RUKOPISNI ROMAN EVE SIMČIĆ “ČETIRI LAKTA UNUTRA”, ulomak

Na mom ugovoru o stanovanju, zahvaljujući premisi common decency, pušenje u stanu nije bilo eksplicitno zabranjeno. To sam itekako provjerila prije nego što sam svoje Homo Slavicus potrepštine potrpala u nekoliko kofera i potpisala taj zloslutni papir. Gospođa majka znala je kako mi zapravo ne može ništa, ali je zato Cimero, u strahu od sveprisutnog joj duha, namjesto nje ponavljao kako se u norveškim stanovima ne puši. Zbog klauzule o nepušenju, naš je potencijalno dobar odnos patio. Ja sam znala kako ću pravilo kršiti čim mi ne bude dobro, dakle gotovo stalno, a on je znao kako ću pravilo kršiti iako mi to neprestano daje do znanja. Postala sam paranoična, vrata moje sobe uvijek su bila zatvorena, nabavila sam izolacijsku traku i njom oblijepila štok vrata i ključanicu, kada bih bila kod kuće (a to je rijetko jer sam radije sjedila u snijegu nego se izlagala pokudama), ugasila bih svjetlo kako susjedi ne bi pomislili da se u mojoj sobi puši. Skrivala sam se u mraku, strepila da u hodniku ili kuhinji ne sretnem Cimero, svoj dah otpuhivala u otvoren prozor i marljivo rezala svoje potkoljenice.

Cimero i ja gotovo smo prestali razgovarati, živjeli smo kao duhovi u zatvorenim sobama i svaki se naš živi kontakt pretvorio u kratki bijeg iz jedne prostorije u drugu. A i onda je postojala je mogućnost da će mi mobitel zazvoniti s porukom – Hey, are you smoking? I can feel the smoke through my window. On je najčešće išao na posao u 9, ali kako ni njemu nije bilo dobro, ponekad bi ostajao u krevetu i na radne dane. Toga sam se najviše bojala. Dani kada nije radio, bili su dani kada sam sjedila na terasi obližnjega kafića sve dok zbog minusa na termometru nakon nekoliko sati ne bih počela osjećati kako ne mogu koristiti prste i kako ću vrlo vjerojatno kada se vratim u sobu na svojim nogama uočiti crvene ozebline.

Kada bi ostajao doma, Cimero je satima slušao audio knjige. To je najčešće bilo znak da se u stanu nalazi još netko osim mene. Njegove audio knjige stavljale su me u neželjenu poziciju voajera. Kada bih se šuljala hodnikom do WC-a čula bih nezgrapan robotski glas kako izgovara she blushed and smiled to him knowing that he would be the first to touch her fifteenyearold body, različite varijante prvih poljubaca, maloljetnih snošaja i djevi koje zacrvenjenih obraza primaju nečiju muškost ili ženskost ovisno o tome kakva je ljubav taj dan zaintrigirala njegovo uho. Cimero se uz audio knjige budio, uz njih je kuhao, spremao se za posao, spavao, za svaku je prigodu njegova dana tu bio narator koji bi mu na uho šaptao fikcije koje su valjda imale za cilj odvratiti njegov mozak od činjenice da, jednako kao i ja, samo postoji, bez ikakvoga usmjerenja, kretanja ili cilja.

Naš je stan bio bolestan, mi smo bili bolesni i to se vidjelo u prašini, prljavoj kupaonici, nabacanoj robi i gomilama suđa. U našem atomskom skloništu nije bilo života ni veselja, cijeli je prostor bio samo odraz toga kako nam nije dobro. Cimero je po tom pitanju bio otvoren, tabletice su bile vani, nered je bio naizvolte, ali sve se to smjelo vidjeti samo kad nije bilo Gospođe majke. Za Gospođu majku, Cimero je bio odgovoran stanar, uzoran susjed, autoritet čistoće i pravila, a tako nesvjestan da bi Gospođa majka, i da je njezino dijete bilo slika savršenstva, još uvijek u svemu vidjela nedostatke. Jer to je bila definicija Gospođe majke, Gospođa majka je prepravljala, popravljala, micala, premještala i prevrtala stan uz prigovore kako Cimero ne može, ne zna i ne ide mu. Ona je bila uvjerena kako je sve krivo, kako je potrebna moja praktičnost, a Cimero je prije svakoga dolaska mantrao don’t be afraid of my mother.

Pitanje njegove depresije bila je stvar obiteljske povijesti – njegov otac, njegov djed, njegov stric ili tako nekako, svi su se borili s tom nesretnom dijagnozom. Depresija je bila nešto što se prenosi, a ne nešto što se stiče, ne nešto što nastaje ili stvara se, već neka nesretna linija genetskoga koda koja je jednako neminovna kao visina ili boja očiju. Cimero stoga nije išao na terapiju, ali se tabletica nije mogao odreći, one su mu valjda bile oslonac u zamišljenom prokletstvu loze.

