Koliko se krvi prosulo, to niko ne može izmjeriti a niti izvagati, teško je vagati krv iako neki vagaju. Bezveze je raditi nešto što se ne može. Kao da trčiš uz planinu i usput glumiš Crvenkapicu koja bere šumske jagode. Sve crveno i zeleno, nosi ona baki i saplete se i prospe, naiđe vuk pa joj, brate, pomogne, a već je prije toga pomogao baki. Stara narodna priča, prava bajka, o neminovnoj pobjedi dobra nad zlom, onog dobra u nama i onog zla u nama. Znao je narod predstaviti zlo kao vuka, naivnost i stranputicu kao čednu djevojčicu, a svijest kao lovca. Znao je narod unijeti mudrost u bajke, i znat će narod pričati o prošlim vremenima. Eh, kako je nekad bilo, pa se trgne i sjeti se da je u tom nekad bilo i vukova. Tako je tog dana u Titovoj bilo nejasno odakle je ispaljena granata koja je pokosila narod, pa su čak i preživjeli ostali pokošeni. Doduše, prvo se nije znalo kakva je to eksplozija. Veliki, strašni lančani sudar širih razmjera za čije raščiščavanje treba više godine? Narod se potresao pa mu je naumpalo da je zemljotres kakav se ne pamti u ovoj regiji. Tektonske zemljane ploče neočekivano su se pomakle, jedna nalegla na drugu bez ikakvih razloga, samo onako, sudbinskim pomjeranjem planetarnih zbivanja. Pa i planeta ima svoj život i svoju sudbinu, zar nije tako? Astrolozi su održali brzi simpozij da ustanove poremećaj zvijezda koji je doveo do iznenadnog preokreta mira u nemir; uzet je u obzir i Mjesec sa njegovim sumnjivim privlačenjem morske vode i novim mrljama koje su sateliti snimili na zemljanom pratiocu. Ili pratitelju.
Uglavnom, teško je bilo išta shvatiti. Čak se pojavila teorija o pobuni životinja. Dosta im je bilo gospodstva i vladavine ljudi, sad malo oni da preuzmu ulogu namjesnika na Zemlji. Novinari su na ovu teoriju vrtjeli glavom, sablažnjavali se i izvještavali ipak o katastrofi širih razmjera. Čak je jedan novinar podlegao pred kamerom, tako što ga je zalutali geler pogodio. Tako ti je kad hoćeš da budeš prvi u svemu, pa i na licu mjesta.
Također teška teorija na koju su svi reagirali odbojno bila je o prokletstvu i upotrebi crne magije. Neko je nekad napravio tvrdi, jezivi čvor i zakovao ga u nekoj dasci, sve je to mirovalo dok se daska nije otvorila zbog truhljenja, a onda su izašli demoni starih neprijateljstava i ušli u ljude.
Ipak, najteža teorija raširila se brzinom munje, a to je, Bože sačuvaj, da povremeno dođu ratovi. Bože nas spasi od tog belaja, od te utvare, strahote i katastrofe koja se zove rat.
Narod je zanijemio od straha.
***
Jedino nisu bili nijemi oni koji su ležali u svojoj i tuđoj krvi u Titovoj. Vodili su monologe a, bogami, počeše i dijaloge. Šta ćeš kad su bili jedno na drugom, oko uz oko, usta na usta, uho na uho. Čak su se i grlili, pravo ko kad tješi insan insana. Najteže im je bilo kad su ih počeli razdvajati i grupisati po krvi, neke su čak htjeli, Bože nas sačuvaj, dio po dio u različite grupe, jer se nisu mogli dogovoriti kojoj krvi pripadaju. Bože zakloni, rek’o bi narod. Titova je doživjela masakr. Izlozi su popucali, pa i onaj najljepši i najjači, izlog starih ljubavi i uspomena, izlog prijateljstava i matura, izlog susjeda iliti komšija, izlog avlija i dvorišta, izlog saraja. Dugo su ga morali popravljati, baš dugo. Nikad ne znaš jesu li ga dobro popravili, iako ima dobrih radnika, sve daju od sebe ne bi li vratili sjaj najpoznatijem izlogu u Titovoj. Opet šetači oprezno stanu, gledaju knjige, slike, tašne, razglednice, suvenire, ali izviruju hoće li ih odnekle šta pogoditi, pa brže bolje bjež. Čak ne smiju kao nekad da se slikaju pred tim izlogom, samo najhrabriji. Jer, ruže ih, kažu im: Šta ćeš, bogati, tu? Nisi odan ideji. Kojoj ideji? Ideji patriotizma! E, tu nastane problem, došlo se do puno raznih patriotizama, jer, čovječe, svaki pojedinačni narod na planeti ima svoj patriotizam. Ispadneš ko od šale izdajnik svog naroda ako nisi drugonarodamrzac. Ne d’o ti Bog da si kosmopolita, ti su najgori. Najbolji su oni koji mrze komšije ili susjede; ako mrziš tamo neke daleke na drugom kontinentu, to se ne pika, nisi dovoljno dobar patriota.
