Uspomeni na moga oca Adema, kojem dugujem više nego što ikada mogu dati i vratiti
Kada je na onaj svijet pošao moj otac Adem, neki su ljudi govorili tada:
“Blago Ademu našem, rijetko je kome Bog takvu milost ukazao — da ga dvojica sinova, dvije srebrene grane, spuštaju u zemlju, a treći da ga svijetla lica svjetlosna grana na onom svijetu oberučke dočekuje i grli.”
Taj treći sin, moj najstariji brat, rastao se jedne večeri, jednog ratnog aprila, s ocem našim, obećavajući da će se s vojne dužnosti vratiti na večeru, što se, zbog eksplozije jedne mine, ipak desilo nije.
“Eh, blago Ademu našem, rijetko je kome Bog takvu milost ukazao”, govorili su ljudi neki.
A mi smo tad šutjeli, šutjeli jer smo bili svjesni tog:
Da samo je Adem znao kako mu je bilo izdržati sve godine duge i bremena iščekivanja tog jednog davno obećanog susreta.
Sve što insan Duže živi To gluposti Više doživi I više jada Sa mukom proživi
Smisao šta je? Tako mi je.
Prijatelju dragi, Lijepi Azraile, Osmjehujem ti se, Gdje si?
Dođi što prije!
***
JUTARNJA (5. 11. 2022.)
Vjetreno jutro S pokušajem ptica Da njemu prkoseći, Kasneći negdje Lete. Polomljene grane Svuda uokolo I miris šišarki palih Oko tona Crkvenoga zvona, Da par narednih Dana, priča i kazuje…
To kakav se kijamet Zbio prošle Noći.
***
TRAGANJE
U ulici kojoj? Kojem sokaku? Gdje tražiti Sve su iste, Svaka mahala Drugoj liči, Sve su slične, Svi su isti.
Prebaci šal svoj Preko lica, U pješčanu Oluju jurni, Van zidova, Izvan gradova, Da je nađeš Ti potraži!
Poput egzaltiranog Derviša, što S kraja Na kraj Svijeta luta, Tražeć’ smisao Onom čega U pravom smislu Niti nema.
***
ODISEJA (ALI BEZ ITAKE I BEZ ODISEJA)
Sakupljam fragmente života u svitanje, dok brod moj je, negdje nasred mora
i vadim sva pisma iz boce što su već davno trebala zaplivati.
Koliku utegu nose dobro je da i brod ne potone.
Iza mene prošlosti je more,
a ispred mene nejasni obrisi horizontom plove.
Gdje god da se okrenem nebo i more se dodiruju, stapaju u jedno i jasnu sliku ne daju.
Pa kako onda znati
šta od ovog je bilo,
šta to biva,
a šta će tek da dođe?
***
POSJED
Naše su Prošlosti satkane Od niza Bez namjere Il’ sa njom Propuštenih prilika
Al’ mi toga Nismo svjesni Niti nas je Kad i ko učio
ENVER RIZVO je rođen 26.6.1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Zbog posebnog interesovanja i ljubavi prema historiji kao nauci, upisao se 2017. godine na Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je diplomski studij završio sa usmjerenjem na periodu kasne antike, odbranivši završni rad na temu ”Julijan Apostata”. Posebno je zainteresovan za historiju Vizantije, a učestvovao je sa zapaženim rezultatima na nekoliko međunarodnih vizantoloških konferencija. Član je nekolio građanskih udruženja i aktivan učesnik u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima, te je posvećen aktivizmu. U slobodno se vrijeme bavi pisanjem poezije i iza sebe ima veći broj publiciranih literarnih radova, a za svoje pjesničke uzore smatra Konstantina Kavafija i Jorgosa Seferisa. Piše uglavnom apstraktnu, misaonu i historijsku poeziju.
čovjek-časopis 