Tag: Ervin Mujabašić

KRATKA PRIČA ERVINA MUJABAŠIĆA IZ ZBIRKE “GRAFFITO”, Planjax komerc, 2021.

proza

ZABILJEŠKE JEDNOG LOVCA NA PJESNIČKE VEČERI

Da li me neko čuje?

Sjedite li?

Da li ste udobno naslonjeni u naslonjač fotelje? Da li ste pokriveni dekom, sa desnim stopalom ispod zadnjice? Da li je čaj od mente u vašoj omiljenoj zemljanoj šolji savršene temperature, ni previše, ni premalo topao? Da li ste pročistili grlo?

Ne bih volio ako biste me prekinuli dok govorim.

Da počnem, onda.

Tijekom proteklih devet godina mogao sam pronaći, oboje, svoje tijelo i svoj um, na dvjesto pedeset i četiri poetsko-književne večeri; odlazio sam onamo preodjeven, razumije se, u pjesnika (uvijek sam se oslanjao na dva odjevna dodatka: a) smrdljivu muštiklu mog djeda, zbog koje sam bio satima na rubu agresivnog bljuvanja, a što su na mom licu mnogi pjesnici ljubomorno čitali kao nezaustavljive napade nadahnuća, i b) šminkerski šešir od plavog safijana, kratkog oboda, zbog kojeg sam, uvjeren sam u ovo, počeo gubiti kosu), sa plavom knjižicom (jednom od onih čije se korice mogu uvezati gumenom trakom) ispod ruke u kojoj su drugi pretpostavljali moje pjesme, moje osobno blago. Volio sam hvatati njihove poglede usmjerena ka ovoj knjižici, poglede prepune pretpostavki o onome šta se nalazi unutra, pretpostavke o pjesmama koje su vjerovatno bili spremni pokrasti, da im se samo pruži makar i privid prilike. Jedanput, pjesnik sa naočalama svoje bake na svom licu (cvikeri koji su zapravo kvarili njegov vid, i zbog kojih se spoticao o prolaznike, i izvinjavao se zidnim reklamama, i uvijek pogrešno pretpostavljao s kim razgovara, pored toga što je mogao čuti glas svog sagovornika) mi je rekao da bi bio sposoban počiniti ubojstvo, i blud čak (namignuo mi je izgovarajući riječ blud), molit ću lijepo, ako bi to značilo imati savršenu pjesmu u svom posjedstvu.

Svoj nastup uvijek čuvam sve do pred sam kraj poetskog događaja. Ukoliko me neko, naivno pretpostavljajući da ih uistinu imam, pozove da čitam svoje pjesme prije nego to namjeravam uraditi sam, odbijam smijući se stidljivo. Govorim tihim, neusiljenim glasom ‘možda kasnije… čitat ću kasnije’. Kad napokon dođe moje vrijeme, niti trenutak prekasno, ustajem polako, na prvi pogled nesigurno, kao da bih se svakog trenutka mogao svaliti nazad na stolicu, ili se čak predomisliti i izjuriti van, glavom bez obzira, namjerno ostavljajući kaput sa suicidnom oproštajnom porukom koja viri iz prednjeg džepa. Uradio sam to nekoliko puta, ostavio kaput i poruku, i potom se vraćao u cafe preko puta i posmatrao skupinu pjesnika kako čitaju moje pismo i nariču uz zapaljeni tamjan. Preodjeven, vraćao sam se istoj skupini tjedan poslije i slušao pjesme ispisane njihovom krvlju (ili crvenom tintom, ili krvlju zaklanog pijetla, ili prvom menstrualnom krvlju, ili krvlju djevice, ali ko to još može znati), pjesme o samoubistvima, rezanju arterija i pucnjevima u sljepoočnicu. Virtualnim pucnjevima i virtualnom rezanju, dakako, jer riječi režu dublje od sječiva i uranjaju u meso i organe dublje od metka.

