Ustati rano ujutro prije ostalih ukućana.
U tišini prosijati brašno i osluškivati kako
fini puder pada u pripremljenu posudu.
Dodati mlake vode, te rukama koje su
išarane vremenom oprezno mijesiti smjesu.
Pokret ruke treba biti isti kao onaj kada
novorođenče hvatamo ispod glave da ga podignemo
iz bešike. Kada se u posudi smjesa pretvori
u ujednačenu masu, podijeliti je na jufke,
staviti ih na krpu, prekriti ih drugom, i
pustiti ih da se odmore. U međuvremenu,
mljeveno meso pomiješati sa usitnjenim lukom,
soli i biberom. Prekriti posudu s mesom folijom
da ne bi muhe na njega slijetale. Dok čekaš
da se jufke odmore (što su odmornije, to se lakše
razvlače) sjedi pored prozora i razmišljaj.
Nije bitno o čemu. Burek će ispasti kako ispadne
bez obzira o čemu misliš dok čekaš.
Kahvu napravi i zapali cigaru. Gledaj kroz prozor.
Sjeti se rahmetli oca i majke. Cigara dogorjela do
filtera. Jufka se odmorila i spremna za razvlačenje.
Na stolnjak posuti brašna i na sredinu smjestiti
jednu jufku. Rukama je malo spljosnuti, te oprezno
početi razvlačiti. Kada je razvučete do krajnjih
ivica stola, rastanjenu jufku dobro nauljiti, te uz
rubove početi redati mesnu smjesu. Kada se to učini,
rubove jufke preklopiti preko smjese i valjati.
Punjenu jufku zamotati u zvrkove ili kolute i položiti ih na
nauljenu tepsiju. Ponoviti to dok se ne napuni
tepsija. Rernu zagrijati ili vatru u peći dobro naložiti
i staviti tepsiju s burekom u nju. Dok se pita peče,
pristaviti supu da se skuha da ima nešto i na kašiku,
da makar malo zasiti prije bureka. Nakon dvadeset
minuta, burek izvaditi iz rerne, zaliti ga ili vodom
ili supom (ako je ima), prekriti ga krpom
i tako ga i servirati na sto da se ne prljaju tanjiri.
Dok čekaš ostale ukućane da se okupe oko stola,
ponovo zapali cigaru. Ukoliko je ostalo u džezvi kahve,
iskapi je. Je li sve onako kako zamišljaš? Jesi li tu
gdje želiš da budeš? Šta bi se dogodilo da sad samo
ustaneš i odeš? Bilo gdje? Neko novo mjesto, neki
novi život. Da li to uopće želiš? Ukoliko i dalje ne znaš
kako se priprema burek, možeš ga naručiti iz
buregdžinice. Njima svaki put ispadne savršeno.
ERNAD OSMIĆ (Brčko, 1989.), iz zbirke pjesama "BOSANSKI ROBOT", Presing, 2018.
