Tag: Filip Marković

DIDINA ZIMA

što su babe napravile ljetu
da ono postane bablje
ne znam,
ali kad bi postojala didina zima,
poprilično sam siguran što bi to značilo

kanta drva u rukama ili oni zajedno u kolicima (ako ima problema s kičmom) najednom glasno govoreći: “anice!
evo, ja režem, a ti, večeras kad se ne vratim,
da ne režiš!”

***

PRED MOLITVOM

nisam znao da ne smije ući u zemlju,
da je u njoj persona non grata,
doduše, ne znam mnogo toga:
zašto je automobil na smetlištu,
zašto prvi bacam cvijeće,
zašto uglas šutimo,
zašto konopcima na točno tri metra
kad se u zemlju ne ulazi
dok se ne odluči
zašto baš ja, otkud ja
da stojim skvrčenih zglobova,
povrh mirnih, plavih osoba

***

IONAKO NE VOLIM GROŽĐE

bilo je odlučeno da se ide u bordeaux,
onda kada je otac bordoškom juhom prskao lozu od peronospore, kada sam saznao da su vinogradi za one koji ne žive u gradu

a bio sam grad,
onaj kojeg je teško napisati, a još teže posjetiti, pogotovo ako imate nepunih deset godina poput mene – očeve loze koja naredne godine nije urađala,
pa se osušila, pa se posjekla,
pa se zamijenila stablom žalosne vrbe

____________________________________________________________________________

FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.

VENERA, POSVUDA

kad se vratim iz willendorfa
jasno će se zaključiti
kako se ovdje nisam bavio
nii valcerom ni tangom

zapravo su pluća jedini
crveno-crni radnici na tijelu:
uzdah-čekajdaprođu-izdah

sljedeći susret tvojih bedara
bit će krnji, nepotpun,
kao da po prvi put plešu tango
kao da trče iz nekog grada,
(a to nisu dugo radile)

kao da su na skretanje
do povratka u kojem se,
držeći za mekane ručke,
ne mogu osloniti
na dvije debele noge

***

KOZARAC, IVAN ILI JOSIP

večeras ćemo naglo ustati,
vrisnuti, shvatiti:

“tena je sama otrovala rubac”

treba sjesti, smiriti se,
pročitati pročitano,
možda je krivo shvaćeno,
ta, ne znam ni pisca!
josip, ivan?
nikada neću biti siguran

u tom trenutku književne
nesavršenosti i spoticanja,
majka ulazi u sobu i viče:
“josip je, josip, smiri se!”

i nikada je ne čujem
dovoljno dobro,
uvijek je glasnije
moje proderavanje:

“majko, gdje su ti ruke, gdje su?”

______________________________________________________________________

FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.

STIPANČICA

čekam poštara ili oca
pismo ili glavu,
bacam novčić
koji nestaje u zraku

zrak je topao,
tople su i žene sa žuticom
štogod one čekale
nosi iste naslove

“propast senjske obitelji
zapravo je propast očeva i
hladnih sinova ili
kako uložiti u mađare”

jednom je ante priznao
naša kći ima temperaturu
naša kći slaba je kći
naša kći i nije toliko naša

***

RACINE, BEDRA

ne smijem gledati bedra,
stoji u statutu samokontrole
“oči-bedra-batina”

udžbenik kaže: “bedrene su kosti najčvršće u tijelu”

ne znam što teorija kaže
o mojemu moralu
“trebam li čvrsto mrziti”?

protiv statuta:
“u susramlju dodirnih ploha
naša su bedra ona koja se
najviše dodiruju i najviše srame”.

***

PROUST, PROSTO

možemo se složiti
da su čajanke bez čaja
najbolje čajanke,
da se na takvima tvrdi:

”ovaj čaj nije dovoljno zaslađen
kako da se prisjećam
ako nema šećera?”

nema ni keksa,
lipe ne rastu u dvorištu,
ispod čega me majka
uopće nije ljubila?

jednom sam slučajno
pripremio čaj,
prisjetio se zašto ga ne pijem
i zašto su moje čajanke
uvijek uz litru rakije

____________________________________________________________________

FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.

ĐULABIJE, LJUBEZNE PONUDE ZA ŽENE

stanko vraz ljubio je tri žene,
svaka od njih htjela je muškarca urednog rukopisa,
urednog jezika,
urednika

sa svakom je imao sina,
nijedan plave kose:
oni se ženama nisu nudili
oni nisu ilirci
oni su očevi pseudonimi

tri su žene ljubile stanka vraza
nijedna se nije dugo zadržala:
sve plave
sve ljubice
sve odreda moje majke

***

STRANAC

htjeli bismo ići na plažu
“la playa” – kažeš
i zaključiš kako je
španjolski dobar jezik
za snalaženje u prostoru

što ćemo na plaži – ne znam,
sunčati se nećemo,
sunce je na jugu jako,
a naše su kože svijetle,
ne pokazuju put

put do plaže ne znamo,
ne znamo lokalni jezik,
što se ovdje jede,
koje će nas sintagme
odvesti na zahod

zato plaža nije ni bitna,
ono što si nakanio
možeš učiniti i na asfaltu,
na cesti do plaže,
revolverom ili rukama

***

KOLAR, BREZA

u glavnoj ulozi
svirepa djevojka,
za nju se borimo,
a ja već znam scenarij:

“marko, ti to vsakoj veliš,
ti vsaku prevariš i ostaviš”

znam glumiti,
blijedo sam i tanko
usađen u tlo,
gotovo pomiren
da ću roditi

zašto sam zao,
ne znam,
a lijepa sam,
blijeda i tanka
i znam da me nećeš
posjeći
___________________________________________________________________

FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.