Dugo gledam u amaterske oči pjesnikinja i pjesnika koji su došli tražiti međusobnu potvrdu nepostojećeg talenta, kao da to i sam nastojim učiniti. I potom progovaram. Recitujem najsočniji isječak sirove koitalne scene sa svemetaforama čovječjih genitalija, seksualnih igračaka i raznoraznih oblika seksualnog općenja, izvađen iz tvrdog, pornografskog proznog uratka, kupljenog u kiosku na uglu nekoliko sati ranije. Učinak je uvijek isti, potpun, predvidiv: redovi slomljenih i zbunjenih izraza na licima studenata, penzionera, gradskih vijećnika, školskih nastavnika… uvijek je prepoznatljivo lice pervertita u ovakvoj raznolikoj demografskoj skupini, lice osobe koja je iskreno uživala u kratkoj pornografskoj sceni koju sam dospio ispjevati, prije nego su me istjerali van, i nazvali lupežom, bolesnikom ili gore – prozaikom.

U međuvremenu, shvatio sam da sam naučio govoriti kao oni, kao pjesnici, saznao sam ponešto o aliteraciji, simbolu, ritmu i polisindentu, naučio sam pušiti cigarete (ovdje se muštikla mog djeda pokazala krajnje pragmatičnom, a moj šešir svrhovitim, jer dim oko čovjeka uvijek nekako izgleda zavodljivije, kad ovaj čovjek, ja – prerušeni pjesnik, na svojoj debeloj, zapuštenoj glavi nosi šešir), prestao sam prati kosu, pijem liker, moje police su ispunjene nemarno poredanim knjigama poezije sa pokidanim koricama, javno negiram materijalizam, pustio sam kosu neka raste, počeo sam gledati francuske filmove bez prijevoda (napomena sebi: naučiti francuski, to je svakako pjesnički), počeo sam govoriti da smisao ima ništa, naučio sam gledati nekome u oči kao da gledam iza ovih očiju, kupio sam sebi psa iz kartonske kutije prepune psića i buha (od ciganina na uglu tržnice) i vodim ga na kožnoj uzici svuda sa sobom, svom psu kupio sam crvenu maramu i svezao mu je oko vrata, ispijam šalice kafe u čajdžinicama koje imaju ručno sklepane stolice i stolove prefarbane tirkiznom bojom. Shvatio sam – jedan pjesnik mora imati psa. Ili bar ideju o psu. Ergo, prerušio sam se u njih, postao jedan od njih, njihov, samo da bih bio sposoban srušiti svaku večer poezije kojoj sam mogao prisustvovati.

Večeri poezije su poput brutalnih saobraćajnih nezgoda – nasilan spoj solipsističkih ljudskih karoserija i njihovih ušljivih misli, i zbog nekog nerazumljivog razloga ne mogu s njih skrenuti svoj pogled. I kao uvijek kad susretnem automobilsku nezgodu, želim proviriti šta je unutra, u unutrašnjostima zgužvanih automobila.

Ne postoji intimnost, kad jednom uđete unutra, onamo gdje ljudi na sav glas čitaju pjesme:

u podrumu knjižnice, bara, na barskoj stolici, uz kvaran mikrofon;

u hotelskoj kafani, poslije ponoći, sa stolicama izvrnutim na plohe stola i plinskim fenjerima upaljenim na podu;

usred šume i usred noći (u rukama pjesnici nose svijeće, ukoliko je noć bez mjesečine, a na glavama vijence od divljeg cvijeća, ukoliko je proljeće).

Ne postoji intimnost. Zamijenili su je suhoparni i jednosmjerni monolog i autorski ego-trip.

Ja sam posljednji lovac na večeri poezije. Sada sam već prepoznatljiv unutar pjesničkih kružoka, i sve mi je teže provući se u njihove paranoične, skupljene redove. Svoje povjerenje nude mi samo u plastičnim žličicama za kafu. Moji doušnici ponekad nestaju bez traga, a moj identitet više nije tajna. Na električnim stupovima pronalazim crvene letke sa mojim likom, nacrtanim u crnom tušu. Sličnost je podnošljiva. Moj nos na crtežu izgleda pogrdno veći. Ispod crteža stoji MENTEUR. Lažov.

Prije nego što posjetim bilo koju pjesničku večer, satima prije dolazim u izvidnju mjesta u kojem se događaj ima desiti, kako bih bolje znao pobjeći ukoliko budem otkriven. Sa sobom uvijek nosim dvije stranice Dostojevskog (dobra proza je pjesnički kriptonit) i dvije kuglice sa koncentrovanim sumpornim dimom (kako bih zbunio svoje protivnike smradom kuhanih jaja i zaštićen dimom utekao van).

