanaca.
“Oduvijek je bila hirovita”, tako su opravdavali njezinu smrt.
Majka mi je pokazivala i fotografiju dvokatnice u kojoj je B. T. živjela, kakvo je to bilo zdanje!
Početkom devedesetih prikupljala sam stari papir po kućama, zgradama. Prvi put obišla sam ulicu u kojoj je živjela B. T., posjetila adresu njezinih roditelja, vrata mi je otvorila njezina majka. Bila je to stara, neugledna, polupijana žena, njezina kosa, odjeća posve neuredne, a dom blistav, uzoran, takav je bio i vrt.
Dvorišna ograda bila je visoka, od kovana željeza, do ulaznih vrata vodila je staza od mramornih ploča.
Grobnica B. T. je od mramora.
Nije sama, u njoj počivaju i njezini roditelji.
B. T. je živjela u lijepoj kući na periferiji u kojoj je bilo mnogo cvijeća.

***

TEPISI

U produžetku kuće nalazila se gospodarska zgrada u kojoj su bile smještene svinje, kokoši, zečevi. Majka i otac ustajali su u zoru kako bi napunili hranilice, promijenili vodu u pojilicama, očistili štagalj. Nedaleko od kuće s cvijećem, u Vrbini, nalazilo se poljoprivredno zemljište na kojem su sadili kukuruz, pšenicu, djetelinu kojom su hranili sve te životinje. Svinje su još jele ostatke sa stola i posije, a kokoši šrot. U ograđenu ćumezu uvijek je bila jedna sirota, gola, bez perja, koju su na zub uzele ostale kokoši. Jedno kratko vrijeme vlast nad kokošinjcem preuzeo je potpuno rastrojeni pijetao, bio je strah i trepet te pernate zajednice. Rastrojeni je jednom prilikom napao oca koji je završio u domu zdravlja, a ovaj pak u petolitarskom Zepter loncu.
Iza štaglja nalazili su se povrtnjak i kompostište. I drvo jabuke, šljive, vinova loza.
Kuća u kojoj sam odrasla bila je prepuna tepiha od zečeva; crnih, sivih, bijelih.
Moj otac klao ih je sporo, bez trunke sućuti, kao da obavlja neku posve običnu, svakodnevnu radnju.
Zečevi strašno plaču kada ih se kolje.
Onda bi otac razapeo to krzno i ono bi se sušilo jedno vrijeme.
Nakon što bi krzno bilo dovoljno suho, ukrasio bi kuću tim tepisima što bi razveselilo majku.
Inače, majku nije mnogo toga veselilo.
Osim tepiha, napravio bi i privjeske za ključeve od zečjeg repa koje bi poklonio susjedima.
Kao dijete sjedila bih na podu, gladila te tepihe i mrzila svog oca jer je mogao ubiti.

***

OSMRTNICA

Na kuhinjskom elementu još uvijek stoji očeva osmrtnica, baš kao i brzojavi sućuti te fotografija majke i oca u jednostavnom prozirnom plastičnom okviru. Majka je za potrebe snimanja obukla atraktivan crni kostim, a otac je u tamnoplavom odijelu, ispod ovratnika bijele košulje provučena je kravata u istom tonu. Roditelji sjede na dvosjedu u mojoj sobi, a ispred njih na dnevnom stoliću je gipsana skulptura obnažene žene prekriženih nogu koja se desnom rukom sasvim nehajno drži za glavu. Ta obnažena, koketna žena pravila mi je društvo cijelo djetinjstvo, a stigla je ravno iz Kaira.
Fotografija je snimljena Agfamaticom kasnih devedesetih, oboje su nasmiješeni.
Na osmrtnici mog oca istaknuto je da je bio dragi suprug, tetak, stric i gospodin.
Primjećujem sljedeće; svi su dragi na osmrtnicama.
Nekoliko je gramatičkih i pravopisnih pogrešaka na osmrtnici.
Nigdje nije istaknuto da je bio i otac.
Ožalošćena je supruga, omiljena nećakinja, nećaci i Gabi te ostala tugujuća rodbina i prijatelji.
Požalila sam se svojim prijateljima da su samo naveli moje ime.
Moj prijatelj S. B. rekao je kako bi tko mogao pomisliti da sam ožalošćeni pas ili mačka, kanarinac.

