Tag: Ena Katarina Haler

Moja je majka oduvijek bila bolja od mene, kada je u pitanju čuvanje stvari. Zato sam sve što je trebalo negdje pospremiti radije ostavljala kod nje. Ja sam tu svakako bila nepouzdanija. A da ona nešto izgubi ili da se kod nje nešto ošteti, to se njoj nije moglo dogoditi. Tako su moje stvari malo-pomalo, od selidbe do selidbe, zatrpavale njezin stan, ali ništa zato, njoj to nije smetalo, uvjeravala me i ja sam samo donosila. To što ona nije imala kamo sa svojim stvarima, to je drugo. Ali sve što sam joj ostavila, ja sam sve to jako voljela, sve mi je bilo tako važno da je svakako bilo bolje da bude s njom a ne sa mnom, nisam ja njoj ostavljala baš bilo što i ona je sigurno bila sretna zbog toga, što te važne stvari, stvari koje su mi tako drage, što ih povjeravam njoj.

Ne dolazim često, jednostavno ne stignem. Ali kad dođem, bude mi drago, ja volim biti među svojim stvarima. Lijepo mi bude. Iako se u sobi u kojoj sam nekada spavala sada gomilaju kutije, e i trebalo bi reći i da nije to bog zna kako velik stan niti soba nije velika i te su kutije vrlo brzo zaklonile prolaz i prozor su zaklonile i ormar se jedva mogao otvoriti, a moja majka je rekla: nema veze! Ona sve radi s takvom lakoćom, nevjerojatno. I otvorila je ormar i prošla do prozora kao da to nije ništa. A ja kopam po tim kutijama, kad su već tamo i kad već zaklanjaju i prolaz i sve. Nisam zapravo imala puno drugog za raditi. Smjestila bih se na ono malo čistog poda i vadila stvari iz njih, pa iz ladica i polica i opet kutija i tako je prolazilo vrijeme. Najdraži su mi bili fotoalbumi, njih sam uvijek listala, slike su bile iste, ali meni nikad dosta, mami je to pomalo išlo na živce, uvijek isto, kako ti ne dosadi, to ona kaže, ali i dalje joj je bilo drago što ih gledam. Tražila sam nekad i stare teke, svoje dječje crteže, kao mala sam baš puno crtala, sada više ne, zato sam ih rado prelistavala i bila sam malo tužna, jer više ne crtam, a i vrijeme leti, baš leti, lijepa je to tuga. Pregledava li i majka to sve dok me nema i je li tužna što ja više ne volim crtati, to ja ne mogu znati. Znam samo da me sve uvijek dočeka posloženo kao netaknuto. Ako bi se dogodilo tako, da bih primijetila da je nešto tu dirala, ja bih se naljutila, iako bi me zapravo brzo prošlo, ali to joj ne bih rekla. Pa ipak, i ako je dirala moje stvari, pobrinula se da to dobro sakrije, takva je ukratko moja majka.

Ali da kažem još malo o njoj. U toj mojoj dječjoj sobi, sada zatrpanoj kutijama s mojim stvarima, to je jasno, u toj sobi je jedna polica i na polici stoje moje dječje knjige i slikovnice, njima još nije vrijeme za kutije, one stoje poredane kao da ih još netko čita, a nema tko, pa meni bude krivo i onda prelistavam i njih, na brzinu pregledam neke bojanke, pa slikovnice, džepna izdanja bajki, slikovnice u tvrdom uvezu, najljepše bajke svijeta i priče za laku noć, a ima tu i raskošnih uveza, ne puno, ali ima, nekoliko je baš lijepo oslikanih knjiga s basnama, ima li išta što je više djetinjstvo od basni, a iznad njih su dječji romani i nekoliko lektirnih naslova i prije nego što se nekome učini da je toga ne znam kako puno, moram reći i da se radi o jednoj nevelikoj polici između radnog stola i kreveta, ali pažljivim slaganjem na takve police stane čudo od stvari, to je živa istina.