Primoran sam učiniti svoje maske komplikovanijim i zahtjevnijim, moje uloge me počinju gutati, bojim se da možda postajem ono što hoću srušiti i poniziti. Već imam četiri psa. I osam šešira. Psi uvijek nose drugačiju maramu svezanu oko vrata. Kad ispred ogledala u svom kupatilu, go kao od majke rođen (ovo je poređenje, ne pretjerano originalan primjerak uobičajene pjesničke alatke), uz zavijanje svojih pasa i pripremajući se za svoj sljedeći upad, recitujem neki erotski isječak, ponekad u odrazu očnih šarenica ugledam divljenje samome sebi, i to me neopisivo plaši. Više ne mogu spavati, i polako prestajem razlučivati stvarnost od sna.

Sad, dok ovo pišem, oko mene sjede ljudi. Jedno po jedno, ustaju i čitaju svoje pjesme. Druga po redu, pjesnikinja u svojim četrdesetim godinama, sa velikim alkama od crvene plastike u obješenim ušima pada u nesvijest, ne uspijevajući dovršiti posljednji stih svoje pjesme. Nešto o očuhu, piramidama u obliku falusa i sjenkama u uglovima sobe. Pjesma pada na pod. Ispisana na pisaćoj mašini. Umjetnica, čujem kako neko, bez sprdnje, uvjeren u istinitost svoje izjave, šapnu iza mene, dok pjesnikinji u nesvijesti prilaze dva muškarca iz prvog reda sa bočicom mirisne soli. Prinose okrepljujuću tekućinu njenim nozdrvama i ona se budi u bunovnom grču, otvara oči i pita gdje je, kao da je ponovo rođena, kao da prvi put vidi oblike i ljude oko sebe. Čini se da se ovo nije desilo prvi put. Ispostavlja se da bočica mirisne soli uopće nije bočica mirisne soli već ploska sa jeftinom vodkom. Umjetnica uzima dva gutljaja, potom treći, ustaje i pravi naklon ka intimnom gledalištu. Pljesak. Dvoje u gledalištu ustaju sa svojih stolica. Jedna stolica pada na pod. Na ustima joj mogu pročitati riječi hvala, hvala. Šta si vidjela, dok si bila na drugoj strani, neko iz publike joj upućuje pitanje. Okrećem se i vidim da je to jedan od onih koji je skočio sa stolice. Vidjela sam ljude, ljude poput nas ovdje. Ali to nismo bili mi. Bili smo laž, odgovara pjesnikinja sa crvenim plastičnim alkama i silazi sa improvizovane bine do svog stola. Na stolovima su svijeće u flašama. I vosak koji curi niz staklo flaša.

Kad su svi završili, pokušao sam ustati, ali mi ovo dvije teške ruke na ramenima nisu dopustile učiniti. Skupljaju se oko mene, pjesnici, mirišu tako specifično. Na bademe. Ili pržene sjemenke suncokreta. U pozadini čujem zvuk zaključavanja brave. Svjetlo postaje sve slabije. Osjećam njihove prste sa tragovima posjekotina od papira i mrljama od tinte, i njihove ruke kako se sklapaju oko mojih ruku, mojih nogu, mog vrata. Prepoznali su me, đavolje sluge… prokleti trećerazredni stihoklepci gladni pažnje. Ovo je moj kraj.

Kraljevstvo za citat. Dajem kraljevstvo za jedan dobar citat.

Da li me neko čuje?

***

ERVIN MUJABAŠIĆ, pisac, slikar i slobodni zidar, rođen je u Tuzli, 28. maja 1979. godine. Padala je kiša tu noć.

Objavio je tri knjige priča, Apokrifi Simona Jakova (2014.), Smrt u sedam poglavlja (2018.) i Graffito (2021.). Ovu zadnju voli najviše.

Dva puta, 2014. i 2017. godine, bio je laureat natječaja za najbolju kratku pričuna Književnim susretima Zija Dizdarević, a 2019. je na istom natječaju osvojio drugo mjesto i još uvijek je ljut zbog toga. Kad-tad će se osvetiti Magdaleni Blažević.

Dobitnik je nagrade za najbolje prozno djelo na natječaju Književne naklade „Fra Grgo Martić“, 2017. godine, a priča Nimbus ušla je u uži izbor FEKP-a 2019. godine, na šta je veoma ponosan.

2020. godine njegova priča Vrpca proglašena je najboljom na natječaju za kratku priču Bugojanska vaza.

