MALA PLAVA VESPA
S. je jedno ljeto došla u Zagreb. Mamina prijateljica iz srednje je došla u Zagreb iz New Yorka s namjerom da se preseli, a s njom i kćer S. Ona je bila prvi put tu, nikoga nije znala, jezik je nabadala, bila je najpristojnija na svijetu, pred mamom je imala puppy eyes. Otvarala je vrata starijima, približavala stolice kad idu sjesti. Mama mi je naredila da ju moram voditi van, napravila sam očima sedam kolutova, ali morala sam. Jedina dobra stvar je bila što su oni imali novaca pa je i moja mama bila velikodušna, davala mi je stotice pred njima. Mislila sam odraditi to sat vremena i onda sa svojom stoticom otići s frendicama, a S. poslati doma, tako pristojnu i dosadnu. Prvu večer, čim su nas gospoje napustile, S. je ukrala motor stricu i otvorila kesu s pedesetak grama albanske trave, jebale smo se istu noć. S. nije od toga radila nikakvu priču, privlačile smo se i jebale se, vozile na motoru i ludovale po gradu. Moje su mi prijateljice postale dosadne, one nikad nisu ukrale motor ni imale punu vrećicu albanske trave i pička im nikad nije tako mirisala. Na maloj plavoj Vespi smo jurile Slavonskom, vozila je jednom rukom, a drugom mi je dodirivala nogu. Nisam se usudila ništa reći, strah mi se uvukao u kosti, ali S. je znala što radi, nije ovo njoj bila prva vožnja, a ja sam uvijek mislila da želim voziti motor. Imala sam sise, stoticu u torbici i vozačicu iz New Yorka. Ugibala je plavi motor negdje na nasipu, i odvela me do Save. Sjela je i počela motati joint. Ona je to drugačije radila, zamotala je i dio rizle je zapalila, a moje frendice i ja smo uvijek kvrgavo motale i imale previše papira. Objašnjavala mi je da je to talijanka, da je papir štetan i treba ga što više maknuti, uopće me nije bilo briga za zdravlje, ali sam kimala glavom kao da mi je potpuno jasno o čemu govori. Razmišljala sam o njezinim usnama s pirsom na lijevoj strani i o tome kako mi gura jezik u usta. Polizala je joint i uvukla par dimova, pružila ga je meni. Smijale smo se kao lude, a pri kraju je rekla da mi mora dati šat, pravila sam se da znam što je šat, ja tako odrasla i s kul frendicama zbog kojih sam skoro ostavila S. s mamama. Približila mi je usnice i upuhivala dim u njih, naravno, znala je da ne znam što radimo pa je sve ilustrirala, S. je bila bečka škola. Poslije smo satima ležale na livadi i S. me pitala jesam li se ikad jebala vani. Nisam odgovorila, samo sam se smijala. Pitala me želim li da me poljubi, ja sam joj, iako sam drhtala u sebi, odbrusila da trebam razmisliti, to sam nekad pročitala u Bravu ili Ok!eju. S. nije čitala te časopise i samo mi je rekla da joj javim kad razmislim. Prstima sam joj dodirivala ruku, to je bilo moje da. Ježile smo se i mazile, a onda sam kimnula potvrdno glavom, S. me poljubila i jezicima smo si dodirivali nepce. To je najljepši poljubac u mom životu. S. je skinula majicu i, kad je do toga došlo, pitala me može li mi polizati pičku na Savi. Primila sam joj glavu i gurnula je među noge. Nakon toga, svaki smo dan dolazile na Savu, a onda je ljeto nestalo s našim orgazmima i njena mama je odlučila da je New York bolji od Zagreba, zbog toga sam je mrzila. S. nikad nije bila glupa, znala je što je consent i kako biti kul. Idućih pet ljeta svakog sam dečka prevarila s njom. Naša ljubav je živjela ljeti i nije nas bilo briga što se događa kroz godinu. Kad bi sletjela samo bi mi poslala poruku – plava vespa? – i ulice su postale naše.