Sve sam gori u tumačenju poezije Isto mi dođe ha onā o cvijeću ha onā o riječi ha onā o drugom ha onā o sebi
Izbrojao sam svu djecu ovoga svijeta ima ih onoliko koliko zvijezda na nebu
Pišem pisma svemiru i svaki put kad poljubim obraz kćerki ostarim
Dok pozdravljam komšije razmišljam kako uštedjeti novac za više ograde između nas
Pazim da ne zgazim ženi cvijeće Spavam na kauču jer glasno hrčem Dok sanjam književnost
***
GOVOREĆI PREDAK
Djed je, rahmetli, imao običaj da u večernjim satima ispod grožđa igra domine sam sa sobom
S prezirom bi gledao u čaj koji bi mu nena donijela, a znao je da ne smije ništa sem njega piti i da ne smije nenu kuditi kao što ju je kudio 67 godina
Jedne je večeri, dok je redao tako domine, (ljut na sebe, na svijet i na život što više ne smije prigovoriti nikome) udarila ga je kap i ostao je bez govora
Takvog sam ga i zapamtio: nijednu njegovu riječ; po djelima razmnožavanja; nijemu kivnost; smjena ratova (do te mjere predvidivi da nijedan nije nosio značaja kakav bi rat trebao da ima)
Eno grožđa u dvorištu kuće nena je pobacala domine ili ih čuva brižno u nekoj ladici (mada sumnjam) Nenu je udarila kap niko nije upratio tačno kad samo je jednog dana prestala da govori
***
ZALUTALIM ZRAKOM
(Kćerki Lejli za drugi rođendan)
Izdajicom će te zvati oni koje nikada nisi shvaćala svojim. Otac i mati su te rodili igrom slučaja suviše blizu njihovim ognjištima. Poslat će pjesnike od te zemlje i blata da po tvom malom srcu od hartije ispišu svoje stihove. Dok te gledam kako učiš riječi, razmišljam o svakoj koja će te povrijediti, pa mi dođe da te ne naučim nijednom jeziku. Šarenim voštanim bojama crtaš kuće. Svaku započneš crtati od krova i rijetko koju završiš do temelja, pa mi bude lakše.
***
ERNAD OSMIĆ rođen je u Brčkom 1989. godine. U periodu od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem i čitanjem. Objavio je zbirke poezije „Inat jezika“ (2016.) i „Bosanski robot“ (2018). Živi i radi u svom rodnom gradu.
Motala se oko nogu nestrpljivih studenata koji su u velikom hodniku prvog sprata zgrade fakulteta očekivali moj dolazak. Bila je prilično čista, bijela i odvratna na način na koji to samo mačke uspijevaju da budu: jezikom je dosezala do krajnjih tačaka dobrog ukusa. Higijena, neko bi rekao. Nezahvalni kolegij fluidne mehanike bio je moje prokletstvo. Formule sam, naravno, napamet znao – sanjao sam ih; nikakvo čudo što tako brzo postadoh i doktor nauka. Doktor Mirzet Hasić, redovni profesor, harmonija za uši. Tek kad dobiješ titulu, stekneš i znanje, a ne obratno – kako mnogi pogrešno misle. E sad, valja prenijeti to što znam o gasovima i tekućinama i novim naraštajima. Kako? Uspio sam sve strpati u svoju glavu, ali kako strpati u tuđu? Bio sam nervozan, moram priznati, tog prvog dana nove školske godine. Univerzitetska mačka se motala po hodniku, ali je niko nije primjećivao osim mene. „Preživjela je ljeto“, pomislio sam dok sam se približavao učionici. Predavanje sam započeo pitanjem: Šta su fluidi? Odgovor nisam dobio. Bio sam zaprepašten. Preda mnom su se prostirala lica tridesetak studenata druge godine, od kojih nijedan nije znao definiciju pojma koji je činio jednu polovinu naziva predmeta. Nisam se ni usudio upitati šta je mehanika. Kući sam došao izmoren od ponavljanja kompletnog gradiva fizike iz srednje škole. Narednih pet godina sam tako dolazio kući. Bilo je tu i djece u međuvremenu, motali su mi se oko nogu dok sam gledao dnevnik u večernjim satima. Žena