Učitelj je bosanskog jezika i književnosti u Tuzli.

KRATKA PRIČA ERVINA MUJABAŠIĆA

proza

NIMBUS

1. Bog je ostao bez riječi

Davit je podigao glavu i ponovo pogledao u liječnika, u njegove usne. Pogledao je u njegov udovičin vrh, u besprijekorno simetrična mjesta iznad čela na kojima je liječnik počeo gubiti kosu. Zatim je pogledao prema njegovom stolu. Zaustavio se na crno-bijelim fotografijama njegove porodice. Stisnuo je zube i vratio pogled na njegova usta. Ružičasta, mesnata usta žene.

Da li me čujete, gospodine Topolian? Želite li možda čašu vode? – Davit je čuo pitanje, i ne, nije želio prokletu čašu vode.

U lijevom uglu liječnikovih usana bio je jedva uočljiv balončić pljuvačke. Iz desnog ugla provirivala je nit nalik tankom stupu dima. Nit je završavala u azbestnom oblaku iznad liječnikove glave. U oblaku su bile akvarelne, ugljene riječi, ispisane slovima kakve koriste scenaristi.

Dođavola. Nadam se da neće početi cmizdriti. Mrzim kad počnu cmizdriti – pomislio je doktor.

Slova su se ispisivala zajedno sa svakom doktorovom pomišljenom riječi. Davit je čuo precizan i bogat zvuk pisaćeg stroja. Posmatrao je liječnikove misli kako lebde iznad njegove glave. Izbrojao je do deset, ustao, pružio liječniku ruku i rekao mu da se osjeća posve dobro, da uopće ne pomišlja da plače, i da ga vrlo dobro razumije jer i on također ne podnosi zvukove ridanja. Rekao mu je da sad ide kući sjesti u svoju omiljenu kožnu fotelju, otvoriti bocu pastisa koju je posljednjih deset godina čuvao za posebnu zgodu i jednostavno čekati da svemu dođe kraj. Oblak iznad liječnikove glave je bio prazan. Riječi od maločas su bile akvarelna magla otopljene crne tinte. Liječnik je otvorio usta i zaustio odgovoriti mu, ali nije se mogao dosjetiti šta.
Davit Aurelius Topolian je izišao iz liječničkog ureda sa umom obamrlim poput šake na kojoj je sjedio suviše dugo.

Ljudi s kojima se sudarao na hodniku imali su besmislice ispisane u oblacima iznad svojih glava. Davit nije mogao pročitati njihove misli. Pokušao je izgovoriti svoje ime, ali nekoliko jednostavnih riječi koje je toliko puta ranije upotrijebio bile su izgovorene premetaljke koje nije mogao odgonetnuti. Imao je jak i neponovljiv osjećaj da tijelo u kojem je bio nije njegovo, da njegovim umom upravlja neko drugi. Imao je jak osjećaj da polako prestaje pripadati sebi.
A onda je bio mrak.

Probudio se ispod stoljetne maraske, naslonjen na stablo drveta u bolničkom parku. Nije znao niti se sjećao kako je dospio tu. Znao je kako se zove. Uhvatio se za ovo sjećanje bez ikakve namjere da ga ikada više ispusti, koliko god mu vremena preostalo na ovom svijetu. Ponovio je svoje ime, iznova i opet, sve dok lekseme nisu postale besmislene. Svejedno, i ovaj osjećaj akustičnog apsurda izgledao je kao primamljiva utjeha naspram praznine od maločas, kada se probudio sa osjećajem potpunog nestanka svijesti.
Davit Topolian je umirao. Davit je već ovo znao, mnogo ranije. Znao je da nešto nije u redu, da ga njegovo sopstveno tijelo nastoji istisnuti van kao sumnjivog podstanara koji duguje kiriju za proteklih šest mjeseci. Znao je da će ovaj dan jednom doći. Samo, uvijek je mislio da će to biti onaj dan poslije.
Osjetio je bol na potiljku i u ušima. Bol od tisuću igala. Pritisak uzavrele krvi je gušio njegove misli. U jednom trenutku poželio je ući u dućan za kućne potrepštine, kupiti sjekiru ili ukrasti sjekiru, i zariti je sebi kroz lubanju, u sivu kuću vlastitih misli. Davit je ovako zamišljao kontrolu koju nije mogao imati: posjedovati nadzor bilo je jednako potpunom uništenju. Sredina nije postojala, samo oprečne krajnosti. Pritisnuo je dlanove preko šiljastih ušiju i zario prste u kosu. Želio je razbiti nevidljivi zvučni zid i izbrisati bol u centru svog uma.
Ključanje se iz njegovog mozga preselilo u dijafragmu, prepone, u organe, završavajući svoju selidbu u stopalima i vrhovima nožnih prstiju. Postupno, bol se preobrazila u grč nalik orgazmu. Bilo je kao da je upravo zagnjurio svoje tijelo u toplu kupku Faradayevog kaveza.
Otvorio je oči i pogledao u platinasto nebo, u monstrumski nimbus koji je puzio preko vidljive atmosfere. Nimbus je bio prazan. Bog je ostao bez riječi. Više nije imao bilo šta za pomisliti Davitu Aureliusu Topolianu. Niti jednu pogrdu ili laudu. Niti jednu riječ utjehe, niti jednu riječ pokore. Čak ni psovku. Ništa.
Ljudi rijetko gledaju prema gore, jednostavna ali prelijepa misao došla je u Davitov um.