***

BILO, PROŠLO

Ne tako davnih dana korota je trajala godinu dana. Ožalošćeni ne bi uključivali televizor ni radio.
Danas se odmah pali televizor, sluša glazba u autu. (www.medjugorje-news.com)
Majka nije skinula crninu od očeve smrti iako su prošle godine.
Nije sigurna kad će to učiniti. Samo ponekad uključi televizor ili radio, zanimaju je novosti u zemlji i svijetu te emisija religijskog sadržaja Mir i dobro koju prati još od 1992. godine.
Na vratima bijeloga garderobnog ormara na sivim vješalicama vise crne košulje.
Jednostavna kroja, od satena, svile, košulje su to za žalovanje.
Na vješalicama su i crni vuneni prsluci, iako je svibanj.
Njezine ruke su hladne, ne izlazi iz kuće.
Samo povremeno obiđe vrt. Eliminira drač, korov.
U ormaru su skrivene njezine haljine šivane u lokalnome modnom salonu, haljine su to za posebne prigode.
Prigoda takvih više nema.
Modni salon zatvorio je svoja vrata, status “trajno zatvoreno”.
Uporno negira njegove grubosti.
Bilo pa prošlo, kaže.
Možda je zaslužila, tvrdi.
To je bila prava ljubav, tvrdi.

***

PLAN

Trebala bih kupiti album za fotografije. Nerabljen, iz osamdesetih.
Korice tamnozelene, može i tamnosmeđe.
Poželjna zaštitna folija.
Može i djelomice ispunjen. Netko je već započeo priču. Tako će biti lakše.
Zatim, trebalo bi pronaći fotografije stare četrdesetak godina, one u boji.
Na buvljacima se redovito prodaje djetinjstvo. Cijena je nerazumna, cjenkanje mi sasvim dobro ide.
Odlučujem: skupljat ću samo one vedre, nerežirane fotografije.
Neka davna prijateljstva. Nekih djevojčica, dječaka.
I njihove majke, očeve.
I svi će se pitati tko su oni.
I svi će se pitati kako su oni.
I svi će se pitati jesu li još oni.

*

Svaka temom, stilom, duhom ili ukupnim načinom apartna knjiga negdje ima svoga prauzora. Negdje postoji riječ, rečenica ili tekst na koju se ona nadovezuje. Prauzor romana “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” vjerojatno je u Ireni Vrkljan. Na nju autorica se na više mjesta i poziva. Ali upravo u tom mogućem prauzoru vidi se sva silina, moć i samoniklost Gabrijele Rukelj Kraškovič. Ona je nešto poput Irene Vrkljan nakon armagedona, emocionalnog, osobnog i nacionalnog. Preživljava u svijetu u kojem kao da ništa više nije preživjelo. Čak i ako ovo ostane jedina njezina knjiga – što, zapravo, nije nemoguće i nevjerojatno – stvorila je važno i jedinstveno književno djelo, sasvim mimo svijeta. – Miljenko Jergović (Ekran, Večernji list)

Gabrijela Rukelj Kraškovič nikada neće upreti prstom niti naterati čitaoca da nekog proglasi “krivcem”. Mada ironija povremeno talasa mirnu površinu pomirljivosti, a već odabir teme pokazuje da je distanca u stvari mehanizam odbrane, strategija suočavanja ili barem njen rezultat, ovo nije roman o “krivcima”. Ovo je priča o onome što je bilo, a to što je bilo, pa, nije bilo tako sjajno. To je iskustvo koje niko ne može odbaciti argumentom da je “trebalo ostati u četiri zida”, kako kaže autorkin zamišljeni kritičar. Mada taj argument nije prihvatljiv o kojoj god autofikciji da je reč, roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” spada u malobrojne autofikcije čije “opravdanje” nije pre svega ili jedino “ljudsko”, odnosno društveno, nego – literarno. – Dunja Ilić (BestBook, Express)

Knjiga se pojavila kao samoniklo bilje. Pomiruje osobnu naraciju s tinjajućom pobunom. Ispušta snažan urlik protiv urušenog sistema socijalne zaštite napuštene djece, javnog zdravstva, nepostojeće kulturne politike prema vizualnim umjetnicima. Junakinja je posvojena djevojčica koja se nalazi pred fizičkim (pa i ontološkim) krajem. Autoričin povratak u kuću djetinjstva konstruiran je kao unutarnja arheologija. Roman je emotivno suzdržan, a gust. Adriana Cavarero u knjizi Relating Narratives ističe kako je narativnost ključni alat izgradnje ženskog subjekta kroz pripovijedanje vlastitog života. Junakinja romana Gabi piše i rekonstruira sebe kroz pripovijedanje, ne linearnim slijedom, već asocijativnim ispisivanjem trauma, objekata i mirisa. Jezik otkriva ono što je prešućeno, izgubljeno ili iskrivljeno.
Rak kao narativni okvir medicinska je činjenica, ali ima višestruko simboličko značenje. Tijelo načeto rakom poprište je društvenih, rodnih i obiteljskih napetosti. To je i granica s koje junakinja može promatrati svoj život bez ranijih iluzija zdrave osobe. Bolest otvara pukotine u svakodnevnom životu, a kroz njih se može nazrijeti istina o krhkosti veza, očekivanja i pripadnosti. Bolest oslobađa junakinju od potrebe da bude čitka, pozitivna i funkcionalna.
Roman Gabrijele Rukelj Kraškovič hommage je Ireni Vrkljan, a ima dodirne točke i s poetikom Herte Müller. Nije napisan kako bi se dopao nego kako bi bio istinit. – Ivica Buljan (Vijenac)