A, najgori od svih su umjetnici, oni su pravi umetnici, koji su se umetnuli i krše pravila razgraničenja, čiste krvi i nadrasa. Oni su najveći problem, zato je u nekim sredinama počela hajka na umetnike. Treba izbaciti strane i sumnjive elemente iz jednog naroda. Pa, valjda je jasno, narod mora biti čiste narodne krvi. Izmišljen je i aparat, skener za čistoću krvi od drugih primjesa. S obzirom da se mnogi boje stati pred taj aparat, dozvoljeno je i da se napiše izjava. Pod moralnom i krivičnom odgovornošću. O čistom pripadanju od davnina. Dok, u zadnje vrijeme, malo se popustilo pa se dopustilo nošenje oznaka, grbova, bedževa, simbola sa zastava, čak i religioznih obilježja. Iako se zna da religija i narod nisu isto, progledalo se kroz prste, pa, eto, vrijeme donosi promjene i olakšice, šta ćeš.
***
Duhovi su zaista hodali okolo, ispred izlogā, ispred Vječne, u Ferhadiji, po Baščašiji, oko Skenderije, Pošte… a najviše ih je bilo u Titovoj. Duhovi umjetnika i onih koji su ih voljeli i podržavali, duhovi glumaca, statista, naturščika, gostiju, turista, stranaca, duhovi građana i seljaka, provincijalaca i uvaženih glavnograđana… ipak, ruku na srce, najviše je bilo duhova naroda. Kao kad se svira ili pjeva himna. Narod i ima najviše duhova, neke krije, neke ne taji, neke skrije pa otkrije, a najopasniji su duhovi neprijateljstava iz davnih, zaboravljenih vremena. Kad oni uskrsnu, treba vojska i vojska da ih vrati gdje im je mjesto, u prošlost. Treba vrijeme, ono isto ljekovito koje služi za zarastanje rana. Dođete u ljekarnu, a može i apoteku i obratite se finoj, uljudnoj, odgojenoj i vaspitanoj, obrazovanoj i naobraženoj farmaceutkinji (uglavnom su one), pozdravite se na jednom od mnogih svjetskih pozdrava i kažete:
„Ja bih malo vremena od kojeg zarastaju rane. Imate li?“
„Svakako, gospođo/gospodine, toga imamo redovno u ponudi. Koja Vam doza treba?“
„Pa, šta Vi mislite? Koliko Vam izgledam bolesna/ bolestan?“
„Izgledate manje nego drugi, čim ste došli po lijek. Da samo znate kako bolesni hodaju ulicama, no, ja nisam doktorica/doktor, pa ne bih o tome. Prednost je što se ovaj lijek može nabaviti bez recepta. Nije ni skup, vjerujte, u odnosu na sve drugo što imamo tog tipa.“
„Poslušat ću Vašu preporuku i reći ćete mi cijenu.“
„Po mom prosuđivanju, treba Vam 20, 30 godina. Izvolite, imamo veeeliko pakovanje, jedna tableta mjesečno. Za rok se ne brinite, nadmašuje ljudske živote.“
„Uh… A cijena?“
„Nije skupo, morate se odreći dva-tri bliska rođaka, pet-šest daljih, morate promijeniti komšiluk, grad i proglasit će Vas izrodom. To će trajati jedno vrijeme pa će doći na svoje. Ali ćete se izliječiti, znam iz povratnih informacija drugih pacijenata.“
„Kako ću to platiti?“
„Samo se ovdje potpišite, molim, ništa više.“
„Pa to je pristupnica nekom udruženju, stranci ili čemu već. Stvarno neočekivano.“
„Svako se tako iznenadio, niste prvi. Je l’ de jednostavno?“
„Malo sam zbunjena/zbunjen…“
„Pa neko mora predstavljati narod i tako nuditi vrijeme koje liječi rane. Slažete li se sa mnom?“
„Ne znam ni šta sam očekivala/očekivao… Neke tablete, kapsule… sirup… nešto kao flaster… šta već…“
„Sve je to praćeno placebo efektom, zar ne, gospođo/gospodine?“
„Eh, to mi već liči na plačego… ili plače ego… ili povećanje plaće. Od tog bi svi ozdravili. Dajte to jedno pakovanje, vrijedi probati.“
„Potpišite ovdje, molim.“
Čim izađete iz ljekarne, desi se da sretnete rođaka koji je pratio vaše korake.
„Izrode! Kako si mogao?“
„Dobro je, djeluje…“, i nastavite plačući.