2. 8½

Davit vilenjak je napokon riješio kupiti sebi šešir. Bila je ovo kompulzivna i, stoga, iznimno važna odluka. Odluka donesena u žaru trenutka. Bio je veoma zadovoljan sobom i sretan jer je ovako odlučio. Nije mogao razumjeti zašto su muškarci u jednom neobjašnjivom trenutku porazne pogodbe prestali nositi šešire. Najednom, postalo je čudno – nositi šešir na glavi. Ovo ga je mučilo. Oduvijek je želio posjedovati naviku stavljanja šešira na glavu prije izlaska iz kuće i pozdravljati žene koje mu dolaze u susret blagim naklonom glave, i doticanjem vrha oboda na šeširu. Svejedno, stajao je ispred prodavaonice šešira čitave tri minute prije nego što se usudio ući unutra. Na vratima od stakla i metala pisalo je crnim, ponosnim slovima Gudelj & sinovi. Unutrašnjost prodavaonice je mirisala na prerađenu kožu, laštilo i prošlost. Šešir koji je želio – crna fedora od jareće kože, sa kratkim crnim perom i crnom svilenom trakom – čekao je upravo njega, Davita Topoliana, na trećoj polici iza patuljastog prodavača, koji nije progovorio niti jednu riječ nakon Davitovog ulaska. Samo je kimnuo glavom u njegovom pravcu.

Dobar dan želim – bile su ispisane misli u oblaku iznad njegove glave.

Davit je pokazao prstom na crni šešir. Čovječuljak se popeo na kratku drvenu skalinu, pažljivo uzeo šešir vrhovima prstiju i približio se Davitu. Davit je kleknuo. Čovječuljak je položio šešir na njegovu glavu. Cijela stvar je ličila na tihu i pažljivo smišljenu krunidbu kralja.

Savršeno, veličina 8½. Kakva veličanstvena glavurda – pomislio je zadovoljno čovječuljak. Dah mu je mirisao na suhe klinčiće i skupu škiju.

Davit se nasmiješio i pogledao svoj odraz u ogledalu. Na trenutak nije mogao prepoznati čovjeka koji je bio onamo. Muškarac u ogledalu koji je bezobrazno oponašao svaku Davitovu kretnju, muškarac sa šeširom na glavi, nije bio smrtno bolestan. Naprotiv. Bio je miljama daleko od svakog oblika smrti. U trenutku kad je Davit zaustio pitati za cijenu, čovječuljak je uzeo technalo olovku zadjenutu iza desnog uha, jezikom dodirnuo vrh olovke i napisao broj na komadu papira. Okrenuo je papir prema Davitu. Davit je pogledao, izbrojao novac i platio. Ispod staklenog stola ugledao je ladice sa manžetama, ugraviranim tabakerama, novčićima sa dvije glave, muštiklama, kutijama za cigarete i metalnim štipaljkama za novac. Pokazao je prstom. I čovječuljak je dodirnuo jezikom olovku i napisao broj.

3. Umrijet ću dok sanjam…

Pjena na njegovoj kafi bila je u obliku ptice. Bijeli paun, rekao je barmen sa osmijehom na svom bradatom licu. Miris duplog espressa ga je nagnao da zaklopi oči i ponovno osjeti sreću. Na stolu, pored njegovog šešira, bila je glinena posudica ispunjena orasima i suhim marelicama. U njegov um došli su mirisi zemlje, ljetne prašine i kiše. Danas ću misliti samo o onome što je dobro, pomislio je. Otvorio je oči.