je bila vrijedna i lijepa. Pobrinuo sam se da zna šta su fluidi. Odmah sam joj na prvom sastanku objasnio, a ona je skontala. – Eto, sad si obrazovanija od većine mojih studenata – rekao sam joj tad. Njoj to, naravno, nije nikad bilo ni od kakve koristi (nije, ustvari, nikome, kad bolje razmislim, a možda i jest nekome na Zapadu). Titula mi je ostarila. Deset godina je već nosim i već osjetim da je sve teža i teža. Gradivo iz srednje ostavio sam nastavnicima u srednjoj. Jebe mi se! Neka uče sami iz udžbenika. Trebao bih i ja napisati udžbenik. Ma neću, mrsko mi. Djeca su mi u osnovnoj. Najstariji ima dvicu iz fizike. Rekao sam mu da me ne spominje pred profesoricom. Ja nemam ništa s tim. Ali zato zna šta su fluidi. Pobrinuo sam se za to. Ovi studenti sve gluplji i gluplji iz godine u godinu. Propadamo kao država zato što ne znamo šta su fluidi. Danas sam skratio predavanja. Nisam imao posebnog razloga, samo mi bilo mrsko više pričati. Otišao sam popiti kafu. Nikome nije smetalo. Studenti sretni, ja sretan, milina. Zaboravio sam zakazati laboratorijske vježbe. Ne znam ni ko mi je asistent. Ko ga jebe! Sigurno neki glupan kao i svi ostali. Sigurno neki preambiciozni fizičar koji stremi za Nobelovom nagradom. Sretno, druže! Hoće li se iko ikad sjetiti i promijeniti ove jebene smeđe pločice u ovom usranom hodniku fakulteta? Dvadeset godina isto smeđe govno gledam iz dana u dan. Danas je srijeda. Danas su konsultacije. Igrat ću pokera preko interneta, valjda niko ne dođe. I baš kad se ja opustim u svojoj kancelariji i počnem odnositi neku Samanthu iz Amerike svotu čipova, neko pokuca na vrata. – Dobar dan, profesore, mogu l’ ući? – pitao je taj zdepasti momak s rokovnikom u ruci. Sjeo je na stolicu. – Izvoli – rekao sam preko volje i teškom mukom odvojio pogled od kompjuterskog ekrana. Ne sjećam se šta mi je prolazilo kroz glavu dok mi je on postavljao svoja pitanja, ali je sigurno bilo zanimljivije od te njegove priče. – Sačekaj, momak – prekinuo sam ga, ne mogavši ga više slušati. – Šta su fluidi? Nijemo se skamenio. Znao sam ja kakvi su to studenti. Ne idu na konsultacije da nešto saznaju, nego da profesoru daju do znanja da postoje tu negdje na fakultetu. Jedini studenti koji su gori od ovakvih su one studentice koje u pola osam ujutro dođu na ispit sređene kao za kakvog izlaska u disko. Onaj ko uči doći će s podočnjacima na ispit, a ne napuderisanog nosa. To bi trebalo postaviti ko pravilo neko: Uslov za izlazak na ispit su izraziti podočnjaci. – Čuješ ti mene? Šta su fluidi? – ponovio sam pitanje. Nije znao odgovor. – Dođi kolega kad budeš znao o čemu hoćeš da mi pripovijedaš – rekao sam oštro, a trebao sam i oštrije. On je tiho izašao. Djeca mi studiraju u Italiji, hoću reći, jedan studira, drugi radi na baušteli, ali zna šta su fluidi. Žena umrla nedavno. Bila je sretna – valjda. I ona je znala šta su fluidi, pa vjerovatno i nije bila sretna. Napisao sam knjigu. Vrijeme je, pomislio sam. Trideset godina doktor, a nikako pravu knjigu da napišem. Zove se Fluidi u svakodnevnom životu, zbirka poezije. Tematiziram ljudsku zaostalost; imam mnogo građe i fusnota. Vratio sam se sinoć sa neke univerzitetske svečanosti. Moj bivši asistent osvojio EPS Europhysics Prize, neka nagrada što je daju ljudima koji imaju viška vremena. U svakom slučaju, nije Nobel, tako da se može posrat na nju. Kažu, međutim, da će biti akademik. Ko ga jebe! I to je samo još jedna titula koja čovjeka umara i pritišće. Mijenjao