A taj krevet, to je moj dječji krevet, njega sam naslijedila od nekoga i tamo stoji praktički oduvijek i na istom tom sam krevetu sjedila jedne večeri, e ovo je bitno, na nogama mi se našla rastvorena knjiga koju još nisam znala čitati i za koju sam bila svakako premala, ali sam gledala slike, a za to se ne može biti premalim, i tada sam uvjereno rekla, nepokolebljivo viknula da se u cijelom stanu čuje, kako je u životu sve moguće, a u pričama nije.

I moja je majka stala na vratima i brižna kakva je, lijepo me ispravila.

Bilo je veče, toga se sjećam, dani su već trajali dulje i smrkavalo se nešto kasnije, no smrkavalo se otegnuto i polako, soba je plavila i dugo je nestajalo svjetlosti, stiskala sam oči i slova su lelujala na mom krilu, i slike isto tako, toga se eto sjećam, mada ne znam ni koliko mi je točno bilo godina niti išta drugo o tom danu,

samo to da je majka ušla u sobu i upalila lampu, prišla mi i ja sam za njom morala ponoviti, kako je naprotiv, u pričama sve moguće, a u stvarnosti nije.

Bio je plavi sumrak i najtužniji trenutak mog djetinjstva.

Nikada joj nisam oprostila.

____________________________________

ENA KATARINA HALER (1996.) rođena je u Osijeku, gdje je završila III. gimnaziju. Diplomirala je arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Njezin prvi roman Nadohvat (V.B.Z., 2019.) dobio je nagrade “Ksaver Šandor Gjalski” za najbolje prozno djelo i “Ivan i Josip Kozarac” za knjigu godine.
Radi na Institutu za povijest umjetnosti. Stalna je suradnica tjednika Express. Živi u Zagrebu.

Granica između ta dva života mogla bi se ravnom linijom ucrtati negdje na sisačkom kolodvoru. Mahala sam bratu kroz prozor, a on je stao naslonjen na čelični stup, jedva je podigao ruku da me pozdravi, već sam ga gledala iza sebe, krenuli smo u smjeru vjetra s kojim je došla ta jesen. Vagon je bio pun, a ja nakon dugo vremena sama. Utješna mi je bila usamljenost ljudi oko mene koja se mogla osjetiti, sjedili su zavaljeni u smeđa sjedala zagušljiva mirisa kao otoci odvojeni jedni od drugih. Pritiskala sam lopatice u sjedalo, promatrala čas ljude čas klizeće prizore iza stakla.
Je li ovako izgledao i onaj vlak koji je 1917. prevezao sve one vojnike s istočnog fronta, pa i majčinog nesuđenog, do Grčke? Stiskala sam se uz prozor zamišljajući oko sebe tu nakupinu ljudi, stisnuta tijela vojnika zbijenih jedan do drugog na sjedalima, s puškama među nogama i svežnjevima hrane i čarapa na krilima, kako se treskaju na dugim tračnicama, klize u nešto što im je jednako nepoznato kao i meni ovaj grad. Čak i tada, za mene su ti vojnici sretni, zamišljam ih nasmijane i razdragane, pružaju ruke preko glava i dodaju si kruh i rakiju, bolje im je na toj vožnji nego što je meni sada, oni barem nisu sami, sklupčani svaki za sebe u svom sjedalu. Tada nisam mogla zamisliti da taj vlak nije uopće imao sjedala. Kako izgledaju takvi vlakovi, tek mi je bilo saznati.