A onda je Cimero našao curu. Cura od Cimero zvala se Mari i radila je u nekoj kršćanskoj organizaciji. Mari je bila cinična i nije se smijala, a kada joj je Cimero bio blizu, hihotao se i blistao kao da mu i nisu potrebne tabletice. Mari bi u naš stan dolazila dva puta mjesečno, a Cimero bi onda kuhao najinovativnija jela, pekao kolače i ignorirao robotski glas audio knjiga koji ga inače prati po stanu. Ona je bila mlađa od Cimero i imala sedmogodišnje dijete. Iako je bila udana, ona i muž otvoreno su prakticirali dodatne aktivnosti. Jednom su Mari i muž joj skupa došli u posjet i ja sam čvrsto zabila glavu u jastuk da ne bih čula usklađeno norveško stenjanje. Osim što je to uveseljavalo Cimero, kada bi Mari dolazila u posjet mogla sam u sobi pušiti na miru. Cimero tada nije primjećivao cigarete.

Kada bi Mari otišla, Cimero bi potonuo i po nekoliko dana ne bi izlazio iz sobe i jedini njegov trag u stanu bili su prazni omoti čokolade. Nisam mogla zaključiti jesu li njezini dolasci dobri ili loši za Cimero, ali takva je klackalica raspoloženja postala dio njegove rutine. Mari je patila od bipolarnog poremećaja, ali ja sam je premalo mogla promatrati da bih uočila njezine skokove i padove. S druge strane, na moju sramotu, ona je svjedočila mome padu. Jednom sam prilikom nezgrapno prekinula romantičnu večeru i, smoždena i histerična, uništila netom pečene lazanje. Cimero i ona gugutali su u kuhinji, a ja sam duže no inače promatrala plavozelenu putanju svojih vena. U suzama sam sjela za namješten stol i ostavljajući za sobom lokvice krvi s izrezanih potkoljenica, grcajući ih molila da me odvedu na hitnu. Od stršljena u glavi više nisam mogla disati, moje su misli jurile kao u uzbunjenoj košnici i činilo mi se kako u glavi nemam mjesta za ništa osim vriska. Zatvorena u mraku atomskog skloništa, suočena s povremenim refleksijama velikog zrcala na vratima ormara osjećala sam kako u meni ni izvan mene više nije sigurno postojati. Ove misli ne jure, one bodu u tisućama malih slika koje se ne uspijevaju verbalizirati, moj um bojno je polje glasovima koji me napadaju i koji postaju sve napasniji što ih više pokušavam suspregnuti. Ne mogu u sebi, ne mogu izvan sebe. Sjela sam za kuhinjski stol i plačući vrištala. Cimero me zagrlio i kao djetetu tepao mi da se smirim, a Mari je samo ponavljala da sam sigurna i da je sve u redu. Nakon otprilike pola sata histerije i javnog iskazivanja papučica, vratila sam se u sobu i slijepljena suzama i krvlju zaspala. Sljedećeg jutra na zid sam postavila uokvirenu opasku Četiri lakta unutra i na post-itu koji sam zalijepila na zrcalo u visini svoga lica napisala broj hitne pomoći. Extra elbow space valjalo je oprostoriti. Ja sam ekskomunicirala samu sebe i na udaljenosti od četiri lakta promatrala neku osobu koja bezumna djeluje. Svaki je kontakt s unutrašnjim nestao. Nisam osjećala svoju kožu, svoj dah, svoje ruke. Tko god da je činio, nisam bila ja.

***

EVA SIMČIĆ rođena je 1990. u Rijeci. Dok gradi konkretniju biografiju, propagira open access, naglas priča o mentalnom zdravlju i objavljuje male crne pse.

Trenutno živi i radi u Oslu gdje završava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

KRATKA PRIČA EVE SIMČIĆ: HERTA HERTE

Gradova je na našim prozorima mnogo.
Oni ponekad niču kao jedan grad: kao krovovi, tornjevi, balkoni, kao ljudi koji prolaze ili kao prazne ulice, kao dizalice, pogledi prema moru ili pogledi u susjedov stan, kao banke, male trgovine, šoping centri, kao noćna svjetla u daljini i okrutan bljesak jutarnjeg svjetla kroz škure.