***
Pisac je bježao od samog sebe, od duhova, od izloga, od inata i od ponosa. Trčao je koliko su ga noge nosile. Trčao je prema Titovoj. Iako su ga zaustavljali, policija, barikade, narod, nisu ga mogli spriječiti da sazna od čega je odjek, šta je puklo, kakva je to eksplozija, granata, teški sudar, zemljotres jednog područja… Od čega je eho proizveo eho u narodu? Začepio je uši da spasi bubne opne, stavio je tamne naočale da spasi vid, otvorio je usta jako i trčao prema dugoj sarajevskoj ulici. On je inače imao kondiciju, nije mu bilo prvi put da tako trči, već je iznio više maratona za narod, za grad, za domovinu, za zavičaj, bio je poznat kao trkač na duge staze.
Najduža staza koju je pretrčao bila je tunel ispod piste i pista iznad tunela. Toliko je bila duga da je mislio da se neće nikad završiti, da će sustati, da će se srušiti i da tako neće donijeti najvažniju poruku koju je ikad nosio. Poruka je bila o miru. Od naroda potpisana. Tražio se mir, tražio se hljeb, tražila se svjetlost, tražila se voda, struja, komunikacija, suživot i tolerancija. Tražila se Evropa i renesansa, preporod ljudskog uma. Tražila se demokratija i demokracija. Razumijevanje i ljubav. Tražio se Raj i Džennet. Tražio se razum i um. Racio i misao. Kultura i umjetnost. Hoćemo mir! Vrištalo je u njemu dok je trčao. Hoćemo da čujete glas naroda! Kojeg naroda?, nasrtali su duhovi dok je bježao.
Maratonac se napio vode kad je krenuo sa Baščaršije. Ne namjerno da bi se vratio nego namjerno. Iz inata. Takav je bio Irfan. I trčao je iz inata. Maraton se i ne može iznijeti s drugim ciljem, šta god vam neko rekao. Inat je najjači poriv. Onaj fini, istančani, onaj što liči na leptira, na pticu, na jato ptica, na proljeće, na preporod, na prirodu koja uvijek iznova pokaže svoje ukrase i život, život, život iznova. I ponovo i ponovno. Again. Afresh. Anew. Opet.
„Vidi ga, bogati, on opet trči.“
„Pa taj je neuništiv!“
„Kô naš Irfan. Bravo, Irfane, bravo, samo naprijed! Stigni prvi, pobijedi! Pokaži im ko si!“
„Recite nam, molim Vas, otkud Vam ideja da se upustite u ovu utrku, ovo je, maraton, čovječe!“
„Jeste li opet ono Vi koji kažete svakom ti?“, osmjehnu se Irfan i obrisa znoj sa čela. „Sklonite se da vidim od čega je odjek. Sklonite se da udahnem sad kad sam donio poruku. Ljudi, sklonite se.“
I pustili su ga. Napravili su mu prolaz. Svečani, pobjednički, zasluženi. Ne znajući da je trčao ne bi li saznao ko je pobijedio.
Ili šta je pobijedilo?
Glas, svijest, razum, ponos, inat?
Jesu li pobijedili oni koji su nadživjeli eksploziju ili oni koji su poginuli?
***
„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite. Tolstoj, Dostojevski, i čitava svita pisaca ne mogu opisati čoveka. Krleža, Andrić… Pa Vi mislite, profesorko, da sa tih razglednica možete videti kako izgleda ljudsko srce… Varate se… Vi ne znate da se tu krije nešto opako… zver… Zver, draga moja…“, pričao je direktor Pošte dok je širokim dlanovima okretao volan svog starog mercedesa. „Ne morate mi verovati, ali bih voleo kada biste me poslušali.“
„Malo me prepadate. Nije to lako slušati, ipak… Opet ću sutra doći na posao, sve je normalno i mirno, muž mi je u Sarajevu, otišao je na ispit… Sve je isto, a Vi pričate o nekom ratu.“
„Mislite da rat ne postoji?“, okrenu se čudni sugovornik prema Dunji.
„Postojao je.“
„E baš ste naivni i smešni ako gurate ratove u prošlost. Rat je sadašnjost, već kuca na vrata i razvaljuje bravu.“
„Nemoguće“, pobuni se Dunja, ali sa strahom u glasu.
„Moguće, draga profesorko. Tako ste… neobično blagi… Vaše lice je retko. Ne mogu da dopustim da Vam se nešto dogodi. Molim Vas, napustite Zvornik što pre. Danas!“
„Ne razumijem“, uzdahnu Dunja.
„Ovde se nema šta da razume. Ko je ikad rat razumeo!? Možda tek jedan deo kada uđe u istoriju, ali dok je tu, to je samo haos.“
„Vi baš mislite da će biti rata“, Dunja se poče znojiti.