Zgodan šešir – vidio je riječi u oblaku iznad žene u suprotnom uglu kafea. Sjedila je sama, pored zatamnjenog stakla. Bilo je nešto u načinu na koji je sjedila, načinu na koji je držala svoje tijelo, poput žene koja je čitav svoj život naporno vježbala baletske korake pa se činilo da pleše čak i dok sjedi. Dvije minute ranije u njenom oblaku je pročitao misli o filmu koji je pogledala sinoć. Nije mogla prestati misliti o njemu čitavu noć i čitavo jutro.
Sanjala ga je.
8½.
Kismet, pomislio je Davit. Dovršio je svoju kafu, ustao i prišao njenom stolu. U ustima je osjetio gorak okus. Pomislio je da će pokleknuti, slomiti se i pasti u nesvijest, ali nije.

Dopada ti se? – odlučio je isprobati svoju sreću, jer više nije mario. Jer više nije imao bilo šta izgubiti. Odlučio je iskovati sopstvenu sreću, od najtvrđeg čelika. Ili najneuhvatljivije vode.
Molim?
Moj šešir?
Da, zapravo. Sviđa mi se boja. I pero.
Mogu li? – Davit je pokazao na praznu stolicu za njenim stolom. Žena je oklijevala nekoliko trenutaka, iako je njena odluka već bila ispisana u oblaku iznad glave, i pozvala ga dugim prstima. Tek je sad primijetio upravo zapaljenu tanku cigaretu uglavljenu među ovim prstima.
Davit. Sa ’t’ – rekao je Topolian.
Karla – rekla je žena sa tankom cigaretom. Sa ‘K’.
Drago mi je, Karla.
Također, Davite sa ’t’.

Pružio je ruku prema njoj. Stisnuo je njenu šaku ni previše snažno ni previše nježno. U drugoj ruci je držao svoj šešir od svilenkaste životinjske kože. Želio je ostaviti dobar utisak. Razmijenili su imena, potom dodire. Ovako ljudi postaju prijatelji. Ljubavnici. Ovako ljudi ponekad ostanu stranci.

Stavi ga na glavu.
Šešir?
Nego šta. Ne razumijem zašto su muškarci prestali nositi šešire.
Dijelim emocije – Davit je izgovorio stavljajući šešir pažljivo na glavu.
Tako je već bolje. Zašto si mi prišao Davite?
Mogu otići, ako želiš.
Nisam to rekla. Pa?
Želio sam razgovarati s nekim, valjda.
Zar ne želimo svi. I kad dobijemo priliku, šutimo. Mislim, otvaramo usta, ali nemamo bilo šta za reći.
To je zato što se ljudi boje istine.
Ne seri, Davite sa ’t’ – pisalo je u oblaku. Ljudi nemaju pojma šta je istina – rekla je.
Ljubav i bog, da spomenem samo par.
Uništenje i smrt, zaboravio si. Samoća – dodala je.
Zvučiš kao muškarac.
A ti kao žena – pomislila je Karla. Davit je prsnuo u smijeh.
Šta je smiješno?
Sjetio sam se sna koji sam imao sinoć.
Pričaj mi.

Davit je oklijevao.