Ako su dvojaki, gradovi dijele mjesto, ali ne i vrijeme pa dok gledamo ulicu u njima vidimo i svoja davno razderana koljena, vidimo one koji su nas pratili do ulaznih vrata, svoju školsku torbu i mamin prastari Mercedes, onaj s kojim smo pričali po zimi i bilo je sasvim jasno kako auti ne idu na gorivo nego na tepanje i kad ih dovoljno puta pohvališ, ulicom predu poput zadovoljne mačke i stižeš na vrijeme.
Sjedimo za mojim kuhinjskim stolom, Herta i ja. Gledamo kako pod prozorom niču gradovi.
Herti uopće nije ime Herta, to je ime dobila u osnovnoj školi visoko dižući ručicu na satovima Njemačkog. Herta nije voljela da je se zove Herta. A onda je otišla. Tamo je nadimak prikladniji jer manje ogoljava. Tamo Herta svoj nadimak i dalje malo voli, ali ga uz ispruženu ruku mora izgovarati sa smiješkom, iako oni tamo i dalje znaju da Herta nije od tamo.
Herta i ja odrasli smo skupa. Herta dobro zna jezik i odlučila je probati, ja jezik slabo govorim pa ostajem ovdje i nadam se.
Herta mi kaže “sjela sam u autobus i čekala da mi postane jasno da putujem. Onda je kraj mene sjeo Ivan iz Županje kojeg sam tada prvi put vidjela i pričao mi kako je dobio digitalnu vozačku kojom će sad će iz Nürnberga voziti kamion, živjeti kod rodbine i dovesti sa sobom malu medicinsku sestru kojoj je obećao da će drukčije živjeti, da će uvijek imati one slatke njemačke čokolade, sve sireve koje joj srce poželi, da će u dućanima voziti puna kolica, a za male pare i da će postati gospođa. Ivanu je bilo lijepo, Ivan je bio sretan, a bila je ponoć i meni je bilo neugodno reći mu da mi je rođendan. U ponoć sam u pretrpanom autobusu slušala nirnberšku bajku i bilo mi je malo lakše zaspati”.
Herta tamo šije kožne torbice i novčanike na velikim mašinama. Ako Herta i Herte rade dovoljno brzo, onda uz normu imaju i otpis robe, dobivaju ono što su izradile, a što je višak pa ih Herta i Herte mogu prodati ili pokloniti svojima.
Takve torbe i novčanici na sebi imaju tvorničku ceduljicu s cijenom što znači da na njima Herta i Herte mogu dodatno zaraditi. Neke Herte, ali ne i Herta, ceduljice s cijenom ostavljaju na novčanicima i torbicama i kad ih poklanjaju rodbini. Takve Herte dolaze ovdje nekoliko puta godišnje, one su kao Sveti Nikola, kao Djed Mraz, ali one svoje poklone ne pakiraju, one ih nose u velikim najlonskim vrećama, za njih pripremaju zaseban kovčeg. Kada se vraćaju ovdje, takve Herte u autobusima počinju piti s drugim Hertama koje se vraćaju, i onda sve te Herte zajedno glasno pjevaju. Ako s njima ne ide njihov Hans, one se hihoću s autobusnim Hansevima, pričaju viceve o onim stvarima i dok se smiju vilice su im veće od glave. Autobusi su onda prepuni vilica koje poskakuju iza sjedala, zuba koji sjaje u mraku i jezika koji pljuckaju kapljice sline.
Herta još uvijek zamata ono što nosi kući, torbe i novčanike ne smatra poklonom, ona radije donosi igračke, knjige na engleskom, katkad tehnologiju koje ovdje nema, a robu usput ostavi, tek toliko da njezini za sebe nešto mogu odabrati, ako žele.
Herta živi u Heimu, stambenom naselju s domovima u kojima radnici dijele sobe. Neke su Herte u svojim stanovima jer su tamo dovoljno dugo i uspjele su pobjeći iz hajma. “Život u hajmu, jednak je životu u kutiji skupoga sira – nas je sedmero u malome vakumiranome trokutu potkrovlja, jedina je razlika u tome što plijesan s kojom živimo nije plemenita. Tiskamo se kao stjenice i grizemo se kao divlji psi. Uskoro na to otupiš, živiš kao stjenica-pas-čovjek. Uvijek moraš biti tih. Tiho se umivati i tiho prati zube, tiho kuhati i tiho jesti, tiho, na prstima, hodati i tiho spavati. Ali ne ide. Barem to sa spavanjem. One hrču, a ja škrgućem zubima, moji zubi bruse se u ritmu velikih mašina za šivanje. Oni rade t-t-t-t-t-t po noći onako kako se tvornica trese po danu”