Putovala sam sjedeći nasuprot starca. Kad bi na trenutke pridigao glavu pognutu kao da mu nedostaje kralježaka u vratu, vidjela sam mu plave oči, upale između kostiju, obješene je vjeđe jedva držao podignutima; osmjehne mi se, a bore mu zgužvaju lice pa izgleda gotovo kao bespomoćno dijete.
Pitao me kamo idem. Prvo sam odšutjela, okrenula glavu prema prozoru, no pitao je opet.
„Zagreb“, ipak sam odgovorila.
„Živiš tamo?“ tada makne ruku s raspora na koljenu kao da miče sav svoj sram preda mnom.
Odmahnem glavom te se zagledam u gore što se naziru u daljinama, gledam ih plave kao masnice što mi još blijede na tijelu.
A on me i dalje gleda, ponavlja pitanje.
Je li tko od njih? Ne izgleda kao Srbin, pomislila sam, niti je imao takav govor, no mogao je biti partizan – još je i Andrija znao razliku, o kojoj su sve više govorili u Kostajnici.
„Više ne znaš kad čuješ čovjeka da priča“, rekao bi stric Marko, „može bit do juče naš, a danas partizan.“
No ovo je star čovjek – pogledala sam prema njemu da se uvjerim – mogao bi imati sedamdesetak godina, ako ne i više, koža na licu izgledala mu je dogorjelo, tamna je i kruta u ulegnućima, prsti su mu svijeni u grču, jedva ju je i povukao s koljena onako drhtavu i slabu, trčala sam u svakom slučaju brže od njega, a nisam vjerovala ni da bi me, ako bi me recimo uhvatio za ruku i stisnuo, povukao mi je iza leđa, mogao stvarno zadržati, mogla bih mu izvrnuti zapešće i slomiti kosti u šaci, ne, nije mi mogao ništa, to je sigurno. Zurila sam u kut prozora presječen dijelom njegova lica i upravo zamišljala kako lomim ruke starcu. Mogao je biti zapovjednik, ili samo doušnik. Poput Bete i Marka? Jesu li dobili štogod za to, ako su javili kada mi otac ide na posao? Znali su oni i kada mi kreće vlak, Beta me s majkom ispratila kada je Josip posudio kola od susjeda, sinoć mi je peglala spavaćicu i rublje, strikan Marko nam je javio vozni red vlakova, znao je i on kada ću se ukrcati, mada on radi od jutra i nije vidio Josipa kako tjera volove niz cestu dok ja straga ležim pod sijenom i dekama. Ali ipak, tamo gdje on radi postoji telefon, mogao je doći na posao, objesiti jaknu, ostaviti stvari u uredu, otići do telefona i javiti nekome: „Krenuli su za Sisak“, a on bi onda poslao tog čovjeka, koji ionako nije od koristi gdje drugdje, može sjediti ovako nasuprot mene u vlaku i izručiti me nekome kada stignemo u Zagreb. Bilo je zaista malo vjerojatno da je to taj starac, gledam ga i nema u njemu ništa neprijateljsko, mada me i dalje ispituje jesam li iz Zagreba i zašto idem tamo, no vjerojatno je samo usamljen, takvi su stari ljudi i ne mogu mu to zamjeriti; no vlak je pun ljudi, može upravo iza mene sjediti netko tko me prati. Možda i onaj tko je pucao u oca. Ili Niku. Gledala sam i dalje u starca šutke, tek je traka krajolika rezala staklo, sve dok se nije taj prizor, smeđa spaljena sedamdesetogodišnja koža i plave gore iza drveća, rastopio. Prelijevala se poljana u unutrašnjost vlaka dok sam plakala pribijajući se jače za sjedalo.
„Jesi dobro, mala?“ povukla me neka žena za rame. „Šta ti je?“
Uzmicala sam, trljala oči otvorenim dlanovima. A htjela sam se zapravo priviti uz tu ženu i reći joj: „U vlaku je netko tko me prati i ubit će me kad stanemo. Kako su me mogli pustiti ovako samu?“
Starac me i dalje gledao, nije mijenjao izraz lica. Mahnito sam istrljala oči i ponovno se zagledala kroz prozor gdje sam ga vidjela tek kao blijedi obris na rubu polja.
Vlak ubrza nakon zavoja, sva sam se napinjala i stiskala na rubu sjedala u strahu da ću izletjeti s njega, a zatim se kotači nastave okretati lijeno, uspavljujući me, tako da mi glava stade kliziti niz naslon sjedala. Na sjedalu usporednom s mojim dijete je grizlo grudi punašnoj bijeloj seljanki, nasuprot njoj dvoje se djece igralo s dugmadi i nekakvim končićima, neko četvrto dijete plakalo je s kraja vagona, starice su kimajući padale u laki san, prelijevali su im se vratovi do poprsja gdje bi im utonula upala lica, izmicala su slova novina zadubljenim pogledima ukočenih muškaraca, a onaj je starac i dalje zurio u mene.
Dijete je ponovno zadrečalo, vlak je ubrzao, dan se rastvarao nad dalekim raslinjem, plavilo se jasnije, bolnije; zagledana u rastapanje sunca sasvim sam zaboravila i na starca i na sve ljude natrpane u vlaku, čak i na onog tko me mogao pratiti.