bih titulu za još života, da mogu. Postao sam senilan, ja mislim, i ubrzo sam penzionisan. Zadnji dan pred penziju insistirao sam da održim posljednja predavanja. – Zna li ko šta su fluidi? – pitao sam drugu godinu. Niko nije znao odgovor. Predavanje je prošlo u ponavljanju gradiva iz srednje škole. Uručeno mi je i cvijeće u hodniku smeđih, govnastih pločica. A onda su se svi razišli. Kod kuće me niko nije čekao pa mi se nije žurilo. Sjedio sam nekoliko sati u tom hodniku. Gledao sam izlizane klupe, razne pločice, krnjave zidove i učini mi se kao da sve to po prvi put vidim. Iza ćoška je naišla mačka. Glavu odmah zari u svoje dupe – odvratno; gledao sam neko vrijeme ritual njenog čišćenja, a onda sam krenuo kući. A šta se onda desilo niko mi ne mora vjerovati, ali je istinito kao i ostatak ove moje priče. Kada sam krenuo prema stepenicama koje vode do prizemlja, zadnji put sam se okrenuo prema tom prelijepom hodniku i pogledao sam mački ravno u oči. Ona je otvorila usta i čudnim mačijim glasom rekla: – Fluidi su gasovi i tekućine. Bila je to skromna definicija, ali zadovoljavajuća. Odmah nakon toga nastavila je sa tim, uistinu, profinjenim činom lične higijene, a ja sam zadovoljan krenuo kući, znajući da mi život ne prođe tek tako.
ERNAD OSMIĆ rođen je u Brčkom 1989. godine. U periodu od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem i čitanjem. Objavio je zbirke poezije „Inat jezika“ (2016.) i „Bosanski robot“ (2018). Živi i radi u svom rodnom gradu.
– priča “Univerzitetski mačak” osvojila je 3. nagradu na književnom natječaju West Herzegowina Festa 2017. godine i objavljena je u festivalskom zborniku
nosim oca i majku na ramenima preko potoka i kamenja u noć
i preskačem kao uvijek mjesta na stazi što odišu mirisom pogrešnog sjećanja
(očev prvi auto bio je smeđ ili crn)
dok ih nosim, šapuću mi kako su ponosni ali nikad ne završe misao
(majka je prva u gradu imala kasete grupe Boney M)
ne pitaju se gdje ih nosim znaju da ću ih spustiti tamo gdje mislim da valja
(otac je pred odlazak u vojsku ofarbao sebi šišku u plavo, jer je znao da će ga ionako ošišati na ništicu)
nekada, kad spavaju dok ih nosim, čujem kako govore u snu pričaju o sebi u mladosti i u trećem licu
(mati je imala kolekciju lutaka a među njima i jednu tamne puti koju je baš voljela)
često pitaju jesam li umoran a ja sam navikao govoriti da nisam
(otac nikada nije ubio čovjeka)
hladno je na ivici noći
(mati nikada nije ubila čovjeka)
lagano je hoditi sa takvim teretom
***
KAMENI UZDAH
Kada sam prvi put primijetio dubinu njenog uzdaha u stećak sam se pretvorio, čekajući kiša da me zaboravi sa zemlje
I stajao sahranjen u samoga sebe na zvizdanu 1000 godina čekajući kiša da me zaboravi sa njenih ruku
I rekao sam najprisnijem prijatelju vjetru da ne čeka od kamena riječi da ga spase jer ga neće spasiti i da ne čeka od neba da ga spasi jer gleda u njega svi gledamo u njega a ne može nas sve spasiti jedne od drugih
poda mnom je uzdahnula duboko čuješ li je i ti? jasno kao žubor neke rijeke cvrkut umornih ptica koje ne mogoše poletjeti sa ove zemlje u meni ključa stogodišnji bijes predaka i zaglušujuća mirnoća očevog pogleda prevladat će, barem se nadam, ono što će me učiniti prolaznim
ERNAD OSMIĆ rođen je u Brčkom 1989. godine. U periodu od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem i čitanjem. Objavio je zbirke poezije „Inat jezika“ (2016.) i „Bosanski robot“ (2018). Živi i radi u svom rodnom gradu.
čovjek-časopis 