Herta ustaje ranije, ona se ne budi u isto vrijeme kad i hajm. Herta se išulja iz stana i odlazi u Späti, malu tursku kafeteriju i dućan, jedno od rijetkih javnih mjesta na kojima se može pušiti, jedno od rijetkih mjesta koja rade prije 10. Špetija je tamo mnogo, a kako samo Turci, Herta i izgubljeni tamo (ne u Špetiju, nego Tamo) piju kavu prije posla, ona može mirno sjediti sat-dva i pustiti glavu da se puni, da naraste na svoju staru veličinu. U Špetijima nema prave kave. Piju se one iz aparata kakvi su u našim bolnicama. Takva kava košta 1 euro i Herti nije fina, ali Herta je sretna da prije posla može popiti kavu tako da u ovoj uživa. Herti kavu kuha starija turska žena koja se lijepo smije. Herta i turska žena ponekad su same i onda obje tiho mrmljaju neku svoju melodiju, svaka na svom jeziku koji nije od Tamo i svaka bez riječi. Herta to zove fadom bez riječi.
Kad popije kavu Herta staje na ulicu. Na posao je mogu odvesti tri S-bahna i jedan U-bahn ili dva U-bahna i jedan lift ili četiri S-bahna i puteljak kroz park. Herta pamti kombinacije kao latinske deklinacije rosa, rosae, femininum 123 direkcion TamoPlatz, 425 direkcion TamoStrasse, U-8 direkcion TamoPark. Tamo svi voze bicikl, ali biciklom ne možeš u industrijski park. O tome te uče na predavanjima iz zaštite na radu na koja s drugim novim Hertama moraš doći sat vremena prije posla. Video-lekcije zaštite na radu uče te da viličar može smrskati bicikl ako biciklist ne gleda u cestu, a vozač viličara jede dok vozi, zatim pokazuju kako mašina koju koristiš u radu može zašiti i tvoju kožu, ali tada za nju prišiva i tvoje kosti, a to je loše jer vrlo je teško spajati tkanine ako ne možeš koristiti obje ruke, ako ti druga ruka nedostaje da tkaninu poravna. Tu su još i razni predmeti koji ti mogu pasti na glavu (kameni blokovi, kutije s opremom, neoprezan čovjek, dijelovi stropa), oni koji te mogu zapaliti (tvoja cigareta, tuđa cigareta, upaljač i sve uopće povezano s pušenjem i cigaretama), oni koji te mogu otrovati (visoka razina CO2, razni preparati za štavljenje kože (formaldehid, syntan, amonijak)). Svaka lekcija oprimjerena je stvarnim događajem – smrskavanja lubanje, udova, gušenja, paljenja, raspadanja, rezanja – sve je to već netko prošao i sve je to neka nadzorna kamera snimila.
Nakon predavanja Herta odlazi u pogon i kad otkuca sedamnaest sati ona iz njega izlazi. To bi trebalo biti lako, ali nije. Tamo su dani duži, sunce kasnije izlazi i večernje svjetlo traje i onda kad bi mrak umirio pogled. Herta se još ne želi vratiti u hajm, pojest će nešto s nogu, usporit će vrijeme do povratka u svoju kutiju sira.
Ona želi šetati, namjestiti mehanizam maloga sata u svojoj kičmi tako da mu bez zapinjanja klize kazaljke. Opruga sata pucketa. Ona hoda naprijed, a sat se pomiče unazad. Nemilosrdno preskakuje mala ura mjesece u brojčaniku i vraća vjetrovitije i hladnije, a toplije zime. Herta kaže “Tuđe su zime uvijek hladnije, ili ti se tako čini kad dođeš, dok prema njima još nisi rasporedio ormar. Tvoji kaputi ne poznaju ovu zimu, rupe u njima srasle su s onom, tvojom, i već se odavno same krpaju prema buri u nekom suučesništvu. Znaju i one i bura kako zajedno disati pa mirno nosite hladnoću i zima nije više od godišnjeg doba. Ovdje ne puše vjetar, ali osjećaš kako te sam zrak zebe, kako zima ne klizi samo pod kaput nego u tebe i onda ona tebe nosi smještena među tvojim lopaticama. Kao u sedlu sjedi hladnoća, a kraj nje tišina i obje te tjeraju kao da vode zaprežna kola i žele da koračaš brzo, da galopiraš, jer nemaš potrebe zastati, jer nema onih koji će te za rukav povući na cesti, nema onih koji te pri susretu ljube u obraze i s kojima možeš stajati, tako, na cesti, stajati i smijati se kao da nisi sam”.
Sjedimo za mojim kuhinjskim stolom, Herta i ja. Gledamo kako pred prozorom niču gradovi. Herta više ne govori. Sada oboje pjevamo fado tišine; ona jer ostaje tamo, ja jer sam još uvijek ovdje.

***

EVA SIMČIĆ rođena je 1990. u Rijeci. Do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i u slovenskoj Reviji Razpotja. Trenutno živi i radi u Oslu gdje završava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.