Autorica Gabrijela Rukelj Kraškovič je likovna umjetnica, a ovoj knjizi prethodi njena istoimena izložba u Memorijalnom stanu M. J. Zagorke gdje su izloženi njezini crteži s pripadajučim tekstovima.
Iako je riječ o autoričinoj prvoj knjizi, reakcije su odmah nakon objave više nego odlične. Roman donosi duboko proživljeno, autentično i potresno životno iskustvo.
Roman je fragmentaran, a u njemu se se autorica suočava s obiteljskim nasljeđem i bolešću. Pojavljuje se motiv cvijeća oko kuće koje je krinka za tajne i tugu unutar nje.
Stvara osjećaj duboke proživljenosti i jak emotivni naboj, a govori o sjećanju na djetinjstvo i suočavanju s prošlošću, koji ovdje nisu mjesto sigurnosti i ljubavi.
Posredno je jasan stav prema obitelji kao instituciji, kasnije i bolnici kao instituciji. Prisutno je mnoštvo referenci na pjesame, šlagere, rubrike iz novina, tv emisije, te fragmenti o nedostatku ljubavi.
Na više mjesta autorica se poziva na Irenu Vrkljan kao spisateljicu koja je važna njoj osobno, ali i utječe na njezino pisanje. – Jagna Pogačnik (Dobro jutro, Hrvatska)

Zasluge za tu literarnu gozbu svakako su u načinu na koji je autorica ispričala svoju priču. Roman je sastavljen od 120 manjih cjelina, možemo ih zvati i mini epizodama, ali bi bolji naziv možda bio stakalaca literarnog mozaika. U svakoj od tih cjelina (svaka ima svoj naslov) autorica oživljava jedan trenutak iz svoje prošlosti slažući tako svoj cvjetni mozaik. Pri tome je iznimno bitno da je na koncu sve ne samo uspješno složeno i usklađeno u jednu začudnu i gorko oporu cjelinu, već i svaki mali izvadak tog mozaika, čitamo li ga izdvojeno, ima određenu snagu, odnosno može stajati samostalno. Ali je ipak jači kad je u cjelini. Načini na koje su “izbrušeni” ti djelići mozaika su različiti. Pojedine su cjeline prave male lirske pjesme, neke su epizode pjesme u prozi, neke crtice, druge pripovijetke, treće opisi i refleksije, a neki, poput “Dvije rečenice” imaju samo četiri riječi (“Danas jesi, sutra nisi”), ili, kao “Sve bilo je muzika” ne nude ni jednu jedinu riječ ispod naslova.
Kad treba, autorica posegne i za hladnim administrativnim jezikom otpusnog pisma iz bolnice, a bliski su joj crni humor i ironija pa u “Zadovoljni klijenti” kaže: “Na web-stranici jedne pogrebne agencije postoji rubrika ‘riječi zadovoljnih klijenata’. I zaista, svi odreda su zadovoljni.” Rukelj Kraškovič zna citirati i web ocjene kafića, prenosi isječke dijaloga iz bolničke čekaonice, navodi popis svega što će joj trebati za bolnicu, prepisuje pjesmu koju je napisao njezin prijatelj, skida zapise s Facebooka… Dakle, stilski i izražajno Gabrijela Rukelj Kraškovič napravila je jednu začudnu i divnu kombinaciju tekstova koja svjedoči kako je, koliko god bila uspješna kao slikarica, izvrsna i iskonska književnica. – Marinko Krmpotić, (Glas Slavonije, Novi list)

Ljubav, njezin nedostatak, napuštanje i bolest teme su prvog romana slikarice Gabrijele Rukelj Kraškovič
Gabrijela Rukelj Kraškovič likovna je umjetnica, slikarica, koja je upravo objavila svoj prvi roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća”, knjigu autobiografskih zapisa. Neki su je već proglasili književnom senzacijom.
Iako u svom prvijencu piše o nekim teškim temama, o odrastanju u udomiteljskoj kući u kojoj je bilo puno cvijeća (iz naslova), a nešto manje ljubavi, i o svojoj borbi s teškom bolešću, ovo nipošto nije mračna knjiga. Barem joj to nije bila namjera. Ima u njoj i dosta humora. – Romina Peritz Körbler (Jutarnji list)

__________________________________________

GABRIJELA RUKELJ KRAŠKOVIČ rođena je 1980. u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i djeluje u Zagrebu.