„Ne da će biti, već je tu, samo Vi ne vidite. A biće kasno kad ga ugledate.“
Auto je stao pored mosta. Dunja je još sjedjela, blijeda i uplašena. Znala je ona da je radi nečega trebala pristati da se poveze sa direktorom Pošte, ali ovako nešto… Nije mogla pokrenuti noge.
„Strah me“, jedva izusti.
„To je dobar znak, uspeo sam… Molim Vas, profesorko, imate možda vremena još samo koliko ovu noć. Bežite! Decu za ruke i pređite most, idite linijom kroz Srbiju, samo ne ostajte tamo“, glavom pokaza prema bosanskoj strani.
Dunja je polahko i nesigurno izlazila iz starog mercedesa.
„Dozvolite“, vozač uze nježno njenu ruku i poljubi je u nadlanicu. „Nadam se da ćemo se nekad opet sresti. Sretno, profesorka.“
„I Vama…“, gledala je za čudnim čovekom i dok je prelazila most, sjeti se njegovih riječi:
„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite.“
______________________________________________________________
ESMA BANDIĆ-SOFTIĆ rođena 1961. na obali mora u Posedarju, pored Zadra, no obogatila se i obalom Drine, u Zvorniku. Dva zavičaja isprepletena sa trećom trakom u pletenici sudbine, putovanjem i premještanjem iz grada u grad. Studirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, stekavši zvanje profesora historije književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i srpskohrvatskog/ hrvatskosrpskog jezika, diplomirala na komparativnom prikazu romana Meše Selimovića. Radila u Zvorniku, Malom Zvorniku, Splitu (Eksteritorijalna škola za izbjeglice iz BiH pod pokroviteljstvom Ambasade), u ratnom i poslijeratnom Sarajevu, u Novom Travniku, sada živi u Travniku, gdje radi kao profesorica.
Članica Društva pisaca BiH.
Dobitnica nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.
Pobjednica na konkursu za kratku priču „Fra Ivan Frano Jukić“, Banja Luka, 2021.
Prvonagrađena na konkursu za Međunarodnu književnu nagradu „Marko Martinović Car“, Vitez 2021.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.
Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.
Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.
Do sada objavila sljedeća djela:
„Razgovori sa Šejhom“, zbirka duhovne poezije, Connectum, Sarajevo, 2013.
Zbirka ušla u najuži krug za nagradu Hasan Kaimija 2014. i najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.
„Tajna (samo za predodređene)“, roman, Presing Izdavaštvo, Mladenovac, 2014.
Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2014.
3. „Potomcima dah za voljenja“, zbirka pripovijesti
4. „Simfonija historije“, roman
5. „Dragulji uz Dragulje mudrosti“, reminiscencije na Ibn Arebija
6. „Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“, zbirka poezije
„Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“ zajedno sa „Razgovorima sa Šejhom“ ušla u najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.
7. Misterija, roman
Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2015.
Naslovi pod rednim brojevima 3,4,5,6,7 objavljeni skupno kao Petoknjižje „Ilham“ u izdanju Presing Izdavaštva, Mladenovac, 2014. godine.
8. „Oko Ognja“, roman, Književna zaklada/fondacija Fra Grgo Martić, 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.
9. „Sultanov ferman“, roman, Izdavačka kuća Arte, Beograd 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.
Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.
Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.
10. „Tražim objašnjenje“ (Roman jedne konvertitkinje), Zavičajni muzej, Travnik, 2016.
11. „Nadnaravna sufijska riječ“, duhovna proza, Udruženje građana „Vizionari“, Travnik, 2017.
12. „Mevludski šapat“, zbirka priča, BZK „Preporod“, Travnik, 2022.
13. „Nešto je puklo u Titovoj“, roman, Izdavačko-štamparska kuća PLANJAX KOMERC d.o.o. Tešanj, 2023.
Roman je kao rukopis dobitnik nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.
Brojne promocije u gradovima BiH (Tuzla, Jajce, Zenica, Žepče, Travnik, Sarajevo, Vitez, Zvornik, učestvovanje na brojnim manifestacijama, npr. otvaranje Dana Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka u Žepču, Dani Ilhamije u Travniku, Andrićevi dani u Travniku, Dani Hasana Kaimije u Zvorniku, Festival duhovne poezije i muzike u Jajcu, Dani Nikole Šopa u Jajcu itd.), u Republici Hrvatskoj u Sinju u okviru 500. obljetnice Sinjske alke, u Turskoj (na Međunarodnoj manifestaciji u Bayburtu predstavljala BiH), u Beogradu na Međunarodnom sajmu knjiga.
Bavila se i lekturom (“Riznica mudrosti”, “Odnosi velikana“ itd.) Prisutna u zbornicima „Antologija balkanske poezije“, Međunarodni književni susreti KNS“, „Sebiljska riječ“, „Eho poezije“, „Dozivanje stihova“ itd.
čovjek-časopis 