***
MOSTIĆ MLADOSTI
A. je živjela preko autoputa, uvijek smo smišljale kako izgraditi mostić iz njezina dvorišta do moje sobe, ali nismo smislile pa smo pretrčavale Slavonsku, a sto puta su nas roditelji opomenuli da to ne smijemo raditi. Najčešće bi jedna drugoj došle na joint ili po tračeve koji nisu mogli pričekati jutro, a telefon je uvijek netko prisluškivao. Te smo godine počele izlaziti na rejv i šmrkati speed. Jedini klub koji nam je bio blizu je OTV, a tamo je uvijek samo svirao tuc tuc. Obojile smo pramenove u ljubičasto, spirsale usnice iglama na Jarunu i nosile štucne, kao prave male rejverice koje još uvijek slušaju schranz. A. se zaljubila u dilera koji je bio stariji od nas, a to je nama bilo jako kul, samo da je stariji i vozi auto, to su nam bili jedini kriteriji, a kasnije smo htjele da je glavni u društvu i ima speeda, ovaj je sve zadovoljio. Njezini roditelji, ugledni arhitekti, su se grozili ekipe u koju je upala, uvijek su govorili A. u kakvo si to društvo upala, a mi smo napušene zamišljale kako A. pada u to društvo, ni kriva ni dužna se prosipa po njemu. A. je zapravo bila ta u čije su društvo htjeli drugi upasti, krivi i dužni, ona je ta koja uvijek inicira problem i ono što se ne smije. Kad bi joj roditelji otišli, blagodati njihovog rada; englesku travicu, jacuzzi, zatvoreni zimski vrt, saunu i vinski podrum smo iskorištavali svi, na afterima i u popodnevnim napušavanjima. To su bili najbolji dani. Nakon kratkog vremena njihove veze je glupi diler htio sve to samo za sebe pa sam A. puno manje viđala, sjela bih na prozor i promatrala preko autoputa njezinu kuću proklinjući i most i speed i njega tako pametnog i starog. A. se već počela jebati i sigurno su se tad jebali u njihovom jacuzziju gdje su poslije njeni fini roditelji toćali svoje guzice, a kasnije su sigurno otišli u saunu gdje je maločas isparavao speed iz A. i njezinog dečka dilera. Nismo se čule tjednima, a onda me pozvala preko mostića, taj smo dan prvi put jele gljive, rekla je da to iskustvo želi proživjeti samo sa mnom, bile su odvratne i stabljika se jako teško žvakala. Čekale smo da počne, ali nije se ništa događalo pa je A. zvala svog glupog dečka, ja sam joj rekla da to ne radi i da šta bude bit će. Pristala je na to, malo kasnije smo se već rasturale po njezinoj rozoj sobi, slušale trance i čitale citate o budizmu. Kakva propast, kaže A, sad ćemo postat vjernice zbog gljiva, a onda se pukla smijati i idućih par sati smo se keljile po cijeloj kući, po engleskoj travici i na terasi. Ljubile smo se, mazile i pričale o tome kako si nedostajemo. A. se na licu uvijek vidjelo kad je kakala i to nam je bilo urnebesno, ali to su samo znali ljudi koji su provodili dovoljno vremena s njom i onda smo nagljivane pričale o tome zna li diler kad ona kaka, jako je gadljiv kaže A., ali sigurno to ne zna, kaže da ju jebe u guzu, ispitujem je kako je to. Kaže da joj se sviđa. Zamišljam kako mu je kurac pun govana i njezinu facu, A. urla od smijeha, pojačavamo glazbu i plešemo. Nakon prvih gljiva se opet nismo vidjele neko vrijeme, a onda je samo jedan utorak, glupi utorak, pretrčala Slavonsku, sva izvan sebe došla pod prozor i rekla da joj treba para, da je trudna, a ovaj debil joj se više ne javlja na mobitel. To je bio naš prvi susret s trudnoćom, ali A. je guglala u igraonici s kompjuterima i rekla da to košta 3 tisuće kuna. Novce smo nabavile tako da smo prodale neko zlato njezinih roditelja. A. je prekinula s dilerom, a poslije je mjesecima sanjala mrtvo dijete. Nismo o tome puno pričale, tuc tuc nam je uvijek pomagao pa smo u to vrijeme sve češće trčale u OTV isplesati dobre odluke i glupe dečke.