Pričaj mi. Poslije ću ti ispričati svoj. San za san.
U redu. Zašto da ne. San za san.
Bio sam u svojoj srednjoj školi. Na sebi sam imao haljinu od krep papira. Profesorica matematike mi je prišla i rekla mi da imam nešto na čelu. Oblizala je palac na način na koji to rade majke i obrisala crnu tintu sa mog čela. I onda sam se počeo smijati. Ne znam zašto, ali je u snu smijeh bio savršeno smislen. U snu je bila i ta djevojka koju sam volio, koju sam mislio da sam volio, koju sam uvijek tražio na hodnicima gimnazije. Bila je tu ali je nisam mogao vidjeti. Nisam se mogao sjetiti njenog imena. Sanjao sam miris njene kože. Miris kakav sam mislio da je imala. Način na koji je mirisao njen znoj. Isušena zemlja, ljetna prašina i kiša, dolaze u um. I htio sam da umrem. Tu i tad. I onda sam se probudio. I onda je bila svjetlost.
Snovi su najbolji način umiranja. Svaki put kad sanjamo umremo malo – rekla je Karla.
Kako misliš?
Svaki put kad se probudimo rodimo se ponovo. I svaki put kad se probudimo jedan dio nas umre, ostane iza. Nestane zauvijek. Ovaj dio nas nije mrtav, samo nedoseživ. Kao autostoper koji postaje sve manji i ništaviji u uglu našeg retrovizora. Ljudi ne shvaćaju da im univerzum svako jutro pruži novu šansu. Svako jutro ustanemo i odbacimo taj dar, kao da smo bolji od toga. Kao da znamo bolje. Možda ne svi. Ali većina.
Ne vjerujem u takve stvari.
Kakve stvari?
Kontrapunkt kozmosa i bića, i sve što ide s tim. Mislim da smo prepušteni sami sebi. Tarot i hiromantija su zablude naivnih i glupih.
Nevjerniče.
Sad je tvoj red.
Moj red?
San za san.
Danas je iznimno čudan dan – Karla je progovorila nakon kratkotrajne šutnje.
Umjesto sna dat ću ti komad stvarnosti.

(Davit je kimnuo.)

Jutros sam – Karla je nastavila – na prozoru kuhinje pronašla krvavu mrlju. Malenu fleku od krvi. Stavila sam prst na staklo, na mjesto gdje je bila krv. Prst je ostao čist. Mrlja je bila na drugoj strani stakla. Na podu terase bila je mrtva ptica. Otvorila sam vrata, izišla van i podigla mrtvu pticu. Kad sam je stavila na dlan jedva sam mogla osjetiti njenu težinu. Kao da je bila načinjena od papira. A onda… ti. Čovjek sa šeširom. Davit sa ’t’.

Htio ju je upitati šta je učinila sa pticom, ali nije. Oboje su poručili tamno pivo. Pili su u tišini i gledali jedno u drugo, gledali su kroz prozor, u ljude koji su prolazili. Žena u crvenom kaputu je zastala neobično blizu pored stakla kafea i otkopčala dugmad na kaputu. Gledala je u svoj odraz ali nije mogla vidjeti njih dvoje. Imala je stomak trećeg tromjesečja, zategnut životom koji je bujao unutra. Davit je zamijetio sjenku prodirućeg pupka ispod njene majice.
Spustila je pogled ka svojoj nabreklini, kao da se htjela uvjeriti da je njeno nerođeno dijete još uvijek tu. Karla je stavila kažiprst na staklo, u blizini pupka trudnice, i načinila dvije male kružnice. Krigle s pivom su bile zamagljene. Ispijali su pivo istovremeno. Davit je skrenuo pogled s Karlinog oblaka i umjesto toga pokušao pogoditi njene misli gledajući joj izravno u oči. Lokal je proždrla Kasabianova Man of Simple Pleasures. Sunce je bilo nisko na obzorju. Njihova lica su bila obojena gustom žutom svjetlošću. Davit se osjećao dobro. Više nego dobro. Zaklopio je oči i zaboravio sve što je bilo potrebno zaboraviti.

Imaš li djecu, Davite?
Ne – odgovorio je sa još uvijek zatvorenim očima.
Da li bi volio imati ih jednog dana? Makar jedno?

(Davit je šutio.)

Ne misliš li da je to čudno, željeti djecu? – napokon je odgovorio, otvorivši oči. Usta su mu bila suha. Sjetio se obiteljskih fotografija koje je ugledao na liječnikovom stolu i neobjašnjive ljubomore koju je bio osjetio. Zavist je trajala kratko ali je njena brazda ostala tu, u sjećanju. Posegnuo je za čašom ali je čaša bila prazna.
Mnogi ljudi imaju djecu.
Mnogi ljudi žele imati sićušne verzije sebe. A kad njihova djeca odrastu, sve što žele je da ostare u miru, okruženi unucima. Nije li to nerazumljivo, da najbolje što možeš očekivati od svog djeteta je da proizvede jedno?
Stvari nisu uvijek tako proste. Mislim da je imati i voljeti dijete predivna stvar. Ali moraš to željeti, znaš? Moraš imati potrebu da se brineš o nekome. Tu potrebu ili imaš ili nemaš.
Zašto me nisi upitala jesam li oženjen?
Jer ne mari. Jer si već odlučio šta želiš.

