Ulazim u ugrijani tramvaj. Nema slobodnih sjedala, stojim. Teška mi se torba urezuje u rame, vrećica iz samoposluge zaustavlja mi cirkulaciju na prstima, grudnjak me steže, noge me bole od neudobnih cipela. Školarci trče s jednog kraja vozila na drugi, naganjaju se. U prednjem dijelu vagona neka žena telefonira na zvučnik. S mobitela stare gospođe na sjedalu kraj mene trešti reklama o kremi protiv proširenih vena, pojačana do kraja. Iz slušalica studentice glazba se čuje do pola vagona. Šofer psuje neodgovorne pješake jer prelaze cestu na crveno. Kontrolorka se svađa s mladićem koji nema kartu, kaže joj da na sljedećoj izlazi.
Oči mi se umaraju, teške su, uvlače se pod kapke. Čujem vodu kako vri, krv kako glasno odzvanja u mojim ušima, tiho slinavo šljapkanje očnih jabučica što se okreću i migolje i zavlače duboko u glavu. Ruke me bole, teške su, jedva ih držim uspravno, jedva držim dršku da ne padnem, da ne poletim kroz prozor kada šofer naglo zakoči, kada ponovno počne psovati. Osjećam kako bride – prsti – kako se tresu ruke, iskrice sijevaju ispod noktiju, vršci prstiju peckaju, peku, bole. Svrbe, škakljaju, trnu. Čujem cvrčanje: para se koža ispod noktiju. Poput oštrica žileta vrele ruke režu metal drške, svi čuju, nešto pišti, svi se okreću, nešto se tali, svi gledaju, nešto smrdi: metalna drška savija se u moj rukav. Već znam, već osjećam da do jutra ću se ponovno skupljati po gradu.
Želim zaustaviti, ali ne mogu: na prste mi navire ono mekano, istječe, cijedi se niz nokte viskozno po prstenima, pada po rukavu, kaplje u plastičnu vrećicu, zapinje za staklene kristale, za bisere, maže mi narukvice, moči mi kaput. Izlazi meso iz tijela, istiskuje se kroz uske raspore na prstima, polako, bolno, ostaje visjeti poput svježih kobasica u pušnici, poput iznutrica zaklanih svinja u mesnici.
Ostaje trag na dršci u tramvaju, udubina, zalogaj velike životinje, ugriz umornog čovjeka. Izgrizeno željezo crvene boje prijeti da sada mene izgrize: mičem ruku jer se bojim hrđe. Peče na dodir, vrelo je. Ljudi okreću glave, okreću očima, žale se, gunđaju, otvaraju prozore: cijeli tramvaj smrdi na rastaljeno željezo i pečeno meso.
Stišćem zatim šaku, iznervirana, posramljena, stišćem šaku da ga ponovno vratim, da ponovno uguram pod nokte teško meso, u utrnule prste. Saginjem se, skupljam ga po podu, prosulo se, leži oko mene poput još toplog kadavera, poput raskošne haljine, ljudi gledaju, ljute se, zanovijetaju. Brzo se vraćaju svome poslu. Nitko mi ne pomaže. Žurim se, sramim se, dok tramvaj me njiše, iz ruku mi ispada tijelo koje svakom je sekundom sve duže, sve gušće, sve veće, sve ga je više, sve se brže cijedi. Nitko mi ne oslobađa sjedalo.
„Što ova žena radi na koljenima?“
No preteško je, ne uspijeva mi. Odustajem. Zatim ustajem. Približava se moja stanica. Oči brzo kolaju, čujem sluzavo rominjanje ispod kapaka: vratile su se u očne duplje.
Dok silazim, vučem meso za sobom kao vjenčani veo. Ljudi se spotiču o masu, psuju, deru se, kenjkaju, zvocaju, pjene se, dure se, prigovaraju, cendraju. Prljaju hlače, zakrvljuju nogavice, po gradu dalje živčano, nesvjesno cipelama ostavljaju crvene tragove.
Sve sam ih dotakla.
***
U kadu guram meso, prašnjavo je od tramvaja, od grada, od ceste, od ulica. Prljavo. Dugačko, rastegnuto, istegnuto, poput žvakaće gume lijepi se po pločicama. Mučim se, jedva ga podižem, teže je od mene. Poput slojeva teške svile skupljam ga, čujem deset noktiju kako kuckaju o keramiku: deset otkucaja kao crkvena zvona u deset sati. Kada završim, znam, morat ću ih tražiti. Od trenja su, dok sam ih vukla po hrapavom asfaltu, nokti otpali s prstiju.
Želim oprati meso, raznježiti ga, ugrijati. Izljubiti, izgrliti majčinski. Šaputati mu, umilno pjevati. Da zaspi, da se povuče, da se stisne, da se spremi pod moje srce u moju utrobu. Sutra opet moram raditi. Nemam vremena za ovo.
Jedva ga podižem, mučim se, čujem pljuskanje burne vode o keramičke stijene: to znoj mi kaplje s čela na pod.
Mijenjam taktiku: ulazim prva. Viseći preko ruba kade, gola, s mesa na podu u prazan dlan skupljam kamenčiće, šljunak, dlake, opuške, plastične omote, papiriće, stiropor i čičkove što zalijepili su se, zapetljali u tkivo mojih iznutrica. Umatam ih u toaletni papir, kasnije ću ih staviti u ladicu. Ondje skupljam talismane koje moje mi meso donese sa svojih putovanja.
Ležim zatim, crvena, iscrpljena, čekam vrelu vodu da ispuni kadu. Slušam žuborenje, kap po kap, vodu kako teče, svaku kap razaznajem, osluškujem jeku među stijenkama kade. Kap po kap, promatram kako razina vode raste. Oči sada miruju, šute. Zažmirim. Osjećam pluća kako se šire, zatim stežu, osluškujem vlastiti dah – polagan, ravnomjeran, usporen, sparan. Osluškujem meškoljenje, jedva čujni šapat mokre mase, osjećam: meso se, oklijevajući, ustručavajući se, pažljivo šulja k meni u kadu. Podiže mi noge, podiže mi ruke, podiže mi glavu, grli me. Spokojna, smirena, crvena ležim omotana svojim tijelom. Pod vrelom ga vodom grijem i mazim i štitim. Ljubim. Sva se voda u kadi njiše u ritmu moga bila. Pravilno. Usporeno. Gotovo zaspim, oči mi nestaju u tkivu, a meso se, polagano, ponovno zavlači pod moju kožu.
– drugonagrađena priča na natječaju Lapis Histriae 2025.; preuzeto sa https://forumtomizza.com/category/lapis-histriae/knjizevni-natjecaj-hr/ –
______________________________________
ESTELLA VERONICA GRUBAČ rođena je 2004. godine u Zagrebu. Živi u Ivancu, gradiću u blizini Varaždina, gdje je pohađala osnovnu školu i opću gimnaziju. Danas studira germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od svoje desete godine, ostvarila je rezultate na raznim natječajima (LiDraNo, Poezitiva, Tipka) i svojim radom doprinijela časopisima Libromanija (Srednja škola Ivanec) i Germanist (Odsjek za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu).
čovjek-časopis 