Kuća u koju sam tada ušla bila je sasvim drugi svijet od moga. Tada se presložilo sve ono što sam mislila da znam o ugodnosti i bogatstvu, ono ovdje nije bilo vezano uz zemlju, nije bilo širine, nije se protezalo u nedogled, već je bilo sasvim blizu i opipljivo, pod rukama, pod jezikom, na koži, imalo je miris, stajalo je zbijeno u nekoliko soba, a da je ipak meni tada bilo nepojmljivo.

I to je ono čemu se vraćam, a ne znam razlog. Stat ću pred tu kuću nakon mnogo vremena, proći će već pedeset godina i stajat ću pred njom jednako kao što sam stala i taj prvi put kad sam skočila s fijakera. Fasada je sada okrhnuta na rubovima, rasipa se po pločniku, jarka boja se nazire, no posivjela je, promijenili su i prozore, ulazna su vrata doduše ista, samo prelakirana, iz sandučića vire ponude supermarketa i nikog nema tko ih čeka na vratima pa nosi do stola… Gledat ću kuću skupljenih ruku s ruba trotoara, haustor je pun vlage i jedva se diše u njemu, znam to, a ulazna vrata stoje zatvorena.
„Mama, zašto smo tu?“
Neću se ni okrenuti, znam da mi je sin spustio staklo na automobilu, naslanja se jednom rukom na prozor i češe bradu, misli da mi nije dobro, a ja šutim. Tek kad se otvore vrata te kuće, ono nešto vlage proviri kroz teško drvo i iz njega izlazi djevojka, duga plava kosa ide za njom, tanka je i dugačka, drži se uspravno, korak joj je lebdeći, a ja ću krenuti za njom, zakoraknut ću i pozvat je:
„Koraljka!“ koji korak za njom, pa ponovno: „Koraljka!“
No okrenut će se s grimasom i tek ću tada shvatiti, da ipak nije mogla ostati vječno mlada, pa ona je gotovo mojih godina, i njoj su noge plave i natekle, slijevaju se bore i niz njezino lice, vjerojatno je bijelo i ta tanka koža sada pada poput zgužvane salvete. Tada ću tek biti svjesna toga, kada nastavi niz ulicu ta djevojka što nije ona, shvatit ću i da to nije njezin korak i ovo ne može biti njezina kuća, no dotad je ta djevojka mladost, živa i lijepa, takvom je vidim svih godina.
„Mama, hoćeš mi reć, čuješ?“ zove me sin.
Gledam je još kratko u tišini, tu kuću na broju 13, smještam neki davni život među prozore na kojima godinama više ne visi brokat.
„Tu sam prvi put probala šnenokle“, rekla sam. „Sjećaš se kako si ih volio kad si bio mali, šnenokle, kad sam ti radila?“
Smijat će mi se, a ja ću i dalje gledati u prazno. On se smije tako i misli da se polako gubim, drži se nadmeno; ja se ne smijem, mada bih mogla, sjedim tako kraj njega u automobilu, kažem mu neka vozi dalje.

___________________________________________________________________________

ENA KATARINA HALER rođena je 1996. u Osijeku. Studira arhitekturu i urbanizam u Zagrebu. “Nadohvat” je njezin prvi roman.

“Priča romana je povijesna, smještena u razdoblje četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, obilježena je i ratnim te poslijeratnim zbivanjima. Priča je to jedne žene, koja unutar dokumentarističkog okvira ispisuje svoja sjećanja na djetinjstvo i odrastanje – ženski glas pripovijeda o kontroverznim zbivanjima naše novije povijesti. Osobna tragedija, tragedija jedne obitelji i tragedija mjesta koje nestaje u ratu, univerzalna priča o dobru i zlu u realističkom ključu i s čestim lirskim momentima.
Čitamo o seoskom životu Banovine, mjestu Zrin, toponim u povijesti poznat kao sjedište plemića Šubića Zrinskih.
Ena Katarina Haler ratnu traumu više generacija ispisuje bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova.
Opsegom i temom velik je to roman o ratu i zlu te vrlo osobna pripovijest.” – Jagna Pogačnik, HRT