Prestali su govoriti.

Ustani, idemo – Davit se digao sa stolice i pružio Karli ruku.
Šta?
Ustani vrlo smireno i prati me. Izlazimo van.
Ali, račun?
Ali račun, šta?

Karla je ustala. Bila je viša od Davita za debljinu dva kažiprsta. Davitu se sviđalo ovo. Disala je brzo i teško. Dah joj je mirisao na pivo i led. Adrenalin i alkohol su tutnjali kroz njihove vene. Namjeravali su počiniti zločin. Zločin bez žrtve, ali zločin svejedno. Živjeli su opasno.
I samo tako, uzeo je njenu ruku u svoju i pobjegao s njom iz kafea bez da je platio svoju savršenu kafu i njihova savršena piva. Bio je živ kao nikada ranije u svom životu. Bio je živ kao nikada ranije jer je prekršio pravilo.

Na uglu trga ugledali su mladića koji je svirao gitaru. Davit je iz džepa hlača izvadio metalnu štipaljku sa novcem, izvadio dvije novčanice i spustio ih u prazan kofer gitare.

Hvala, brate – pisalo je u oblaku iznad mladićeve glave.

4. … i sanjat ću kad umrem

Ležali su nagi u njegovom krevetu, okrenuti jedno prema drugome, sa rukama ispod lica i savijenim nogama. Priviknuti na plavu boju mraka. Njihova tijela su pravila Rorschachovu mrlju u obliku vaze sa drškama.

Reci mi nešto što znaš samo ti, i niko drugi – progovorila je Karla.
Mislim da umirem.
To zna i tvoj liječnik. Reci mi nešto što znaš samo ti. Nešto što vrlo vjerovatno kriješ od samog sebe.
Mogu pročitati tvoje misli.
Misliš, kao knjigu?
Upravo kao knjigu.
O čemu upravo sad mislim?
Da lažem.
Inteligentna pretpostavka. O čemu mislim sad?
Želiš me poljubiti. Želiš me spasiti. Danas, nisi mogla prestati misliti o filmu. Maločas si opet mislila o njemu. Nije ti se svidio kraj.
Tako mi je žao. Počinješ mi se sviđati – njene misli su u polumraku imale auru ljubičaste rđe.
Nije potrebno da me žališ. Još je prerano.
Kakav je osjećaj… kad znaš da umireš?
Kao da sam izišao van iz kaznionice nakon četrdeset godina provedenih unutra za nešto što nisam učinio. Smrad boli i nepravde. I odmah poslije, osjećaj gladi. Težnje.
Gladi?
Da učinim nešto loše. Zločin. Nedjelo. Ne znam kako bih to drugačije opisao.
Već smo učinili nešto loše, u kafeu – nasmijala se. Nisi ljut?
Nemaš pojma.
Od čega umireš, Davite sa „t“?
Vidiš li moje uši? Moje vilenjačko lice?
Vidim.
Ono što imam zovu Williamsov sindrom. Imam bijele mrlje u irisima, mogu odsvirati na klaviru bilo šta, i imam srce koje odbija obavljati ono što bi trebalo.
A šta ako je smrt samo san? Ako nema zida između ovo dvoje?
Utješna pomisao.
Jesi li sretan, upravo sad? Zaista sretan? – čuo je njene riječi.
Jesam – rekao je istinu Davit. A ti?

Karla je pomislila odgovor. Davit Aurelius Topolian je pročitao riječi u patuljastom nimbusu koji je lebdio iznad njene glave.

U ustima je osjetio gorak okus.

A onda je bio mrak.

_____________________________________________________________

ERVIN MUJABAŠIĆ, pisac i slikar, rođen je u Tuzli 28. maja 1979. godine. Profesor je bosanskog jezika i književnosti u Tuzli.
Dosad objavio dvije knjige priča, Apokrifi Simona Jakova (2014) i Smrt u sedam poglavlja (2018).
Dva puta, 2014. i 2017. godine, bio je laureat natječaja za najbolju kratku priču na Književnim susretima Zija Dizdarević, a 2019. je na istom natječaju osvojio drugo mjesto. Na natječaju Zaklade Fra Grgo Martić za 2017. godinu, njegova još neobjavljena knjiga priča Kamen proglašena je najboljim proznim djelom.
Priča Nimbus ušla je u uži izbor FEKP-a 2019.