***
45. 3 PARALELE
V. je doselila u naš kvart kad smo već išle u više razrede osnovnjaka. Njezina je obitelj kupila stan u novim zgradama na plavom terenu, u zgradama gdje smo sve maštale imati svoj stan. Na plavom smo se terenu prvo rolale, a poslije pušile svoje prve cigarete, plavi Walter za 14 kuna. Ležale smo na toplom betonu, pokušavale napraviti krugove dimom i promatrale velike prazne prostorije između novoizgrađenih zidova. Svaka je smišljala svoj interijer i boju soba. V. stan nije uopće izgledao kako smo ga mi zamislile, svaka u svojoj kombinaciji, bile smo razočarane u šta se nova zgrada pretvorila otkad su u nju doselili novi ljudi, ali V. je imala prekrasne crne lokne i pričala njemački koji nismo razumjele. Nju smo ipak zavoljele, bez obzira na to što nas je razočarala bojom zidova i razmještajem. V. je bila nekako odraslija od nas, imala je svoj stav i znala odbrusiti svakom tko joj kaže nešto što joj nije po volji. Uvijek je mirisala na skupe parfeme i nosila markiranu odjeću, to je bilo zato što je živjela u novoj zgradi, tamo su svi fino mirisali. Njezina škola je bila na drugom kvartu, objašnjavala nam je da je to nekakav program na drugom jeziku, za djecu poput njih, nije nas bilo briga, samo smo čekale da i naša i njezina škola završi i da se nađemo na igralištu. Oko nas su se, otkad se doselila, počeli skupljati dečki s kvarta, to mi se nije sviđalo, htjela sam V. samo za sebe, za naše tople večeri i cajke. Jedan petak su joj roditelji otišli nekamo i bila je sama doma, sišle smo modernim liftom u novoj zgradi do garaže u kojoj je njezin otac držao puno boca vina 45.3 paralele. Prvi smo se put napile, plesale ko lude i pjevale iz sveg glasa. Gledala sam je kako pjeva „ovi zidovi duše imaju“ i rekla joj da su zidovi duše dobili zbog nas, ali da su svi drugi stanari upropastili moju buduću zgradu. V. se na to urnebesno smijala, a onda je počela govoriti o kurcima, o tome da je ona jednom dečku pušila kurac i rukama pokazivati kako se to radi. Govorila je o mošnjama i prostoru ispod njih kojeg, kako je tvrdila, dečki obožavaju da im se liže. Prihvatila sam to kao sveto pismo, dan danas, čak i u one night standu, ližem taj prostor između, a nikad nisam provjerila je li istina. V. zna. Ona nikad nije bila poput nas, iako je pušila prve jointeve s nama i donosila 45. 3 paralele, ali sam je voljela jer je znala da moramo biti opasne i odbrusiti svakom dečku koji nešto od nas želi, V. je znala sve o svemu. Pijane smo si obećale da ćemo napraviti sve jedna za drugu, do kraja života. Nekoliko dana kasnije sam htjela izgledati opasno, vidjela sam u Zakon braće nekog tipa s razbijenom arkadom, nazvala sam V. i rekla da je nešto hitno trebam. Našle smo se ispred jednog haustora, donijela sam led i rekla joj da me mora udariti šakom u glavu, voljela sam je jer je odmah pristala, kad nešto želimo, to moramo i napraviti. Stavila sam kocku leda na oko i čekala par minuta, ona je rukom udarala u zrak za vježbu. Dogovorile smo se da će samo udariti, bez isprobavanja, bez najave, i tako je bilo. V. me udarila šakom u oko i izgledala sam najopasnije na kvartu, nekoliko tjedana je oko mijenjalo boje. V. nikad nije nikome rekla da me ona udarila i zauvijek je čuvala tajnu. V. ne viđam već godinama, ali često poželim da me udari šakom u glavu, da se resetiram, malo tko bi to napravio samo tako.
***
ESPI TOMIČIĆ (Zagreb, 1995.) student dramaturgije i dečko s kvarta.
*
o knjizi “Vrijeme misli”: https://booksa.hr/knjige/ostalo/revija-malih-knjizevnosti-hrvatska
čovjek-časopis 